Skip to content

Razrješivanje ženidbe apostolskom povlasticom

Nerazrješivost je bitno svojstvo ženidbe. Ali dok su neke ženidbe apsolutno nerazrješive, ima ih koje se mogu razriješiti bilo na temelju Pavlove povlastice bilo posebnom apostolskom povlasticom. Ovdje će biti riječi o razrješavanju ženidbene veze odlukom Vrhovnog svećenika ili apostolskom povlasticom 

Tim se načinom mogu razriješiti nesakramentalne ženidbe dviju nekrštenih osoba, makar se nijedna od njih ne krstila, ili ženidba nekrštene i krštene nekatoličke osobe, ili katoličke i nekrštene osobe, ako je to na korist vjere i vječnog spasenja koje od tih osoba, ili one osobe s kojom bi se sklopio novi valjan brak. Takvu ženidbu, nakon što se provede postupak istrage na način koji je određen propisima Kongregacije za nauk vjere, i utvrdi da dotična ženidba nije sakramentalna i da će njezino razrješenje biti na korist vjere, razrješava svojom vlašću Vrhovni svećenik ili papa.     



Uvod 


Ženidba je načelno, prema učenju Katoličke crkve, nerazrješiva. Nerazrješivost je apsolutna ako se radi o ženidbama sakramentalnim i koje su izvršene bračnim činom „humano modo“ (ZKP, kan. 1056 i kan. 1141). Nesakramentalne ženidbe, kao i sakramentalne ako nisu izvršene, mogu se razriješiti primjenom tzv. „Pavlove povlastice“ ako se radi o ženidbi koju su sklopile dvije nekrštene stranke pa se jedna od njih pokrsti, ili „apostolskom povlasticom“ ako je ženidba sklopljena između dviju nekrštenih osoba, i nijedna od njih se ne krsti, ili između osobe krštene i nekrštene koja je sklopljena nakon dobivenog oprosta od ženidbene zapreke različitosti vjere (disparitas cultus). U jednom i u drugom slučaju ženidba se razrješuje u korist vjere (in favorem fidei), bilo jednog od bračnih drugova, bilo treće osobe  (npr. one s kojom bi se imao sklopiti novi brak).

Razrješavanje ženidbe temeljeno na poslanici sv. Pavla, 1. Kor 7,12-16, pa odatle i naziv „Pavlova poslanica“ (privilegium Paulinum), u svom najužem obliku, seže već u prva kršćanska vremena. Međutim, tumačenje i razjašnjavanje te ustanove se tijekom vremena razvijalo i dopunjavalo, i Pavlova povlastica je postupno, papinskim konstitucijama Pija III.: Altitudo, od 1. lipnja 1537., Pija V.: Romani Pontificis, od 2. kolovoza 1571., i Grgura XIII.: Populis, od 25. siječnja 1587., poprimala širi opseg. Svoje pravno uobličavanje je dobila u Zakoniku kanonskog prava 1917. (kan. 1120-1127), a posve izravno, jasno i sveobuhvatno u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. (kan. 1143-1150).

Razrješavanje ženidbe primjenom Pavlove povlastice u kanonskom pravu i pravnoj nauci je razrađeno do u detalje, i dovoljno je poznato, te o tome ovdje neće biti govora.  Manje je poznata pastoralnim djelatnicima, a pogotovo običnim vjernicima, mogućnost da se razriješe još neke ženidbe, dakako, samo nesakramentalne ili koje nisu međusobno sklopile dvije krštene osobe, a koje ne mogu biti obuhvaćene Pavlovom povlasticom.

Razriješiti se može, kao nesakramentalna, i ženidba u kojoj je jedna stranka krštena, bilo u Katoličkoj bilo u kojoj odijeljenoj Crkvi, a druga je nekrštena. Ali za razliku od ženidaba koje se razrješuju Pavlovom povlasticom, i snagom općih odredaba kanonskog prava, ženidbena veza krštene i nekrštene stranke razrješuje se zamjeničkom vlašću (potestate vicaria) Rimskog prvosvećenika.[1] To se razrješivanje ženidbene veze običava nazivati „apostolska povlastica“ (privilegium apostolicum), a ponekad i petrovska povlastica (privilegium Petrinum).

Iako je među teolozima i kanonistima odavno prevladalo mišljenje, potkrijepljeno također učenjem nekih papa,[2] a potom izričito potvrđeno u općem zakonodavstvu Crkve, da je apsolutno nerazrješiva samo tvrda i izvršena ženidba, u praksi su se ženidbe sklopljene između krštenih i nekrštenih osoba počele razrješivati tek nakon donošenja Zakonika kanonskoga prava 1917. godine.


