Skip to content

Šest stoljeća hrvatskoga Zakona o robovima

roblje


Dubrovačka je Republika među prvim državama u Europi i na svijetu zabranila kupoprodaju robova. Učinila je to zakonom koji je donesen u ponedjeljak 27. siječnja 1416., prije točno šest stoljeća. Taj je zakon jedna od divnih, u mnogo čemu pionirskih prinosa naših predaka i hrvatskoga naroda u cjelini svjetskoj uljudbenoj baštini, početak pravne jednakosti i ljudske ravnopravnosti u Hrvatskoj. Njegova veličina odskače u svjetlu činjenica da je Engleska ukinula trgovinu robljem tek 391 godinu kasnije, Zakonom od 25. ožujka 1807.; Sjedinjene Američke Države ukinule je 450 godina nakon Dubrovačke Republike, tek 18. prosinca 1865., a nakon Jemena i Saudijske Arabije (1962.), Mauritanija je, kao zadnja zemlja na svijetu, načelno ukinula ropstvo tek 1981. godine, ali je trgovinu robljem kazneno počela goniti tek 2007., dakle 591 godinu nakon Dubrovačke Republike.

Stoga se može reći da je dubrovački zakon pionirski za čovječanstvo i da je ljudskoj vrsti trebalo punih šest stoljeća da dosegne čovječnost, logiku i pravni standard srednjovjekovne hrvatske državice.

Ipak, ropstvo i danas postoji u nekim dijelovima Sahare, a javljaju se novi oblici ropstva, što nadilazi ovaj članak.

Sam put od zabrane trgovine robljem do priznavanja ljudske ravnopravnosti bio je dug, pa je Vrhovni sud SAD-a 1857. godine u slučaju Dreda Scotta presudio da crnci nisu građani. Pri zabrani trgovine robovima u Dubrovačkoj Republici to nije bilo pitanje rase jer su robovi najčešće bili bijelci.

Na planetarnoj razini ropstvo je zabranjeno Sveopćom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. i europskom Konvencijom o zaštiti temeljnih ljudskih prava iz 1950. („Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu. Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad.“).


Zakon o pripadnosti ljudskomu rodu


Kao većina suvremenih svečanih pravnih akata i srednjovjekovnih isprava, i taj zakon ima svojevrsnu preambulu ili arengu, uvod koja sadržava moralno objašnjenje dotičnoga pravnoga čina. U njemu su parlamentarci početkom XV. stoljeća izrazili svoj odnos prema trgovini robljem i istaknuli da je ona „sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti“. Taj humanistički, etički i svjetonazorni odnos upotpunjuje državnički, gospodarski i politički razlog: „takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu“. Slijedi antropološka i teološka prosudba robovlasničkih odnosa: njima se „ljudska vrsta – načinjena na sliku i priliku našega Stvoritelja – pretvara u trgovačku robu i prodaje kao da su nerazumne životinje“. Dakle, glavni ćudoredni motiv koji zakonodavac iskazuje jest strah Božji; i robovi su ljudi, stvoreni na Božju sliku, jednakovrijedni slobodnima, to jest nerobovima.

To su razlozi zbog kojih je zakonodavac trenutačno ukinuo svako robovlasničko poslovanje na području Dubrovačke Republike, svim domaćim državljanima i strancima, kao i svim svojim podložnicima diljem svijeta: „Htijući se pobrinuti da se od sada ubuduće tako ne čini: odlučujemo i određujemo da se odsad unaprijed ni jedan naš državljanin ili stranac i svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom ni na koji način ili pod kojim izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati roba ili ropkinju ili biti posrednik pri takvoj trgovini, niti imati društvo ili dioništvo u takvom poslu“. Time je još 1416. na hrvatskom Jugu granica pravednosti povučena na crti ljudskoga dostojanstva. Pojedinčeva dostignuća i razvoj vlastitih sposobnosti nisu trajna osnova ljudske vrijednosti ni podloga za stjecanje ljudskih prava. Stoga ljudsko biće ima istu vrijednost u majčinoj utrobi kao i nakon svih postignuća tijekom cijeloga života; riječ je o istoj osobi! Svijest o tome u Dubrovniku je dozrela 9. veljače 1432. kad je donesena Zakonska odredba o osnutku i opskrbi Gostinjca milosrđa (nahodišta) za stvorenja koja se nečovječno odbacuju. U svakom slučaju već je zakonom iz 1416. pripadnost ljudskom rodu utvrđena kao razdjelnica koja obvezuje na priznavanje stanovitih prava.

