Skip to content

Roko i Cicibela

1


More zagrlilo kamenu obalu. Na blagim padinama maslinici i borova šuma. Daleki otoci uokolo. Između dva brijega, u uvali, smjestilo se selo u nekom čudnom redu s kratkim zavojitim ulicama, velikim trgom s crkvom na brijegu. Za kamene bove privezani ribarski čamci i oveći brodovi. Na pješčanoj plaži suše se mreže. Jesen. Selo se smirilo od ljetnih gostiju. Opustjelo kao pred buru.

Uz visoki jarbol, nasred  trga,  okupljeno mnoštvo, većinom starijih. Neki kartaju, drugi razgovaraju o politici, ulovu i protekloj turističkoj sezoni.

Odnekud, iza kamenih zidina istrča mladić. Već po tome kako se odijeva, kako hoda, moglo se zaključiti da je psihički nestabilan. Okupljeni se okrenuše prema njemu. Vikao je nerazgovjetno, isprekidano, glasno. Nisu razumjeli o čemu govori, navikli na njegove bezazlene ispade. Kad im se približio razabraše da viče i ponavlja: “Ona je moja, moja, moja!” “Tko to?”, upitaše neki. “Ane, Ane je moja djevojka, ona je…”, gušio se riječima s mukom hvatajući zrak.

Mnoštvo se grleno nasmija. Znali su da je zaljubljen u Anu, djevojku koja je imala iste osobine i da je njezini ne žele dati, a i njegovi se ne slažu. Neki su odobravali njihovu vezu, drugi je osuđivali  napominjući da će njihova djeca biti luđa od njih. “Šteta što je takav”, reče barba Šime. “Od koga je posta nije moga bit bolji”, nadoveza  jedan. “I otac mu je, Bože prosti, manit”, dobaci netko od prisutnih.

Čuli su ga kako viče razjaren, bezumno i kad su ga sakrile kamene kuće. Trčao je prema seoskom groblju ograđenom kamenom, s visokim čempresima, bijelim spomenicima i kapelom pa je ličilo na botanički vrt zasijan mrtvacima.

Na povišenom kamenom zidu bilo je njegovo omiljeno mjesto. Tu je često sjedio ispraćajući brodove, čekajući zalaz sunca na obzoru. Pred njim  se, kao na dlanu, vidjelo čitavo selo, luka s brodovima na nemirnoj površini.

Pogledom je tražio njezinu kuću. Netremice je gledao malo kameno dvorište, oivičeno stablima badema, smokve i nara. Nadao se da će je vidjeti, da će je željom i ljubavlju koju ima za nju iz kuće izmamiti.

Trgnu se na povik. Nije znao odakle dolazi, je li njemu upućen. Okrenu se uznemiren. Ona je stajala ispred kapelice. Gledala je u njega netremice. Nije imao hrabrosti da joj priđe. Zanesen  i uplašen, nesiguran hoće li ga prihvatiti, zavoljeti kao što on nju voli. Dugo su se gledali dok nije krenula prema izlazu. Htjede skočiti sa zida, viknuti. Zastade kad ugleda njezinu baku. Ona ga ošinu pogledom i bez riječi i pozdrava zabrza za njom. Učini mu se da se okrenula, da ga još jednom pogleda. Skoči sa zida, sjuri se nizbrdicom kroz maslinike preskačući gromače i kamene zidove. Zadihan, izgreben dotrči do prvih kuća. Sakri se iza zida, uz ulicu kojom je trebala proći, da je vidi.

U zadnji čas ga je ugledala, okrenula se prema njemu, osmijehnula, mahnula rukom u strahu da je baba ne vidi.

On se široko osmjehnu, zakoluta očima od radosti. Dugo je, sve dok nije zamakla, gledao za njom.

Na trgu ga dočekaše znatiželjni. On ih uljudno pozdravi i uputi se prema župnoj crkvi.

Vrata su bila zatvorena. Kleče na stepenice tik do praga, prekrsti se i poče moliti. Nikad nije naučio sve molitve koje mu je majka tumačila. Započe “Oče naš” ritmički udarajući glavom u hrastove vratnice. Nije osjećao bol od radosti. Još bi to dugo potrajalo da ga ne vrati u stvarnost svećenikov dodir. “Polako, dobri moj Roko, glavu ćeš razbiti udarajući”, reče svećenik blago ga dotičući po ramenu. “Ane će biti moja”, reče. “Nasmijala mi se, vidio sam.” Oči su mu gorjele nekim neobičnim sjajem kao dva dragulja na Gospinoj kruni. “Bit će, bit će, ako Bog da”, osokoli ga župnik.

