Skip to content

Sami smo si krivi

icj-genocid-orsat-miljenic-autor-icj-un-frank-van-beek-100


Stoljetna genocidna namjera


Nakon više od petnaest godina izrečena je presuda u tužbi za genocid protiv Srbije. Kažu nam suci da Srbija nije imala genocidne namjere, nego je samo izvršila pojedine genocidne radnje. A Istina je upravo suprotna: Srbija je cijelo stoljeće imala genocidne namjere, pomno intelektualno i operativno isplanirane, a većinu planiranih genocidnih radnji nije uspjela provesti u djelo. Tamo gdje je uspjela, zorno je pokazala originalnu nakaznost genocida. Najtužniji primjer je Vukovar. Sreća je samo u tome da je bila poprilično nesposobna provesti svoje namjere u djelo. Vidio bi svijet što je pravi genocid da je Srbija uspjela. Nesposobniji od Srbije su samo Hrvati, koji iz stoljetne povijesti velikosrpstva i djelovanja njezinih (para)vojski nisu uspjeli izvući genocidne namjere i dokazati ih pred sudom. Barem za Vukovar, jer ako Vukovar nije genocid što onda jest genocid?


Strateška rashrvaćenost kojom se ubijamo


Hrvatska nakon svega ima razloga samo za jedno maleno i kiselo zadovoljstvo – srpska politika je i službeno stavljena na mjesto koje joj pripada, ali izostavljeno je ono simbolički važnije: imenovanje te politike genocidnom politikom. Naprosto jer joj je to pravo ime još od ‘Načertanija’. Oni koji su godinama pratili cijeli proces imaju razloga sumnjati da se tužba s hrvatske strane nije odradila na najvišoj mogućoj razini. A imaju opravdanje i za desetke indicija kako je to činjeno namjerno. Između ostalog, vrlo je simptomatično da je Ivo Josipović, kao stručnjak koji je sastavljao tužbu, od početaka tvrdio da tužba nema veliku šansu. Zar to nije čudno? Zar to ne bi trebalo biti iritantno iole inteligentnijem i emocionalno zdravijem čovjeku? S druge strane, čak i da je sve pripremljeno kako treba, teško je vjerovati da bi presuda bila puno drukčija. Međunarodna zajednica je ovom presudom samo stavila točku na i svog licemjernog i ciničnog odnosa prema hrvatskom osloboditeljskom ratu. No, usprkos svemu ostaje gorak okus jer se očekivala barem za nijansu povoljnija presuda. Vukovar nam nije smio, ni trebao, tako olako promaknuti. Moglo je biti drukčije. Ali sami smo si krivi.


Politička rashrvaćenost koja nas ne žulja


Cijela priča ima i svoju dnevnopolitičku dimenziju, koja je za budućnost još i važnija nego su povijesna i pravna. Zar sama sumnja da bi Josipović, Vesna Pusić i ekipa oko njih bili skloni sabotirati našu tužbu nije dovoljna da Hrvatska biračkim konsenzusom sabotira svako njihovo političko nastojanje? Kako je moguće da u Hrvatskoj političku potporu i budućnost mogu imati oni za koje se vrlo opravdano sumnja da su radili protiv nacionalnih interesa? Zašto Hrvate to ne žulja? Uzmimo za usporedbu bivšeg izbornika rukometne reprezentacije Slavka Golužu – čovjek možda i nije najodgovorniji što na zadnjih šest prvenstava nismo igrali finale, ali je shvatio da mu ljudi više ne vjeruju i morao je dati ostavku. Golužu je, po njegovim riječima, na ostavku nagnao ogroman pritisak nezadovoljnih navijača i sportskih djelatnika. A zašto je nakon svih sumnji politički pritisak na Josipovića i njegove prijatelje tako malen? Izgleda da nam je politička svijest na daleko nižem stupnju od sportske. Čini se da nam politička rashrvaćenost manje smeta od sportskog neuspjeha, što je vidljivo i u rezultatima. Sami smo krivi.


Socijalna rashrvaćenost koju iznova podupiremo


Ovaj tjedan nas je rastužila teška priča Milana i Matije Basarca, oca i sina koji žive ispod granice siromaštva u ruševnoj pradjedovoj kući. Usprkos situaciji u kojoj se nalaze, Milan i Matija žive u zajedništvu i prilično su pozitivni. Je li otac možda mogao stvari drukčije posložiti, sporedno je pitanje. Ključno pitanje koje si trebamo postaviti je kako je moguće da su takve sudbine sve brojnije? Milan i Matija su samo dvojica među tisućama koji su prevareni pod krinkom hrvatske zastave, domoljublja i u novije vrijeme regionalizma. Oni su samo jedni u nizu stradalih u stradanju poslije rata, tj. unutarhrvatskom socijalnom pomoru koji nam je uništio supstancu. Jedni u nizu koji su izgubili priliku kakvu su normalna društva pružila svojim očevima i mladićima. A danas, 2015. godine povijest kao da se ponavlja – opet mazohistički padamo na priče onih koji su bili na čelu tog pomora. Kad ćemo postati svjesni da neće u hrvatsku povijest ući, niti naš novčanik napuniti svaki koji viče: ‘Hrvatska, Hrvatska’, nego onaj koji je djelima radio, i radi, u njezinom interesu. Ako ne dođemo do svijesti sami ćemo si biti krivi.


Na putu u raspamećenost


Morat ćemo brzo reagirati jer Zoran Milanović potiho najavljuje prijevremene izbore. Vjerojatno s računicom da će što skorijim izborima onemogućiti organizaciju političkim protivnicima – pogotovo novim snagama – te na taj način zadržati vlast. Ne treba uopće govoriti koliko bi štetno bilo kad bi on ostao predsjednik Vlade. Takav scenarij više ne bi imao veze samo s rashrvaćenjem, nego bi evoluirao u raspamećenje. Ali tko bi nam bio kriv doli mi sami?

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

 „Isus Krist – komunist“? Zadnje vrijeme obilježeno je raspravom o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Rasprava je vrlo slojevita pa tako ima i svojevrstan vjer...
Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...