1. Služenje apostolskom povlasticom


Ženidbena veza u ženidbama sklopljenima između krštenih i nekrštenih osoba, koju neki nazivaju i naravna (vinculum naturale),[3] počela se razrješivati u vrijeme pontifikata Pija XI. U jednome slučaju (god. 1924.) radilo se o razrješivanju ženidbe nekrštenoga muškarca i krštene žene anglikanske vjere. Nakon što je taj brak civilno raskinut ili razveden, nekršteni muškarac je odlučio primiti krštenje u Katoličkoj crkvi, i želio je sklopiti novi brak s katoličkom strankom. U drugome slučaju (god. 1926.) u pitanju je bila ženidba krštenoga krivovjernika i nekrštene žene. Žena ga je poslije napustila i sklopila novi brak s drugim nekrštenim čovjekom. Kršteni krivovjernik iz prvoga braka je postao katolikom i pripušten je na sklapanje novoga braka s osobom katoličke vjere, što je bilo moguće samo razrješivanjem ženidbene veze njegova prvog braka s nekrštenom osobom.[4]

O postupku za razrješivanje tih ženidaba izdana je posebna Instrukcija s odgovarajućim odredbama.[5] Nije se poslije toga dugo čekalo da se počne postavljati pitanje: Može li Rimski prvosvećenik razriješiti također ženidbu katoličke i nekrštene osobe, sklopljenu uz oprost od zapreke razlike kulta ili različitosti vjere? Između ove ženidbe i ženidbe dviju stranaka od kojih je jedna nekrštena a druga krštena izvan Katoličke crkve, što se tiče same naravi tih ženidaba i čvrstoće ženidbene veze, nema bitne razlike. Ni ženidba katoličke i nekrštene osobe nije sakramentalna, i odatle proizlazi mogućnost također za razrješivanje i takvih ženidaba. Ženidbe katolika i nekrštenih osoba počelo su se razrješivati za pontifikata pape Pija XII. (1947. i 1949. god.), a nastavljeno za Ivana XXIII. (god. 1959.),[6] i takvi slučajevi su postajali sve brojniji i skoro normalna praksa.

Čula su se, međutim, i razmišljanja kako praksa razrješivanja naravne ženidbene veze može lako sablazniti katolike, budući da se ženidbe između katolika i nekrštenih stavljaju u povlašten položaj u odnosu na sakramentalne ženidbe dviju krštenih osoba, i može poticati katolike da radije sklapaju ženidbe s nekrštenima, uz oprost od ženidbene smetnje različitosti kulta, budući da ostavljaju mogućnost njihova razrješenja i sklapanja nove ženidbe ukoliko prva ne bi uspjela.[7]

Postavljalo se i pitanje može li papa razriješiti ženidbu dviju nekrštenih osoba, ako nijedna od njih ne primi krštenja. Dugo vremena se držalo da to nije moguće, budući da papa nema nikakve vlasti nad nekrštenima, jer da ne pripadaju Crkvi.[8] S vremenom je, međutim, došlo do drukčijeg razmišljanja. Ako papa i nema izravne vlasti nad nekrštenima, ima nad ženidbom kao božanskom ustanovom. I nekrštene obvezuju  božanski naravni zakoni, pa tako i zakon o nerazrješivosti ženidbe. Kada se nađu u situaciji da se njihovu spasenju ne može providjeti drukčije nego razrješivanjem ženidbene veze, trebaju se obratiti onomu tko posjeduje tu vlast, a taj je Rimski prvosvećenik. Takav bi slučaj bio kad dvije nekrštene osobe sklope ženidbu, a potom se razvedu, te neka od njih odluči sklopiti novi brak s osobom katoličke vjere,[9] a sama se ne želi krstiti.

U tijeku pontifikata Pija XII. i Ivana XXIII. započelo je i s razrješivanjem takvih ženidaba, zatim je u prvim godinama pontifikata Pavla VI. ta praksa zaustavljena radi preispitivanja crkvenoga nauka u toj stvari, da bi se nakon toga opet nastavilo s podjeljivanjem oprosta i za ženidbe dviju nekrštenih osoba, makar se nijedna od njih ne krstila.


