Skip to content

Samci u Svetom pismu


Ženidba i brak u Starom zavjetu


Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijeni bio bračni život i brojno potomstvo, prvo nam se sintetički suočiti sa njegovom naukom o ženidbi iz koje možemo izvući nekoliko temeljnih izričaja u vezi samačkog života.

Ako imamo pred očima da Post 1-11 ne iznosi samo viđenje prapovijesti u historiografskom smislu nego izriče temeljne elemente koji konstituiraju stvarnost svijeta i čovjeka, činjenica da oba izvještaja o stvaranju čovjeka u Post 1-3 završavaju prizorom ustanove ženidbe poprima posebnu težinu.

Iako nastaje u patrijarhalnim tonovima snažno obojenoj sredini, Prvi izvještaj o stvaranju čovjeka (1,1–2,4a) čini revolucionaran iskorak afirmirajući jednakost muškarca i žene: čovjek (hebr. adam je kolektivni singular!) je stvoren stvaranjem muškarca i žene, bez temporalnih ili kakvih drugih precedencija muškarca (Post 1,26-27) – oboje su jednako na sliku Božju. Blagoslov koji odmah potom dobivaju vezan je uz imperative: plodite se i množite (1,28). Blagoslovom plodnosti čovjek je dobio ovlaštenje prenositi ono biti na sliku Božju na susljedna pokoljenja (usp. 5,1b-3).

Drugi izvještaj o stvaranju čovjeka (Post 2,4-25), koji je po nastanku stariji 4-5 st., ne govori o plodnosti, ali progovara o braku i prirodi muškarca i žene. Nakon što je stvoren muškarac (2,7), sam Gospodin konstatira: nije dobro da čovjek bude sam (2,18). I stoga kreće u akciju da bi korigirao muškarčevu samoću dajući mu pomoć kao što je on. Hebr. termin ezer, pomoć u SZ-u u 2/3 slučajeva označava Božju pomoć a većinom se odnosi na pomoć u časovima žalosti ili očaja. Žena jest prvotno izraz Božje intervencije i treba biti korektiv muškarčevoj samoći, pomažući mu u trenucima malodušja i nevolje. Dakle, muškarac dobiva priliku izići iz svoje samoće i na taj izlazak je pozvan tako što će prihvatiti ženu kao Božji dar.

Pomoć koju predstavlja žena treba biti prema hebr. kenegdo, dosl. prema onom što je ispred njega, a što je onda najbolje prevesti sa odgovarajuća pomoć. Žena ne samo da nije muškarcu strana, nego mu je toliko bliska kao da je dio njega. Ženinu komplementarnost muškarcu biblijski pisac će oslikati njezinim nastankom iz muškarčeva rebra. Jer, kako otkriva Adamov usklik evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega (2,23) – pošto meso označava još i slabost a kost jakost – i u muškarcu i u ženi su prisutna oba elementa pomoću kojih se mogu međusobno nadopunjati i pomagati. Koliko biblijski pisac cijeni ove antropološke datosti ponajbolje pokazuje misao kojom u 2,24 zaključuje o posljedicama ovih datosti: stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. Tako bračnu vezu stavlja iznad tada veoma visoko cijenjenih dužnosti prema roditeljima i pokazuje da je smatra važnijom od do tada dominantnih patrijarhalnih normi.

Unatoč visokom idealu, brak u SZ-u pokazuje najrazličitije nivoe ostvarenja pa čak i zastranjenja, a neke od najpoznatijih osoba bile su samci (Mirjam, Ilija, Elizej, Noemi, Jeremija, Danijel, Ivan Krstitelj).


Samci u Novom zavjetu


Pavlov govor o ženidbi i djevičanstvu u 1 Kor 7


Isus, koji je svojim rođenjem, djetinjstvom i javnim djelovanjem potvrdio vrijednost SZ-ne ženidbe naglašavajući njezinu nerazrješivost – čak u toj mjeri da je visinom zahtjeva prestrašio i svoje učenike (Mt 19,10) – pokazat će svojim slušateljima da postoji vrijednost viša od ženidbe. Kao rječitu ilustraciju izreke da neki sami sebe onesposobiše za ženidbu zbog Kraljevstva nebeskoga (Mt 19,12), u širem smislu možemo uzeti scenu kad Isus, dok njegovi stoje vani i traže ga, upire pogled u one koji  sjede oko njega i kaže: majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše je (Lk 8,12; usp. Mk 3,31-35).

Sinoptička evanđelja ne idu dalje u povlačenju konzekvenci ovih dviju, naoko suprotstavljenih vrijednosti, ali to čini sv. Pavao u 1 Kor 7. Iz njegovog izlaganja postat će očito da se glavna oznaka kršćanskog beženstva ne temelji na izbjegavanju obiteljskog života nego na ulasku u Božju obitelj i težnji za njezinom izgradnjom te punim proživljavanjem njezinog misterija.

