Skip to content

Šanse mistagogije

Rafael Sanzio, Krštenje (detalj)


Uz čestu (i potrebnu) raspravu o pripravi na sakramente, nerijetko zaboravljamo na mistagogiju. Ona je na neki način i potvrda i životna provjera i priprave i samog sakramentalnog slavlja. Konačno, i priprava i slavlje sakramenata i idu prema tome da primljena otajstva zažive u određenog čovjeku i u određenoj zajednici. Zato je mistagogija na neki način slika i prilika onoga što se do tada činilo, ona je ispit vjerodostojnosti našeg navještaja i našeg slavljenja: kakva je bila priprava na slavlje i kakvo je bilo samo slavlje, toliko će moći uspjeti i životno uvođenje u pojedine sakramente. Konačno, što vrijedi i priprava i samo slavlje, ako se nakon toga ništa ne dogodi i ništa ne događa?

Prisjetimo se što je mistagogija bila u počecima. Riječ znači – uvođenje u otajstva. Spominje se prvenstveno u kontekstu sakramenata kršćanske inicijacije (nakon slavlja sakramenata inicijacije, krsta, potvrde i euharistije). U tom se razdoblju novokrštenici produbljuje Kristovo vazmeno otajstvo razmatranjem evanđelja, sudjelovanjem u euharistijskom slavlju i vršenjem djela milosrđa.[1] U starini su se novokrštenici sabirali i sve ovo činili osobito u vazmenoj osmini, sve do Bijele nedjelje, a danas se za novokrštenike kao vrijeme mistagogije predviđa cijelo vazmeno vrijeme.

Međutim, mistagogija se može i treba primjenjivati u svim važnijim razdobljima kršćanskog života. Tako na svoj način možemo govoriti o mistagogiji novokrštenika, mistagogiji roditelja nakon krštenje njihova djeteta i nakon njegove prve pričesti, kao i o mistagogiji prvopričesnika i krizmenika nakon primanja euharistije ili krizme. Može se tako govoriti i o mistagogiji novovjenčanih parova. Jednostavno, kao što je za slavlje sakramenata potrebna priprava, jednako je tako potrebna je i mistagogija. Kao što je priprava uvođenje u život zajednice na određenoj razini i pod određenim vidom, tako je mistagogija stvarno ucjepljenje i oživotvorenje toga uvođenja. Jer, koliko je životno uvođenje u zajednicu, toliko će se moći ostvarivati i mistagogija.

Sa svoje se strane mistagogija treba ostvarivati upravo u ona tri elementa spomenuta na početku: slušanje i razmatranje Božje riječi, slavljenje i služenje. Upravo kao i u liturgiji: riječ naviještena se slavi, uprisutnjuje u liturgijskom slavlju i onda, konačno i u životu ostvaruje. Svi se ovi elementi mogu vidjeti i u mistagogiji svih sakramenata. Evo primjera kroz nekoliko sakramenata.


1. Krštenje odraslih


Kao što je to bilo u počecima, i danas crkveni dokumenti naglašavaju kako bi katekumenat trebao trajati od jedne do tri godine.[2] To se vrijeme od samih početaka nije smatralo isključivo vremenom pouke nego vremenom uvođenja u kršćansko život, što će onda kulminirati uvođenjem u kršćanska otajstva. To znači da katekumen započinje živjeti po kršćansku: započinje moliti, slušati Božju riječ, skrbiti se o siromasima i odriče se grijeha. A za sve to je, uz najbolju volju, potrebno i vrijeme. Nakon uvođenja u same sakramente inicijacije u vazmenoj noći novokrštenici su kroz tjedan dana bili uvađani u kršćanska otajstva.[3] U tom tjednu mistagogije učitelj bi ih uvodio u otajstvo euharistije, svakodnevno bi s ostalima sudjelovali u euharistijskom slavlju i zajedno sa svima ostalima nastojali oko dobrih djela.

RPOK predviđa da mistagogija traje cijelo vazmeno vrijeme, dakle od Uskrsa do Duhova. Znademo li kako, ponajčešće, u nas jedva da možemo govoriti o pravom katekumenatu (u kojem bi se katekumen uvodio i u kršćansku vjeru i u život konkretne kršćanske zajednice), onda je pogotovo teško govoriti i o mistagogiji odraslih novokrštenika. U svakom slučaju novokrštenike bi trebalo u vremenu mistagogije okupljati na čitanje i razmatranje Božje riječi i na molitvu; trebalo bi za njih osigurati eventualno posebno mjesto za vrijeme nedjeljne euharistije; trebalo bi ih, konačno, uvoditi u život određene zajednice uključujući ih u različite aktivnosti prema vlastitim predispozicijama i potrebama zajednice (npr. u liturgiji ili u karitativnim djelatnostima). A sve će to biti teško ostvarivo dokle god katekumenat ne zaživi u svakoj župskoj zajednici.


2. Krštenje djece


I o pripravi roditelja na krštenje njihove djece bilo je već puno govora.  Međutim, vrijednost te priprave može se “provjeriti” upravo u vremenu mistagogije. Već u vremenu priprave na krštenje roditelji mogu dobiti brošure o značenju krštenja, o životnoj pripadnosti Crkvi. Pastoralni ih radnik može pohoditi o obljetnici krštenja ili im se može upućivati povremeno župsko pismo i sl. Mladi se roditelji mogu pozivati na posebne susrete njima prilagođene, a kada djeca malo poodrastu može ih se npr. uključivati na njima primjeren način u tečajeve priprave za ženidbu, u susretima s ostalima roditeljima, može ih se poticati da se povežu s drugim mladim roditeljima potpomažući jedni druge iskustvom i potrepštinama za djecu. Sve to može biti način da oni dožive i ostvaruju obećanje koje su dali o kršćanskom odgoju svoje (i ne samo svoje) djece. Dakle, krštenje djeteta može biti pastoralna prigoda da se približe crkvi i uz nju ostanu vezani oni koji su bili razmjerni udaljeni, a da se još više osjećaju prihvaćenima i vrednovanima oni koji su inače bliski crkvi.