2. Korist vjere radi koje se razrješuju nesakramentalne ženidbe


Da bi se razriješila neka ženidba, nije dostatno samo da ona nije sakramentalna. I ženidbe između krštenih i nekrštenih osoba, kao i one između dviju nekrštenih, razrješuju se radi dobra ili u korist vjere (favor fidei) i spasenja duša (salus animarum).  Razrješenje neke ženidbe može biti u korist vjere ne samo time što pogoduje krštenju nekrštenoga bračnog druga, kakav je slučaj kod Pavlove povlastice, nego i na više drugih načina. Zato je potrebno razjasniti u čemu se sve sastoji korist vjere, i za koga takva korist može postojati.


1) U čemu se sastoji korist vjere


Evo što se o tome kaže u jednome razjašnjenju Kongregacije za nauk vjere: “Korist vjere i spasenje duša može proizlaziti iz krštenja stranke koja traži razrješenje; isto tako iz duhovne blagodati koja nadolazi strankama i njihovoj djeci kao i crkvenoj zajednici sklapanjem ili konvalidiranjem nove ženidbe.”[10] Iz toga proizlazi da je razrješenje jedne ženidbene veze i omogućivanje da se sklopi druga ženidba u korist vjere ako će nekrštena strana primiti krštenje, ili ga je već primila; a isto tako može biti i u tome da bračni drug koji je bio kršten, ali izvan Katoličke crkve, prijeđe ili odluči prijeći u Katoličku Crkvu. Ali i bez krštenja ili obraćenja neke od stranaka, iz razrješenja nesakramentalne ženidbe i sklapanja nove mogla bi se postići duhovna blagodat.

Naime, za stranku koja moli razrješenje svoje ženidbene veze, bila ta stranka katolička ili ne, ako je u javnome obliku ili faktično uspostavila novu bračnu zajednicu koju je moralno nemoguće prekinuti, razrješenjem prethodne ženidbe i sklapanjem nove uklanja se stanje konkubinata, i pogoduje se spasenju dotičnih osoba. [11]


2) Za koga može postojati korist vjere


Kad se traži razrješenje nesakramentalne ženidbe može se najprije raditi o koristi vjere za katoličku stranu. Ona može sklopiti novi brak s osobom katoličke vjere, s krštenom nekatoličkom, ili s nekrštenom osobom. U prvome i drugome slučaju duhovna blagodat je u tome što bi novi brak bio sakramentalni. A u trećemu slučaju katoličkoj stranci, koja se rastavila ili razvela od svog nekrštenog bračnog druga i možda uspostavila priležničku zajednicu, razrješenjem prethodne ženidbe pruža se mogućnost da izbjegne priležništvo, ili da ga otkloni ako je već uspostavljeno, da uredi svoje stanje i u novoj bračnoj zajednici živi potpunim kršćanskim i katoličkim životom, te tako stupi na put koji vodi vječnom spasenju.[12]

Korist vjere i duhovna blagodat koja postoji za katoličku stranku kada traži i dobije razrješenje ženidbe, može postojati i za krštenu nekatoličku stranku kad traži razrješenje svoje ženidbe koja je sklopljena s nekrštenom osobom, da bi sklopila novi brak s katoličkom strankom, ako postoji utemeljena nada da će novi brak pogodovati njegovu, odnosno njezinu obraćenju na katolicizam.[13]

Ne gleda se samo na korist vjere za stranku iz prethodne ženidbe koja će se razriješiti, bilo da se nekrštena krsti, bilo da se krštena obrati na katolicizam, nego se uzima u obzir i korist vjere koja bi mogla uslijediti za nekoga trećeg. Tako korist vjere i duhovna blagodat može proizaći za osobu s kojom će netko, čiji se brak razrješuje, sklopiti novu ženidbu. Ta osoba može biti nekatolik ili nekatolkinja, ali krštena, i koja je raspoložena stupiti u Katoličku crkvu; zatim nekrštena i bez iskazane želje da se krsti, odnosno krštena izvan Katoličke crkve i bez namjere da se obrati na katolicizam; a može biti i katolik ili katolkinja. U prvome slučaju duhovna blagodat bi bila u krštenju nekrštene osobe, odnosno u obraćenju na katoličku vjeru one koja je krštena u odijeljenoj Crkvi ili crkvenoj Zajednici; u drugome, iako nekrštena stranka nije pokazala namjeru krstiti se, odnosno krštena osoba nije pokazala namjeru pristupiti u Katoličku crkvu, moglo bi se raditi o utemeljenoj nadi da će se ipak krstiti, ili stupiti u Katoličku crkvu; u trećemu slučaju, kod razrješivanja neke nesakramentalne ženidbe, za osobu katoličke vjere to razrješivanje bi moglo biti na njezino duhovno dobro ako predstavlja jedinu pogodnu priliku da sklopi valjanu ženidbu s nekrštenom ili nekatoličkom osobom čija se ženidba razrješuje.[14]

