Skip to content

Slušam, čujem, ne vjerujem… O pokojnima sve najbolje?


Ne mogu za sebe  reći da volim odlaziti na sahrane. One su događaj koji me uvijek podsjeti na vlastitu  prolaznost na ovome svijetu. Teško mi je zamisliti grobnu tišinu i zemaljsku dubinu u koju će me jednom staviti i ostaviti. I bojim se suda Gospodinova pred koji mi je jednom doći. Strahujem kao čovjek a nadam se kao vjernik da ću „jednom gledati lice Gospodnje, jer doći će On u slavi, suditi žive i mrtve“. Doći će sam Bog kao sudac koji donosi vječnu kaznu ili vremenitu nagradu – svima nama. Rečenica je to koju često zaboravljamo. Presuda i osuda pripada Bogu, koji je jedini sudac i kao takav, nagrađuje naša dobra, ili pak osuđuje zla djela. Ipak, u životu i nije uvijek baš tako, u njemu se često igramo Boga.

Prije određenog vremena sahrane, kada se na groblju okupljaju znani i neznani  prijatelji, sjetimo se priča i anegdota koje znamo o pokojniku, po kojima ga pamtimo ili ćemo ga pamtiti. Svašta se tu može čuti. I baš te priče postaju razlog moje ogorčenosti i nevjerice. Baš one, jer nije im pogođeno ni mjesto ni vrijeme. Iako volim ljude koji imaju svoje mišljenje i ne žele nekoga uzdizati u nebesa ako to nije zaslužio, smatram da ponekad nije primjereno ni mjestu ni događaju iznositi ono najcrnje o nekome baš na dan njegova sprovoda. Svjesna sam da niti najbolji prijatelji ne mogu znati baš sve, i baš zbog toga, vjerujući da  u većini priča i odsijeva iskra istine, njoj taj trenutak istine nije potreban baš u to vrijeme i na tome mjestu. Lijepo je o pokojnima izreći pokoju lijepu riječ, jer je to posljednje što ćemo o nekome izreći. U lijepom ili lošem sjećanju, oni u nama žive ili ponovno umiru kroz riječi. Mislim da ćete se složiti sa mnom, da na kraju čovjekova života, o bliskima i voljenima uvijek treba govoriti najbolje, pa čak se usuđujem reći sve najbolje i o onima koje nisam tako dobro poznavala. Zašto? Jednostavno zato što vjerujem da više nikakvu ulogu nemaju loša sjećanja i zlobne primjedbe. Dok su ti pokojnici bili živi, imali smo dovoljno prigode reći im ono što nas smeta. Ako smo to propustili, najvjerojatnije to i nije bilo tako važno. I dobro je što je tako. Ne kaže stara poslovica uzalud da „o pokojnima treba govoriti sve najbolje“, jer njihovo vrijeme je prošlo i njih više nema. Nikada više. Možemo ih jednostavno zaboraviti, i prepustiti tišini njihova groba.

A što reći kada se nađete u (ne)prilici biti na sahrani nekoga tko je skrivio smrt vašeg bližnjega, ili vi mislite da je isključivo i jedino on krivac koji vam je oduzeo voljene, bliske, srcu drage, životne suputnike, neprežaljene roditelje, životne partnere? Što reći kada vam se duša raspada u tuzi koja mora pronaći krivca? Što reći kada vas dira samo smrt onoga jednoga, vašega voljenoga a smrt drugoga čovjeka čiji kraj se dogodio u istom trenutku, na istom mjestu, u istoj nesretnoj okolnosti ne izgleda ni tako bitna, ni velika, ni nesretna. Pitam se – pitamo li se –  ima li i on one koji su ga voljeli, koji su mu se radovali, za koje je živio, radio, borio se. Ima li taj drugi netko lice i ime, oca, majku, dijete, prijatelje? Nije li ih ista nesretna i kobna nesreća odvojila od voljenih? Kako u toj prilici reći nešto lijepo o onima kojih više nema. Kako, ako na samu sahranu dolazimo znajući tko je krvnik a tko žrtva; ako smo iz prevelike ljubavi za jednoga, mi prije i sudili i osudili drugoga, igrajući se Boga, zaboravljajući da On ima posljednju riječ.

Tada čovjek obično upada u stupicu vlastite oholosti, dovodeći se u opasnost biti Bog a ne čovjek –  jer sudi, zato što mora nekoga osuditi, osjeća potrebu izliti na nekoga boli svoje duše, jer život postaje lakši teret ako je netko drugi krivac. Ipak, kakvu pravednost pronalazimo ako ne možemo biti nepristrani, kada, u konačnici, nitko od nas ne može sa sigurnošću svaliti krivnju na drugoga. I tada se zateknete u situaciji da ispraćate na vječni počinak heroja i zločinca, krvnika i žrtvu, nevinoga i pravednoga. Kao da se na tom svetom mjestu nismo došli oprostiti – nego osvetiti, zaboravivši da osuda pripada Bogu.

