Redovi u župi
Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, “župske sestre”. Nema nas, većina, još ni sestara na župi, a muške samostane u pokojoj našoj biskupiji možemo lako izbrojiti i na prste jedne ruke. I što ima, muških samostana, najviše su po gradovima.
No zato župe, u kojima žive i djeluju redovnici ili redovnice, ne mogu nikada Bogu dovoljno nazahvaljivati na tome daru. Uvijek je to duhovni i pastoralni kapital prvoga reda. I posebna Božja milost za župu. Pa i onda, kad mi, kojiput, promrmljamo na taj Božji dar. Ili, možda, i poželimo, časovito, da nam ga se je riješiti.
Sigurno su redovnici i redovnice u župi problem, koji ima i svoje naličje. Ne toliko sa načelne strane, koliko sa one tehničke i taktičke. A pogotovu sa one subjektivne, psihološke. Po Božjim osnovama i po namjerama Crkve ne bi bilo teško uskladiti ni paralelizirati prava, kompetencije, djelokruge, jedne i druge strane. Da smo svi široki i prosvijetljeni, do poteškoća, problema, sporova, ne bi ni dolazilo. Ali, ljudi smo. “In multis… offendimus omnes!” (Jak 3, 2.). Imamo svi svojih slabosti i pogrešaka. Svojih malih, prestižnih, ambicija; svojih osjetljivosti. Napravimo svi i pokoju nepromišljenu i prenaglu gestu, kriv potez. Premalo je u nama dugotrpnosti i ljubavi. Pa trpimo jedni od drugih. Pa se tužimo. Pa se zategnemo i rezerviramo. Nema među nama prave harmonije, sloge, sklada. Izgubimo lako povjerenje jedni u druge. Dolazi i do rivalstva, i do ljubomore, i do, manjih ili većih, napetosti. Dakako, ni pastoralni efekat našega zajedničkoga rada i suradnje nije onda stopostotan. A katkada zna, nažalost, doći i do pravih kriza; i do nemilih afera: na smutnju vjernicima.
Uvijek će toga među nama biti, dok su ljudi ljudi. Potpuno idealne situacije ne ćemo nikada, ni na tom polju, ostvariti. No, uza sve to, slijepi bismo bili, kad ne bismo vidjeli: mi svećenici iz pastve, koliko nam redovi vrijede na župi, a naši redovnici i naše redovnice, koliko opet mogu učiniti dobra Crkvi i dušama baš po apostolskom kontaktu i suradnji sa redovitom, župskom, duhovnom pastvom.
Činjenice govore. Govori i povijest. U krajevima, gdje su se, kroz stoljeća, održali samostani, vjerski je život, — čovjek će sa strane odmah, već na prvi pogled, to konstatirati, — puno i bujniji i dublji nego ondje, gdje se nikada nije znalo za samostane ili odakle su oni još davno iščezli. I u nas su krajevi sa starim samostanskim naslijeđem često prave oaze praktičnog kršćanstva i živih crkvenih tradicija. Varaždin, Požega, Trsat, u Hrvatskoj, Sinj, u zagorskoj Dalmaciji, trokut triju starih franjevačkih samostana, u srednjoj Bosni, Primorje i otoci, prije nego što je u njih, s invazijom turizma i stranaca, prodro duh materijalizacije i savremenog moralnog laksizma. Naprotiv: skoro su uvijek pastoralno najzapušteniji krajevi, u kojima, već stoljećima, nije bilo nigdje u blizini samostana, pa je, — na primjer u Bosni, oko Tuzle i u usorskoj dolini, — pastva bila, uglavnom, samo misionarska i dijasporska. A za sadašnjost gledamo to, svi, na svoje oči. Čim u jednu župu samo dođu sestre, ona odmah, već za godinu, dvije, vidljivo oživi. Ne možeš je prepoznati. U crkvu uđu čistoća i red, stane se na koru ljepše pjevati, crkvene priredbe postanu urednije, organizovanije, svečanije, slikovitije, katehizacija se odmah provodi u širem opsegu, obilaze se bolesnici i potrebnici, djeca i ženski svijet počnu se više okupljati oko crkve. A u gradovima su, muški, samostani skoro uvijek glavni centri i sakramentalnog života vjernika i specijalističke pastve. Nije čudo. Ne može ni biti drukčije. Više ljudi radi; posao se sustavnije raspoređuje; ceremonije, funkcije, slave, obavljaju se s većim aparatom i pompom: koncentriraju se na jednom mjestu jače i brojnije svećeničke i pastoralne energije.
