Skip to content

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan



Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan slavi se u Katoličkoj Crkvi 2. studenoga, a kako se o njemu vrlo malo može naći zapisa u teološkoj znanstvenoj literaturi, nekako proistječe da je gotovo opravdano što se njegovo značenje premalo poznaje, ili još češće, da se u svijesti vjernika iskrivljuje i poistovjećuje sa značenjem svetkovine Svih svetih, koja se slavi dan prije. S obzirom na povijesni razvoj, oba su blagdana imala svoj razvojni put, pa ih ne bi ni zbog toga trebalo poistovjećivati, nego bi uvijek valjalo isticati njihovu međusobnu značenjsku različitost.

Svi sveti su se tako na Istoku slavili još od 4. st., i to u prvu nedjelju poslije Duhova, a na Zapadu nakon što je papa Bonifacije IV. posvetio poganski hram Panteon u Rimu Presvetoj Bogorodici Mariji i svim svetim mučenicima, te odredio da se kosti mučenika prenesu iz katakombi u taj dotadašnji Hram svih bogova. Ta je posveta bila 13. svibnja 609. god., a obilježavanje njezine obljetnice postalo je slavlje blagdana Svih svetih. Naime, u prvim su stoljećima Crkve samo mučenici bili čašćeni kao svetci, jer su zbog svoje smrti posebno smatrani dostojnima nebeske slave, ali nakon što je car Konstantin kršćanima dao slobodu 313. god., nestalo je i progona, a time i izravne prilike podnositi mučeništvo za Boga i Crkvu. No, upravo su te nove okolnosti pridonijele da se razvija i razumijevanje kako se svetost života može postići i na drukčije načine osim mučeništva, a ponajviše svjedočkim krjeposnim životom, kao i da, osim onih javno crkveno priznatih svetaca, ima i mnoštvo onih koji su živjeli svoju blizinu s Bogom samozatajno, ali možda jednako sveto kao i oni prvi.

Zato je razumljivo što je papa Grgur III. 741. god. u bazilici Svetoga Petra dao sagraditi kapelicu koja je bila posvećena svima svetima, te da je upravo to pridonijelo sadržajnom proširenju shvaćanja blagdana Svih svetih, a za koji je papa Grgur IV. 835. god. odredio da se slavi 1. studenoga, kako je to i danas.

Teološki gledano, na Sve svete se prisjećamo svih znanih i neznanih, kanonizaranih i nekanoniziranih svetaca, utječemo se njihovu zagovoru i zahvaljujemo Bogu što im je dao milost svjedočkoga života po kojem su nam postali životni uzori i poticaj u nasljedovanju, ali još više tada posebno nastojimo razumjeti otajstvenost povezanosti zemaljske i nebeske Crkve, kao onoga vrela koje nam nudi nadu i vjeru u dar vječnoga života i smisao općinstva svetih.

Stoga je razumljivo da taj blagdan nije usko vezan uz sjećanje na pokojnike i obilaženje grobova, kako je to uvriježeno u razmišljanju prosječnoga vjernika,  nego su mu naglasci na liturgijskoj proslavi nebeskoga Jeruzalema.

I Dušni dan po svom značenju nadilazi emocionalno prisjećanje na pokojne i izražavanje svojevrsne zahvalnosti donošenjem cvijeća i paljenjem svijeća na grobovima, nego nas daleko više upućuje na važnost molitve za pokojne, posebno za duše u čistilištu, te na takav način pokazuje izravniju povezanost putujuće, trpeće i slavne Crkve.

Povijesno gledano, nastanku Dušnog dana vrata je otvorio sveti Odilo (Odilon) ili Clunya, peti po redu opat toga francuskoga benediktinskoga samostana koji je u svoje vrijeme pridonio snažnoj duhovnoj i liturgijskoj obnovi Crkve. Sveti Odilo je, naime, htijući naglasiti važnost molitve za pokojne, napose za duše u čistilištu, 998. god. uveo u svoju opatiju slavlje Dušnog dana, a važnost toga uvidio je i papa Klement V., koji je 1311. god. proširio blagdan na cijelu Katoličku Crkvu.

