Skip to content

Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije


Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vremena na vrijeme dolazi do opće uspavanosti u duhovnom smislu, štoviše i do zapadanja u moralnu i duhovnu zapuštenost, ali onda redovito Duh Sveti potakne nekoga pojedinca ili skupine ljudi, a koji svojim nastojanjem oko svetosti života postanu poticaj i mnogima drugima u nasljedovanju. Primjera je bezbroj, ali oni najuočljiviji mogu se povezati uz prosjačke i pustinjačke redove, a u tom smislu najviše uz svetoga Franju Asiškoga i svetoga Dominika Guzmana.

Njihovo je vrijeme iznjedrilo mnoštvo muškaraca i žena koji su ideal kršćanstva pronašli u siromaštvu i intimnoj priljubljenosti uz Krista raspetoga i uskrsnuloga, ali zapravo, još više, može se reći da one milosti koje su ta dvojica svetaca zadobila na svoj način poticajno djeluju i na mnoge današnje ljude. To je ta posebna Božja ljubav koja se prelijeva u pojedince, a po njima osnažuje u duhovnom smislu cijelu Crkvu, pa stoga nije dobro nikada ni jedno povijesno razdoblje gledati s malodušnošću, kako su danas mnogi spremni, nego naprotiv gledati svaki oblik eventualne zapuštenosti i raskoraka s pravovjerjem kao temelj iz kojega će Duh Sveti podići neke nove Franje i neke nove Dominike, koji će opet pridonijeti da Kristova Zaručnica zablista u svoj svojoj ljepoti.

Kao jedan od lijepih primjera posvete vlastitih života, života drugih ljudi i života cijele Crkve, može se spomenuti životni put sedmorice svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije, a čiji se spomendan slavi 17. veljače. Nema sumnje kako su za njihovu svetost velikim, ako i ne najvećim dijelom, zaslužni sveti Franjo i sveti Dominik, koji su potaknuli na ideal siromaštva, istinske pokore i prave duhovnosti, tako da je 13. st. cvalo konkretnim duhovnim plodovima. Nastalo je tako, uz franjevce i dominikance, još nekoliko redova koji su to svojim karizmama svakako potvrđivali. Među najpoznatije treba spomenuti karmelićane, augustince i servite, a za ovaj posljednji zaslužni su upravo sedmorica naznačenih muškaraca.

Riječ je o sljedećim uglednim firentinskim građanima: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri, ili, kako se češće u narodu nazivaju: sveti Bonfilije, sveti Bonajunkto, sveti Manet, sveti Amadije, sveti Ugučo, sveti Sosten i sveti Aleksije. Svi su oni po zanimanju bili trgovci, odnosno pripadali su staležu koji je u 13. st. bio iznimno cijenjen, kako poradi ugleda koji su uživali u narodu, tako i poradi svoga bogatstva. S druge strane, trgovci su češće bili probitačni ljudi koji nisu pazili na potrebe maloga čovjeka, nego su uglavnom svoja nastojanja usmjeravali na stjecanje vlastitih materijalnih dobara, a time su bili daleko od evanđeoskih poticaja.

Upravo je takva gramzivost, koju su se imali priliku nagledati radeći svoj posao, bacila sedmoricu muškaraca u promišljanje o izopačenosti materijalističkoga pogleda na svijet, pa su se međusobno povezali i odlučili živjeti sasvim drugačijim životima. U to je vrijeme bilo više različitih družbi koje su nastojale slijediti evanđeoske ideale, pa je tako i u Firenzi postojala Velika družba naše Gospe, a njoj su pripadali i naznačeni muževi. Ipak, prema predaji, odlučujuće u njihovoj promjeni života bilo je jedno viđenje, a nakon kojega su se odlučili povući na brdo Monte Senario, udaljeno od Firenze kojih 20-tak kilometara. Svojim su obiteljima ostavili onoliko koliko im je potrebno za dostojan život, a ostalo su prodali i porazdijelili siromasima, kako bi se nenavezani na materijalna dobra mogli posvetiti služenju Blaženoj Djevici Mariji, a preko nje i svojim bližnjima. Upravo su se iz toga razloga nazvali Red slugu Blažene Djevice Marije ili Red servita (prema lat. glagolu služiti). 

