Skip to content

Pucanje na groblju


Unatoč svim društvenim mrežama, kada je nešto bitno ipak se prenosi usmenim putem. Rekoše mi da je preminuo muž i otac u dragoj obitelji. Željeh provjeriti tužnu vijest na društvenim mrežama – a tamo tišina, ni traga. Nitko od mlađih pripadnika obitelji ništa nije napisao, ništa objavio. Ni provjera na web portalima specijaliziranim za ukope i osmrtnice nije dala rezultata. Valjalo je telefonirati drugoj prijateljici koja je potvrdila tužnu vijest. Istim putem je stigla i vijest o vremenu i mjestu ukopa.

Snijeg nas dugo nije ovako razveselio, ali i zabrinuo. Sve vijesti govore o kataklizmičkoj hladnoći, o strašnom nevremenu, o polarnoj hladnoći. Ipak, svi mi, nešto stariji, sjećamo se ovakvih temperatura i ovakvog snijega kao normalne pojave u zimsko vrijeme. Nitko se nije ljutio na snijeg, a nije mislio niti da je to nešto strašno i katastrofalno.

Znala sam da je brižan otac, nježan brat i snažan muž. Prepričavali smo dogodovštine iz ranih faza odrastanja i odgoja njihove djece. Radovali se svakom novog članu obitelji i s osmjehom primali nove doživljaje. Najčešće smo se smijali. Osmjesi ohrabrenja, smijeh radosti, osmjesi potpore, osmjesi razumijevanja…; i nekidan susreli smo dio obitelji – osmjeh nam je svima ozario lica. Osmjeh je ono što je konstanta naših susretanja.

I onda šok. Preminuo je. Naglo. U ovaj snježni dan okupljali smo se na groblju. Iznenadila sam se vidjevši hrvatsku zastavu kojom je prekriven lijes. Bio je i branitelj. To nisam znala.

Sve češće mi se događa dolaziti na groblje ispratiti tijelo znanca, prijatelja i onda zapazim hrvatsku zastavu kojom je prekriven lijes. Branitelji su bili tako obične osobe, tako drage osobe. Poznam svoje prijatelje s kojima sam odrastala, za njih točno znam i gdje su ratovali. Ipak, neke ljude upoznala sam nakon završetka rata i prepoznajem ih kao odane supruge, brižne očeve, vrijedne ljude na svom poslu. I onda, tek na sprovodu, iznenađenje: on je i hrvatski branitelj.

Dok je trajala pogrebna povorka, razmišljala sam kako je sasvim logično što je ovako dobar suprug i brižan otac ujedno i hrvatski branitelj. Nekako se uklapa u moju sliku ljudi koji su u ključnom trenutku imali hrabrosti stati i braniti svoju zemlju. Kada je rat prošao, vratili su se svojim obiteljima, svojim poslovima, svojim prijateljima, stjecali nove poznanike i prijatelje, hrabro živjeli. Ta hrvatska zastava je tako lijepa i tako bolna na lijesu. Vojnici su brižno savili zastavu, jedan od njih pristupio je obitelji i predao zastavu rekavši: „U ime Republike Hrvatske primite ovu zastavu kao znak vječne zahvalnosti.“ Rekao je to dovoljno glasno da ga čuje obitelj, a pretiho da ga čuju svi okupljeni na pokopu. Znam da su te riječi upućene obitelji, znam da su ih oni dobro čuli, znam da su dobro razumjeli taj dugi pogled u oči, znam…, ali i ja sam dio Republike Hrvatske. I ja trebam čuti te riječi koje i mene obvezuju. Mene obvezuje ta zastava položena na lijes. Obvezuje sve nas! Živjeti za Hrvatsku, kao što je i on živio. Obvezuje nas da budemo ponosni na svoju Domovinu. Da sredimo ovu našu Domovinu Hrvatsku, obranimo je od sadašnjih zala, da u njoj možemo živjeti normalno i fino, dobro i pošteno.

Danas je otišao još jedan dobar čovjek. Nedostajat će svojoj obitelji. Nedostajati će poznanicima i prijateljima. U poduzeću će uskoro pronaći zamjenu za njega. Otišao je još jedan branitelj.

Tiho nam odlaze branitelji. Pretiho. Odviše samozatajno. Živio je dobrim obiteljskim životom i ono čemu se radovao bili su umirovljenički dani i kuhanje nečega u kotliću i okupljanje poznanika i prijatelja. Takvi su muškarci branili Domovinu! Muškarci na koje se u redovitom i svakodnevnom životu možete osloniti, koji ulažu puno truda u obrazovanje svoje djece, koji su stabilni i odmjereni. Muškarci u miru, ratnici u ratu.

Hvala ti, dobri čovječe, što si u meni, a vjerujem i u drugima, probudio ponos ratnih dana, odanost svojoj Domovini u miru. Hvala ti, što si me svojim svakodnevnim životom utvrđivao u povjerenju sinovima hrvatskog roda da će odgojiti pametnu i mudru djecu koja će znati cijeniti vrijednosti za koje si ti bio spreman umrijeti. Hvala ti za Domovinu koju si ostavio nama da je ispunimo mudrošću, znanjem, poštenjem i odgovornošću.

Odlaze nam branitelji, samozatajni ljudi, koji nisu isticali tko su i što su bili u ratu, nego su svojim životom pokazivali tko su: stabilni i sigurni muževi, zahtjevni i brižni očevi, marljivi i pošteni djelatnici na svom poslu.

Odlaze nam branitelji samozatajno i tiho – pretiho. Tek pucanj počasnog plotuna označi njihovu snagu i veličinu.

Lidija Domorad

Lidija Domorad

Prof. vjeronauka iz Osijeka...
Lidija Domorad

Latest posts by Lidija Domorad (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Je li moguće biti i bogat i zadovoljan? – Kr... Godišnji odmor često nas vodi na putovanje i odlazak iz redovnog mjesta stanovanja. Turističke agencije nude odlazak u glasovita i poznata mje...
Dođi, stani u sredinu! Sjećate li se lektire, osobito u osnovnoj školi? Tamo negdje, u sedmom razredu valja pročitati Galeb Jonathan Livingston, Richarda Bacha. Jedn...
Tri žene ili novi život se rađa… Danas razmišljam o životima dviju žena. Gledam njih dvije, a mislim o sebi - trećoj ženi. Dvije se žene međusobno tek poznaju, toliko da se po...
Uskoci ili kako učiti iz povijesti svoga naroda Tko su uskoci? Kako su uskakali? Zašto su se svi bojali uskoka, osobito Senjskih uskoka? Kako to da su dobri kada je pitanje obrane i rata, a ...
Groblje u Bribiru – zemlja sve pomiruje Postoje mjesta bogate i slavne prošlosti. Neka su još uvijek živa, a neka su tek u tragovima, kao spomenici ili turistički ciljevi. Bribir mi ...