Skip to content

Recitacije za prvu pričest

prva pričest


OČE NAŠ


OČE NAŠ, KOJI JESI…
Pred Tobom su pričesnici,
roditelji i rodbina, prijatelji
tvoga Sina, gladni kruha i vječnosti.
Sabrani u Tvoje ime
ko obitelj sa svih strana ovog svijeta.
Ti u nama, mi u Tebi, oko stola,
oko kruha, oko neba
kao braća,

OČE NAŠ, KOJI JESI…

Gdje je nebo, gdje je nebo?
Svi ga traže uokolo,
i u jelu i u piću,
u bogatstvu, u mladosti i ljepoti
ne dižući oči k nebu. Uzaludno!

Mi sad znamo, naši znaju: u nama je il’ ga nema.
Tu se sveti ime tvoje kad su dvoje ili troje
sabrani u molitvi, u ljubavi i praštanju.
Nije nebo tamo gore nad oblakom,
ni daleko u maštanju. U nama je!

OČE NAŠ, KOJI JESI…

Patnici ga srcem slute, bolesni ga vjerom traže dok ne dođe i ostvari
naše snove za susretom.
Zato mole krikom, vikom, pouzdanjem
da nam dođe i da bude volja Tvoja.
Kakva, koja, kad će doći to Kraljevstvo obećano?
A ono je od istine i od pravde,
od ljubavi i od mira
i došlo bi da smo vjerni,
i da znamo slušat Tebe, da je naša volja Tvoja.
Od zemlje bi bilo nebo.
Ti u nama, mi u raju.

OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESI’.

I molimo jako, jače, sve glasnije, sve do neba.
Kruh svagdanji daj nam danas i za sutra.
Kruh na stolu, na oltaru, kruh od zrna, zlatna žita
i da bude Tvoja volja, da ga svima bude dosta i do sita, da se njime
hrani duša.

OČE NAŠ, KOJI JESI…

Ispod neba ševa pjeva, a pod suncem zlatna polja
Slavonije, majke kruha,
zlatnim klasjem okićena.
Što nam treba?
Spretne ruke materine,
voda, vatra, malo soli,
dobra baka što se moli
da uskvasa, zamiriše na livadu
i na šumu, polja cvjetna,
oranice, na molitvu prije jela.
Mi za stolom, puna zdjela.
Ja bih jela,
ja bih jela!
Ne bi smjela, mati reče.
Hoću jesti, a od danas, svake Mise,
za Isusov stol ću sjesti
da nahranim dušu nebom,
zar ne, bako, da je tako?
Samo tako, oko moje, samo tako.
Bit na gozbi, doć’ u Crkvu,
a ne sjesti za stol njegov,
nije dobro, sramota je sve do neba.
Kad ga primiš u pričesti ti ćeš
rasti, procvjetati lijepa lika. Bogolika.

KRUH NAŠ SVAGDANJI, DAJ NAM DANAS…

Daješ nam se na oltaru i hvala ti
na tom daru mira, sreće i vječnosti.
Mi ćemo ga danas jesti,
ko obitelj za stol sjesti
s braćom svojom uokolo.
Da bi mogli,
da bi smjeli,
da bi srcem kruh tvoj jeli,
oprosti nam duge naše
kako i mi opraštamo.
S križem tvojim na čelima
mi ponosni na
Tvoj znamen,
OČE NAŠ,
KOJI JESI…
AMEN!
AMEN!
AMEN!!!