Prema Gordonu D. Fee, čini se da je temeljni Pavlov problem u 1 Kor 7 bio taj što su neki smatrali da bi bio grijeh ući u brak te, pozivajući se na njegovu sklonost ka celibatu, nastojali od njega dobiti potvrdu za svoj stav; on je sad u delikatnoj poziciji jer s jedne strane nikako ne podržava njihove asketske nakane i nipošto ne želi dopustiti da bi sklapanje ženidbe značilo ulazak u grijeh (7,7) jer bi to bilo u suprotnosti sa vrijednosnim sustavom njegovog židovskog naslijeđa, a s druge strane svakako želi potvrditi vrijednost celibata; dakle: kako u isto vrijeme afirmirati celibat a ne pothranjivati njihovu krivu želju za asketizmom? Uz to, sve je još zakomplicirano iščekivanjem bliske paruzije pa svi trebaju ostati u onom stanju u kojem jesu.

Dok o nerazrješivosti ženidbe progovara pozivajući se na Gospodnju zapovijed (7,10-11), kada govori o djevičanstvu poziva se na vlastiti primjer i daje savjet. Četiri puta izražava mišljenje da djevičanstvo ima prednost pred ženidbom (7,8.25-35.36-38.39). Osim blizine paruzije, zbog koje Pavao želi da svatko ostane u svom sadašnjem stanju, prednost neoženjenih jest potpuna raspoloživost za služenje i bezbrižnu privrženost Gospodinu (7,32-35).

No, življenje i ženidbe i djevičanstva stvar je karizme koju pojedinac ima (7,7), i stoga neka svatko živi onako kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao (7,17).


Narav kršćanskog djevičanstva


Imajući u vidu da su i život u celibatu i život u bračnoj zajednici Gospodnji darovi, teško se može reći da je neki od njih viši ili duhovniji od drugog jer oba dolaze od Boga. Beženstvo omogućuje ugađanje Gospodinu, a življenje bračne ljubavi podrazumijeva direktno participiranje na Kristovoj ljubavi (usp. Ef 5,21-33). Onu ljubav sjedinjenja Krista i Crkve na koju ženidba kao znak upućuje, djevičanstvo izravno ostvaruje.

I čovjek koji je pozvan na djevičanstvo mora se suočiti sa temeljnim antropološkim potrebama koje SZ-ni izvještaji prepoznaju svojstvenima ljudskom biću: plodnost, nadvladavanje samoće i pronalaženje pomoći. Sv. Pavao, koji je primjer čovjeka obdarenog darom djevičanstva, plodnost svoga života i rada pronalazi ugrađujući se u crkvenu zajednicu kojoj služi; u njoj nadvladava samoću i susreće pomoć u liku tolikih kojima služi i onih koji služe zajedno s njime.

Stoga, ako ženidba uključuje prožimanje ljudske ljubavi onom ljubavlju kojom je Krist ljubio Crkvu, biti neoženjen za Pavla ne znači ostati usamljen, u nekom zrakopraznom prostoru. Tek takvo stanje omogućuje još potpuniju privrženost Gospodinu – „živjeti potpuno zaokupljen Bogom i Božjim, živjeti što savršenijim sebedarjem izručen Kristu i njegovu djelu“.

Pavlovo življenje djevičanstva stoga počiva na impulsu Duha koji prebiva i njemu i čini ga hramom Božjim (1Kor 3,16-17) u kojem sam sebe prinosi kao duhovno bogoslužje (usp. Rim 12,1-2). Posrijedi je toliko intenzivno događanje da on može reći da od sada u njemu živi Krist (Gal 2,20), tako da da ga više ništa ne zaokuplja osim Krista radi kojega sve otpadom smatra (Fil 3,8). Njemu je živjeti prije svega i jednostavno – Krist (Fil 1,21)! Stoga ga obuzima ljubav Kristova (agape tou Hristou) (2 Kor 5,14) i nosi ga da se troši i potpuno istroši za Korinćane (2 Kor 12,15) jer oni su tijelo Kristovo (1 Kor 12,27). On tako nasljeduje Krista koji hrani i njeguje svoje tijelo – Crkvu (usp. Ef 5,29) i za nju se predaje (usp. Ef 5,25). To bi značilo biti potpuno predan (usp. 1 Sol 2,8), u skladu sa svojim darom (1 Kor 7,7), i ugađati Bogu (usp. 1 Kor 7,32; 1 Sol 2,4).