Dokument koji su vijećnici izglasali bio je u službi promicanja ljudskih prava, ali i izgradnje vladavine prava u kojoj vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji.

Bio je potreban zahvat zakonodavne vlasti da prestane stvarnost u kojoj je ljudsko biće u potpunosti ovisilo o gospodaru, robovlasniku, koji je njime mogao raspolagati kao sa svakom stvari, a morao je biti pokoran, bez otpora podnositi takvu vlast, raditi šutke, trpeći obespravljenost i nepravde, lišen svih ljudskih prava. Zakon donesen 1416. nije bio idealistički, ni revolucionaran, nego pragmatičan. Postojeće robove u Dubrovniku nije proglasio slobodnima, nego je onemogućio svako daljnje stjecanje i prijevoz robova. Zahvaljujući tomu, tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, do polovice XV. stoljeća, u cijelosti je nestalo robova i ropskih odnosa na dubrovačkom području. Iz današnje perspektive zakonodavcu se može zamjeriti zašto trenutačno nije okončao ropstvo kao takvo, ali taj cilj je ostvaren i to u vremenski relativno kratkom razdoblju, tijekom jednoga naraštaja. Taj akt je uspostavio jednakost pred zakonom razmjerno, a ne matematički, nasilno brišući ili umjetno izravnavajući sve razlike. Postojeće odnose prepustio je biološkom satu, proteku vremena u kojem bez prometa robovima nije moglo biti ni robova. Stoga je itekako vrijedno obilježiti 600. obljetnicu od njegova donošenja i utvrditi da je od početka bio pravedan u odnosu na svrhu jer je usmjeren dobrobiti društva, pravedan u odnosu na zakonodavca jer ne nadilazi nadležnost donositelja i pravedan u odnosu na sadržaj jer podložnicima nameće razmjerno jednak teret u odnosu na zajedničko dobro. Zakonska odredba o zabrani trgovine robljem je poštena, ostvariva, primjerena mjestu i vremenu, nužna, korisna zajedničkome dobru, jasna i nije napisana radi privatnog probitka, nego radi zajedničke koristi ljudske vrste.

Premda nije imao formalne paragrafe, članke i stavke, Zakon je do danas nomotehnički bolji od većine koja se izglasava u Hrvatskome saboru jer sadržava preciznu odredbu što se, komu i kako zabranjuje, a ima i jasnu i provedivu sankciju za prekršitelje. On nedvosmisleno i sveobuhvatno navodi na dobro, zabranjuje zlo i nalaže prisilu. Zakonom od 27. siječnja 1416. zapriječena je dvostruka kazna: šest mjeseci zatvora i 25 perpera globe svakomu prekršitelju, za svako ljudsko biće koje bi prodao, kupio ili kod čije bi kupoprodaje posredovao ili imao postotak. Vrijednost 25 perpera može se preračunati u današnje pojmove ako se zna da je u to doba krava stajala devet perpera, vol šest perpera, a za 25 perpera moglo se kupiti 906 litara žita.

Osim za zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, zakon je jasan i svim osuđenicima i onima koji daju pomilovanja jer onemogućuje da se milost tj. skraćivanje zatvorske kazne uopće zatraži dok god se ne podmiri dug državnome proračunu. Drugim riječima, imovinu stečenu prodajom robova nije se moglo prepisati na članove uže i šire rodbine, pa se pozivati na siromaštvo. Sustav oduzimanja nezakonito stečene koristi bio je propisan, dostupan i provediv barem u dijelu Hrvatske još u XV. stoljeću tako da se danas ne treba hvaliti njegovim ponovnim otkrivanjem; kamo sreće da se stoljećima neprekidno upotrebljava! Novčanu kaznu država nije opraštala, štoviše 180 dana robije za svaku kupoprodaju roba nije se dijelilo na razdoblje pritvora i zatvora nego se izvršenje kazne počinjalo računati tek nakon što se platila globa: „Nipošto ne može početi teći rok od šest mjeseci tamnice dok ne plati novčanu kaznu“. Tadašnja mjera za smanjivanje prenapučenosti zatvora pokazuje se učinkovitijom i ekonomičnijom od današnjih.


