Skip to content

Propovijedanje sv. Pavla


Do izvornih Pavlovih propovijedi, ako se izuzmu one u Dj koje su plod Lukine teološke elaboracije, može se ići jedino rekonstruiranjem iz njegovih poslanica. No, Pavao je cijelo svoje apostolsko djelovanje nazivao propovijednjem Evanđelja. Zato nemamo razloga iz cjeline njegovoga pastoralnog djelovanja, napose iz glavnih odrednica poslanica, ne zaključivati o  njegovom propovijedanjem u užem smislu tog termina.

Ovdje smatram vrijednim istaknuti slijedeće elemente koji predstavljaju bitne momente Pavlove teološko-pastoralne misli.


1. Pavao svoj auditorij
ne opterećuje bespotrebno


Kao primjer uzimam Pavlov redukcionizam u pitanju života zajednice. Ne samo da je poglavito zasluga njegovog zauzimanja što obraćenicima iz poganstva nije nametnut jaram židovskog Zakona tako da im je za ulaz Crkvu određeno samo krštenje, nego je i u provođenju odluka Jeruzalemskog sabora (Dj 15,24-29) itekako išao na ruku članovima svoje zajednice. Iako je spomenuti sabor odredio minimum uvjeta i među njima uzdržavanje od mesa žrtvovana idolima, Pavao Korinćanima i Rimljanima dopušta kupovati meso na tržnici, bez da trebaju istraživati da li je neko žrtvovano idolima ili ne (jer idoli ionako ne postoje – postoji samo živi Bog čija je zemlja i sve na njoj…), uz uvjet da nije sigurno kako je to meso žrtvovano idolima i da to ne sablažnjava druge (1 Kor 8; Rim 14).


2. Od bitnoga Pavao
ne odstupa ni po koju cijenu


U Listri (Dj 14,8-20) nakon što je Pavao ozdravio uzetoga, umjesto uobičajene reakcije čuđenja i strahopoštovanja prisutnih, mnoštvo počinje obožavati apostole i pripremati se da im žrtvuje (14,13)! Do izražaja dolazi prava priroda poganskog naroda kojem je u prirodi tendencija divinizirati sve što ga nadilazi ne bi li se dodvorio božanstvu i odobrovoljio ga. Pavao odbija primiti takvu zahvalnost, upućuje im propovijed koja je uzor obraćanja primitivnim poganima, ali i riskira njihovo protivljenje koje će kasnije rezultirati kamenovanjem. Nije li Pavao pretjerao? J. Holzner kaže:

„Strahovita nesreća poganstva bila je baš u tome što su Boga snizili na razinu čovjeka a čovjeka digli do visine božanstva. Izbrisali su granicu i beskrajni jaz između Stvoritelja i njegova stvora. To je čovjeka konačno dovelo do toga da je uništio u sebi sve što je ljudsko (npr. Kaligula, Neron itd.). Apoteoza rimskih careva bila je onda u punom jeku (…) Osnovno zlo poganstva nije se dalo izliječiti bez snažne afirmacije Božjeg veličanstva.“


3. Pritjelovljenje Kristu po krštenju
– izvor novog života


Pavao u Rim 6 – 8 želi pokazati kako krštenje u potpunosti preoblikuje čovjekovo postojanje: krštenje je pritjelovljenje Kristu pri čemu krštenik umire grijehu a otvara se novom životu – to je život po Duhu!

Pavao čitateljima jasno i odlučno daje do znanja da je to kriterij kršćanskog identiteta: ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (Rim 8,13-14).

Kao da im je rekao: braćo i sestre, biti kršćanin ne znači paziti da budem malo bolji, ne znači promijeniti nešto u svom životu nego – promijeniti život! Ne tjerati više po svome – umrijeti sebi i dopustiti Duhu da u meni začinje i donosi svoje plodove: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22-23). Ako to nije vaš život, vaša svakodnevica, sve i da sami sebe nazivate kršćanima, to nećete u stvarnosti biti.

Ovome treba dodati jasnu razdvojnicu koju je postavio u 1 Kor 1,18: besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.

Zbog toga što je postavio ovakvu jasnu razdvojnicu i pomogao svojim čitatejima i da shvate što bi kršćanstvo trebalo i biti, ali i da sebe prepoznaju – jesu li zaista spremni za življenje krštenja i onoga što ono znači, ili su u crkvu došli radi neke nejasne i nedefiniranog religioznog osjećaja na kojem žele i ostati – zbog toga Pavao može, kao što ćemo vidjeti u slijedećoj točki, inzistirati na moralnom životu svojih vjernika.

On uopće nije zabrinut da će ga netko nazvati moralizatorom. Za njega je življenje po impulsima Duha neizostavan dio kršćanskog identiteta i oko moralnih zahtjeva za njega nije moglo biti spora.

To što će Crkva u kasnijim periodima vrludati amo-tamo pa tek u novije doba „otkriti“ svoju pneumatološku dimenziju, ili će neki osjećati potrebu ići protiv moraliziranja, to samo pokazuje da nismo shvaćali kršćanstvo, križ i život po Duhu onako kako je to umio Pavao.


4. Moralni zahtjevi


Stručnjaci otkrivaju da je i prije prvog napisanog spisa NZ – 1 Sol – Pavao tamošnjim kršćanima komunicirao ne samo kerigmu, nego i moralne zahtjeve.

