Što su crkveni sabori i koje vrste crkvenih sabora postoje

---

Naziv sabor (lat.: concilium, a grčki: σύνοδος) označava skupštinu crkvenih osoba, bilo biskupâ cijele Crkve, bilo nekog njezina dijela, užeg ili šireg, zavisno od vrste sabora. Saziva ih mjerodavni poglavar, i na njima se razmatra i zajednički odlučuje o stvarima vjere, života i djelovanja klera i vjernika, i općenito o važnijim crkvenim pitanjima i poslovima.[1]

Potreba i prikladnost da se opći problemi i pitanja važna za cijelu Crkvu ili za neki  njezin dio razmatraju, i da se o njima odlučuje na zajedničkim skupovima ili saborima crkvenih predstojnika pokazala se već u apostolsko vrijeme. Sabor kojega su 50. godine u Jeruzalemu držali apostoli (Dj, 15,4-29) označava početak saborovanja u Crkvi.[2]

Crkvenih sabora kroz povijest bilo je više vrsta. Sveti Augustin (354.-430.) spominje tri vrste: koji se održavaju po pokrajinama (per regiones), po provincijama (per provincias), i plenarni za cio kršćanski svijet (ex universo orbe christiano).[3] Sabor u Toledu (Španjolska) godine 633. spominje sabore biskupâ nekog kraljevstva ili naroda, koje naziva generalnim.[4] Ali osim te 4 vrste sabora, tj. općih ili ekumenskih, nacionalnih, regionalnih i provincijalnih, u crkvenim se dokumentima, prije svega u saborskim spisima, susreću i nazivi za neke druge vrste, a crkveni povjesničari i pravnici govore o saborima općim ili ekumenskim, generalnim, plenarnim, ekstrateritorijalnim, papinskim, nacionalnim, kraljevskim, mješovitim, patrijaršijskim i provincijalnim.

Najčešći su bili provincijalni sabori, i jedino o obvezatnosti njihova periodičnog održavanju u cijeloj Crkvi postoje odredbe više općih sabora. Provincijalnih sabora je najviše održano i na prostoru današnje Hrvatske u srednjem vijeku, a na njemu je održano i nekoliko nacionalnih sabora. U nekadašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, danas sjeverozapadni dio Hrvatske i sjeverni dio Srbije, održano je u 4. stoljeću nekoliko generalnih i ekstrateritorijalnih sabora. Najprije ću reći nešto o tim saborima, a o drugim vrstama sabora ukratko ću samo naznačiti koje im je osnovno obilježje.

---

a) Provincijalni sabori

---

Poslije Jeruzalemskog, prvi sabori o kojima govore povijesni izvori bili su provincijalni (concilium provinciale), na kojima su sudjelovali biskupi jedne crkvene provincije ili pokrajine (metropolije). Zna se da su takvi sabori oko 170. godine održavani u Maloj Aziji,[5] a oko 190. u Palestini, Rimu, Pontu, Galiji, Efezu, a prema Tertulijanovom svjedočanstvu i u nekim drugim mjestima u Grčkoj.[6] U 3. stoljeću brojni provincijalni sabori ili sabori mjesnih Crkava održavani su u Rimu, Antiohiji, Ikoniji i osobito u Kartagi.[7]

Provincijalni sabori su u 2. i 3. stoljeću održavani kada, i gdje je to potreba iziskivala, osobito da bi se suzbila ili spriječila neka zabluda ili raskol u dotičnoj mjesnoj Crkvi, ili da bi se razriješilo neko organizacijsko i disciplinarno pitanje. S vremenom su ti sabori u Crkvi postali obvezatni, a o obvezi njihova održavanja i o vremenu kako često ih treba održavati postoje odredbe više ekumenskih sabora.

Opći ili ekumenski sabor u Niceji g. 325. je odredio da se dvaput godišnje, prije korizme i ujesen, trebaju sastajati biskupi svake pokrajine.[8] To se nije provodilo, pa je opći sabor u Kalcedonu g. 431. ponovno odredio da se sabori mjesnih Crkava trebaju održavati dvaput u godini,[9] ali ni ta odredba nije zaživjela. U 6. stoljeću neki provincijalni sabori, među kojima i naš, održan u Solinu g. 533., određuju da se provincijalni sabori održavaju jednom  godišnje,[10] ili jednom u tri godine.[11]

Sedmi ekumenski sabor, 2. nicejski g. 787., donio je odluku, preuzimajući odredbu carigradskog (Quinisextum) sabora (g. 691./692.), da se u crkvenim provincijama ili pokrajinama sabori imaju držati jedanput godišnje, a ako bi koji metropolita to zanemario, da podliježe kanonskim kaznama.[12] Međutim, kao sve prethodne, ni ta se odredba nije obdržavala.

U okviru crkvene reforme koja je pokrenuta u 11. stoljeću, pape su pokušavale uvesti i redovito održavanje provincijalnih sabora, ali s malim uspjehom.