Nadalje, razrješenju nesakramentalne ženidbe može pogodovati i duhovna blagodat za djecu, kako onu rođenu u tome braku tako i onu koja su rođena ili će se roditi u novome braku koji će se sklopiti ili konvalidirati. Djeca, dakle, mogu pripadati ili osobi čiji se brak razrješuje, ili onoj s kojom će ta sklopiti novi brak, ili njima obadvjema, rođenoj u izvanbračnoj zajednici ili priležništvu svojih roditelja. Sklapanjem braka među dotičnim osobama djeca mogu rasti u normalnu obiteljskom ozračju, s mogućnošću također da budu krštena i katolički odgajana.[15]

Na kraju, kako se kaže u naprijed spomenutome razjašnjenju Kongregacije za nauk vjere, korist vjere može biti i u duhovnoj blagodati za crkvenu zajednicu u kojoj dvije osobe sklapaju ili konvalidiraju novi brak, ili u koju se kao bračni drugovi uključuju.

Za kršćansku zajednicu duhovna blagodat će biti ako se razrješenjem nesakramentalne ženidbe izbjegava ili otklanja nevaljan brak i izvanbračna zajednica, koja bi bila na sablazan vjernicima. U svakome slučaju, oprost od ženidbene veze se daje radi proviđanja duhovnomu dobru pojedinaca, ali ni u kojemu slučaju ono ne smije biti na štetu određene zajednice, jer opće dobro i dobro zajednice prevladava nad pojedinačnim i privatnim dobrom. Zato se kod razrješivanja određene ženidbe gleda i postoji li pogibelj sablazni, čuđenja ili pakosnog tumačenja bilo među katolicima bilo nekatolicima, kao da Crkva pogoduje divorciju ili razrješavanju ženidbene veze i braka.[16]

Evo sasvim jednostavna primjera. Dvije nekrštene osobe, ili jedna krštena izvan Katoličke crkve a druga nekrštena, sklope valjan civilni brak. Nakon nekoga vremena one se civilno razvedu, i jedna od tih osoba sklopi novi civilni brak s osobom katoličke vjere. Razrješivanje prvoga braka bit će u korist vjere nekrštene osobe ako će se ona krstiti, odnosno krštene nekatoličke stranke ako će prijeći u Katoličku crkvu; a za treću osobu, u ovome slučaju za katolkinju koja živi u nevaljanu braku, razrješenje prethodnoga braka njezina nekatoličkog partnera bit će u korist vjere za nju time što će omogućiti da ona svoj brak sredi pred Crkvom i da živi punim vjerničkim životom.

Ili drugi primjer. Jedan katolik, dobivši oprost od ženidbene zapreke različite vjere, valjano se oženi s muslimankom, ili s osobom koja je nekrštena i bez ikakve vjere. Nakon izvjesnoga vremena ta osoba svojevoljno napusti katoličkoga bračnog druga i uda se ponovno za drugu neku nekrštenu osobu. A i katolik se ponovno oženi s katolkinjom, dakako sklapanjem samo civilnoga braka. Ovaj je brak izvana gledano  bio sretan i okrunjen brojnom djecom, ali su bračni drugovi trpjeli zbog toga što ne mogu na sakramente ispovijedi i pričesti; a trpjela su zbog toga i njihova djeca.

Živeći u nesređenim brakovima ili u izvanbračnim zajednicama katolicima je ugroženo njihovo vječno spasenje. A uređivanjem tih novonastalih bračnih zajednica pred Crkvom, omogućilo bi se katoličkim bračnim drugovima potpuno provođenje vjerskoga života i olakšalo bi im se postizanje vječnoga spasenja, a koristilo bi i katoličkomu odgoju njihove djece. Razrješivanjem ženidbene veze nesakramentalnih brakova stvara se mogućnost za sklapanje novih valjanih i pred Crkvom uređenih bračnih zajednica, i to svakako može biti na korist vjere kako onoga čiji će se raniji brak razriješiti, tako i osobe s kojom će se sklopiti novi valjan brak, a i djece koja su već rođena ili će se roditi u novome braku, te vječnomu spasenju jednih i drugih.