U borbi protiv diskriminacije


Zakon protiv trgovaca, mešetara i dioničara nisu pisali uredski činovnici ni birokrati nego skupština čestitih građana i pametnih trgovaca pa u njega nisu ugrađene zakonske rupe. Naprotiv. Zakon udara na najbolnija mjesta: novčanik i osobnu slobodu. Time je zakonodavac osigurao i mehanizam samofinanciranja jer se nagrada prokazivaču ne isplaćuje na teret poreznih obveznika niti se troškovi zatvorskog sustava prevaljuju na obrtnike, poduzetnike i gospodarstvo nego se podmiruju iz novčane kazne prekršitelja. Zakon je motivirajući za žrtve, svjedoke pokajnike i rast građanske odgovornosti jer osim samopoštovanja i provedbe vladavine prava, prijaviteljima osigurava i novčanu nagradu. U uređenoj državi nije bilo straha od lažnih svjedoka jer su oni prolazili najgore od svih.

Pred tim zakonom valja skinuti kapu i zato jer je prije šest stoljeća u praksu provodio ono što je hrvatski Ustavni sud 15. ožujka 2000. tek definirao kao potreban sadržaj svakoga zakona, a što još nije posve zaživjelo: „U pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje.“

Taj zakon iz 1416. može biti uzor i mnogim piscima propisa u naše dane jer ne traži nemoguće, ne primjenjuje se unatrag i na prošle odnose nego obvezuje i proizvodi pravne učinke nakon objavljivanja i stupanja na snagu. Zakon je u punom smislu riječi proglašen dan nakon donošenja kad je u utorak 28. siječnja 1416. objavljen tj. pročitan puku na javnome trgu, današnjoj Placi (jer je Orlandov stup, s kojeg se to kasnije činilo, sagrađen tek dvije godine kasnije). Osim toga proglašen je u svim područnim jedinicama vlasti (knežijama od kojih se izrijekom spominje stonskoga kneza) i u misijama u inozemstvu (izričito se spominju trgovci na Neretvi). Čin objavljivanja sastoji se u tome da se sadržaj propisa učini dostupan javnosti kako bi se svatko mogao upoznati s pravima i obvezama koje proizlaze iz objavljenoga propisa. Vremensko razdoblje od dana objave do dana njegova stupanja na snagu potrebno je da bi se s odredbama novog zakona upoznali i za njegovu primjenu pripremili svi na koje se odnosi. Ta načela danas jamči hrvatski Ustav, ali ih svejedno mnogi propisotvorci u zemlji ne poštuju. Stoga valja zaključiti da je u tom pogledu u ondašnjem Dubrovniku više vrijedio dobri običaj negoli što danas u Hrvatskoj vrijede dobri zakoni. U borbi protiv diskriminacije, za rast slobode, jednakosti, ravnopravnosti, mira, socijalne pravde i poštovanja čovječjih prava, vlast kojoj je bilo stalo da građani imaju smjernice svojih čina i pravilo ponašanja, vanjsku normu djelovanja koja daje stabilnost i red u nužnim vidovima društvenih odnosa, da znaju što moraju činiti… morala bi slijediti primjer u kojem se odredbe ne pohranjuju u Narodnim novinama nego ih popularizirati kroz medije svih vrsta, da dopru do onih koji bi ih trebali primjenjivati i onih koji bi ih na to mogli podsjetiti.

Stari su Dubrovčani znali da zakone ne valja donositi naprečac, nego nakon duljeg razmišljanja, pa da onda stoljećima mogu vrijediti i biti svijetli primjer. Znali su da se zakonom ne može kazniti ni spriječiti sva zla koja se događaju pa se zato njime ne zabranjuju svi poroci od kojih se kreposni ljudi čuvaju, nego samo oni teži od kojih se veći dio naroda može uzdržati, a pogotovo oni koji nanose štete drugima. Bez zabrane tih poroka ljudsko društvo ne bi moglo opstojati. Shvaćali su zakon kako ga je definirao Toma Akvinski, da je to „odredba razuma radi zajedničkoga dobra proglašena od onoga koji se brine za zajednicu; razumni nalog u obliku zapovijedi; usmjeriteljsko i obvezujuće pravilo i mjerilo ljudskih čina po kojem se tko upućuje na djelovanje ili odvraća od njega“. Za njim su posezali jer su bili osvjedočeni da se, kako je napisao Izidor Seviljski, „strahom od zakona obuzdava drskost“. Vjerovali su kako, prema riječima Pavla Taržanina, zakon služi savjesti kao čuvar, nadziratelj i pratitelj.

