Skip to content

Siromašni redovi 13. st. – franjevci i dominikanci

Gledano u duhovnom smislu, cijela povijest Crkve bi se mogla označiti kao naizmjenično uzdizanje i padanje, što, promatrajući iz današnje perspektive, ne treba gledati u isključivo lošem svjetlu. Naime, kao što i svaki čovjek ima dana, mjeseci i godina kada je snažniji u vjeri i trudi se živjeti boguugodnim životom, a ima i vremena kada se bitno, u svakom pogledu, udaljio od Boga, tako se to nekako zbiva i u “organizmu Crkve” kao zajednice svih vjernika. Ona udaljavanja, najčešće duhovna posrtanja i padovi, nerijetko postaju kamen za izgradnju novih čvršćih temelja povezanosti s Bogom, kako u osobnom životu vjernika, tako i u cijeloj Crkvi. Onaj trenutak kada pojedinac sam sebe počinje prezirati zbog ludog trošenja života i kad mu postaje kristalno jasno da tako više ne može dalje, zapravo postaje blagoslovljeni trenutak vraćanja svome Gospodinu, a onda dalje jednostavno slijedi duhovna radost i istinski preporod.

Jedan od takvih duhovnih padova koji se pokazao kao poseban blagoslov, vidljiv je u stanju Crkve u 11. i 12. st., koja je, sudeći prema povijesnim tumačenjima toga vremena, živjela životom daleko, daleko, od prvotnih kršćanskih ideala. Ne samo da je narod zaboravio Boga i živio u punom smislu riječi raskalašenim životom, nego su u tome prednjačili svećenici, biskupi, pa i pape. Dakako da se određeno opravdanje može pronalaziti i velikim dijelom može i naći u činjenici da su u to vrijeme svjetovni velikaši nametnuli svoju vlast Crkvi, pa su po svojim željama i potrebama postavljali za biskupe i opate samostana koga su htjeli, redovito one koje s Bogom i Crkvom nisu imali veze, no, unatoč tome, mnogo se toga ne može opravdati.

Ne može se, prije svega, opravdati činjenica zašto je došlo do takve situacije da Crkva nema slobodu upravljati svojim “duhovnim dobrima”, a došlo je ponajviše zato što su svjetovni vladari obilato darivali Crkvu raznim posjedima i drugim dobrima, koje je ona nerijetko nekritički prihvaćala, te je jednostavno na takav način pala u svojevrsno ropstvo. Ne treba sumnjati u to da su mnoga i mnoga dobivena dobra iskorištena u plemenitu svrhu, u izgradnju bolnica, škola, hospicija i za mnoge druge hvalevrijedne pothvate, no vjerojatno ne treba niti sumnjati kako su ta dobra okrenula redovnike i svećenike više materijalnim, a manje duhovnim stvarima.

Bilo kako bilo, rezultat je bio vidljiv u krajnjoj razuzdanosti i bahatosti i naroda i klera, kao i u prevelikoj okrenutosti prema gramzivosti za bogatstvom.

No, upravo takva jedna situacija, koja nije ni naličje istinskom licu Crkve, postaje onaj blagoslovljeni trenutak samoprezira, onaj trenutak spoznaje kako je to “dno dna” i da se tako više ne može. Drugim riječima, bio je to trenutak kada se nužno morala roditi duhovna obnova, a u tom je povijesnom trenutka bila uočljiva u nastojanjima dvojice siromašnih velikana Crkve – svetog Franje Asiškog i svetog Dominika.


Sv. Franjo Asiški


Sv. Franjo je rođen u Asizu (Assisi, Italija) 1182. godine. Pravo mu je ime bilo Giovanni Bernardone. Ime Francesko (Franjo) je navodno dobio po tome što je još u mladosti naučio francuski jezik jer je volio provansalske pjesme, veoma popularne u ono vrijeme. Bio je sin bogatog trgovca Petra Bernardonea. Kao bogat mladić, a u skladu s ondašnjom moralnom raspuštenošću, Franjo je bio sklon uživanju u materijalnim blagodatima. Osim toga, bio je viteški borac, a to je onda donosilo veoma veliki ugled u društvu. No, nakon rata s Perugiom teško se razbolio, ali i ozdravio, tako da mu je to ozdravljenje potpuno promijenilo njegov dotadašnji način razmišljanja.

O životu sv. Franje su nastale mnoge legende i zgode o kojima ne možemo točno reći što se uistinu dogodilo, a u čemu su pisci koji su pisali njegov životopis, u dobroj namjeri da potaknu što više ljudi na nasljedovanje Franjinog načina života, pretjerali ili čak izmislili.

Tako npr. postoji legenda koja kaže kako je jednom sv. Franjo, kada mu je bilo 24 godine, susreo siromašnog vojnika i dao mu svoju odjeću. Te mu se noći u snu ukazao Isus Krist i pokazao mu prekrasnu zgradu punu oružja, govoreći mu da će to sve pripasti njemu. Franjo je to razumio tako da će postići veliku slavu u svojim vojničkim pohodima.