Dan je već bio na izmaku kad je došao kući. “Gdje si, za Boga miloga”, viknu majka. “Tražili smo te. Ništa nisi jeo čitav dan.” “Majko, sretan sam danas, sretan kao nikad”, reče ljubeći je u obraze.

“Neka te Bog čuva, sine moj.”

Trudnoću je teško nosila zbog  teška života na otoku. Iako u odmakloj trudnoći, trudila se da obradi malo polje iza brijega, loze u vinogradu i vrta podno kuće. Nije se mogla osloniti na muža. Bio je dobar na neki svoj čudan način. Jedan dan bi radio od jutra do večeri, drugi nije htio. “Nepredvidiv, prevrtljiv kao bura”, reče joj majka. Kad se dijete rodilo nije kući dolazio danima. Častio je prijatelje u staroj konobi, spavao u pojati uz kravu i magarca. “Bojim se”, povjerio se ženi. “O sebi ne znam brinuti, kako ću o djetetu. Ti si ga rodila, ti ga odgoji kao da me nema.” Roko je rastao. Pošao je u školu sa svojim vršnjacima. Odmah se vidjelo da se ne uklapa u njihove igre i razgovore. Na sve je imao svoj odgovor, neka svoja  samo njemu znana pravila. Stara učiteljica nije imala vremena za njega. Drugi razred nije upisao. U igri je bio brzoplet i grub, svojeglav i ratoboran. Djeca su ga prozvala Ludi Roko. Nepredvidiv kakav je bio jedino se smirio kad bi ga odveli u crkvu. Bio je neobično snažan za svoje godine i rado je pomagao u poslu oko pripremanja crkve za nedjeljnu Misu. Rado je brisao prašinu s kipova. Sprijateljio se s mladim župnikom, s njime obilazio obitelji u vrijeme božićnih blagoslova kuća. Sve dok nisu sveci i svetice u crkvi osvanuli s nacrtanim brkovima.  “Kad ih može imati Isus, zašto ne bi i oni”, pravdao se. Izgubio je i to malo utočište gdje se osjećao svoj, važan i poštovan. Novi ga je župnik opet vratio u zajednicu.

Anu su od milja nazivali Cicibela. S mukom se, kao i on, uklopila u školski program,  s drugom djecom. Voljela je samoću, rijetko se družila, igrala. Učila je, uz još nekoliko njih, po prilagođenom programu. Nova, mlada učiteljica ih je prihvatila kao da su njezini.

“Mama, zašto  svi misle da sam drugačija”, pitala je uznemirena?

“Svi smo mi drugačiji sinko moj, nema dvoje sličnih, mila”, odgovori majka milujući joj kratke uvojke kose. Vršnjakinje su je izbjegavale. Godine su prolazile. Utočište je našla u samostanu sestara. To joj je bio drugi dom. Oblačili su je u malo redovničko odijelo na predstavama za Božić. “Neću biti sestra”, reče. “Želim se udati i djecu imati.” Nisu se smijale. Shvatile su da se u toj dragoj, bolesnoj djevojci rađa žena željna ljubavi. Izrasla je u lijepu mladu djevojku.

Viđala je Roka svaki dan. Gledali su se izdaleka do susreta na morskoj obali. Roko  se zabavljao bacanjem  plosnatog glatkog kamena na površinu vode. Kako je bio snažan, kamen bi kliznuo nekoliko puta površinom poskakujući dok ne potone.

Nije vidio da dolazi. “Kako si snažan”, reče. On se okrenu bez riječi, dohvati obli kamen i zavitla ga svom snagom da je zadivi.

“Gledaš me kad god prođem.” “I ti mene.”

Šutjeli su dugo ne nalazeći riječi. “Probaj ti baciti jedan.”

Kamen bućnu u nemirnu vodu koji metar ispred njih. Smijali su se prpošno i dugo.