Najbolji stari dubrovački povjesničar dominikanac Serafin Marija Crijević (1686.–1759.) zasluge za iniciranje toga zakona izričito pripisuje tadašnjem nadbiskupu Antunu iz Rietija, franjevcu i profesoru teologije koji je predvodio Dubrovačku Crkvu od 1409. do 1440. To postignuće oko poboljšanja ljudskih prava nadmašuje sve ostale zasluge nadbiskupa Antuna. A njih ima podosta: u crkvenoj i svjetovnoj diplomaciji, izgradnji infrastrukture na dubrovačkom području (podizanju novih duhovnih i zdravstvenih središta), organiziranju desetak lokalnih zajednica u bratovštine kao društveno-vjerske i staleško-stručne udruge, poboljšanju radnih uvjeta uvođenjem pet državnih blagdana, zaštitom obitelji i ljudskog dostojanstva kroz zabranu sklapanja potajne ženidbe (26. veljače 1429.) i uvođenje koncesije za dodjelu grobova (10. travnja 1434.).

Ako je nadbiskupu Antunu postojanje robova i zarađivanje na njihovoj preprodaji bilo nespojivo s evanđeoskim poimanjem ljudskoga dostojanstva i prioritet njegova pontifikata, kako to da je do zabrane došlo tek šeste godine njegova nadbiskupovanja, a ne i ranije? Vjerojatno strpljivim izgrađivanjem svijesti i stvaranjem povoljnih unutarnjih i vanjskih okolnosti. Zar je samo naviještanje kršćanske antropologije i čovjekove bogolikosti moglo uvjeriti prekaljene trgovce da odustanu od izvora prihoda?

I kako su se Dubrovčani, koji su do tada dopuštali trgovinu robljem, odjednom, gotovo jednoglasno (s 96% glasova za), okrenuli u njezine protivnike i iskorjenitelje? U postizanju suglasja što većega kruga vijećnika čini se da je poslužila četvrta odredba Zakona: „Ako bi pak neki građanin ili stanovnik dubrovački kupio nekoga roba ili ropkinju za svoju potrebu, ne smatra se da potpada pod takvu kaznu“ (šest mjeseci samice i 25 perpera). Njome su se mogli osjećati zadovoljno i umireno pojedinci koji nisu mogli zamisliti svijet nego u kolotečini na koju su se bili priviknuli. Istodobno takvom političkom mudrošću nije napravljena iznimka prema dekriminalizaciji nego je zabranjena stvar depenalizirana ako je bila riječ o vlastitim potrebama. Odredba je bila prijelazne naravi i brzo je odumrla, a da nije osramotila ni iskvarila zakon.


Biblija ne daje gotova rješenja


Iako Sveto Pismo ne nalaže ukidanje ropstva kao pojave robovlasničkoga društva, u njemu sadržana Objava na nekoliko mjesta jasno upućuje da je vjerniku ropstvo neprihvatljivo: „Ako se nađe tko da otme koga između svoje braće Izraelaca te postupi s njim kao s robom ili ga proda, taj otmičar neka se smakne! Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine.“ (Ponovljeni zakon 24, 7); „Ljubi razumna roba kao sebe samog i ne uskrati mu slobode“ (Sirah 7, 21); „Imaš li roba, neka ti bude kao ti sam (Sirah 33, 31); „Imaš li roba, postupaj s njim kao s bratom (Sirah 33, 32); „Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist (Kološanima 3, 11).

Osim toga, još je mojsijevski zakon, pod prijetnjom oslobađanja roba, zabranio da se robu tjelesno udi: „Udari li tko svoga roba ili svoju ropkinju u oko i upropasti ga, neka ga oslobodi zbog oka. Ako izbije zub svomu robu – ili svojoj ropkinji – neka ga oslobodi zbog zuba“ (Izlazak 21, 26–27). Iako je rob smatran stvarju, a ne nositeljem prava, vlasnik je morao odgovarati za ubojstvo svojega roba: „Ako tko udari batinom svoga roba ili svoju ropkinju te umru pod njegovom šakom, mora snositi osvetu“ (Izlazak 21, 20). Otimanje ljudi radi porobljavanja zaprječuje se smrtnom kaznom: „Tko otme čovjeka – bilo da ga proda, bilo da ga u svojoj vlasti zadrži – neka se kazni smrću“ (Izlazak 21, 16). Konačno, Petoknjižje nalaže da se odbjeglu robu pruži utočište: „Ne smiješ gospodaru izručivati roba koji je od svoga gospodara utekao k tebi. Neka boravi s tobom u tvojoj sredini, u mjestu što ga odabere u jednom od tvojih gradova gdje mu se svidi. Nemoj s njime loše postupati“ (Ponovljeni zakon 23, 16–17).