No, kada je drugom prilikom prolazio pored zapuštene asiške crkve, posvećene sv. Damjanu, navratio je da se pomoli pred raspetim Kristom. Tada je začuo glas s križa: “Franjo, popravi moju kuću koju vidiš svu u ruševinama!” On je odmah to htio ispuniti, pa je prodao nekoliko bala svila iz očeve trgovine kako bi osigurao sredstva za popravak crkve. Ali otac se razljutio i predao ga na sud, optuživši ga za krađu. Na sudu je Franjo skinuo svoju bogatu odjeću i bacio ju ocu, govoreći mu da se potpuno odriče bogatstva i takvog načina života.

Zatim je počeo prositi, a od isprošenog je novca obnavljao crkvu sv. Damjana. Nakon nje, počeo je obnavljati napuštenu benediktinsku crkvicu, poznatu kao sv. Marija od Anđela. Ona je postala prva franjevačka kuća, a crkva sv. Damjana je kasnije postala prva kuća ženskog franjevačkog ogranka – klarisa, nazvanih po Franjinoj sugrađanki sv. Klari.

Franju su posebno nadahnjivale Isusove riječi u Novom zavjetu, zapisane u Lk 9,3, gdje Isus naređuje svojim učenicima da na put ne nose ništa: ni štapa, ni novca, ni kruha, ni torbe. Na temelju je toga Franjo sastavio jednostavno Pravilo za svoje sljedbenike, utemeljivši 1208. god. novu redovničku zajednicu – franjevce: čistoća, poslušnost, poniznost i siromaštvo.

Nakon toga je otišao u Rim da od pape dobije odobrenje za djelovanje svog reda. Najprije ga nije dobio, jer su kardinali smatrali kako su njegova pravila, posebno potpuno siromaštvo, prestroga za slabe ljude. No, predaja kaže kako je ondašnji papa – Inocent III. imao u snu viđenje u kojem je vidio Franju kako svojim ramenima podupire nakrivljenu lateransku baziliku. Shvatio je da Bog šalje Franju da obnovi Crkvu koja se rušila u nemoralu i rasipništvu. Nakon toga je odobrio rad franjevaca.

Zbog svoje su poniznosti i jednostavnosti franjevci uskoro postali veoma omiljeni u narodu. Štoviše, ponovno je nastao religiozni zanos u Crkvi, tako da su mnogi počeli nasljedovati siromašnog Franju, odnosno po Franji Krista. On je, pak, postao veoma poznat i po svojoj susretljivosti prema životinjama, štoviše prema sposobnosti određene komunikacije s njima.

Sv. je Franjo bio i veliki mistik, odnosno doživljavao je duboki vjerski zanos. Jednom je prilikom, dok je bio suživljen s Kristovim patnjama, zadobio Isusove rane, tzv. stigme, koje su ga od tada pratile cijeli život. Franjo je tako postao prvi poznati stigmata (onaj na kome su se pojavljivali ožiljci Kristovih rana) u povijesti Crkve.

Nakon toga je Franjo sve više pobolijevao, te je čak i oslijepio, pa je zatražio da ga prenesu u crkvu Sv. Marije od Anđela, gdje je 4. listopada 1226. godine i umro. Dvije godine kasnije – 1228., papa Grgur IX. ga je proglasio svetim.


Franjevci i klarise u Hrvatskoj


Franjevci, koje je sv. Franjo osnovao 1208. godine, uskoro su se počeli širiti po cijeloj Europi. U Hrvatsku dolaze samo petnaestak godina nakon utemeljenja, odatle se šire i u Bosnu, a poseban procvat doživljavaju potkraj 13. st. i u 15. st. Najstariji franjevački samostani se nalaze u Trogiru (osnovan 1214.), Puli (1227.), Dubrovniku (1227.), Šibeniku, Zadru, Splitu, Varaždinu, Zagrebu i drugdje.

Franjevci se dijele u tri reda, od kojih se neki opet granaju u više ogranaka.

Prvi red predstavlja muškarce koji žive u samostanima. Danas on ima tri ogranka, a to su mala braća (lat. Ordo fratrum minorum – Red male braće; pišu se skraćenicom OFM), konventualci (skraćenica OFM Conv.) i kapucini (skraćenica OFM Cap.).

Drugi red je namijenjen ženama i to onima koje žele živjeti u samostanu. One se nazivaju klarise, po sv. Klari, prvoj redovnici tog reda, koja je napisala Pravilo reda. Kod nas su klarise došle u 13. st., i to u Zadar, početkom 14. st. u Split, a sredinom 17. i u Zagreb. Danas klarise imaju svoje samostane u Splitu i u Zagrebu. One žive u strogoj klauzuri, odvojene od svijeta.

Treći red je naimjenjen i muškarcima i ženama, bilo oženjenima ili ne, koji ne žive u samostanu, ali provode bitna načela Franjine Regule. Tako i danas ima mnogo oženjenih i udanih muškaraca i žena koji pripadaju franjevačkom trećem redu, tzv. trećoreci.