EVO KRUHA, EVO NEBA


Evo kruha, evo neba, samo pitaj
što ti treba da ostaneš vječno dijete, dijete Božje,
da putuješ s oblacima, pa druguješ s ostalima,
od kolijevke pa do groba,
vjeru noseć’ u životu, sve do neba,
držeć’ svjetlo u rukama
gledajući lice Božje u bližnjemu!
Davno reče stari prorok, zapisano u Bibliji:
“TVOJA RIJEČ NOZI JE MOJOJ SVJETILJKA
I SVJETLO MOJOJ STAZI”
Evo kruha, evo neba, samo
pitaj što ti treba…
na tom hodu do vječnosti.
Nije lako biti čovjek,
dijete, vjernik u vremenu izazova.
Na sve strane, kud god gledaš oglasi su i
reklame.
Kuda? Kada? Kako dalje?
Putovi su otvoreni, primamljivi, raznovrsni.
Kojim putem trebaš ići u životu?
A ima ih:
pravih, krivih i širokih,
uske staze, neprohodi,
kroz šikare, kroz ravnice,
Sve do tamo, pa odande,
od izvora do izvora, pa od srca sve
do srca… moga, tvoga, Njegovoga,
pa od smrti do života.
Kojim putem treba ići?
Davno reče svima nama, još nam zvoni u ušima
“JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT!”
Sa mnom hodi!
On nas vodi do vječnosti, sve do neba ka slobodi djece Božje.
On nam reče što nam treba, tko smo, što smo, od kuda smo.
Što ponijeti? Gdje je hrana na tom putu?
On poziva, On doziva, Sebe daje:
UZMITE I JEDITE, REČE, TKO JEDE MOJE TIJELO IMA ŽIVOT
VJEČNI… JA SAM U NJEMU ON U MENI…
SJEDINJENI!
Isus daje sebe sama i riječ svoju ko svjetiljku.
Sad smo i mi na tom putu. Pričesnici.
Vječnost nam je u očima. S njim bez straha
Putujemo, svakodnevno, uz ponore i bespuća,
od obale do obale,
snježnim putem zameteni,
ispod neba, od nevolje do radosti,
do starosti od mladosti.
Prestrašeni? Nikad!
S njim u srcu pa u sutra.
Ohrabreni!
S njim u srcu pa u dane i godine,
a predah je uz dva stola,
onaj kućni i Isusov,
a na njima kruh i vino.
Gozba nam je priređena.
Evo kruha, evo neba,
samo pitaj što ti treba:
da na zemlji nebo nosiš,
da u drugom brata vidiš,
da u smrti svjetlo nađeš.
Uvjeri se!
Teško onom tko ne shvaća,
da su ljudi djeca Božja, naša braća.
Tko ne želi, bez neba je u očima,
smrt s njim kolo započima,
tešku dramu svu od bola,
od godina što prolaze a
bez nade, a on Bogu dane krade.
Što god čini pokušaj je,
nikad pravo, samo proba…
sve do groba,
a vječnost mu na dohvatu.
Evo kruha, evo neba,
samo pitaj što ti treba,
Ovaj prostor u kom živiš,
ovi ljudi koje voliš,
ova Gospa koju moliš,
ovaj susret s Bogom vječnim
To ti treba:
On u kruhu! Eto neba!


ŽIVOTNO POVEZANI


Isus kaže: “Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar.
Svaku lozu koja ne donosi roda on siječe,
svaku koja rod donosi čisti
da više roda donese.
Ja sam trs, vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu,
Taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa!”
Na zemlji u kamenu.
Pod nebom.
Trsovi, trsovi nepregledni.
Prkosne loze. Rodne.
Rastu.
Rastu pod oblacima.
Rosne.
Oblake piju listovima.
Ko oči bobice crne. Nebo u njima.
Modrina.
Trebaju stopu zemlje pod korijenom.
Uspravni.
Sunce im u granama.
Prkosni na buri.
Od kud im snaga? Nevidljiva. Prisutna!
U granama, u listu? Nije! U zemlji je, u žilama!
U trsu! Jeste!
S trsom loza povezana raste,
cvjeta za buduće rodove, za plodove,
za sunce u zrnima.

Vinogradar: veže, reže, veže.
Uspravlja prignute uz stupove nebu okrenute.
Čisti.
Plače li trs za otpalim granama?
Suzi.
Bole ga rane, suhe grane
Bez povezanosti nema rasta, cvijeta, ploda života.
Vječnosti.
“Isus reče: Ja sam trs, vi loze.
Ja sam kruh života.
Tko bude jeo…, živjet će uvijek.
Kruh koji ću ja dati tijelo je moje…”
Krštenjem smo nakalemljeni.
Pričešću sjedinjeni. Hranjeni .
Ko mladice. Ucijepljeni!
Milošću natopljeni.

