Skip to content

Službe i redovi: lektorat


1. Postanak


Dok u službi sinagoge, bar načelno, svaki odrastao muškarac može i smije čitati Božju riječ,[1] čini se da se u Crkvi vrlo rano – od samih početaka – ustrojila lektorska služba.[2] Spominje se već oko 150. godine u Justinovoj apologiji.[3] Službu čitača spominju Tertulijan i Ciprijan. Hipolit Rimski u Apostolskoj predaji (početak 3. st.) izrijekom spominje da lektora biskup postavlja u službu, ali bez polaganja ruku.[4] Zanimljivo je da su čitači redovito bili mlađe dobi, često dječaci. Smatra se da je to iz dva razloga. Prvo, dječački glas je jasan i dobro se može čuti u prostranim bazilikama, a dugo, smatralo se da su oni zbog svoje nevinosti – primjerene toj dobi – osobito prikladni naviještati Božju riječ. Pa i oni koji su u starijoj dobi čitali, naglašavaju da su čitači od svoje prve mladosti. Svaka je Crkva imala više čitača, a oni su zacijelo bili posebno pripravljani i poučavani za tu službu, kako je to u Rimu zasvjedočeno sredinom 4. st. Tako će naš mučenik Polion iz Cibala (Vinkovaca) na pitanje upravitelja Proba čime se bavi odgovoriti; „Predstojnik sam lektora.“ Na pitanje: „Kojih lektora?“ Polion će reći: „Onih koji običavaju puku čitati Božju riječ.“[5] U počecima  su lektori čitali sva čitanja, uključujući i evanđelja, kako to svjedoči Ciprijan. Međutim, već od vremena sv. Jeronima, čitanje evanđeoskih odlomaka bilo je pridržano đakonima. Već od 6. st., subđakoni preuzimaju čitanja, tako da služba lektora praktički nestaje. Mladići koji su prije bili lektori sada prelaze u schola cantorum. Od tog vremena lektorat je uvršten u niže redove, ali bez ikakve praktične važnosti. Bio je to isključivo prijelazni stupanj  do prezbiterskog ređenja.


2. Niži red lektorata
u prijesaborskom ustrojstvu


Prema prethodnom Pontifikalu lektorat se podjeljuje na kvatrenu subotu iza drugog čitanja mise.[6] Na poziv arhiđakona budući lektori kleknu oko biskupa a on u svome nagovoru naglasi da će lektori imati vlast čitati i pjevati čitanja te blagoslivljati kruh i nove plodine.[7] Biskup naglašava važnost studiranja Božje riječi, te potrebe da se prema toj riječi i živi. Biskup im zatim pruža lekcionar uz riječi da budu čestiti čitači, da bi tako bili dionici onih koji su tu riječ čuvali od početka.[8] U pozivu na molitvu biskup poziva nazočne na molitvu da novi lektori uzmognu razgovijetno čitati Božju riječ te da i sami po toj riječi žive. Slično se moli i u završnoj blagoslovnoj molitvi nad novim lektorima. Koliko se ovaj niži red formalno shvaćao, vidi se iz Prethodnih napomena prethodnog misala koje određuju da lektor odjeven u roketu može pjevati ili čitati poslanicu, ali samo ako svećenik pjeva misu bez đakona i subđakona.[9] Formalnost ovoga nižega reda vidljiva je i iz činjenice da se redovito podjeljivao zajedno s ostijarijatom.[10]


3. Služba čitača prema današnjem uređenju


U apostolskom pismu Ministeria quaedam iz 1972. godine Pavao VI. određuje da se dokinu četiri niža reda, a da se uvedu službe lektora i akolite.[11] Oni ujedno preuzimaju ulogu subđakona u euharistijskom slavlju. Klerikom se postaje po đakonatu.  U ove službe mogu biti uvedeni i oni koji nisu kandidati za svećeništvo. Čitača postavlja biskup ili viši duhovni poglavar, bilo u misi, bilo izvan nje. Nakon evanđelja kandidati budu prozvani, stanu pred biskupa, a on im se obrati govorom za koji stoji predložak u obredu. Biskup podsjeća da je zadaća čitača navješćivati riječ u zajednici vjernika i truditi se živjeti po toj riječi. Biskup onda pozove na molitvu u šutnji, i onda izrekne molitvu:

Bože, izvore svjetla i sve dobrote! Ti si poslao svoga Jedinorođenca, riječ života, da ljudima objavi otajstvo tvoje ljubavi. + Blagoslovi ovu našu braću što ih odabrasmo za službu čitača. Udijeli im da neprestanim razmišljanjem o tvojoj riječi uzmognu i sami usvojiti njezinu nauku i vjerno navješćivati braći. Po Kristu…

Nakon toga kandidat stupi pred biskupa, a on mu preda knjigu Svetoga pisma uz riječi: 

Primi knjigu Svetog pisma i vjerno predaj riječ Božju, da bude što jača u srcima ljudskim.