O njima više saznajemo iz Legende o nastanku Reda slugu Blažene Djevice Marije, koju je sastavio jedan od članova Reda servita, a čiji odlomak čitamo u Časoslovu ovako:

Bilo je sedam muževa, dostojnih mnogog štovanja i časti, koje naša Gospa poveza kao sedam zvijezda i ujedinivši ih dušom i tijelom udari početke Redu svome i slugu svojih.

Kad uđoh u naš Red, nisam zatekao na životu nikoga od njih osim jednoga, koji se zvao brat Aleksije. Htjela je naša Gospa toga brata Aleksija sve do naših dana sačuvati od tjelesne smrti kako bismo iz njegova pripovijedanja doznali o nastanku našega Reda. A život spomenutog brata Aleksija bijaše takav – što sam iz iskustva doživio i očima vidio – da je ne samo poticao prisutne svojim primjerom nego je potvrđivao i stalež redovništva i savršenosti svoje i sudrugova.

Njihov je položaj, prije nego se tjelesno povezaše, bio četverostruk.

Prvo, gledom na Crkvu: jer, neki od njih odlučivši čuvati djevičanstvo ili čistoću doživotno još se ne bjehu vezali ženidbom, drugi bjehu već združeni brakom, a treći zbog smrti žena upravo slobodni od ženidbe.

Drugo, gledom na korist gradu. Bili su postavljeni da u skladu s trgovačkom vještinom trguju i uzajamno razmjenjuju zemaljska dobra. No, čim nađoše dragocjeni biser, to jest naš Red, ne samo da su sav svoj posjed počeli dijeliti siromasima, već su i same sebe drage volje posvetili Bogu i Gospi da im što vjernije služe.

Treće, gledom na štovanje i čašćenje naše Gospe. U Firenci je naime postojala neka u davno doba osnovana družba u čast Djevice Marije. Ta je družba, sa svoje starine i množine i svetosti muževa i žena, bila stekla
veće ime od ostalih, tako da se nazivala osobito Velika družba naše Gospe. U njoj, prije nego se tjelesno povezaše, nikoše spomenuta sedmorica muževa, kao poglaviti ljubitelj i naše Gospe.

Četvrto, gledom na savršenost njihove duše. Boga su ljubili nadasve, njemu su, kako je red i dužnost, upravljali sve što su činili, njega častili u svim mislima, riječima i djelima.

A pošto su pod Božjim nadahnućem i čvrstom odlukom, a na osobit poticaj naše Gospe, bili odredili da će se uzajamno tjelesno povezati, rasporedili su svoje kuće i porodice: obiteljima ostaviše nužno, a ostalo podijeliše siromasima. Naposljetku potražiše ljude dobra mišljenja, života i primjera te im izložiše svoj naum.

Pa uziđoše na brdo Senar i ondje na vrhu podigoše jednu skladnu kućicu te se onamo stvarno i preseliše. Tu počeše misliti kako nisu ondje samo da stječu svetost nego i da sebi pridruže druge i tako povećaju novi Red što ga po njima pokrenu naša Gospa. I zato se raspodijeliše da sebi pridruže braću: neke su od njih primili i tako ustanovili naš Red. On je bio podignut poglavito od naše Gospe, zasnovan na poniznosti naše braće, njihovom slogom izgrađen, a siromaštvom podržan. (Časoslov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1182-1183.)

S obzirom da su serviti posebno bili usmjereni na razmatranje o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja, razumljivo je da su pri tomu svoje razmatranje usmjerili i prema Marijinoj strpljivosti u podnošenju onih patnji koje je Mariji još navijestio sveti Šimun starac – da će joj mač boli probosti dušu. Na temelju toga i na njihov poticaj, oblikovala se pobožnost Gospi Žalosnoj, a kasnije je ustanovljen i blagdan Gospe Žalosne, koji se danas slavi 15. rujna.