Crkva s tim računa. Ona se stoga ne da, nikakvim poteškoćama, pokolebati u svom stoljetnom i iskustvu i uvjerenju, da su joj redovi i samostani od Boga poslana pomoć i dobrodošlo oruđe u njezinim planovima evangelizacije: “donum divinum” (konst. “Lumen gentium”, VI., 43.) i da, i ako nijesu bitni njezinoj hijerarhijskoj strukturi, intimno pripadaju njezinu životu i svetosti: “ad eius tamen vitam et sanctitatem inconcusse pertinet” (ib. VI., 44.). Ako ima kakvih antagonizama između redovite, dijecezanske, pastve i redovničke aktivnosti na terenu, ona sve čini, da ih ukloni i ublaži: da iznađe i pravne i pastoralne formule, koje će oba ta, nenadoknadiva, faktora u crkvenom životu dovesti u što finiju i plodniju kolaboraciju i sintezu. Daje svakomu svoje. Redovitoj pastvi njezinu vodstvenu, službenu, centralizatorsku, ulogu, a redovima opet mogućnost samostalna internog organizovanja i odriješene ruke za aktivnost i inicijativu (ib. VI., 45.).
Ni II. vatikanski sabor nije u tom pogledu ništa bitno izmijenio. Viša mudrost Crkve i njezin istančani osjećaj za balans, realnost, mjeru, ostali su i dalje uz princip ravnoteže. Biskup je ostao šef i koordinator svih pastoralnih akcija u dijecezi, župa je ostala kompaktna obitelj vjernika (dekr. “Apostolicam actuositatem”, III., 10), redovnicima je određena uloga pokretnih i elitnih četa, s puno autonomije i radne slobode. Niti se moraju utopiti u redovitoj pastvi, niti smiju u njoj biti “strano tijelo” i elemenat revolucije, koji “reve na stranu” (dekr. “Christus Dominus”, II., 33. 34. 35.). “Kooperacija” su i “koordinacija” zakon. Prijateljstvo i dobrohotnost moraju ostati princip, koji regulira sve te odnose (ib., 35. n. 5.). Izrijekom Sabor, i u glavnom dokumentu, koji se odnosi na dijecezanski, župski, kler, u “Dekretu o službi i životu svećenika” (“Presbyterorum Ordinis”, od 7. XII. 1965.), sjeća ljude iz pastve njihove obveze prema redovnicima i redovnicama i svrstava redovnike i redovnice, kao “odličan dio u domu Gospodnjem” (“Pars praecellons in domo Domini”), među glavne korisnike posebne svećeničke ljubavi i pažnje; dakako s obvezom, da i oni, redovnici i redovnice, služe općem dobru Crkve: “Meminerini Presbyteri religiosos omnes viros ac mulieres, quippe qui pars praecellens sint in domo Domini, speciali cura dignos esse ad eorum spiritualem profectum in bonum totius Ecclesiae” (II., 6.), A na bezbroj drugih mjesta Sabor to onda i konkretizira i, uvijek iznova, naglašuje i pointira (Dogmatička konstitucija o Crkvi: “Lumen gentium”, IV., 31.; VI., 43—47.; Dekret o pastoralnoj službi biskupa u Crkvi: “Christus Dominus”, II., 33—35.; Dekret o obnovi redovničkog života: “Perfectae Caritatis”, 8—11.; Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve: “Ad Gentes”, II., 18.; IV., 27.; VI., 40.).
Ne možemo u Crkvi ignorirati redovništva ni redovnika. Institucija su Gospodinova. On ih je pozvao, da ga izbliza i savršeno nasljeduju: “Ako hoćeš da budeš savršen, idi, prodaj, što imaš, i podaj simorasima,… i dođi i idi za mnom!” (Mat 19, 21.; Mark 10, 21.; Luk 18, 22.); “Hajde za mnom i ostavi, neka mrtvi ukapaju mrtvace svoje!” (Mat 8, 22.; Luk 9, 60.). Po zovu i pod diktatom milosti nastao je redovnički stalež: “Ne shvaćaju svi te riječi, nego oni, kojima je dano!” (Mat 19, 11.). Odabranici su Gospodinovi i nositelji obećanja oni, koji su sve za njega ostavili: “I svaki, koji ostavi kuću ili braću ili sestre ili oca ili mater ili ženu ili sinove ili polja poradi imena mojega, primit će sto puta onoliko, i dobit će život vječni!” (Mat 19, 29.; Mark 10, 29. 30.; Luk 18, 29. 30.). Imat će “blago na nebu” (Mat 19, 21.; Mark 10, 21.; Luk 18, 22 ). Kao takvi redovi su se odmah od postanka Crkve utkali duboko u njezino tkivo i postali i u evangelizaciji svijeta jednim od najvitalnijih faktora u Crkvi. Integrirali su se u nju. Od prvih vjekova kršćanstva pa do danas. Na istoku i na zapadu. Nerastavljivi su od nje.
Moramo s redovništvom i s redovnicima računati u Crkvi. Moramo im priznati i honorirati njihovu istaknutu ulogu. Ali moramo je i, ispravno, definirati. I s jedne i s druge strane. I sa stanovišta pastoralne problematike. Iz njihova, — redovničkog, — specifičnog karaktera valja izvesti i njihove specifične dužnosti. Dužnosti i prava.