Sa novozavjetnog stajališta, jedino je u ovakvom duhovnom kontekstu moguće shvatiti i opravdati ne ulazak u ženidbu. Inače, ostati neoženjen ne bi bila stvar karizme nego nekih drugih motiva. Za onog tko nema ovakav duhovni dar i ne može živjeti ovakvim životom – s obzirom na to da kod Pavla nema treće mogućnosti: kršćanin ili živi u braku ili u posvećenom djevičanstvu – ženidba ne samo da je moguća nego je obavezna i tada je Pavao naređuje imperativima (1 Kor usp. 7,2-3.9.36), smatrajući da je bolje ženiti se negoli izgarati (7,9). A mi smatramo da i tri temeljna antropološka zahtjeva, istaknuta u SZ-u, onaj tko nema karizmu djevičanskog predanja Tijelu Kristovu također treba živjeti i ostvarivati ulaskom u ženidbu.

Kad u svjetlu Pavlovog govora o djevičanstvu gledamo današnju situaciju, nameće se pitanje duhovnosti onih kršćana koji danas ne žele sklopiti ženidbu. Ako nas statističari upozoravaju da će supružnike, muževe i žene, uskoro brojčano nadjačati generacija ljudi koja nikad nije stupila u brak, znači li to da oni koji će ostati samci prihvaćaju ovakav, kršćanski model življenja izvan braka koji je obilježen idealom djevičanskog života kakvog predlaže Pavao i namjeravaju ga tako živjeti? To bi bilo, iako začudno, sa kršćanskog stajališta itekako pozitivno.

No, nešto možemo naučiti iz samih početaka Crkve. Čini se da je crkvena zajednica, nakon određenog vremenskog odmaka i vjerojatno dovoljno praktičnog iskustva, prihvatila spoznaju da nisu svi oni koji su ostali izvan braka to učinili iz pravih motiva, koje je lijepo i jasno iznio Pavao, i stoga ne donose plodove kršćanskog djevičanstva. Zato nije slučajno da postpavlovska tradicija u pastoralnim poslanicama počinje preporučivati ženidbu svima (1 Tim 4,3), pa čak i nadglednicima (3,2) i đakonima (3,12), a rađanje djece kao rješenje za žene (1 Tim 2,15) i mlađe udovice (5,14).

Zahvaljujući sv. Pavlu, obogaćeni smo za temeljne teološke izričaje o pozicioniranosti bilo ženidbe bilo djevičanstva u misteriju Krista. Upravo njihova kristocentričnost jest razlog da se ne mogu promatrati kao konkurentski staleži nego kao životna usmjerenja koja su u međusobnoj pozitivnoj ekleziološkoj interakciji. Na nju lijepo ukazuje p. Bonaventura Duda:

„Naglašavajući vrijednosti djevičanstva, on (Pavao, op. moja) i bračne drugove usmjeruje da – upravo njegujući uzjamnu pripadnost, te svoje bračno i obiteljsko zajedništvo – njeguju i privrženost Gospodinu. Tako djevičanstvo svijetli ženidbi kao znak (…) njegujući svoju bračnu i obiteljsku uzajamnost treba da njeguju – i to ne samo nekako paralelno, nego upravo po svojoj njegovanoj uzajamnosti – privrženost Gospodinu. I baš tako brak postaje, za uzvrat, znakom djevičanstvu: njegovana bračna pripadnost slika je velikog otajstva pripadnosti Krista Crkvi i Crkve Kristu (usp. Ef 5,26-33). Djevičanstvo tako upozoruje i upućuje bračne drugove na vrijednost koja je veća od braka i stoga zakonom braku: njegujući u svojoj uzajamnosti ujedno i privrženost Gospodinu, prevladavaju moguću razdijeljenost, na koju Pavao upozoruje, i ostvaruju jedinstvenost kršćanskoga, bračnog i obiteljskog života.“ („Ženidba i djevičanstvo u 1 Kor 7“, Bogoslovska smotra, 49 (1979) 1-2, 19-40, ovdje 33).


Predavanje na Simpoziju o pastoralu samaca u Vinkovcima, 6. 10. 2009.

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uvod u Sveto pismo Ovaj prilog predstavlja kratak uvod u Sveto pismo, iz kojega se može dobiti jedna cjelovitija slika i mogućnost upoznavanja određenih okolnosti koje j...
Uvod u Stari zavjet I. PETOKNJIŽJE 1. Uvod u Petoknjižje Naziv Petoknjižje označava prvih pet knjiga u Bibliji. To su: Postanak (Post), Izlazak (Izl...
Žene na Grobu Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u...
Polica biblijskih knjiga Izučavanje Svetoga pisma unutar vjeronaučne nastave i kateheze treba imati svoje istaknuto mjesto, a osim što je prikladno da se pojedinačni b...
Pravda Amosova i našega vremena Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Kn...