Osim što je sam tako činio, Pavao je pozivao i svoje suradnike da, kako je rekao Timoteju, ispravno reže riječ istine (2 Tim 2,15).

Otvoreno proziva i kori čin rodoskvrnuća (1 Kor 5), bludnost (1 Kor 6), daje savjete o ženidbi i vjenčanju (1 Kor 7), govori o odijevanju u liturgijskom prostoru (kod nas čak i poslužitelji oltara stoje u patikama i kratim hlačicama), kori ih za zatvaranje pred milošću Božjom (2 Kor 6), opominje za svađe, zavisti, žestinu, spletkarenje, klevetanje, došaptavanje, nadimanje… (2 Kor 12).

Ukratko, činio je ono za što bismo danas rekli da ne spada na crkvene djelatnike i da je to miješanje u privatni život vjernika. Mi se danas borimo s djecom, kandidatima za primanje sakramenata, zašto ne pohađaju sv. Misu, a da li to pitanje smijemo postaviti njihovim roditeljima i pozvati ih na odgovornost? A kamoli da smijemo govoriti o nečem drugom iz njihovog privatnog života. To je za naše poimanje privatni život, za Pavla je to bio život kršćanina o kojem on itekako ima dužnost raspravljati. Dužnost!


5. Crkva je Tijelo Kristovo
– početak novog svijeta


Moralni zahtjevi nisu krajnja točka. Pavao ih smješta u širu kozmičku perspektivu (holistička dimenzija!).

Kada u 1 Kor kori kršćane koji svoje međusobne sporove idu rješavati na poganskim tj. civilnim sudovima, on to ne čini zbog nekog prozaičnog razloga (ušteda na sudskim taksama i sl.). Zašto se uopće parničite među sobom, pita svoje vjernike (usp. 1 Kor 6,7)? Kasnije će ih poučavati da su oni kao zajednica zapravo tijelo Kristovo, a udovi jedan drugome (1 Kor 12,12-30; Rim 12,3-8). Dakle, on zajednicu vjernika vidi kao novu društvenu i životnu cjelinu koja treba sve što može rješavati unutar sebe i da, kako kaže Solunjanima, ne trebate nikoga vani (1 Sol 4,12). Štoviše, Crkva treba, prema Ef i Kol, prerasti u novu kozmičku stvarnost i predstavljati puninu očitovanja Božjeg plana s čovjekom.

No, Pavao je svjestan da ovakvo eklezijalno usmjerenje nema samo kozmičku nego i veoma konkretnu praktičnu pastoralnu vrijednost. Zajednica se s jedne strane mora distancirati od onih koji ne žive u skladu s apostolovim napucima (2 Sol 3,6), a s druge strane njezini članovi trebaju jedan drugoga pomagati i sokoliti da ustraju (1 Sol 5,11). Time se, odstranjujući negativnosti i njihove protagoniste, osiguravaju visoki standardi kršćanskog življenja pa zajednica onome tko joj pristupi postaje mjesto svjedočenja u kojoj je moguće iskusiti spasenje i prisustvo Duha. Tako će, osim Pavlovog propovijedanja, sam život zajednice postati pouka novopridošlim članovima. To je bila Pavlova pastoralna prevencija bilo kakvom doktrinarnom ili moralnom relativizmu u zajednici i najsigurniji put da ona postaje ono što i treba biti i čime se hrani – Tijelo Kristovo!

S obzirom na ovakav pristup, nije čudo da su ljudi onoga vremena u potrazi za svjetlom Božjim, reagirali na prepoznatljivost Pavlovih kršćanskih zajednica. Zahvaljujući jasnim kriterijima i vrijednostima koje su se u njima njegovale, one su, iako ilegalne a njihovi članovi proganjani, zaživjele, razvijale se i imale svijetlu perspektivu. Ta činjenica nam daje pravo zaključivati o jasnoći, principijelnosti i intenzitu Pavlovog propovijedanja i drugih usmenih nastupa kojima je zajednice upravljao ovim smjerom.


Predavanje na Teološko-pastoralnom seminaru u Đakovu, 15. rujna 2010.

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Život u Duhu prema svetom Pavlu V. Blažanović, Duhovi Rim 6,3-4: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle z...
Pavlov apostolski lik u 2 Kor 1, 1-14 U ovoj Poslanici Pavao najpotpunije i najsnažnije, iako ne i najsistematičnije, iznosi svoje shvaćanje apostolstva. Zato je smatramo pogodnom za razma...
Tragom djela i misli apostola Pavla (1) Rođenje i odgoj: između Tarza i Jeruzalema Rođenje i ime „Što će biti od ovog dječaka?“, pitali su se mnogi Zaharijini rođaci i znanci u trenutku ka...
Tragom djela i misli apostola Pavla (2) Susret s kršćanima Povratak u Jeruzalem Premda je dolazio iz znamenitog cilicijskog grada Tarza, povratak u sveti grad Jeruzalem uvijek je u Savlu...
Tragom djela i misli apostola Pavla (3) Progonitelj Crkve Stjepanovo Mučeništvo Da je taj Stjepan pravi i iskreni vjernik, zar bi onda svoje vođe i starješine, tumače Božje riječi i Zakona...