3. Vođenje postupka za razrješenje ženidbe apostolskom povlasticom


Kongregacija za nauk vjere je 6. prosinca 1973. donijela posebne odredbe o razrješavanju ženidbe apostolskom povlasticom i o vođenju postupka s tim u svezi[17].  U nacrtu novoga Zakonika nalazila se jedna opća odredba o tome,[18] ali je ona iz konačnog promulgiranog teksta izostavljena. Spomenute odredbe Kongregacije za nauk vjere vrijedile su neko vrijeme i nakon stupanja na snagu novog Zakonika kanonskog prava, da bi ta Kongregacija kasnije izradila nove, koje je papa Ivan Pavao II. odobrio u audijenciji 16. veljače 2001., a ista Kongregacija je  30. travnja 2001. donijela dokument – Normae: Potestas Ecclesiae – de conficiendo processu pro solutione vinculi matrimonialis in favorem fidei, kojeg je potpisao Joseph kard. Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije.[19] I sada se postupak za razrješavanje ženidbi apostolskom povlasticom odvija prema tim novim odredbama.

Evo kratkog pregleda tih odredaba.

Ženidbu koju su sklopile stranke, od kojih barem jedna nije krštena, može u korist vjere razriješiti Vrhovni svećenik, papa, ukoliko ženidba nije bila izvršena nakon što su oba bračna druga primila krštenje (čl. 1). Prije nego molba dođe pred Vrhovnog svećenika, spada na Kongregaciju za nauk vjere da ispita pojedine slučajeve, i da, ako je uputno, molbu za dobivanje milosti razrješenja ženidbene veze podastre Vrhovnom svećeniku (čl. 2). Molbi za razrješenje neke ženidbe treba prethoditi istraživanje i postupak za koji je nadležan dijecezanski biskup, i oni koji se u pravu s njim izjednačavaju, ili u istočnim sjedinjenim Crkvama eparhijski biskup (čl. 3).


1) Nužni uvjeti za razrješenje ženidbene veze


Za razrješavanje ženidbene veze apostolskom povlasticom temeljni ili bitni su ovi uvjeti:

  • da za cijelo vrijeme braka koji bi se imao razriješiti barem jedan od bračnih drugova nije bio kršten, a to znači da ženidba nije postala sakramentalnom;
  • ako je za trajanja nekog braka primila krštenje i druga stranka, odnosno bračni drug koji je u vrijeme sklapanja ženidbe bio nekršten, ili su krštenje primila oba bračna druga nakon što su sklopili valjanu ženidbu, da poslije toga među njima nije bilo spolnog općenja (jer bi u suprotnome slučaju dotični brak postao sakramentalan i izvršen, i kao takav postao bi apsolutno nerazrješiv).

2) Utvrđivanje uvjeta i činjeničnoga stanja


Uz navedene temeljne ili bitne uvjete, za razrješenje nekog braka apostolskom povlasticom još se traži da:

  • ne postoji nikakva mogućnost za ponovno uspostavljanje bračnog zajedništva među određenim osobama čiji je brak u pitanju (čl. 4, 1o);
  • stranka moliteljica nije kriva, isključivo ili pretežito, za brodolom braka, niti je stranka s kojom bi se imao sklopiti ili konvalidirati novi brak svojom krivnjom prouzrokovala rastavu bračnih drugova (čl. 4, 2o);
  • ako katolička stranka namjerava sklopiti ili konvalidirati novi brak s nekrštenom osobom ili s osobom krštenom nekatoličkom, ona treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelj otpada od vjere, a nekatolička stranka izjaviti da je spremna ostaviti katoličkoj stranki slobodu da ispovijeda vlastitu vjeru i da djecu krsti i odgaja u katoličkoj vjeri (čl. 5,§ 1); te izjave treba dati napismeno, i obje ih stranke potpisati (čl. 5, § 2).

Ne može se voditi postupak i Kongregaciji za nauk vjere uputiti molba za razrješenje ženidbene veze u korist vjere ako je ta ženidba sklopljena ili konvalidirana nakon što je prethodni brak ili ženidba razriješena također u korist vjere (čl. 6)

Može se tražiti razrješenje ženidbene veze nesakramentalne ženidbe sklopljene nakon dobivenog oprosta od zapreke različitosti vjere ako katolička stranka namjerava sklopiti novi brak s krštenom osobom (čl. 7, § 1), a ne da bi sklopila novi brak ponovno s nekrštenom strankom. Molba se može uputiti Vrhovnom svećeniku za razrješenje ženidbe sklopljene uz oprost od zapreke različitosti vjere ukoliko nekrštena stranka iz

tog braka namjerava primiti krštenje i sklopiti novi brak s krštenom strankom (čl. 7, § 2).  Biskup ne treba slati Kongregaciji za nauk vjere molbu za razrješenje ženidbe ako postoji opravdana sumnja o iskrenosti obraćenja stranke moliteljice ili stranke s kojom se namjerava sklopiti brak, makar da su jedna ili obje stranke primile krštenje (čl. 7,  § 3).