Nastao prije otkrića Amerike


Zakon o zabrani trgovine robljem donijelo je Veliko i opće vijeće Dubrovačke Republike – vrhovno zakonodavno tijelo, zbor svih muških pripadnika dubrovačke vlastele – današnjim rječnikom, parlament sa 78 zastupnika. Opće vijeće (consilium generale) nije samostalno tijelo, nego prošireno Veliko vijeće (zato uvijek dolazi samo u sintagmi veliko i opće vijeće). Veliko i opće vijeće okupljalo je i malodobnu vlastelu, dok je Veliko vijeće okupljalo samo punoljetnu vlastelu. Dakle, „veliko i opće vijeće“ prvotno je bilo zbor svih građana, a poslije zbor sve vlastele. Ta se ustanova pojavljuje između 1320. i 1509., kad se mijenja statut ili donosi kakva odredba protivna osnovnom pravnom aktu Republike. Još nije razjašnjeno koja je bila donja dobna granica za ulazak u opće vijeće. Prema Mediniju, to bi moglo biti 13 godina. Članove Velikog vijeća Dubrovačke Republike 1272.-1319. biralo je Malo vijeće, a od 1321. po samome pravu Veliko vijeće čini sva vlastela s navršenom 21 godinom. U razdobljima 1348.-1603. i 1623.-1815. čine ga sva vlastela s navršenih 18 godina, a 1603.-1623. sva vlastela s navršenih 20 godina.

Zakon je zabilježen u prvi svezak zapisnika sjednica Velikoga vijeća, a zbog važnosti je prepisan i u Liber partium, što je prvotni naziv za zbornik dubrovačkih zakona poslije zvan Zelena knjiga – Liber viridis. Ime Liber partium dolazi od latinske imenice „pars“ što znači uloga, zadaća, posao, služba. Riječju pars označavala se točka dnevnoga reda, bolje reći, izneseni prijedlog na sjednici Velikoga, Maloga ili Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike o kojem se zatim tajno glasovalo. Dakle, Liber partium trebalo bi prevesti kao Knjiga [prihvaćenih zakonskih] prijedloga. Naime, u taj su se zbornik unosile samo zakonske odredbe, tj. oni akti koji djeluju prema svima i odnose se na sve; kojima se na općenit, apstraktan način uređuju određeni pravni odnosi za neodređen broj adresata i koji imaju značajku općeobveznosti na dulje vrijeme, a ne – kao brojne druge odluke – samo za jednokratan slučaj.

Dubrovački Zakon o zabrani trgovine robljem iz 1416. nadahnut je evanđeoskim duhom kao i Opća deklaracija o pravima čovjeka (od 10. prosinca 1948.) i Deklaraciju o pravima djeteta (20. studenoga 1959.), ali za razliku od zadnje dvije koje je prihvatila Opća skupština Ujedinjenih naroda u XX. stoljeću, taj Zakon je domaći odgovor na iste probleme nastao još prije otkrića Amerike. Po svom značenju on je baština čovječanstva, a na nama je da ga kao takvog afirmiramo pa i formalno predložimo. U svakom slučaju, u kalendaru Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske 27. siječnja ne bi trebao biti siv i bezličan dan, nego spomendan ponosa, dan koji će posvješćivati poziv i obvezu da današnji naraštaj bude dostojan duhovni potomak takve duhovne i zakonodavne tradicije srednjovjekovnoga Grada i Države.

Zakon je sastavljen na latinskom jeziku te je objavljen više puta, ali je dostupan i poznat samo uskom krugu povjesničara. U humanističkim i društvenim znanostima do danas nije opsežnije obrađen.


