Skip to content

Savjest između slobode i zapovijedi

Savjest se najčešće označava kao sposobnost umnog uviđanja kojom je čovjek u stanju ocijeniti moralnu vrijednost svojih čina. Kada bismo pokušali to pobliže označiti, uočili bismo kako je to veoma teško. Ali, ipak, s druge strane, mi znamo što je savjest, i to na temelju vlastitog iskustva: kada nešto učinimo loše, savjest nas prekorava, učinimo li dobro, savjest to odobrava. No, postavlja se pitanje osjeća li svaki čovjek da ima savjest, ili je to osobina samo nekih ljudi.



Kratak povijesni pregled poimanja savjesti


Etnologija nam pokazuje da ćudoredna, moralna svijest (savjest) postoji i kod najprimitivnijih plemena, koja se izražava otprilike ovako: kad netko učini nešto loše (za kršćane – grijeh), tada je nemiran u srcu, strah ga je da ne umre. Ako npr. pogledamo u Knjigu mrtvih starih Egipćana, uočavamo kako je puna misli o dužnostima. Slično se naglašavanje ćudorednog ponašanja vidi i u Budinu nauku: za svoje dobre čine čovjek treba biti nagrađen, a za zle kažnjen (u vidu ponovnih rađanja, reinkarnacija).

I stari grčki filozofi i pjesnici, poput Sokrata, Platona, Homera, Eshila i Sofokla, naglašavaju da je Bog ili da su bogovi čuvari ćudorednog zakona. Stoici će nešto poslije naučavati da živjeti dobro znači živjeti po naravi (čovjekov um određuje što je dobro, a što zlo; nije potrebna neka posebna Božja zapovijed).

Na najizričitiji se način o savjesti govori u Svetom pismu, gdje se pokazuje da je najveća čovjekova nevolja grijeh, čovjek bez Boga umire (usp. posebno Ps 55).

I kasnije su mnogi pisci, poput Shakespearea, Dantea, Hugoa, Goethea, Schillera, Tolstoja, Dostojevskog i mnogih drugih veoma uvjerljivo pisali o osjećaju savjesti.

Chateaubriand npr. sigurnost postojanja savjesti izražava ovako:

“Svaki čovjek ima u svom srcu sudište, gdje počinje suditi sama sebe, čekajući da vrhovni sudac potvrdi tu presudu… Zašto probija glas iz krvi, riječ iz kamena? Tigar razdere svoj plijen i spava. Čovjek postane ubojica i bdije. Traži pusta mjesta, a ipak ga samoća plaši; povlači se oko grobova, a ipak se grobova boji… Kao da mu se osjeti zaoštravaju, kako bi ga mučili… O savjesti! nisi li ti fantom mašte ili strah pred kaznom ljudi? Čujem u svom srcu, na dnu jedan glas, koji viče tako jako protiv same pomisli na takvu pretpostavku da ni časa ne mogu sumnjati u stvarnost savjesti.

Sav nam taj povijesni pregled o poimanju savjesti pokazuje da je misao o postojanju savjesti stara koliko i čovjek, odnosno da nema čovjeka bez savjesti. Zato je savjest usko vezana uz Boga.


Savjest kao Božji dar


Nema sumnje kako savjest utječe na misao o Bogu. Naime, sve civilizacije tijekom povijesti vjeruju u Boga (iako se on shvaća na različite načine); nema ni jednog naroda na svijetu koji bi bio nereligiozan. To znači da je čovjek tzv. biće religije, ima potrebu otkriti postoji li Bog, kakav je u sebi, kakav je u odnosu prema ljudima…

Ta se misao o Bogu usko veže uz savjest: čovjek se boji da će Nekome odgovarati za učinjene grijehe, jednako kao što očekuje nagradu za dobra djela. Zato mi, kao kršćani, vjerujemo da je tu normu ponašanja – savjest – u čovjeka ugradio sam Bog, kako bi mu pomogao da se lakše opredijeli za Boga, za slobodu.

Često čovjeku nije dovoljna savjest da bi moralno živio. Naime, može namjerno postupiti i protiv zapovijedi savjesti. No, na takav način postaje neslobodan, osjeća se grešnim. Zato je Bog (a kasnije to čini i Crkva) čovjeku dao i neke zapovijedi, tzv. norme ponašanja (npr. Deset Božjih zapovijedi, Dvije zapovijedi ljubavi, Zlatno pravilo, crkveni zakoni…), koje čovjeku trebaju biti pomoć da bi postigao svoju punu slobodu. Dakle, Božji i crkveni zakoni nipošto nemaju ulogu onemogućiti nečije slobodno djelovanje, nego, naprotiv, omogućiti, i to u svoj punini.