Kad se radi o sklapanju ženidbe katekumena vjenčanje se treba odgoditi do iza krštenja; a ako to nije moguće zbog teških razloga, treba imati moralnu sigurnost da će se krštenje uskoro primiti (čl. 8).

Ukoliko za stranku moliteljicu postoje kakve poteškoća glede načina udovoljavanja obvezama prema ranijem bračnom drugu i stečenoj djeci, ili ako postoji bojazan od sablazni zbog podjeljivanja milosti razrješenja ženidbe, biskup se treba posavjetovati s Kongregacijom (čl. 9).

Ako se zbog nekog razloga pozitivno sumnja o valjanosti ženidbe od koje se traži razrješenje, molba se upućuje Vrhovnom svećeniku, ali s napomenom o postojanju te sumnje (čl. 10).

U daljnjim odredbama o samom vođenju postupka za traženje razrješenja ženidbene veze najprije se naznačuje da ga vodi ili biskup sam, ili da to povjerava istražitelju izabranom između sudaca dijecezanskog sudišta ili  između osoba koje on za tu službu odobri, i to uz pomoć bilježnika i uz sudjelovanje branitelja ženidbene veze (čl. 11, § 1); to povjeravanje vođenja postupka nekome drugom treba biti napismeno, i konstatirano u spisima (čl. 11, § 2).

U istražnom postupku treba saslušati oba bračna druga (čl. 12, § 2), a tvrdnje treba dokazati prema odredbama prava bilo ispravama, bilo iskazima vjerodostojnih svjedoka (čl. 12, § 1). Izjave stranaka ne mnogu imati pune dokazne snage osim da ih potkrepljuju drugi elementi iz kojih je moguće doći do moralne sigurnosti (čl. 12, § 3).

Isprave koje su podnesene bilo u izvornom obliku bilo u autentičnoj kopiji bilježnik treba ovjeriti (čl. 13, § 1), i one koje se šalju Kongregaciji za nauk vjere trebaju biti cjelovite i u kopiji ovjerenoj od biskupovog bilježnik (čl. 13, § 2).

Ispitivanje stranaka i svjedoka vrši istražitelj, pozvavši branitelja ženidbene veze da prisustvuje, i bilježnik mu treba biti na pomoći (čl. 14, § 1), a od stranaka i svjedoka treba zatražiti prisegu da će govoriti istinu, ili da je istinito što su kazali; ako netko odbije dati prisegu, saslušat će ga se i bez nje (14, § 2), svakako uz napomenu u spisima istrage da je stranka odbila dati prisegu.

Stranke i svjedoke istražitelj treba ispitati prema upitniku kojeg je ranije pripremio on sam, ili branitelj ženidbene veze; ako slučaj traži, mogu se dodati i drugi upiti (čl. 14, § 3); a odgovore trebaju potpisati stranke, istražitelj i bilježnik (čl. 14, § 4). Ako druga strana ili neki svjedok odbije, ili se ne može pojaviti da dadne iskaz, njihove izjave se mogu uzeti pred bilježnikom ili na bilo koji drugi zakonit način samo ako je sigurna njihova točnost i autentičnost (čl. 15, § 1), a odsustvo iz postupka druge stranke, proglašeno prema odredbi prava, treba u spisima evidentirati (čl. 15, § 2).

Nepostojanje krštenja kod kojega god od bračnih drugova mora biti tako dokazano da se isključi svaka razborita sumnja (čl. 16, § 1), i o tome treba ispitati svjedoke, vodeći računa o njihovim osobinama, uzete koliko je moguće između roditelja i krvnih srodnika nekrštene stranke, ili onih koji su bili uz nju u vrijeme njezina djetinjstva i poznaju cijeli tijek njezina života (čl. 16, § 2). Svjedoke treba ispitati ne samo o nepostojanju krštenja, nego i o okolnostima i indicijama iz kojih izlazi kao vjerojatno da krštenje nije podijeljeno (čl. 16, § 3), a treba se pobrinuti da se također pregledaju knjige krštenih u mjestima za koje je utvrđeno da je stranka u njima živjela u vrijeme djetinjstva, posebno u crkvama koje je možda posjećivala, ili u kojoj je ženidbu sklopila  (čl. 16, § 4). Ako je ženidba bila sklopljena uz oprost od zapreke različitosti vjere, istražitelj treba pribaviti kopije oprosta i predbračnog ispitivanja (čl. 16, § 5).