Serviti su prepoznatljivi po crnom habitu, a žive po Pravilu svetoga Augustina, hiponskoga biskupa. Red je odobrilo više papa, a na poseban je to način učinio Benedikt XI. 1304. god., dok je još bio živ jedan od osnivača – sveti Aleksije. Svaki je od utemeljitelja Reda servita bio pokopan u prvoj crkvi na brdu Monte Senario, a 700 godina poslije utemeljenja reda, tj. 1933. god., sve su im kosti skupljene zajedno i prenesene u jednu raku, u tada izgrađenu kapelicu. Kojih 50-tak godina prije, točnije 15. siječnja 1888. god., papa Lav XIII. proglasio ih je svetima. Spomendan im se slavi na dan nebeskoga rođendana sv. Aleksija.

Serviti su se ubrzo iz Italije proširili po cijeloj Europi, a potom i diljem svijeta, a danas oko 1000 servita djeluje u 28 zemalja. Posebno su poznati po tomu što u Rimu vode papinsko učilište Marianum.

Sve nam to pokazuje koliku su važnu ulogu u svoje vrijeme odigrali ne samo franjevci i dominikanci, nego i drugi manje poznati redovi, pa tako i serviti, te time potvrdili da Duh Sveti puše kad hoće i gdje hoće. To nam uvijek može biti poticaj da nikada ne malakšemo i ne padnemo u malodušnost gledajući određene nepoželjne pojave ne samo u društvu, nego i u Crkvi, jer nas povijest i Sveto Pismo uče da je milost Božja osobito velika ondje gdje se umnožio grijeh.

Ipak, na kraju valja primijetiti da su neki od osnivača Reda servita bili neoženjeni, drugi su bili udovci, ali neki su od njih bili već oženjeni, a da bi se posvetili Bogu napustili su svoje obitelji. Iako to možda može biti razumljivo iz negdašnje perspektive, kada se redovnički i svećenički život vrjednovao daleko važnijim od obiteljskoga, danas ćemo ipak, čini nam se s pravom, primijetiti da je možda bilo i pogrješno ostaviti supruge i djecu da se snalaze bez muške zaštitničke ruke, pa makar da se i sve svoje snage i sav svoj život posveti Bogu. Tako ćemo danas reći da je svaki stalež vrijedan i da svatko može postići svetost živeći upravo u tom staležu, a jednako će se tako istaknuti i obveze koje iz njega proizlaze. U tomu su smislu sasvim razumljive crkvene odredbe po kojima nitko, kao oženjen ili kao udana, pogotovu ako su tu i djeca, pa makar i uz pristanak druge strane, ne može olako napustiti svoj bračni život da bi započeo redovnički. To može učiniti tek kao udovac ili udovica, ili pak kao rezultat zajedničke odluke, na način da oboje njih započnu redovnički život, ali i tada pod uvjetom da su djeca odrasla i ne zahtijevaju nikakvu roditeljsku skrb.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveti Petar Krizolog Liturgijski spomen svetoga Petra Krizologa Crkva slavi 30. srpnja, a riječ je o svetcu koji je živio u 4./5. st. i koji je bio biskup u prijestolnici ...
Sveti Sarbelije Makhlouf Crkva se 24. srpnja liturgijski spominje svetoga Sarbelija Makhloufa (Charbel Makhlouf ili Šarbel Maklouf), maronitskoga mistika i čudotvorca iz 19. s...
Sveti Barnaba Sveti Barnaba, bliski suradnik svetoga Pavla, liturgijski se časti 11. lipnja, a predaja ga zbog njegove duhovne veličine naziva apostolom, iako se ni...
Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije Sveti Josip, Isusov poočim i zaručnik Blažene Djevice Marije, jedan je od svetaca Katoličke Crkve o kojima nemamo puno povijesnih podataka, a ...
Sveti Petar Damiani Povijest Crkve povijest je, u moralnomu i duhovnomu smislu, uspona i padova. Redovito se tako događalo da bi u Crkvi popustio prvotni zanos, a...