Ipak, došlo je do udruživanja nekih neoženjenih i udovaca, tako da su počeli živjeti zajedničkim životom, pridržavajući se Franjinih pravila i polažući trostruki zavjet – čistoće, poslušnosti i siromaštva. Oni su nazvani samostanskim trećorecima (lat. Tertius ordo regularis; skraćenica TOR).

Oni su se kod nas pojavili već potkraj 13. st., posebno u Dalmaciji, Kvarneru i Istri. Posebno njeguju starocrkveni jezik i glagoljicu u liturgiji, pa ih se zbog toga naziva glagoljašima.


Sv. Dominik Guzman


Sveti Dominik je rođen 1171. u Caleruegi u Kastilji, i to u vrijeme kada je dobar dio Španjolske bio pod Arapima. Kao dijete od pet godina bio je povjeren ujaku svećeniku na odgoj i školovanje, a takva se odluka pokazala mudrom, jer se uistinu pronašao u svećeničkom pozivu i filozofsko-teološkoj izgradnji. Imao je prilike steći dobro obrazovanje i imao je mogućnosti posjedovati skupocjene knjige, no kada je u španjolskoj zavladala glad, prodao je svoje knjige kako bi od dobivenog novca mogao nahraniti siromahe.

Taj je njegov čin bio posebno poticajan i za njegove školske kolege i za profesore, tako da se kod mnogih pomalo oblikovala svijest solidarnosti sa siromašnima i napuštanje života u lagodnosti.

Dominik je, sudeći po tome da nam nije ostalo gotovo ništa od njegovih teoloških djela, očigledno bio itekako svjestan veće vrijednosti konkretnog rada i pomaganja drugima, od samog izučavanja teoloških djela i napredovanja u intelektualnom smislu. No, svakako će njegovo neprocjenjivo djelo biti utemeljenje Reda braće propovjednika (Ordo praedicatorum, skraćeno OP) 1216. god.

Putujući kroz Francusku našao je ondje mnoge ljude koji su, zbog nepoznavanja svoje vjere, olako prelazili na tada sve raširenije vjerovanje katara, koje se iz Bizanta proširilo sve do južne Francuske i gdje su se ti krivovjerci koji su naučavali postojanje dva boga – boga dobra i boga zla – nazivali albigenzi. I ta činjenica širenja takvog jednog kršćanstvu stranog vjerovanja pokazuje kolika je u to vrijeme bila moralna, vjerska i duhovna zapuštenost naroda.

No, upravo će katari Dominika nagnati da se bori za ljepotu izgubljene prave vjere, pa su tako dominikanci, po odobrenju tadašnjeg pape Grgura IX. 1233. god. postali službeni propovjednici protiv krivovjerja katara. Prije toga se, naravno, Dominik, zajedno sa svojih petnaestak mladih gorljivih suradnika propovijedanjem i širenjem pravovjerne Božje riječi uvelike potvrdio u suzbijanju katara. Uz to, svjestan kako je odgoj djevojaka i žena najbolji put da se takva sekta katara suzbije, osniva ženski samostan 1207. god.

Sveti je Dominik umro 6. kolovoza 1221. u 51. godini života, a samo dvanaest godina poslije, odnosno 1233. god. papa Grgur IX. proglasio ga je svetim.


Dominikanci u Hrvatskoj 


Kako su dominikanci bili službeni istražitelji heretičkog djelovanja katara (inkvizitori), ubrzo su stigli i u Hrvatsku, jer je i naše područje bilo velikim dijelom pod utjecajem tih dualista. Svoj prvi samostan na našem tlu osnivaju 1225. god. u Dubrovniku, a uskoro i u Čazmi, te potom po cijeloj Hrvatskoj.

Od samog su se početka dominikanci bavili izučavanjem knjiga, a posebno teoloških znanosti. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Upravo su oni osnovali prvo hrvatsko sveučilište 1495. godine, kada je njihovo učilište u Zadru, osnovano 1396. godine, uzdignuto na sveučilišnu razinu.

U Hrvatskoj danas postoji više zajednica dominikanaca i dominikanki, a njihovi se samostani nalaze u Dubrovniku, Bolu, na Korčuli, u Rijeci, Trogiru, Splitu, Zagrebu…


Imajući u vidu njihov početak i način djelovanja, franjevce i dominikance s pravom nazivamo siromašnim redovima, a sv. Franjo i sv. Dominik su živi svjedoci kako Duh Sveti puše gdje hoće i kad hoće, odnosno oni nam pružaju jasnu vjeru i čvrstu nadu kako ništa što se zbiva u Crkvi ne treba prezrijeti, nego naprotiv, dobro njegovati i ne zapustiti, a ako ipak dođe do zapuštanja, ne očajavati, nego itekako vjerovati da upravo ta negativnost može postati čvrsti temelj novog duhovnog zanosa, kako je to bilo toliko puta u povijesti.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljet... Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog...
Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Picokare – pokorničke trećoredice Sv. Franjo i sv. Dominik su svojim djelovanjem i zauzimanjem za izgradnju siromašne Crkve potaknuli mnoge suvremenike da ih slijede na isti il...
Gospino svetište na Visu Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (P...