Službe i redovi: egzorcistat
1. Postanak
Treći niži red bio je egzorcistat. Oni koji su primili taj niži red tek su formalno, a ne stvarno dobivali vlast zaklinjanja (egzorcizma) nad opsjednutima od sotone. Prisjetimo se. Isus je imao vlast nad nečistim dusima i tu je vlast dao i svojim učenicima: „Ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3,14-15).[1] U prvim je kršćanskim zajednicama bilo vjernika koji su imali karizmu izgoniti zloduhe, o čemu svjedoči jedan spis iz 3. stoljeća:
Ovo dolikuje Kristovoj braći… pohoditi one koji su pogođeni nečistim duhom i izricati nad njima odgovarajuća zaklinjanja u obliku molitve koje su Bogu mile, dok su oni drugi [vračevi] sposobni samo izgovarati odvratne riječi koje utjeruju strah u ljude. [2]
Uskoro je Crkva takve egzorciste i službeno prihvatila, tako da bi se oni jasno razlikovali od poganskih vračarâ i duhovnih šarlatana. Valja uzeti u obzir da su ti (službeni) egzorcisti – osim nekih posebnih slučajeva – redovito polagali ruke samo na katekumene. Naime, već 417. za pape Inocenta I. tražilo se posebno odobrenje da bi netko mogao zaklinjati opsjednute od nečistih duhova, to jest vršiti egzorcizam u užem smislu nad krštenim osobama.
Zbog čega je bilo potrebno da se nad katekumenima vrši egzorcizam? U ono je vrijeme to bilo po sebi jasno. Naime, Isus je rekao da se ne može služiti dvojici gospodara (Mt 6,24; Lk 6,13). U tome smislu Pavao se s ponosom predstavlja kao Kristov sluga (Rim 1,1; Tit 1,1), pri čemu on koristi riječ doulos, što bi više značilo rob nego plaćeni sluga. Naglašena je dakle posvemašnja pripadnost Pavla Kristu. Kao što su robovi imali na svome tijelu biljeg kome pripadaju, kao što su Židovi po obrezanju imali znak pripadnosti Savezu, tako su i kršćani opečaćeni: „I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja!“ (Ef 4,30; usp. još Otk 7,1-8). No s druge strane, onaj tko nije kršten, tko nije opečaćen Duhom Svetim, koji nije sluga Kristov, nužno je sluga sotonin. Nema trećega. Zato su na katekumene polagali ruke moleći molitve otklinjanja da se od njih udalji svaki nečisti duh.
Prvi iscrpan prikaz pretkrsne (katekumenske) i krsne liturgije nalazimo u Apostolskoj predaji Hipolita Rimskoga, spisu nastalom početkom 3. st.[3] Nakon što budu primljeni, kandidati (katekumeni) bivaju poučavani tri godine (za one koji pokažu osobit mar i kraće). Kako još nisu bili kršteni, kao što smo rekli, smatralo se da su oni nužno bili robovi sotone. Zbog toga učitelji nakon svake pouke mole za njih i polažu na njih ruke: „Nakon molitve neka učitelj položi ruku na katekumene, neka moli i neka ih otpusti. Neka tako učini, bio on laik ili klerik“ (br. 19). Nadalje, kada budu izabrani kao kandidati za krštenje, na katekumene (izabranike) se svakodnevno polažu ruke, jer se vjerovalo da je sotona u posljednjim danima prije krštenja osobito aktivan, ne bi li pripravnika za krštenje ipak zadržao za sebe. Dan prije krštenja sâm biskup nad kandidatima ima konačni obred otklinjanja: „Oni koji se trebaju krstiti neka poste u petak i neka se u subotu nađu na istome mjestu, kako biskup odredi. (Biskup) polaže na njih ruke i naređuje svakom stranom duhu da se udalji od njih i da se nikada više ne vrati. Nakon otklinjanja neka im dahne u lice, neka im znamenuje čelo, uši i nosnice“ (br. 20). Na sam dan krštenja biskup govori otkletvene molitve (tj. egzorcizme) nad otkletvenim uljem, a onda svećenik kaže samim krštenicima da se odreknu sotone:[4] Ivan Zlatousti na dramatičan način opisuje stanje nekrštenoga čovjeka: upravo je strašna borba sotone koji po svaku cijenu želi u svojoj vlasti zadržati onoga koji se ima krstiti:
Vi ste [đavlovo] roblje i plijen (…) Radi čega su oni egzorcistički poklici koji su strašni i jezivi te podsjećaju na zajedničkog Gospodara, kažnjavanje, patnju, pakao? Oni su zbog đavolske bestidnosti. Katekumen je ovca bez biljega. Pusto je svratište, sklonište bez vrata, skroz svima dostupno. On je tabor za razbojnike, pribježište divljih zvijeri, obitavalište zlih duhova. Ali, kako je Kralj iz vlastitoga čovjekoljublja odlučio to samotno svratište, prostor bez vrata i sklonište za razbojnike učiniti kraljevskom palačom, poslao je nas učitelje i one egzorciste da pripremimo svratište.[5]
Kada je katekumenat nestao, egzorcistat je postao niži red – kao formalni stupanj do svećeničkog ređenja, bez ikakve praktične primjene. Egzorcizam nad opsjednutim kršćanima („veliki egzorcizam), kao što je rečeno, mogao je činiti samo svećenik po posebnom biskupovom ovlaštenju,[6] a otkletvene molitve u sklopu obreda krštenja bilo odraslih, bilo djece (tzv. „mali egzorcizmi“) ostali su u obrednicima sve do posljednje reforme (s tim da je redoviti služitelj bio svećenik, a izvanredni đakon). Evo jedne takve molitve koju je svećenik molio u obredu krštenja djeteta:
Zaklinjem te, svaki nečisti duše, imenom Boga † Oca svemogućega imenom Isusa † Krista Sina njegova, Gospodina i suca našega, i krepošću Duha † Svetoga, da odstupiš od ovog stvora Božjega I., kojega se naš Gospodin dostojao pozvati k svetom hramu svojemu, da postane hram, Boga živoga i Duh Sveti da stanuje u njemu. Po Kristu…[7]
Još je izravnija molitva otklinjanja u vlastitom đakovačkom obredniku:
Zaklinjem te, nečisti duše, u ime O†ca i Si†na i Duha † Svetoga, da iziđeš i odstupiš od ovoga službenika Božjeg I., jer ti, prokleti osuđeniče, zapovijeda onaj, koji je nogama išao po moru i pružio desnicu Petru kad se topio.[8]
Nije čudo da su neki svećenici ove molitve radije molili latinski, da ih vjernici ne razumiju, jer nije bilo lako pojmiti da bi tek rođeno dijete bilo opsjednuto od sotone.