Jednoć davno rekao je sveti Augustin: „Ako govoriš – govori iz ljubavi, ako šutiš – šuti iz ljubavi. Šutio ili govorio, čini to iz ljubavi.“ Možeš li to ti? Mogu li to ja? Šutjeti iz ljubavi? Pronaći snagu u boli i ljubiti svom snagom – one kojih više ionako nema, kojima smo došli izreći posljednje zbogom na ovom zemaljskom putu. Imamo li snage biti više ljudi pa za pokojne moliti, loše zaboraviti, oprostiti…

I sve što činimo i govorimo, radimo pod krinkom pravednosti, dok svatko od nas zna da ono što je pravo, i ono što je pravedno, često nema nikakvog smisla. Pravednost je potrebna, ona jamči koliko–toliko normalne odnose u društvu, i osigurava funkciju zajednice. Određeni događaji zahtijevaju provedbu pravednosti. U čovjekovoj naravi krije se potreba provedbe jedne zemaljske dimenzije pravednosti radi osiguranja ravnoteže među ljudima. Ona je potrebna, na nju se rado pozivamo, rado i prije reda. Na žalost, takve i tome slične (pre)uranjene zaključke skloni smo donositi prije vremena – srcem – a ne zakonom. Zato se ponekad pitam, smijemo li kao ljudi prisvajati sebi ulogu Boga Stvoritelja i Otkupitelja?

Smrt izaziva bol. Od boli nije pošteđeno ni jedno ljudsko biće. Ona nas uči poniznosti, kroz nju upoznajemo vlastite granice trpljenja. Postajemo svjesni svoje ograničenosti; ostajući zaleđeni u vlastitom svijetu suda i osuda. Nemoć praštanja pritišće savjest čovjeka, vraća ga neprestano u prošlost i ne dopušta mu da krene dalje. A tamo gdje nema praštanja – nema ljubavi. Oprostiti je božanski čin. A mi primamo na dar tu sposobnost, priznajući vlastitu grješnost i dopuštajući Bogu da nam oprosti, praštajući drugima. Sve dimenzije ljudskog života prožete su oprostom. Nema župe bez praštanja. Nema obitelji bez praštanja. Nema ljudskih odnosa bez praštanja. Na tragu te misli, pokušajmo preispitati vlastitu savjest i otkriti kada je u nama umrlo čovjekoljublje, bogoljublje? Svi smo mi svjedoci svoga vremena – oni koji su pozvani sebi krojiti vrijeme, a ne biti prepuštene i bezlične jedinke koje vrijeme iskraja. Potpasti stoga pod tuđe mišljenje i vjerovati da je smrt kazna koju je netko dobio a netko zaslužio – zbog trenutka slabosti, neumjerenosti u piću, nepažnje u vožnji – nije najbolje rješenje kojemu se trebamo prikloniti.

Kada bismo imali više osjećaja pa razmislili prije negoli progovorimo, možda bismo sebe i druge učinili puno sretnijima. Biblijski pisac je to izrekao na jedan lijep i poučan način, još prije puno, puno stoljeća. Tako nam Knjiga Sirahova donosi mudru pouku kada kaže da: „udarac bičem ostavlja masnicu, a udarac jezikom kosti lomi“.

Zato je dobro ponekad ušutjeti, i pustiti tišinu da progovori…  

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ludilo veljače Tradicija stara nekoliko stoljeća slamka je spasa za one koji nam na kulturan način žele predočiti koliku važnost  pridaju tome da zaista vo...
U svetosti obitelji… Posljednju nedjelju godine Crkva proslavlja u znaku obitelji – Svete Obitelji Josipa i Marije, jedinstvene obitelji koja je nastala u Božjem p...
Raj bez jabuka Nema čovjeka koji ne zna ili nije čuo  tko su bili Adam i Eva. Krenete li razgovarati o tome, skoro svaki odgovor na to pitanje bit će isti – ...
Pripravite put Gospodinu… Jutarnje mise, zornice… Kao da su tek nedavno počele a već im se bliži kraj. Mnogi ih ljudi vole jer sudjelovanje na njima budi jedan poseban ...
„Gospodin s tobom – milosti puna“ ZADNJA NEDJELJA DOŠAŠĆA SILNO JE MARIJINA - Dominus tecum – Gospodin s tobom, riječi su  kojima anđeo Gabrijel, poslan od Boga -  pozdr...