Izrasli. Granati.
Suncem obasjani.
Životnim sokovima povezani.
Može li loza zaboraviti čokot,
otići bez poraza?
Ako odemo,
tko će nam dati snagu?
Ako odemo,
od kud nam grane zelene?
Ako odemo, umiremo ko mrtvo lišće.
Izgubljeni.
Bez povratka smrt nas čeka!
Za život smo stvoreni!

Što nam je činiti?
“Budite
dobri
kao kruh
i pitki
kao čaša
dobra vina!”


UČITELJU, GDJE STANUJEŠ?


Čuli su ga gdje govori
a On je “govorio kao što nitko, nikad govorio nije”.
Ivan ga prokaza pod Nebom otvorenim.
Pošli su za njim.
Nisu znali kuda, ni kamo, dokle?
“Učitelju, gdje stanuješ?” zapitaše, povikaše.
Vjerovali su da On zna i da je od neba.
Ugledaše mu lice.
U pogledu Put i vrata do srca.
“Lisice imaju jazbine,
ptice gnijezda
a ja ni gdje bih glavu naslonio”,
odgovori.
Znali su, sve je Njegovo: zemlja i široko nebo
vrijeme i vječnost. Ostadoše do zore.
U ime njegovo započe dan.
I nas zove svakodnevno!
“Dođite i vidite!”
Od njegova glasa zadrhti srce,
onom tko sluša radost, vječnost raste i
bit će gost u kući od sutra,
graditelj neba na zemlji.
I danas, kao nekad, na oltarima kruh i vino.
Blagoslovi pa im dade.
“Uzmite!”, reče, “ovo je Tijelo moje – za vas!”
I mene si pozvao da u Tvoje ime priredim gozbu.
“Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će vječno!”
Kako i ne bi, držeći Riječ života Duhom tvojim disao?
Kako i ne bi životom Tvojim,
novu povijest pisao?
Trebali bismo biti kvasac za novo tijesto i svjetlo u mraku.
I tako: slušali su ga kao majku,
oca kad zove.
U Njegovu glasu srca i neba.
I što nam još treba?
Susret s njime i danas i sutra,
u vjekove i križ kao znamen.
Amen!


KAKO JE RASLO NEBO


Mali brat me jutros pita:
Zašto si ti u bjelini i s krunicom oko vrata,
zašto Isus sve nas voli kao tata?
Zašto baka za nas moli, zašto zvona tako zvone,
zašto mama ručak sprema, što se s tobom danas zbiva?
Prva pričest, kažem, brate,
Radosni smo, molim za te,
da porasteš, budeš velik, pa da s nama onda i ti
dijeliš nebo, ne od snova,
nego pravo,
da se možeš s mnoštvom drugih pričestiti.

To sam rekla, a on opet:
Od kud znadeš to što kažeš?
Da nam Isus srce daje
i sve nas je zavolio, za nas umro od ljubavi?

Saznali smo dosta toga od župnika,
bake, mame, učitelja.., tako redom od Biblije,
Svetog pisma, apostola.
Crkva nam je kao mati pa nas sprema,
oduševi s Kristom sjesti, s njime jesti
ovu gozbu od vječnosti.

“To je lijepo, uzbudljivo, prava gozba od ljubavi”,
mama doda. “Od Četvrtka prije muke,
sve do danas ponavlja se, sve iznova, nova djeca, novi ljudi,
iste tajne nedostižne, kruh i vino na oltaru. Nebo k nam sad silazi,
Sad živimo od susreta”, baka doda, kao nekad
učenici oko stola sa Isusom, pa kad dođu dani bola,
dani muke, s njim u srcu, podižemo Ocu ruke.
I rastemo svakim danom,
od susreta do susreta, od pričesti do pričesti,
misnog slavlja, kao Crkva, zajednica.
Nad njom nebo otvoreno,
Duhom svetim rasplamsano,
pa su mnogi, slijedeći ga,
vječnost sebi sagradili, pjevajući pjesmu nade.
“Zašto plačeš, bako draga, od radosti il od tuge?”
“Od radosti, milo moje, od radosti, dok vas gledam tako lijepe,

u bjelinu obučene dok čekate dragog gosta!
Ohrabri me onom pjesmom da je čujem,
jer sam gluha. Molit ću je svakodnevno da vam ona
zavjet bude kroz godine.”