Kao profesionalni sljedbenici savršenosti i viših darova duha u Crkvi moraju nam, — nama, svećenicima iz pastve, — svećenici redovnici, svećenici po samostanima, svijetliti i živošću vjere i svetošću života. Čim to izgube, čim u samostan uđe duh svijeta, ne mogu nam više ništa dati, izgubili su “raison”, postali su bljutava so, koja više nije ni za šta (Mat 5, 13.; Mark 9, 50.; Luk 14, 34. 35.), osuđeni su na nazadak i propadanje (“Lumen gentium”, VI., 47.). Duhovni nam savjetnici moraju biti: oci duša, u kojih ćemo uvijek moći naći i prosvijetljena duhovnoga vodstva, i riječ Božje pobude i utjehe, i topao emauski kutak ponizne i bratske dobrote i ljubavi. A kao svećenički kolektiv, a obvezan na elitnost, naprosto su predodređeni za ekipni i specijalistički pastoralni rad za ono izvanredno i najdelikatnije u pastvi: za misije, konferencije, duhovne vježbe, ekskurencije, duhovničke i ispovjedničke službe po ženskim samostanima, za omladinsku i studentsku pastvu, za znanstveno-književni i crkveno-glazbeni i umjetnički rad; pa i za intenzivan liturgijski život po svojim crkvama, pa i za socijalne akcije. Ali i to sve sa nesebičnošću i širinom ljudi, koji ne traže sebe, nego su se posve predali Bogu. Ambiciozan, nametljiv, svojeglav, pohlepan, redovnik više će biti na teret Božjoj stvari, nego što će joj biti na korist. A nas je sa župa, da s veseljem prihvatimo tu ruku, koja nam se pruža, i da je bez potrebe ne vežemo. Treba nam. Nikada nije previše poslenika na Božjim njivama. Uvijek će za sve nas biti i mjesta i kruha u kući Božjoj. Pa i kad se redovnici, po volji Crkve, nađu među nama kao kolege: — na župama; velikima i dijasporskima prije svega.
A redovnice? One će, doklegod budu prave redovnice, biti materinski i žrtveni elemenat crkvenoga života, pa i duhovne pastve. Uvijek će nam više davati, nego što će od nas tražiti i dobivati. Nemamo razloga, da ih se bojimo. Što ih je više oko nas, to bolje. S kojimgod bilo neposrednim djelokrugom. Karitativnim i odgojnim na prvom mjestu. I pomoćno-apostolskim. Samo, ako su nam, redovnice, kćeri i službenice, moramo i mi njima biti oci i domaćini. S pravom smiju to od nas očekivati. Da ih pazimo. Očinski i domaćinski. Da ih u svemu zaštićujemo. Da im u svemu pomažemo. I materijalno. S puno veledušnosti. S puno lojalnosti. Bez i najmanje računa, spekulacije, izrabljivanja. Da im, prije svega, budemo oci u vjeri: duhovni oci. Da im se brinemo za dobar duh, za solidan redovnički odgoj, za njihovo asketsko vodstvo. Samo, dakako, uvijek s distancijom i s kaucijama, uvijek diskretno: bez krive intimnosti, koja bi mogla biti na duhovnu ruinu i nama i njima. Treba da one u nama gledaju Božju svetinju, ali i mi u njima. Ništa mondeno ni sentimentalno ne smije zasjeniti naših međusobnih odnosa. Ideal je, sigurno, da nam pomažu iz svojih vlastitih kuća. U župskom im je dvoru mjesto samo za nuždu. I samo u prostorijama, gdje će one moći provoditi, barem u biti, samostanski život; samostalno i klauzurno. I tada nam moraju biti najprije pomoćnice u duhovnoj pastvi, moliteljice i djevice, “Christi bonus odor” (2 Kor 2, 15.), a onda istom kućanice. Nijesu nam ni tada ni obitelj ni ukućani: sestre su. Bogu posvećene osobe. Samo kao takve, — posvećene Bogu i kreposti, — bit će, nama, našoj župi, našoj pastvi, na blagoslov.
Eto, u toj simbiozi svećeništva i redovništva u Crkvi, oboji i dajemo i primamo. Bogu dajemo. Bogu i jedni drugima. Od Boga primamo. Od Boga i jedni i od drugih. I kad se brinemo za što brojnija redovnička zvanja, muška i ženska. Sebi ih zapravo budimo i odgajamo: Bogu i Crkvi. Ako dajemo, — a od nas to očekuju redovi, ali očekuje i Crkva, — i primamo.
Odgovorni smo, svi, — i svećenici, i redovnici i redovnice, — za te svoje međusobne odnose. I ta je odgovornost jedna od velikih obveza, pa i “novosti”, koje nam je nametnuo II. vatikanski koncil!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 216-221. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.