Zakonska odredba o zabrani trgovine robljem


„Zakonska odredba o robovima

Godine Gospodnje 1416., devete indikcije, dana 27. siječnja, u rečenom Velikom i općem vijeću, skupljenom na zvuk zvona na uobičajeno mjesto i način, u kojem je sudjelovalo 78 vijećnika, donesena je i potvrđena sa 75 [glasova „za“ i tri „protiv“] istih vijećnika [zakonska odredba o zabrani trgovine robljem, kako je pročitana na Vijeću i kako niže slijedi, a u povodu činjenice] da su nam brojni susjedni vladari često predavali pritužbe i danomice ih podnose protiv naših trgovaca koji stanuju na Neretvi i protiv drugih Dubrovčana zbog toga što kupuju i prodaju njihove podložnike.

Imajući u vidu da je takva trgovina sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti, te da postaje ne mali teret i sramota za našu državu, to jest da se ljudska vrsta – načinjena na sliku i priliku našega Stvoritelja [usp. Postanak 1, 26–27; 9, 6; Mudrost 2, 23; Sirah 17, 3; Prva Korinćanima 11, 7; Kološanima 3, 10] – pretvara u trgovačku robu i prodaje kao da su nerazumne životinje; htijući se na ovaj način pobrinuti da se od sada ubuduće tako ne čini: odlučujemo i određujemo da se odsad unaprijed ni jedan naš državljanin ili stranac koji stanuje u gradu Dubrovniku i njegovoj Republici ili svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom ni na koji način ili pod kojim izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati roba ili ropkinju ili biti posrednik pri takvoj trgovini, niti imati društvo ili dioništvo, kako građanin tako i stranac koji čini ili se bavi takvim poslom, počevši od Budve sve do Splita.

A onaj koji bude postupao protiv te odredbe, za svaki prekršaj treba šest mjeseci čamiti u donjim dubrovačkim tamnicama, i neka plati za svaku glavu ili osobu koju je prodao, kupio ili za koju je bio posrednik ili imao dio, 25 perpera, i nipošto ne može početi teći rok od šest mjeseci tamnice dok ne plati novčanu kaznu.

A onaj koji prijavi prekršitelja tako da se njegova prijava nađe istinita, neka ima polovinu novčane kazne i neka mu se vjeruje.

Ako bi pak neki građanin ili stanovnik dubrovački kupio nekoga roba ili ropkinju za svoju potrebu, ne smatra se da potpada pod takvu kaznu.

Nadalje, neka se ni jedan stranac bilo kojeg položaja ne usudi ili drzne na bilo koji način činiti ili obavljati takvu trgovinu u našoj Republici pod prijetnjom gore navedenih kazni.

Isto tako, neka se ni jedna barka, lađa ili naš brod ne usudi ili drzne na bilo koji način prevoziti takve robove ili ropkinje, pod prijetnjom kazne od šest mjeseci zatvora za gospodara lađe za svaki put kad prekrši odredbu, a tri mjeseca zatvora za mornare, isto tako u donjim tamnicama za svaki prekršaj.

Proglašeno i objavljeno na javnome trgu 28. siječnja 1416. i upućeno u pisanom obliku stonskomu knezu i trgovcima na Neretvi. Njima je naloženo da ih javno oglase na uobičajenim mjestima.

Zabilježeno u Zelenu knjigu.“

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zašto ne slavimo 600 godina zabrane trgovine roblj... Potaknut napisom Šest stoljeća hrvatskoga Zakona o robovima novinar Hine Ivo Lučić sastavio je podsjetnik Prije točno 600 godina Dubrovčani su učinili...
Protiv nasilja nad naravi, ženom i obitelji Očitovanje u javnu raspravu o potvrđivanju Istanbulske konvencije 1. Ozbiljni nedostatci radnoga materijala za raspravu Ne posto...
Sluganski narod Dubrovnik u cjelini je postao jedna gotovanska, ruralna sredina u kojoj ljudi isključivo žive od turizma i zbog tog monokulturnog, neduhov...
Hridi slobode – uz Dan neovisnosti Republike... Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti svake Bog nadili obilno milosti, gospodom uresi, zakonmi i pravdom, razlicim uzvisi imanjem i blagom...
Kako se neki propisi mogu donositi, ako o njima ni... Dana 1. srpnja 2016. povjerenici za informiranje Anamariji Musi dostavio sam sljedeće pismo zbog uočena sustavnoga kršenja odredbe članka 11. stavka 1...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!