O Isuse, nado naša, svjetlo naše uvijek budi,
da mognemo putovati sve do neba,
a bolesni bolovati dok im vidaš ljute rane,
mlade majke djecu rađat vodeći ih Bogu svome,
a očevi s tobom hodat
križnim putem svakodnevno.

“Oduvijek je bilo onih koji više vole zemlju”,
reče tata, “a Bog im je u imanju”.
Uzaludno vrijeme troše na sve ono što će proći.
Nebo im je negdje, tamo, u daljini
pa ne vide što su, tko su i kud idu,
bliže zemlji,
nebu dalje, dok ne umru.
Nesigurni, pa ratuju, pa boguju nad drugima,
tama im je u očima.
Vi ih danas podsjećate:
da su ljudi djeca Božja, da sad s njime sve počinje,
ko u nama kad rastemo u dobroti, u istini u
ljepoti, noseć’ njegov sveti znamen.”

“Do kraja mi pjesmu kaži,” baka reče.
Nebo raste, mi u nebu. Tama vedri, s njim se jedri.
A u vjeri sve se može, premještati stabla, gore,
zemlju spojit s obalama gradeć’ duge od dobrote,
od ljubavi i ljepote, od vječnosti,
pa možemo miješat’ prošlo, sada i buduće,
život, smrt i uskrsnuće.
Dijelit ćemo radost svima.
Krist u nama. Hram smo Božji,
nije šala. Sad smo ljepši,
Bogu draži, nego katedrala.”


RIJEČ


Nastanila se vječnost u vremenu,
zatvoren krug od srca do srca i sad
nam se daješ u kruhu i vinu žrtvenom.
Hram smo Božji jer si u nama.
I kad kažeš riječ, oživi nebo,
more se smiri, čovjek zadrhti, uznemiri.
Kad kažeš riječ, zemlja postaje bolja i Tvoja,
nebo se zemlji primaklo
slapom duginih boja.
Govorio je kao onaj koji
ima što reći.

“RIJEČI TVOJE DUH SU I ŽIVOT.
TI IMAŠ RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA.”
Govoriš o uskom putu i kako
treba križ nositi do neba i kako smo sinovi istog Oca,
i putnici na mostu između dviju obala.
Kad si god izgovorio riječ bila je
ljubavi puna, blaga i ljekovita,
duboka i tamna od života.

“DOĐITE K MENI SVI VI KOJI STE
IZMORENI I OPTEREĆENI I JA ĆU
VAS ODMORITI”

Kad kažeš riječ Spasitelju naš,
hodaju hromi, slijepi zoru vide,
ljubav se rađa, mržnja nestaje.
Kad kažeš riječ o vječnosti i Ocu,
kad nam sebe daješ za uzor i hranu,
za Tobom ljudi put neba polaze, nemir prestaje.

“UZMITE I JEDITE, OVO JE TIJELO MOJE”

Kad kažeš riječ sve drugačije biva
i novo nebo i zemlja, ljudi novi postaju.
Mrtvi su oni koji na zemlji nebo ne nose.
Kad kažeš riječ, vječnost u nama zablista,
procvjeta vedrinom Uskrsnuća ko zemlja nakon rose.

“LJUBI GOSPODINA BOGA SVOJEGA
SVIM SRCEM SVOJIM…
LJUBI SVOGA BLIŽNJEGA
KAO SAMOGA SEBE.”