Postavlja se pitanje u kojem su međusobnom odnosu norma, sloboda i savjest?


Međusobni odnos norme (Božjih i crkvenih zapovijedi), slobode i savjesti


Naša sloboda, kao što smo već naglasili, ne označava samovolju, nego je savjest ona koja prosuđuje granice slobode. Drugim riječima, svaki čovjek zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Kada prekrši taj jasan glas u sebi, shvaća da je prekoračio granice slobode.

Možemo reći da je savjest nekakvo unutarnje svjetlo, duševni organ u čovjeku koji ima trostruku funkciju: a) najprije čovjeku omogućuje da razlikuje dobro i zlo. Osim toga, b) savjest uvijek osobu upućuje da učini dobro, a izbjegne zlo; nikada obrnuto. I na kraju c) ukoliko osoba učini dobro, posluša savjest, osjećat će se smireno i slobodno, a ukoliko ju ne posluša, postaje nezadovoljna, neslobodna. To znači da je savjest pomoć i putokaz čovjeku u ostvarenju istinske slobode.

Drugim riječima, kada čovjek izađe iz okvira savjesti koja ga upućuje samo na dobro, i učini zlo, njegova ga savjest upozorava kako je prekoračio granicu slobode. Čovjek je, dakle, slobodan dokle god čini dobro. Onoga trenutka kada počinje činiti zlo, njegova ga savjest počinje osuđivati i više nije slobodan, nego zarobljen, nemiran.

U tom je smislu prava granica slobode život po Božjim zakonima, odnosno istinski je slobodan samo onaj tko izvršava Božje zapovijedi, i to zato što ga na to upućuje njegova savjest.

Postavlja se pitanje zašto nemaju svi ljudi jednako izoštrenu savjest? Tako dolazimo do pitanja ispravne i krive savjesti.


Ispravna i kriva savjest


U konkretnim životnim situacijama uočavamo kako savjest kod nekih ljudi nikada ne gasne, a kod drugih bude uspavana i zasvijetli tek od vremena do vremena. S obzirom na to, uviđamo da nemaju svi ljudi jednaku savjest. Neki, naime, osjećaju grižnju zbog objektivno malog prijestupa, pa i onda kada osoba nije objektivno kriva, dok drugi mirno spavaju i onda kada učine nešto prilično veliko. Štoviše, kod nekih je ljudi savjest toliko iznakažena da oni više ne mogu razlikovati dobro i zlo, pa čak i do te mjere da kada čine zlo misle kako čine dobro.

To nam pokazuje da postoji više vrsta savjesti, a kakva će čija biti najviše ovisi o odgoju i njegovanju savjesti. Najprije ćemo, stoga vidjeti kako se savjest odgaja, a potom ćemo donijeti prikaz nekih vrsta savjesti, te na kraju što treba činiti kako bi savjest ostala zdravo mjerilo prosuđivanja moralnosti naših čina.


Odgoj savjesti


Savjest nije nešto statično, nego je to veoma dinamična stvarnost. Kako raste pojedinac, tako raste (mada ponekad taj rast znači nazadak) i savjest. To izgleda otprilike ovako:

Prvi oblik savjesti pronalazi se već kod male djece. Već ona dobro znaju kad su učinili nešto loše, pa se zato boje kazne, i kad su učinili nešto dobro, pa očekuju nagradu. U to vrijeme roditelji imaju veliku ulogu, posebno majka. Naime, ako u obitelji postoje zdravi odnosi, gdje ljubav, međusobno poštovanje, pravda, religioznost i slično nisu nešto strano, to će djetetu svakako pomoći u postizanju prave savjesti.

Nakon toga, kod veće djece savjest prerasta u novi stupanj, tzv. autoritativnu savjest. Riječ je o tome da se dijete poistovjećuje s primjerom svojih roditelja i drugih dragih osoba, odnosno smatra da roditelji dobro čine, pa tako treba i on.

Međutim, pokoji put roditelji nemaju ispravnu ili dovoljno ispravno oblikovanu savjest. Zato će dijete, kada dođe u mladenačku dob, oblikovati svoju savjest preispitivanjem postojećih moralnih vrijednosti. Nastaje tzv. kritička savjest, po kojoj će mladi barem načelno odbacivati nemoralne društvene postupke, a unutrašnje se odlučivati prema moralnim.