2. Niži red egozcistata
u prijesaborskoj liturgiji
Prije nego što se u misi čita evanđelje, kandidati budu pozvani te kleknu pred biskupa s upaljenim svijećama u rukama. U svom nagovoru biskup veli da oni koji prime niži red egzorcistata trebaju izgoniti đavle i škropiti vodom. Nadalje, oni dobivaju vlast polagati ruke nad opsjednute (energumenos) i moliti otkletvene molitve i time milošću Duha Svetoga izgoniti nečiste duhove iz opsjednutih (obsessis), bilo krštenih, bilo nekrštenih. Zbog toga, opominje biskup, novozaređeni egzorcisti trebaju paziti da od sebe odbacuju svaku nečistoću, odnosno da svojim ponašanjem ne dopuste da se izagnani sotona njima samima ne bi osvetio. Nakon što im dade u ruku Knjigu egzorcizama, u molitvi biskup moli za novozaređene ono što je već nagovijestio, to jest da snagom Duha Svetoga mognu izgoniti nečiste duhove i tako liječiti vjernike.[9]
Iz rečenog je vidljivo da je ovaj niži red bio čista formalnost. Naime, u njemu se onima koji primaju niži red egzorcistata „daje“ vlast istjerivanja zlih duhova po polaganju ruku, dok tada važeći Rimski obrednik i Zakonik kanonskoga prava – kao što je bilo rečeno – to dopušta isključivo onim svećenicima koji za to dobiju izričito dopuštenje vlastitog biskupa. Zbog svega je ovoga razumljivo da je ovaj niži red dokinut, odnosno da nije uopće ušao u obnovljenu liturgiju ni kao red ni kao služba.
3. Otkletvene molitve („manja otklinjanja“)
u današnjoj liturgiji
U važećim obredima katekumenata predviđena su također „manja otklinjanja“ za koja se određuje da ih „slavi svećenik ili đakon, ili pak dostojan i prikladan katehist koga za tu službu ovlasti biskup,“[10] upravo kako je to bilo i u vrijeme spomenutog Hipolita Rimskog, početkom 3. st. U molitvama otklinjanja ipak se ne govori izričito da bi katekumen bio pod vlašću sotone, nego se nad njima moli da ih Bog oslobodi „duha laži, požude i zloće“ (br. 115), odnosno da ih ne hvata „duh pohlepe i lakomosti, duh požude i oholosti“ (br. 116).
[1] Za povijesni pregled ove službe (ili nižega reda) usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 4, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 380-382; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 290; 302
[2] PSEUDEO-KLEMENT, Epistula de virginitate, I., 2 u: Patres apostolici, prir. F. X. Funk – F. Diekampvol. Vol. 2, Tübingen, 1913. Citirano prema: M. RIGHETTI, Nav. dj., str. 381.
[3] B. BOTTE, La tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, Münster i. W. 1963; Ippolito di Roma, La tradizione apostolica. Introduzione, traduzione e note a cura di Rachele Tateo, Edizioni Paoline, Roma, 1979.
[4] Zanimljiva je odredba da krštenici ulaze u vodu goli bez ikakva uresa, a žene čak trebaju rasplesti kosu: ništa iz prijašnjeg života krštenik nema na sebi, tako da nema mogućnosti da se sotona „uvuče“ u neki od tih predmeta (odjeća, nakit, ukosnice i slično).
[5] IVAN ZLATOUSTI (preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac), Krsne pouke, III, 6-7, Služba Božja, Makarska, 2000., str. 156-157
[6] To određuje i prethodni obrednik. Usp. Rimski obrednik, Zagreb 1929, str. 363, kao i Zakonik kanonskoga prava iz 1917., kan 1151, § 1 i 2. Istu odredbu donosi i važeći obrednik. Usp. Egzorcizmi i druge prošnje, KS, Zagreb, 2010., Prethodne napomene, br. 13. Isto određuje i važeći Zakonik kanonskoga prava, kan 1172, § 1 i 2. Naravno, Red (velikog) egzorcizma zavrjeđuje poseban članak.
[7] Rimski obrednik…, Zagreb, 1929., str. 17.
[8] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., str. 4.
[9] Usp. Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 23-24.
[10] Rimski obrednik… Red pristupa odraslih u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1998., br. 109. str. 56.