Ukoliko je u vrijeme kad se traži milost razrješenja ženidbe nekršteni bračni drug već primio krštenje, treba obaviti istragu o mogućem zajedničkom stanovanju s drugim krštenim bračnim drugom poslije krštenja; o tome također treba ispitati svjedoke (čl. 17,  § 1), a same bračne drugove treba ispitati jesu li poslije rastave imali među sobom neki, i kakav odnos, i naročito da li su izvršili bračni čin (čl. 17, § 2).

Istražitelj treba skupiti informacije o životnom stanju druge stranke, te naznačiti da li je ona nakon razvoda pokušala sklopiti novi brak (čl. 18, § 1); stranke i svjedoke treba ispitati koji je bio razlog rastave ili razvoda, tako da se vidi čija je bila krivnja za raskid braka ili brakova (čl. 18, § 2). Treba zatražiti kopiju odluke o razvodu ili presude o civilnoj ništavosti braka stranaka (čl. 19, § 1); isto tako, ako postoji, treba predočiti kopije dekreta razvoda ili presude civilne ništavosti i dispozitivu kanonske presude ništavosti bilo koje ženidbe koju je pokušala bilo koja od stranaka koje su si obećale ženidbu (čl. 19, § 2).

Istražitelj treba navesti da li je stranka moliteljica imala djece i kako se pobrinula, ili namjerava pobrinuti, prema zakonima i svojim mogućnostima, za vjerski odgoj te djece (čl. 20, § 1), a također izvidjeti postoje li obveze stranke moliteljice, bilo moralne bilo građanske, prema prvom bračnom drugi i djeci koju je imala (čl. 20, § 2).

Stranku moliteljicu, ili koja je obećala brak, ako je obraćena i krštena, treba ispitati o vremenu i o nakani vezanoj za primanje krštenja (čl. 21, § 1); župnika  treba pitati o motivima koji su bili razlog krštenja, a naročito o časnosti stranaka (čl. 21, § 2). U spisima treba iznijeti izričitim riječima kakve je religioznosti kako stranka moliteljica tako i stranka kojoj je obećana ženidba (čl. 22, § 1). Treba pribaviti i u spise priložiti isprave krštenja ili ispovijesti vjere, ili jednoga i drugoga (čl. 22, § 2).

Kad se istražni postupak završi, istražitelj treba sve spise, izostavivši njihovo objavljivanje, s prikladnim izvještajem proslijediti branitelju ženidbene veze, na kojeg spada da izvidi ima li razloga koji bi priječili da se ženidbena veza razriješi (čl. 23). Svi se spisi na kraju predaju biskupu da dadne svoje mišljenje o molbi. On u iznošenju svoga mišljenju treba detaljno prikazati jesu li ispunjeni svi uvjeti potrebni za podjeljivanje milosti, naročito glede jamstava o kojim je riječ u čl. 5, (čl. 24, § 1), a radi se o izjavi katoličke stranke da je spremna otkloniti pogibelj otpada od vjere, i nekatoličke stranke da je spremna ostaviti katoličkoj stranci slobodu da ispovijeda vlastitu vjeru i da djecu krsti i odgaja katolički. Biskup treba također iznijeti razloge koji idu u prilog podjeljivanja milosti razrješenja ženidbene veze, uvijek dodavši da li je stranka moliteljica već na bilo koji način pokušala ženidbu ili živi u priležništvu (čl. 24, § 2).

Nakon svega, biskup šalje Kongregaciji za nauk vjere tri kopije svih spisa u tiskanoj formi, zajedno sa svojim mišljenjem i primjedbama branitelja ženidbene veze, dopunjene popisom materije sadržane u istražnim spisima i kratkim sadržajem (čl. 25,  § 1). Biskup se također ima pobrinuti da se spisi istražnog postupka, izrađeni jezikom i stilom mjesta,  prevedu na jedan od jezika prihvaćenih u uredovanju Rimske kurije, uz pridodanu izjavu, utvrđenu prisegom, o njihovu vjernom prijepisu i prijevodu (čl. 25, § 2).[20]

Druga faza, razmatranje slučaja, spada na Kongregaciju za nauk vjere. Ona preispituje spise biskupijskog istražnog postupka i odlučuje ima li osnove, i je li prikladno ili nije, da se Svetome Ocu preporuči da podijeli milost i razriješi odgovarajuću ženidbu.