Dok je pokušala baciti drugi, on joj priđe. “Ovako, ovako zamahni.” Osjeti toplinu njezine ruke. Ona se okrenu i iznenada prisloni glavu na njegova široka prsa. Dugo su tako stajali zagrljeni.

Jedva su čekali da se to ponovi.

Nisu se sakrivali. Vidjeli su svoje vršnjake kako hodaju  zajedno.

Majka je mislila da je to  prolazno jer je često mijenjao raspoloženje i ni u čemu nije bio do kraja. Otac se  usprotivio.

“Još mi samo to treba da se ženiš, da mi je dovedeš pod krov”, vikao je  ljutit. “Kao da nemamo dosta problema s tobom takvim ludim.” “Od koga sam, dobar sam”, usprotivi se gledajući ga u oči. Sve je završilo u ambulanti. Imao je modrice po tijelu, slomljenu nosnu hrskavicu od očevih udaraca. “Nije on, ja sam kriv, pao sam niz skaline”, branio je oca pred policijom.

Njezini su roditelji smislili da je odvedu na kopno tetki i zabranili izlaz bez nadzora. Viđali su se potajno. U dnu vrta, u kamenom zidu pronašli pukotinu kroz koju su razgovarali kad bi svi zaspali a noć pala na selo.                        “

“Idemo  nekamo gdje nas ne mogu naći”, reče on jedne noći. “Strah me je, ali ako ti kažeš…”, odgovori. Dani su prolazili, a rupa im je bila jedina mogućnost za susret. “Tko je proširio rupu u zidu?” “Ja. Po danu naslonim dasku da se ne vidi.” “I bez toga smo se mogli čuti.” “Jesmo, ali te nisam mogla poljubiti.” Usne im se  dotaknuše. Rupa je bila premalena za dvije glave.

Dugo su se tako sastajali do jedne noći kad ih je otkrio neki susjed i javio  njegovu ocu. Jednu su ih večer oba oca našla kako razgovaraju. Završili su u seoskoj ambulanti pretučeni. Netko je javio policiji. Umiješali se novinari, liječnici, psiholozi službe za zaštitu ljudskih prava. Roditeljima je oduzeto skrbništvo uz kaznu. Načelnik je sazvao sastanak na molbu župnika. Pročitali su mišljenje koje je stiglo iz bolnice. Odlučeno je da su slobodni i da mogu hodati zajedno kao i ostali. Nakon nekoliko mjeseci dobili su stan u dvorištu mjesne zajednice. Svi su se trsili da im ga okreče, urede, namještajem napune. Roditelji su morali pristati na to. On je dobio posao zvonara i sakristana, a Ana  spremačice u mjesnoj zajednici. Prije nego što će se vjenčati išli su u grad na zaručnički tečaj, kod liječnika  i psihologa. Pripremali su ih za zajednički život. Čekali su toplo ljeto za vjenčanje u crkvi na brijegu iznad sela. Svi su bili pozvani i nitko nije došao praznih ruku. Bila je to svadba koja će se pamtiti i o kojoj će se dugo, dugo pričati. Na zidu, u sali, iznad svečanog stola, natpis “Roku i Cicibeli s ljubavlju”. “Hvala Bogu da smo zajedno u dobru i zlu”, reče Roko  dok mu je bila u zagrljaju. Ane ga pogleda pogledom zaljubljene žene i poljubi. “Nema skrivanja, uske rupe u zidu za poljubac. Nad nama je sada široko modro nebo.” Nizala se godina za godinom. Liječnički nalazi  potvrdili da neće moći imati djecu. “Hvala Bogu”, oboje rekoše uglas, “i bez djece smo jedno drugome radost”.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uskrsni krug Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa. Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao. "Kako smo jutros?",...
Moćan župnik U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije s...
Strah od blizine 1. Božić na domaku. Krajolik zavijen u bijelo. Ove, kao i prethodnih godina, proslava započela tjednima ranije. Okićeni trgovi ukraše...
Ortaci „Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd” (Postanak 9, 20). Ta je svetopisamska vijest nadahnula nastanak sljedeće pripovijesti. Noino pijanstv...
Bijeli štap Predvečerje. Zima prostrla bijeli sag pod bojažljivim koracima. Tragovi na snijegu od stopa i štapa. Ivan i Mirjana su bili u vezi. Toliko t...