Dvanaesti ekumenski sabor, 4. lateranski godine 1215., strogo naređuje da se provincijalni sabori održavaju jednom godišnje, a za one koji zanemare da ih sazovu, ili da na njima sudjeluju, odredio je kaznu suspenzije od službe i nadarbine.[13] Poslije toga provincijalni sabori su održavani nešto češće, ali nikada ne u razdobljima kao što je bilo određeno.

Na ekumenskom saboru u Konstanci, održanom g. 1414.-1418., predlagano je da se vrijeme periodičnog održavanja provincijalnih sabora od jedne godine produži na tri. Papa Martin V. (1417.-1431.) to je g. 1425. dopustio, a potom su ekumenski sabori u Bazelu (1431.-1445.) i Tridentu (1545.-1563.) odredili da se provincijalni sabori drže barem svake treće godine.[14] Takvu odredbu je donio kod nas zadarski sabor 1579. Na 1. vatikanskom ekumenskom saboru (1869.-1870.) predložen je za sazivanje provincijalnih sabora petogodišnji period, osim ako se od Svete Stolice ne dobije produženje,[15] ali nikakva odredba o tome tada nije donesena. Na kraju, Zakonik kanonskog prava iz godine 1917. je određivao da se u pojedinim crkvenim provincijama sabori imaju održavati barem svakih dvadesetpet godina (kan. 283.), dok Zakonik iz 1983. predviđa održavanje provincijalnih ili pokrajinskih sabora kad se to po sudu većine dijecezanskih biskupa određene pokrajine smatra prikladnim (kan. 440, § 1).

Provincijalni sabor je trebao sazvati i predsjedati mu metropolita,[16] a na njemu su bili dužni sudjelovati svi biskupi provincije,[17] a u slučaju spriječenosti njihovi zastupnici. S vremenom, a prema partikularnom pravu i običajima, krug sudionika se proširivao, pa su na njima mogli sudjelovati također opati, arhiđakoni, zastupnici katedralnih i zbornih kaptola, viši redovnički poglavari i posebno pozvani prezbiteri, đakoni i drugi klerici, a također i laici.[18]

Provincijalni sabori su donosili odluke: o osnivanju, dijeljenju i dokidanju biskupija; o izboru, premještaju i uklanjanju biskupa; rješavali parnice i sporove među biskupima i između biskupa i klera; bili su više instance za prizive protiv odluka pojedinih biskupa; donosili su zakone kojima su uređivane dužnosti i život klera, kao i običnih vjernika; i tomu sl.[19] Zakoni, zaključci i odluke su se donosili većinom glasova, a pravo glasa imali su samo biskupi, dok su drugi sudionici sabora imali jedino savjetodavni glas.[20] U prvo vrijeme akte sabora je potpisivao samo metropolit koji je saboru i predsjedao, a od 4. stoljeća potpisivali su ih i svi nazočni biskupi provincije, kao i zastupnici odsutnih, a ponekad i drugi koji su na njima sudjelovali.[21] Poslije Tridentskog sabora, prema odredbi pape Siksta V. (1585.-1590.) iz g. 1588., trebalo je dekrete provincijalnog sabora prije proglašenja poslati na uvid Kongregaciji Koncila radi provjere da li se ti dekreti razilaze ili protive dekretima samog Tridentskog sabora.[22] Odredba da se saborski spisi prije proglašenja pošalju Apostolskoj Stolici da ih pregleda ostala je na snazi do najnovijega vremena.[23]

---

b) Nacionalni sabori

---

Bilo je slučajeva u prvim stoljećima Crkve da su također rimski ili bizantski carevi sazivali opće ili ekumenske sabore cijele Crkve, ili sabore Istočnorimskog carstva (istočne Crkve). Slijedeći njihov primjer, kasnije su također kraljevi Vizigota, Franaka i Germana, a potom i drugih naroda, sazivali tzv. nacionalne sabore (concilium nationale) ili kraljevske sabore (concilium regale), na kojima su sudjelovali biskupi nekog naroda, države ili kraljevstva, ali i kraljevi sa svojim velikašima. Nacionalnom saboru bi predsjedao jedan od metropolita, a osim o crkvenim pitanjima, na njima se često raspravljalo i o svjetovnim stvarima, pa su se zbog toga takvi sabori nazivali mješovitim (concilium mixtum).

Nacionalni sabori su osobito u 10. i 11. stoljeću imali veliku važnost u reformi crkvene discipline koja se provodila prema odredbama papâ i tzv. papinskih sabora. U to vrijeme nacionalnim saborima često prisustvuje papin izaslanik – legat, i saboru predsjeda.

S porastom autoriteta pape, od 11. stoljeća vlast svjetovnih vladara u pogledu sazivanja crkvenih sabora, kao i nametanja predmeta i reda raspravljanja na njima se smanjuje, pa se nacionalnim nazivaju sabori koje sazove crkvena vlast, i na kojima sudjeluju biskupi dotičnog kraljevstva, države ili naroda. Takvih sabora je bilo i na području Hrvatske.