Temeljni je, dakle, smisao Dušnoga dana takvo prisjećanje na pokojnike koje uključuje supatnju sa svima onima koji su umrli, ali još nisu postigli potpunu nebesku slavu, nego prolaze kroz čistilišnu vatru, te se u tom smislu mnoštvo molitava putujuće Crkve uzdiže kao kad pred Lice Božje, a da bi isprosilo milost vječne nebeske radosti za sve one koji čine trpeću Crkvu. Iako se, naime, Crkva u svojim misnim molitvama svakodnevno prisjeća pokojnika i moli za njih, a slično čine i mnogi vjernici u svojim privatnim molitvama, ipak je važno da se jedan dan u godini te sve molitve na poseban način združe i vidljivo posvjedoče otajstvenost značenja općinstva svetih, bliske i neodvojive povezanosti zemaljske i nebeske Crkve.

U tom svjetlu onda svoje značenje zadobiva i paljenje svijeća, kao i drugi obredi i običaji koji su vidljivi na taj blagdan.[1]

Prije svega, da bi se razumjela simbolika paljenja svijeće na grobovima pokojnika, dobro je imati na umu općenitu simboliku svijeća u Crkvi. Načelno, svijeća označuje Krista uskrsloga i nadu u vječni život, ali nije naodmet ni poznavati kada se i koliko svijeća pali, jer je sva ta simbolika svjetla na određen način prisutna i u svijeći za pokojnika.

Tako će se npr. na oltarima u crkvi koji put vidjeti različiti broj zapaljenih svijeća, a najčešće je riječ o jednoj, dvjema ili trima. Jedna označava vjeru u jednoga Boga, dvije u Kristovo božanstvo i čovještvo, a tri u Presveto Trojstvo. Šest pak svijeća označava neprekidnu molitvu Crkve, sedam simbolizira sedam svetih sakramenata, itd. Osim toga, valja razlikovati uskrsnu svijeću, koja nas upućuje na vjeru da je Krist Alfa i Omega svega postojanja, zatim krsnu svijeću, kao onu koja na svoj način otvara vrata vjeri i milosti posvećenja, te svijeću koja se stavlja umirućemu u ruke da mu u tim zadnjim trenutcima života bude istinski putokaz prema uskrslomu Kristu i nebeskoj radosti, a jednako tako i potvrda ustrajnosti u vjeri po kojoj se simbolički krsna svijeća i svijeća u rukama umirućega združuju u jedan prinos Bogu.

Sva ta simbolika može biti sadržana kod onih koji s dubokom sviješću o važnosti molitve za pokojnike dolaze pohoditi grobove i zapaliti svijeću, pa je dobro i važno u svemu se tome truditi uvijek nadilaziti folklorni obilazak koji daleko više stavlja naglasak na formu, nego na sadržaj. Pogotovo je važno, kako s obzirom na svijeće (koje uglavnom više nisu voštane, one koje po svom prirodnom sastavu i prirodnom dogorijevanju imaju uvriježenu simboliku), tako i s obzirom na cvijeće, da se u svemu tome bude umjeren i da se budno pazi kako ono izvanjsko ne bi zamračilo ono, daleko važnije, unutarnje.

Zato za Crkvu i nisu toliko važni običaji obilaska grobova, nego je daleko važnije misno slavlje, no praksa ipak pokazuje kako to, nažalost, mnogi ne razumiju dovoljno. Ovdje nije naodmet ni napomenuti kako se do Drugog vatikanskog sabora na Dušni dan u crkvi slavila misa zadušnica s mrtvačkim praznim lijesom, tzv. tabutom, koji je na mrtvačkim nosilima-kolicima stajao u dnu kora, a tada bi se izvezao do sredine crkve i prekrio crnim plaštem. Po završetku zadušnice, svećenik bi došao do tabuta i izmolio propisane molitve za pokojnike, a onda bi svi u ophodu krenuli na groblje, gdje su se blagoslivljali grobovi i molilo. I taj nam obred svraća u pamet ne samo važnost privatne, nego i zajedničke molitve, napose u misnom slavlju, a koja je, čini nam se, danas ipak osjetno zasjenjena.