Tako dolazimo do završnog stupnja savjesti, kada osoba pronalazi i oblikuje zrelu, osobnu savjest.

Ukoliko, pak, netko u svom psihološkom sazrijevanju ne prođe pravi put oblikovanja navedenih stupnjeva savjesti, vjerojatno je kako će se ona krivo oblikovati. Zato ćemo sada pogledati neke vrste savjesti i njihove osobitosti.


Vrste savjesti


Nježna savjest. To je veoma osjetljiva savjest. Čovjek koji ima nježnu savjest jasno uočava što je dobro, a što zlo i spremniji je činiti dobro nego drugi. 

Tjeskobna savjest. Čovjek koji ima tjeskobnu savjest stalno misli na ono što mu je zapovjeđeno, boji se od neizvršavanja zapovijedi, boji se kazne. Mnogo više misli o zlu koje nastoji izbjeći, nego o dobru koje bi trebalo postići.

Licemjerna (farizejska) savjest. Čovjek koji ima licemjernu savjest više misli na postizanje dobra kao izraza vanjštine, a daleko manje na dobro u sebi. To je osoba koja se ponaša veoma moralno, ali to čini više zbog drugih, nego zbog Boga ili sebe.

Zamršena savjest. Riječ je o takvim situacijama gdje čovjek vidi grijeh što god da učini ili propusti nešto učiniti. U takvim situacijama, čin treba odgoditi, a ako to nije moguće, učiniti ono što se čini manje zlo, a ako ni to nije moguće, onda što god čovjek učinio nije grijeh. 

Skrupulozna savjest. Čovjek koji ima skrupuloznu savjest je u stvari psihički bolesna osoba. Riječ je o osobama koje u svemu vide svoj grijeh i smatraju da nikada ne mogu učiniti neko dobro. Oni su najčešće teret i sebi i drugima.

Kriva savjest. Riječ je o krivo formiranoj savjesti, gdje su u odgoju učinjeni veliki propusti, kada netko misli da je nešto grijeh, a nije, ili obrnuto, kada netko misli da grijeh nije grijeh (npr. danas mnogi umjetnu oplodnju ne smatraju grijehom, a tome su uzrok internet, novine, TV, stavovi okoline o toj stvarnosti).

Laksna savjest. Riječ je o takvoj savjesti gdje osoba olako prelazi preko svojih grijeha, bez većeg uznemiravanja (npr. čovjek se “privikao” otuđivati neke stvari iz tvornice u kojoj radi).

Te i druge nespomenute vrste savjesti pokazuju da se u čovjeku mogu izgraditi i krivi stavovi. To znači da u situacijama bez neke veće zamršenosti može djelovati načelo: Dobro činiti, zlo izbjegavati, ali u nekim složenijim situacijama to, dakle, ne mora svakom čovjeku biti sasvim jasno.

Zbog toga se, ukoliko se želi postići čista savjest, savjest treba odgajati i samoodgajati. Za to je u prvom redu zadužen sam pojedinac: on prije svih treba voditi računa o izgradnji svojeg moralnog ponašanja, nastojeći ga uzdići na višu duhovnu razinu pristupanjem sakramentu pokore. Osim njega, utječu i roditelji, svećenici, profesori, vjeroučitelji, društvo…

Spomenut ćemo još problematiku koja se odnosi na nesavladio pogrešnu savjest i na savladivo pogrešnu savjest, te vidjeti kada je nemoralan čin ujedno i grešan čin.


Nesavladivo pogrešna savjest i savladivo pogrešna savjest


Kada govorimo o tzv. nesavladivo pogrešnoj savjesti, pri tome mislimo na situacije kada netko iz opravdanih razloga, npr. jer mu nikada to nitko nije rekao, misli da nije grijeh nešto što to uistinu je.

Npr. žena je dala da joj liječnik ugradi spiralu, jer zbog zdravlja ne smije roditi više nijedno dijete. Ona nije nikada čula da Crkva zabranjuje korištenje spirale, i to zbog razloga jer i unatoč takvoj zaštiti žena može zatrudnjeti, a tada će spirala izazvati abortus. Naprotiv, žena je u razgovoru sa svojim prijateljicama čula kako mnoge od njih koriste to sredstvo, i pri tome misle kako ono samo sprječava začeće. Žena je dakle u zabludi, tj. misli kako ugradnja spirale nije grijeh, iako to je.