3. Prva pričest djece


Nakon duge katehetske liturgijske priprave važna je i mistagogija prvopričesnika. u sklopu župske kateheze i bogoslužja zajednice. Djeca se rado uključuju u liturgiju (kao npr. ministranti, pjevači, čitači u nekim prigodama) i u najrazličitijim aktivnostima župske zajednice. Tako će djeca sve više i više postajati živi članovi zajednice, a u tome mogu izvrsno pomoći župska kateheza i različite župske sekcije.


4. Krizmanici


Osipanje mladih nakon primjene krizme zacijelo nije uzrokovano samo slabom pripravom, nego i nedovoljnim vrednovanjem mladih ljudi i nedovoljnim nastojanjem oko njihova angažmana u crkvenoj zajednici.[4] U kršćanskom smislu oni koji su krizmani (uvedeni u sve sakramente inicijacije) zreli su članovi kršćanske zajednice. Zato ih treba uključivati u sve djelatnosti i svekolik život župske zajednice prema mogućnostima i osobnim predispozicijama baš kao i u slučaju odraslih novokrštenika. Za to izvrsno mogu poslužiti liturgijski, biblijski, molitveni i drugi susreti. Tako mladi ljudi mogu produbljivati značenje sakramenata koje su primili, te mogu djelatno vršiti neke od službi za koje ih je “Duh Sveti odlučio”. Mistagogija za njih čini to da primljene sakramente srcem i životom prihvate, te da Kristova radosna vijest postane način njihova razmišljanja i djelovanja.


5. Mogućnosti mistagogije sakramenta ženidbe


Koliko god mladenci prošli i daljnju i bližu i neposrednu pripravu za sakrament ženidbe, i ovdje je potrebna mistagogija – ponovno razmatranje i proživljavanje velebnih Božjih darova koje su primili.[5] Ako pastoralno govoreći trebamo i moramo pratiti mlade bračne parove, onda i to možemo gledati pod mistagoškim vidom. Tako npr. mogu se na duhovnu obnovu pozvati posebno mladi bračni parovi i tom prigodom im se uz čitanje i razmatranje i slavlje Božje riječi može pomoći da u Duhu Isusa Krista dublje zarone u otajstvo kojeg su postali dionicima (jer jedno je o tome govoriti dok se na nj spremaju, a drugo je govoriti o otajstvu ženidbe kad se ono počne živjeti). Budući da se ljubav uvijek razvija i raste, mladi se bračni parovi onda mogu osjetiti potaknutima da se povežu i s drugim parovima u molitvi i u nastojanju oko dobra, koji puta i u sklopu nekih obiteljskih pokreta.


6. Zaključak


Mistagogija je drevni i uvijek živi “recept” kako ljudima poosobiti otajstva u koja su ucijepljeni. Danas, kada nam sve više prijeti otuđenost i depersonalizacija, mistagogija sakramenata je izvrstan način da u manjim tematskim skupinama priđemo svakom pojedincu kao zreloj osobi, vrednujemo ga, potaknemo ga na slavljenje i dademo mu priliku da uzme udjela u djelatnosti i djelovanju Crkve, jer, “različiti su darovi, a isti Duh”.


[1] Usp. Mistagogija, u: D. SARTORE – A. M. TRIACCA (prir.), Nuovo dizionario di liturgia, Ed. Paoline, Roma, 1984., 1631.

[2] Tako npr. Hipolit početkom 2.st, a tako i važeći RPOK.

[3] Tako je i nastala vazmena osmina koja završava Bijelom nedjeljom, kada su oni odlagali svoje bijele haljine.

[4] Da ne budemo  prestrogi, napomenimo da, naravno, važnu ulogu ima slobodna odluka svakog mladog čovjeka.

[5] Ako nam se i čini da su neki mladenci pristupili crkvenoj ženidbi iz čisto ritualnih razloga, to nas ne ispričava i da i te “rubne” pokušamo pridobiti polazeći upravo od divne stvarnosti bračne ljubavi koju Bog u Kristu blagoslivlje silom duha Svetoga.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Mistagogija naša stoljetna Svećenici i navjestitelji svakako bi htjeli da riječ koju naviještaju i otajstva koja slave nađu plodno tlo u srcima vjernika, te da napreduje...
Krunjenje slike Blažene Djevice Marije Slika Gospe Sinjske – jedna od poznatijih u Hrvatskoj – karakteristična je po zlatnoj kruni koja je stavljena na njezinu glavu. Možda nekima i...
Blagoslov opata i opatica Predstavljamo opet jednu jedva poznatu liturgijsku knjigu za koju nemamo službeni hrvatski prijevod. Radi se o Redu blagoslova opata i opatice...
Posveta djevica Možda je manje poznato da se cjelovit obred redovničkog zavjetovanja sve do Drugog vatikanskog sabora uopće nije nalazio u rimskim pontifika...
Martirologij – zaboravljena knjiga Nakon Drugog Vatikanskog sabora uskoro su izdane obnovljene liturgijske knjige. One – recimo tako – najvažnije izdane su u razdoblju 1968.-1...