Ako se ovaj obred slavi pod misom, ona se nastavlja kao i obično; a ako se slavi u okviru službe riječi, onda nakon opisanog obreda dolazi molitva vjernika i Očenaš, a sve završi blagoslovom.

Ako se ovdje radi o laičkoj službi, nevezanoj uz sveti red ili samo uz one koji teže svećeništvu, zašto se i danas u nas – uz vrlo rijetke iznimke – u ove službe spomenutim obredom postavljaju isključivo kandidati za svećeništvo? Već spomenuti motu proprij Ministeria quaedam u broju VII. izrijekom veli: „Prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce.“ No s druge strane, mi redovito govorimo o čitačima – muškarcima i ženama – u našim crkvama? Važeći Zakonik kanonskoga prava  kan. 230 § 2 veli: „Laici mogu na temelju privremene odredbe (ex temporanea deputatione) vršiti službu čitača u bogoslužnim činima…“ Prema tome, postoje “postavljene službe lektora i akolita“ u koje se uzimaju samo muškarci, te postoje osobe – muškarci i žene – koji vrše službu čitača, ali oni nisu (postavljeni) čitači.[12] Tako imamo situaciju da je (postavljena) služba lektora i danas de facto tek stupanj na putu prema svećeništvu, dok u isto vrijeme privremenom odredbom naši laici čitaju u crkvi, iako većina njih uopće nije u toj službi privremeno. Naravno, po sebi bi župnici mogli urediti da njegovi čitači i službeno budu postavljeni kao čitači, ali u tome bi slučaju žene morale biti isključene, što, očito, nitko ne želi, jer žene već godinama na temelju privremene odredbe čitaju i na misama koje slavi papa…


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 6/2017.


[1] Prisjetimo se kako je i Isus – po židovskom shvaćanju običan laik – u sinagogi u Nazaretu čitao za vrijeme subotnje službe (usp. Lk 4,16-20).

[2] Za povijesni pregled ove službe (ili nižega reda) usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 4, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 377-380; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 290; 302.

[3] „Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene…“. Prva Apologija, 67, u: Časoslov, 2, str. 510. Vidi još: JUSTIN, Apologije, Vebum, Split, 2012. str. 105.

[4] Usp.  La Tradizione apostolica, 11 (prir. R. TATEO), Ed. Paoline, 1979. str. 73.

[5] Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Đakovo, 2013., str. 151.

[6] Usp.  Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 21-22.

[7] Za ono je vrijeme neobično da blagoslivlja netko tko nije ni đakon ni svećenik. Iako biskupova posvetna molitva ne spominje blagoslivljanje kruha i novih plodina, ipak, mogućnost da lektor blagoslovi kruh i nove plodove predviđa Zakonik kanonskoga prava iz 1917., u kanonu 1037, § 4.

[8] Poticaj je, očito, nadahnut prologom Lukina evanđelja: „Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi…“ (Lk 1,1-2)

[9] Tako stoji u svim misalima prije 1962.:  Ritus servandus in celebration Missae, VI., 2. Navodimo izdanje iz 1949:  Missale Romanum ex decreto sacrosancti Concilii Tirdentini…, Marietti, Roma, 1949. Međutim, zadnje prijesaborsko izdanje, ono iz 12962. veli da u pjevanim misama poslanicu može pjevati  poslužitelje „ministrans“, ne spominjući pri tome odsustvo đakona ili subđakona. Dakle, lektor se uopće ne spominje. Tu se vidi početak današnje prakse da neke službe – koje po svojoj naravi pripadaju određenim službenicima – bivaju povjerene „prikladnim laicima“, to jest ad hoc službenicima.

[10] Usp. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14 (2006.)2, str. 533-630, ovdje: 577.

[11] Usp.  Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja, KS, Zagreb, 1988., str. 8-10.

[12] To je kao kad u osnovnoj školi nastavnik vjeronauka može uskočiti kao zamjena na sat likovnoga, ali se on tretira kao „nestručna zamjena“.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Službe i redovi: akolitat 1. Povijest Akolit (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj) je liturgijski službenik koji se postavlja za pomoć prezbiteru i đa...
Službe i redovi: egzorcistat 1. Postanak Treći niži red bio je egzorcistat. Oni koji su primili taj niži red tek su formalno, a ne stvarno dobivali vlast zaklinjanj...
Službe i redovi: ostijarijat Snimio: Igor Brautović Davne, 1974. godine u Đakovu je bilo biskupsko ređenje biskupa Ćirila Kosa. Katedrala je bila puna, jednako tako i ...
Vino u bogoslužju Uvod Na početku će biti govora o vinu u redovitom životu i u bogoslužju u antičkim vremenima, to jest kod Grka i Rimljana, a osobito u ...
Pokornička slavlja u liturgijskoj praksi Uvod Jedan revni njemački župnik i moj poznanik našao se na godišnjem odmoru u Mađarskoj, negdje na Blatnom jezeru. Budući da nije znao...