Skip to content

Salona ili kako sve prolazi, samo kamenje ostaje…

solin


Učeničke ekskurzije ili izleti po svojoj naravi pripadaju obrazovnim putovanjima na kojima učenici uz pomoć svojih učitelja, nastavnika na samom mjestu uočavaju ili ponavljaju već naučeno gradivo. Stoga se učeničke ekskurzije ili putovanja pomno pripremaju, opremaju s puno dozvola, uputa, ugovora, potpisa i sličnog administrativnog rada kako bi učenici što bezbrižnije ali i temeljitije mogli sudjelovati u osnovnoj nakani putovanja: učenju!

No, kako je život često pomalo drugačiji od papirnatih odluka, tako se i putovanja s nastavnicima učenicima čine prilično dosadnima a ponekad i napornima. I učitelji ponekad požele u miru i s punom koncentracijom sudjelovati u razgledavanju nekog njima važnog mjesta bez brige o učenicima i njihovim nestašlucima. Zato sam si poklonila odlazak u Solin.

Kad sam zamolila upute o javnom prometu kako stići do lokaliteta Manastirine recepcionarka u hotelu me sažaljivo pogledala i utvrdila: ah, tamo ima puno kamenja! I bi tako. Puno kamenja!

Solin je gotovo prigradsko mjesto velikom Splitu. Na svega nekoliko minuta vožnje od Splita i za svega 30 kn ulaznice možete dobiti neprocjenjiv ulazak u rimski i ranokršćanski svijet Salone.

Ta hrpa kamenja samo izgleda nasumično pobacana po zelenoj travi. Nacrti otkrivaju, a opisi na nekoliko jezika objašnjavaju svrhovitost i ljepotu koju predstavljaju. Tako saznadoh kako se ovdje od prvog do trećeg stoljeća živjelo vrlo udobno. Ovaj grad je imao 16 tisuća stanovnika, gradske terme, mjesto sastajanja, druženja, izmjene informacija i gospodarskih dogovora. Za one koji su željeli više od kulture tu je bio amfiteatar gdje su mogli uživati u kazališnim radostima. Okolna mjesta na plodnoj zemlji podno Kozjaka i Kaštelansko polje su obilovali sirom, mlijekom, vinom i maslinama. Živjelo se ovdje ugodno i sasvim fino. Kanalizacija, odvodnja iz gradske kupaonice vodila je izvan grada, a sasvim onodobno modernim vodovodom, akvaduktom, stizala je svježa i čista voda iz rijeke Jadro. Civilizacijska razina kojoj su mnogi u to vrijeme mogli samo zavidjeti. Zavidjeti mogu još i danas neka sela i neka mjesta dobrih 20 stoljeća poslije. Živjelo se u ona vremena ovdje jako dobro. No što je krenulo naopako? Što se dogodilo Saloni i njezinim stanovnicima pa danas ovdje gledam hrpe razrušenog kamenja?

Iz moga kuta gledanja, živjelo se predobro. Kada netko živi dobro, odmah njegovo mjesto postane poželjno i drugima. Tako je Salona postala zanimljiva doseljenicima sa sjevera. Stanovništvo se iz Salone pomalo iseljava i povlači u obližnji Split, u okrilje i zaštitu Dioklecianove palače. Gotovo napušteni grad naselili su neki drugi ljudi, s nekim drugim vrijednostima i s nekim drugim uvjerenjima Avari, a kasnije i Slaveni.

No, to je samo jedna strana medalje. Kako to obično biva, uvijek ima i druga strana. Za cijelo vrijeme ugodna života, vrlo brzo u rimsko naselje stiglo je i kršćanstvo. S obzirom na vladavinu Dioklecijana koji je u blizini imao svoju palaču u kojoj je provodio dane nakon povlačenja s prijestolja do svoje smrti, u Saloni su mnogi kršćani ubijeni i mučeni zbog svojih vjerskih uvjerenja.

Naravno, najpoznatiji je sv. Domnius iliti sv. Duje, danas zaštitnik grada Splita. Dujam je rođen u Siriji, došao je u Solin propovijedati evanđelje. Naravno, stanovnicima Salone nije se svidio njegov govor i njegov nauk. Osobito se nije svidio moćnom susjedu nastanjenom u palači na obali, caru Dioklecijanu. Na onom istom gradskom amfiteatru koji je mogao primiti i do 19 000 ljudi, mučen i pogubljen je sv. Duje, a kršćanska zajednica pokopala mu je tijelo izvan tadašnjeg grada, na već postojećem groblju. Činilo se kako je opasnost za ugodan život u Soloni otklonjena.

Ali sve ima svoje vrijeme trajanja. Samo deset godina kasnije sve se promijenilo. Milanskim ediktom kršćani su postali ravnopravni građani u Saloni, njihov je život postao siguran. Nad grobom sv. Duje izgradiše prvo kapelicu, pa crkvu, pa baziliku. Postojeće kamenje se samo reorganiziralo. Stari hramovi i grobnice bogatih rimskih građana postadoše temelji i zidine kapelice, kasnije crkve, a zatim bazilike.

Neko vrijeme, oko tri godine, živjeli su paralelno Dioklecijan u svojoj palači u Splitu zajedno sa svim rimskim uglednicima koji su svoje sklonište nalazili u njegovom domu i kršćani u Saloni štujući sv. Dujma kao mučenika vjere.

Sve ostalo je povijest.

I tako stojeći na groblju u Saloni, dok sa službenikom lokalnog arheološkog muzeja koji zimi prodaje ulaznice na lokalitetu, naslonjena na kamenje koje je samo mijenjalo namjenu, promišljam prošlost Salone, njezin dobar i ugodan život i razmišljam o budućnosti. Razmišljam o budućnosti Domovine, iseljavanju cijelih obitelji osobito iz Slavonije, o ostavljanju zemlje praznom i o nekom novom pokretu stanovništva iz Sirije.

Vrlo sam zadovoljna što ovaj puta nema bučnih glasova učenika koji hrle, trče kroz život i što nema turista koji gladni povijesti ne stignu ništa više nego fotografirati i trčati od grada do grada. Ovaj puta je bio sunčani dan, voditelj lokaliteta raspoložen za razgovor, a ja spremna učiti. Zahvalna sam zbog ovakvih dana i ovakvih ljudi koje susrećem na svojim putovanjima.


salona

Lidija Domorad

Lidija Domorad

Prof. vjeronauka iz Osijeka...
Lidija Domorad

Latest posts by Lidija Domorad (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Filozofska i teološka promišljanja o smislu života... Radni materijali za Vjeronauk, namijenjeni kao pomoć pri obradi nastavne jedinice Smisao i besmisao života (prvo godište srednje škole). Mogu se u PDF...
Je li moguće biti i bogat i zadovoljan? – Kr... Godišnji odmor često nas vodi na putovanje i odlazak iz redovnog mjesta stanovanja. Turističke agencije nude odlazak u glasovita i poznata mje...
Dođi, stani u sredinu! Sjećate li se lektire, osobito u osnovnoj školi? Tamo negdje, u sedmom razredu valja pročitati Galeb Jonathan Livingston, Richarda Bacha. Jedn...
Pucanje na groblju Unatoč svim društvenim mrežama, kada je nešto bitno ipak se prenosi usmenim putem. Rekoše mi da je preminuo muž i otac u dragoj obitelji. Želj...
Kad vjernik katolik tvrdi da se obratio… U novije se vrijeme sve češće mogu susresti ljudi koji tvrde da su se obratili. Ne bi to po sebi bilo ništa neobično, nego naprotiv itekako hv...