A da smo ga poslušali, da smo mudri,
uzdrhtali, prepoznali,
zapamtili riječ njegovu,
most bi bio
do vječnosti, a ovako,
među nama riječi lete pa nas vežu, razdvajaju,
ljute, bole, grde, kore, ranjavaju
opomenom bez ljubavi.

“STOGA, TKO GOD SLUŠA OVE MOJE RIJEČI
I IZVRŠAVA IH, BIT ĆE KAO MUDAR ČOVJEK
KOJI SAGRADI KUĆU NA STIJENI…
NAPROTIV TKO GOD SLUŠA, A NE VRŠI,
BIT ĆE KAO LUD ČOVJEK
KOJI SAGRADI KUĆU NA PIJESKU. “

Nakon svega, druga je obala čežnja,
nedosanjan san, bliska i daleka,
a čovjek je vječno u potrazi za nebom.
Neki su, unatoč svemu,
zatvorili vrata srca
da ne uđe svjetlo,
da ne progledaju, da ne čuju,
i nikako da im svane,
pa neće ugledati nakon smrti
široko modro nebo i Oca na nebesima.


KRUH NAŠ SVAGDANJI


Pod širokim nebom
slavonskim,
oranice nepregledne.
Miriše zemlja probuđena, uzorana.
Pognut ratar sa suncem na plećima,
priprema kolijevku krušnom sjemenu.
Zasijano u crnicu, kišom natopljeno zrno nabuja, zažili snagom zemlje.
Iz mraka utrobe tople probija se na svjetlo,
nebu okrenuto, umirući niče u stostrukom klasu
pa raste, raste, i klasa do zrelosti.

“Kruh naš svagdanji, daj nam danas…”

U kruhu, na stolu, na oltaru, utkano je sunce, rosa jutarnja,
zrikavci, cvrkut ptica u predvečerje i
oračeva molitva nad brazdom.

“Kruh naš svagdanji, daj nam danas…”

U njemu su tisuće neviđenih, neznanih: od rudara koji kopa,
do onih koji prave strojeve i hranu za zrno, ruku ratara nagnutih
nad njezinom toplom brazdom dok siju prizivajući nova klasanja,
onih koji pripremaju zrno do brašna i ruke majke koja mijesi.
Sve je to u kruhu i više od toga.

“Kruh naš svagdanji, daj nam danas…”

U komadu kruha su ratovi za zemlju, sjeme i gladna usta,
i poginuli i živi branitelji krušne kolijevke slavonske.
U njemu je krv i smrt onih kojima nisu dali da se rode jer “za njih neće biti kruha”. Sve je to na oltaru žrtvenom i više od toga.

“Kruh naš svagdanji, daj nam danas…”

I Bog nam se u kruhu daje posvećujući ljudski rad i
ljudsku radost. Sve je u kruhu, sve je u vinu i više od toga.

“Kruh naš svagdanji, daj nam danas…”

On na dlanu, nebo i zemlja u žitnom klasu, u bobi zrela grožđa.
Tisuće zrna u jednom kruhu i bobica u čaši vina.
dok smo na zemlji, nebo nam je domovina.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sijač (recitacija za prvu pričest) Iza noći sviće zora, nakon dana noć se spušta. U daljini, na obzoru sijač žitno sjeme sije. Žitno sjeme posijano  ko Riječ Božja u ljudima...
Dobri pastir – recitacija za prvu pričest Jahve je Pastir moj, ni u čem ja ne oskudjevam... Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Zla se ne bojim je...
Nekad smo si sami krivi P. Marko Tilošanec član je Svećeničkog bratstva Svetog Pija X., a kao tradicionalni svećenik izrazio je želju na našem portalu prikazati svoje viđenje...
Obnova krsnih obećanja za prvopričesnike Slavlje prve pričesti redovito se veže uz obnovu krsnih zavjeta. Trenutak je svakako sretno izabran: djeca te dobi prvi su puta u prilici javn...
Dodir od kojeg se živi Nedjelje nakon Uskrsa rezervirane su za prve pričesti i krizme. Na sve strane užurbanost, pripreme. Materijalne i duhovne. Ove druge su, nažal...