Također, u ranijim su vremenima na Dušni dan i crkvena zvona imala značajnu ulogu, a koliko im se pridavala važnost svjedoči podatak da je ponegdje bio običaj da zvone cijelu noć s blagdana Svih svetih na Dušni dan.  Tako bi se okupilo kojih desetak i više muškaraca i naizmjence bi zvonjavom cijelo selo upozoravali na važnost molitve za pokojne, za sve one koji su još uvijek u čistilišnim patnjama, kao i na važnost promišljanja o vlastitom životu i nužnosti umiranja, te time taj dan činili ozbiljnim ispitom savjesti i svojevrsnom daljnjom pripravom za vlastitu smrt.

Sve nas to opominje da i mi danas razabiremo što u običajima i obredima Dušnoga dana pripada onome što je bitno, a što onome što je nebitno. U tom svjetlu može se i napomenuti kako ni sam naziv Spomen svih vjernih mrtvih, ili pak Dan mrtvih, Mrtvi dan ili Mrtvo spomenuće, kako se sve naziva, i nije baš u skladu s kršćanskom vjerom, jer samim nazivima kao da se zatvara u zemaljsku materijalnost, nasuprot vjeri ne samo u besmrtnu dušu, nego i u uskrsnuće tijela. Stoga neki vjerojatno imaju prava kada izbjegavaju te nazive i radije govore o Spomenu svih vjernika pokojnika.

Također, dobro je imati i na pameti kako je Dušni dan nekada imao barem još dva naglaska, a oni su se s jedne strane ticali običaja da se na taj dan posebno pomagalo sirotinji, a s druge strane da se ne samo molilo za pokojnike, nego se išlo i na ispovijed, kako bi se sa svom ozbiljnošću ne samo mislilo na duše u čistilištu, nego i na svoj životni kraj.

Imajući sve u vidu, može se zaključiti kako je Dušni dan vrlo nabijen dubokom simbolikom i doista nas poziva kako na preispitivanje svoga životnoga puta, tako i na važnost bratskog suosjećanja kako prema živima, tako i prema mrtvima.


[1] Više o običajima uz Dušni dan usp. Marko DRAGIĆ, Dušni dan u hrvatskoj katoličkoj baštini, u: Obnovljeni život, 68(2013)3, str. 417-426. Prilog se nalazi ispod, a iz njega su crpljeni neki ovdje navedeni podatci.


mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Spomen svih vjernih mrtvih (B) – nacrt za ho... Uvod i pokajnički čin Ove nam nedjelje Crkva stavlja pred oči na poseban način otajstvo života i otajstvo smrti, otajstvo života koje p...
Spomen svih vjernih mrtvih (B) – prijedlog z... Ulazna: Pokoj vječni (gregorijanski napjev) Bog koji uskrisi Krista U svojoj ljubavi Gospodine, smiluj se: Kyrie ...
Lampion od papira Na svetkovinu Svih svetih (1. studenoga) liturgijski se prisjećamo svih onih znanih i neznanih vjernih koji su umrli, a za koje vjerujemo da ž...
Posveta Lateranske bazilike Crkva 9. studenoga slavi Posvetu Lateranske bazilike, prve posvećene bazilike u kršćanskom svijetu, a riječ je o blagdanu koji nas na poseban način pr...
Meditacija uz Dušni dan (B) Ako i umre, živjet će „Istina boli, a laž vrijeđa“, veli jedna veoma mudra poslovica. Doista, gorka istina može boljeti, ali laž koja isp...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!