Nalazi se, dakle, u nesavladivom neznanju, koje ostaje takvim jer žena uopće ni ne pomišlja da bi to mogao biti grijeh. Prestat će biti nesavladivo samo ako od nekoga čuje kako spirala može uzrokovati pobačaj.

Drugim riječima, žena ima nesavladivo pogrešnu savjest. I za takvu savjest kažemo da je norma moralnog djelovanja, po načelu da svatko treba raditi po svojoj savjesti, kakva god ona bila, a to konkretno znači da, sve dok žena ne zna da je korištenje spirale grijeh, ona ne griješi.

Sasvim je drukčije sa savladivo pogrešnom savješću. Tu je riječ o situacijama kada netko misli kako nešto što je grijeh nije grijeh, ali ipak nije siguran, te do rješenja može doći relativno lako, npr. da pita svećenika ili teologa, da pročita o tome u katoličkom tisku ili na katoličkim portalima itd., i sazna je li to grijeh ili ne.

Npr. neplodni je bračni par odlučio do djeteta doći putem umjetne oplodnje. U tome ne vide ništa nemoralno, ali nisu posve sigurni je li to grijeh ili ne, jer su načuli da Katolička Crkva ne odobrava umjetnu oplodnju. Unatoč tračku sumnje, ipak su odlučili tako doći do potomstva…

U tom bi slučaju muž i žena imali grijeh, jer je riječ o savladivo pogrešnoj savjesti. Trebali su, naime, upitati svećenika ili na drugi način saznati odgovor na pitanje je li umjetna oplodnja grijeh ili nije, ali to nisu učinili. Prema tome, dakle, savladivo pogrešna savjest nikada ne može biti norma moralnog djelovanja, odnosno kada bi netko tako činio, to bi mu bio grijeh.


Potrebni uvjeti da bi neki čin bio grijeh


Svemu rečenom valja nadodati i kako su nužna tri uvjeta kako bi netko za svoj izvanjski nemoralni postupak imao unutrašnji grijeh. To su: razum, slobodna volja i pristanak. 

Razum. To znači da ne mogu imati grijeh djeca koja nisu došla do upotrebe razuma, koja nisu sposobna rasuđivati, osobe poremećena uma, senilne osobe i slično. 

Slobodna volja. Potrebno je da osoba u trenutku činjenja grijeha apsolutno raspolaže i svojom slobodnom voljom, odnosno da nije npr. u stanju mjesečarenja, drogirana, pod djelovanjem lijekova, pod snažnim utjecajem srdžbe ili strasti i slično. 

Pristanak. Također je potrebno da se osoba slobodno opredijeli za činjenje grijeha. Ako ju npr. netko pištoljem natjera da to učini, to znači da ona ne pristaje izvršiti čin koji nasilnik od nje traži, ali zbog straha od smrti to ipak čini. U tom slučaju osoba ne griješi, jer taj čin nije izraz njezina htijenja nego prisile.

Ukoliko nedostaje jedan od tih faktora, grijeh ne postoji. No, to treba ispravno shvatiti. Npr. ne mora značiti da  netko tko u pijanom stanju slučajno ubije nekoga nije sagriješio. Nije izravno moralno odgovoran za ubojstvo, ali je itekako odgovoran za pijano stanje u koje se doveo.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Toma Akvinski o zapovijedi »Ne ubij!« Tijekom ožujka 1273. Toma Akvinski (1225.–1274.) držao je korizmene propovijedi u Napulju u kojima je, među ostalim, tumačio i Dvije zapovijedi ljubav...
Prava i obveze roditelja i učitelja U prvom dijelu izlaganja Odgoj u Hrvatskoj – hoće li preživjeti?, održana na mjesečnoj tribini Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika u...
Žanjemo što smo posijali Kći američkoga propovjednika Billyja Grahama gostovala je 12. rujna 2002. u jutarnjem programu američke televizije CBS. Tema je bila obljetnica terori...
Što je Hod za život Hod za život mirni je prosvjed kojim se diljem svijeta promiče život. Na engleskom se zove March for Life, na slovenskom pohod za življenje, na slovač...
Pobačaj je neprekinuti holokaust nedužnih ljudskih... Pismo sv. Ivana Pavla II. od 29. prosinca 1997. u prigodi molitve bdjenja u Washingtonu 22. siječnja 1998., o 25. obljetnici ozakonjenja pobačaja u Sj...