[1] O vlasti pape, kao Kristova vikara na zemlji, u pogledu oprosta od nerazrješivosti ženidbene veze, vidi: A. ABATE, Lo scioglimento del vincolo coniugale nella giurisprudenza ecclesiastica, 4. ed., Napoli, 1972., str. 7-54; ANTONIO M. ABATE, II matrimonio nella nuova legislazione canonica, Brescia, 1985., str. 207-237. 

[2] Vidi: F. M. CAPPELLO, Tractatus canonico-moralis de sacramentis vol. V, De matrimonio, ed. 7,       Torino, 1961., str. 721-723. 

[3] Vidi: A. ABATE, Lo scioglimento …., str. 92ss.

[4] Vidi: F. M. CAPPELLO, n. d, str. 725; E. F. REGATILLO, Ius sacramentarium, ed. 3, Santander, 1960., str. 864; A. ABATE, Lo scioglimento …, str. 99-103.

[5] KONGREGACIJA SVETOGA OFICIJA, Instructio: Normae pro conficiendo processu in casibus solutionis vinculi matrimonialis in favorem fidei per supremam Summi Pontificis auctoritatem, 1. svibnja 1934. -Vidi: XAVERIUS OCHOA, Leges ecclesiae post Codicem iuris canonici editae, Romae, 1967., I (god. 1917-1941), br. 1220, kol. 1535. 

[6] Vidi: E. F. REGATILLO, n. d, str. 865; A. ABATE, Lo scioglimento …, str. 104. 

[7] Vidi: A. ABATE, Lo scioglimento …, str. 106-107. 

[8] Vidi: A. M. ABATE, Il matrimonio …, str. 329-332.

[9] Vidi: A. M. ABATE, II matrimonio …, str. 332-336.

[10] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Normae pro solutione vinculi matrimonialis in favorem fidei per supremam Summi Pontificis auctoritatem, Typ. Pol. Vat., 1973, art. 1, § 4. 

[11] Vidi: A. M. ABATE, II matrimonio …, str. 298.

[12] A. M. ABATE, , II matrimonio …, str. 299.

[13] Na istome mjestu.

[14] Na istome mjestu.

[15] A. M. ABATE, Il matrimonio …, str. 299-300.

[16] A. M. ABATE, II matrimonio …, str. 300.

[17] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Normae pro solutione vinculi matrimonialis in favorem fidei per supremam Summi Pontificis auctoritatem, Typ. Pol. Vat., 1973.

[18] Vidi: Codex Iuris Canonici, Schema novissimum iuxta placita Patrum Commissionis emendatum atque Summo Pontifici praesentatum, Typ. Pol. Vat., 1982., c. 1150.

[19] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Normae: Potestas Ecclesiae, kojih se treba pridržavati u vođenju postupka za razrješenje ženidbene veze „za dobro vjere“, 30. travnja 2001. u: Enchiridion Vaticanum, Edi. Dehon., Bologna 2004., sv. 20, str. 402-423.

[20] Sve odredbe vidi: CONGREGAZIONE PER LA DOTRINA DELLA FEDE, Normae Potestas Ecclesiae alle quali attenersi nell’istruire il processo per lo scioglimento del vincolo matrimoniale „in favorem fidei“, 30 aprile 2001; da copia conforme, Città del Vaticano 2001; također u: Enchiridon Vaticanum, Ed. Dehon., Bologna, 2004., 20, 412-423.


Članak je objavljen u: Vrhbosnensia, XV/2011., 1, str. 129-141.

dr. Velimir Blažević

dr. Velimir Blažević

Umirovljeni profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik bloga fra-velimir.blogspot.hr
dr. Velimir Blažević

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje ... Uvod Treća izvanredna opća skupština Biskupske sinode, posvećena „Pastoralnim izazovima obitelji u kontekstu evangelizacije“, u pri...
Pojednostavljenje i ubrzavanje kanonskog postupka ... Ovih dana je objavljen dokument pape Franje kojim su izvršene značajne promjene u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine s obzirom na preure...
Jednost i nerazrješivost – bitna svojstva že... Kan. 1056 - Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost koja u kr­šćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću. ...
Sakrament ženidbe (pravni vid) Pojam, nastanak i bitna svojstva kršćanske ženidbe Ženidba je zajednica svega života muške i ženske osobe, usmjerena po svojoj naravi k...
Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...