Skip to content

Smrt kao svjedočanstvo života – razmišljanje uz 5. korizmenu nedjelju (A)


Postoji tema u ljudskom životu o kojoj ljudi nerado govore, a nitko je ne može izbjeći. To je tema smrti. Upravo tu temu nam sugerira današnji evanđeoski odlomak u kojem smo čitali Ivanov opis Lazarova uskrišenja (Iv 11, 1-45). Nama tu temu nameće korizmeno vrijeme u kojem smo pozvani premisliti najvažnije sastavnice svoga života, ako želimo doći do Uskrsa spremni, obnovljeni i preporođeni. Razmišljati nam je o smrti koja je čovjekova vjerna, premda nepoželjna pratiteljica. Ni prijatelji nisu vjerniji od nje, premda nam je ona neprijateljica. Svuda nas prati u stopu, i kolikogod je se pokušali osloboditi, ne polazi nam za rukom. I kolikogod je se htjeli osloboditi, ona je neodvojiva suputnica na našem životnom putu. Nitko je ne može zaobići, nitko joj izbjeći. Svakome se suočiti s njezinom prisutnošću i sučeliti s njezinom moći. Svakome je okušati snagu u borbi protiv nje, ali priznajući vlastitu nemoć s velikim žaljenjem.

No tako je bilo dok na zemlju nije došao Isus, utjelovivši se kao prijatelj ljudskoga roda, što njegovo prijateljstvo s Lazarom nedvosmisleno odražava. On je toliko ljubio ljude, da ih je htio obdariti svojom božanskom snagom koja pobjeđuje smrt. Tako je učinio da im ljubav Božja bude vjernija i snažnija prijateljica od smrti. Štoviše, došao je da čovjeka oslobodi ove ružne sjene koja ga je uporno pratila. Upravo to izražava ovaj događaj opisan u Evanđelju, što su sveti oci jasno tumačili, svjesni da je Lazarovo uskrišenje rječitije i drukčije i od uskrišenja Jairove kćeri i uskrišenja sina udovice iz Naina.  U tom duhu će Petar Krizolog reći: „Međutim, ono što se zbilo s Lazarom, posve je zasebno. Njegova smrt i njegovo uskrsnuće nema ništa zajedničko navedenim slučajevima. Na njemu je smrt ispunila svu svoju moć. Vrativši se iz podzemlja Lazar je na neki način navijestio otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Krist se kao Gospodar vratio poslije tri dana, a Lazar je kao sluga pozvan nakon četiri dana.“

Tako je Lazarova smrt i uskrišenje bilo nagovještaj Isusova budućeg uskrsnuća i konačne pobjede nad smrću, ali i znakom pobjede svakog čovjeka nad tim istim starim neprijateljem. Zato nam je na našem korizmenom putu ražariti tu istu svijest, jer hodeći za Kristom Isusom i sami se približavamo željenom vrhuncu i cilju života. Ovaj nam događaj ulijeva iznimnu nadu u vlastito otkupljenje koje se događa Kristovom otajstvenom moću nad smrću, što nam također Krizolog tumači: „No Kristu je više stalo da svlada smrt, nego da udalji bolest. Njegova ljubav nije išla za tim da ljubljenoga ozdravi, već da ga vrati iz podzemlja. Stoga ljubljenome nije pripravio lijek, nego odmah slavu uskrsnuća. ‘Kad je čuo za njegovu bolest, osta još dva dana u onome mjestu’ (Iv 11,6). Vidite kako smrti prepušta prostor za djelovanje, grobu daje slobodu i raspadanju dopušta da započne. Ništa ne uskraćuje truleži. Podzemlju ne dopušta da ugrabi, odvuče i drži. Jednom riječju, tako postupa da potpuno ugine svako ljudsko ufanje i nastupi sva moć zemaljske beznadnosti. Time postaje jasno da je ono što će učiniti božansko djelo, a ne ljudsko.“

Pridružimo se i mi ovoj Kristovoj borbi i pobjedi nad smrću vjerom u njegovu svemoć i uskrsnuće, te mu budimo iskreni prijatelji, što postaje pravi smisao korizmenog vremena. Jer smisao mu nije u samome sebi, niti samo u djelima pokore i odricanja, nego u prijateljstvu s Gospodinom po kojem pobjeđujemo neprijateljicu smrt. Suobličimo se Kristu Isusu kako bi se i na nama očitovala njegova neizmjerna ljubav prema čovjeku, poput ovog očitovanja s Lazarom. Neka i naše svakodnevno umiranje u pokori i odricanju bude samo sredstvo očitovanja Isusova božanskog života koji djeluje u nama i koji pobjeđuje smrt zasvagda njegovom pobjedom nad smrću. I dok na korizmenom putu umiremo sebi, ne dopustimo da korizma bude samo izvanjska pokora i mrtvljenje, nego da bude rast unutarnjeg života i zajedništva s Bogom, to jest da naša smrt ne bude samo umiranje, nego da bude u nama pobjeda života nad smrću, kao što je bilo u Lazarovu slučaju, čija je smrt poslužila za proslavu i pobjedu Božju. Otvorimo vrata svoga živoga Kristovoj snazi i proslavimo Krista u svome tijelu ovom čudesnom pobjedom kojom ćemo raskinuti okove smrti, te se zauvijek neraskidivo povezati s Kristom od čije nas ljubavi ništa ne će moći rastaviti.


Članak je objavljen u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Odvaliti kamen nevjere – razmišljanje uz 5. ... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 11, 1-45) daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz B...
5. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Ja sam uskrsnuće i život! Iv 11, 1-45 Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono poma...
5. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Evanđelja navode kako je Isus uskrisio od mrtvih Jairovu kćer i jednako tako mladića iz Naina. Danas nam Ivanovo ...
5. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Zajednica vjernika, Crkva, Tijelo je kojemu je Krist glava. On je jedan od nas. Stalo mu je do nas i kad nam je t...
Meditacija uz 5. korizmenu nedjelju (A) Ta bolest nije na smrt Može se čovjek junačiti i kazati da ga ničega nije strah. Međutim, kada se stvarno suoči sa smrću svojih najbliž...