Budući da su nacionalni sabori osobito nakon velikog Zapadnog raskola predstavljali opasnost za narušavanje jedinstva Crkve i jurisdikcije Apostolske Stolice, pape su često uskraćivale dopuštenje za njihovo sazivanje i održavanje,[24] te je tih sabora polako nestajalo.[25]

---

c) Generalni sabor

---

U 4. stoljeću su se počeli održavati generalni sabori (concilium generale), a održavani su veoma rijetko. Sastojali su se od biskupa samo Istočne, ili samo Zapadne Crkve. Podjela Rimskog carstva na Istočno i na Zapadno, te pitanja i poteškoće vezane za svaku od odgovarajućih Crkava, ili ako se radilo o stvarima koje su im bile zajedničke, nemogućnost da se sazove opći sabor, pogodovali su zavođenju i održavanju sabora samo jednog dijela sveopće Crkve, bilo Istočne ili Zapadne.[26] Takvih sabora je u 4. st. bilo i na ovom našem području, u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica).

---

d) Ekstrateritorijalni sabor

---

Sabori koji nisu bili vezani ni za jednu od ustaljenih struktura crkvene organizacije, nego su se sastojali od biskupâ iz raznih, međusobno posve neovisnih biskupija i provincija, a održavani su pretežito u 4. stoljeću, nazivani su ekstrateritorijalni (concilium extrateritoriale). Na njima su donošene odluke koje su imale obvezujuću snagu samo u biskupijama čiji su biskupi bili sudionici takvih sabora.[27] I tih je sabora bilo  u Sirmiumu, kako ćemo niže vidjeti.

---

e) Druge vrste crkvenih sabora

---

– Opći ili ekumenski sabor (conilium oecumenicum) – skup je biskupa iz cijele Crkve, ili biskupa i crkvenih velikodostojnika koji predstavljaju cijelu Crkvu. Prvih osam općih sabora, od 1. nicejskog godine 325., do 4. carigradskog godine 869.-870., sazivali su carevi Rimskog carstva. Već u 4. ili 5. stoljeću, kao minimum za sazivanje općeg sabora, držalo se da je potreban barem papin pristanak. Izričitu odredbu o isključivom papinom pravu i moći sazivati opće sabore, premještati ih i raspuštati, te potvrđivati njihove zaključke, donio je papa Leon X. (1513.-1521.) na općem 5. lateranskom saboru (1512.-1517.).[28]

– Plenarni sabor (concilium plenarium) – U 4. i 5. stoljeću održavali su se sabori za Afriku, redovito u Kartagi, na kojima nisu sudjelovali svi biskupi, nego po 2 ili 3 iz svake crkvene provincije, a predsjedao im je primas Kartage. Uz biskupe mogli su im prisustvovati također svećenici i đakoni, ali odlučujući glas u donošenju odluka imali su samo biskupi. Ti su sabori imali velik ugled, pa su njihove odluke preuzimale i druge Crkve. Među plenarne ubrajaju se također sabori držani u 5. i 6. stoljeću u Galiji, a predsjedao im je primas Orangea.[29]

Plenarnim se danas nazivaju sabori više crkvenih provincija neke države. Za njihovo održavanje, prema Zakoniku kanonskog prava iz 1917., trebalo je dobiti dopuštenje Rimskog biskupa, koji je određivao svoga izaslanika za sazivanje i predsjedanje saboru (kan. 281). Novi Zakonik kanonskog prava iz godine 1983. predviđa mogućnost održavanja plenarnih sabora, tj. svih partikularnih Crkava iste Biskupske konferencije, kada to dotična Konferencija, s odobrenjem Apostolske Stolice, smatra potrebnim i korisnim (kan. 439, § 1).

– Papinski sabor (concilium papale) – Rimski biskupi su od 6. stoljeća ponekad sazivali sabore kojima su uz biskupe rimske provincije prisustvovali također metropolite Akvileje, Milana i Ravene.[30] Ta vrsta sabora, nazivanih papinskim, postala je učestalija u 9. stoljeću, a imala je veliku važnost za crkvenu reformu, osobito u vrijeme pape Grgura VII. (1073.-1085.) i Urbana II. (1088.-1099.), jer su tada na njima sudjelovali biskupi cijele Italije, a i neki biskupi iz drugih europskih zemalja. Održavanje takvih sabora prestaje s općim 1. lateranskim saborom g. 1123., a pokušaj u 15. stoljeću da ih se oživi, nije uspio.[31]

– Patrijaršijski sabor ili sinoda (concilium patriarchale) – U istočnoj Crkvi se već od 4. stoljeća održavaju sabori biskupa pojedinih patrijaršija.[32] Održavali su se kad je to iziskivala opća potreba patrijaršije, ili kad se radilo o pitanjima od interesa za metropolije neke patrijaršije.[33] Opći crkveni sabor 4. carigradski godine 869.-870. govori o opravdanosti i koristi održavanja patrijaršijskih sabora, ali ne određuje vremena u kojem ih treba održavati.[34]

Tek je u novije vrijeme vlastito pravo pojedinih patrijaršija počelo propisivati u kojem vremenskom periodu te sabore treba sazivati,[35] a opće pravo za sjedinjene istočne Crkve, doneseno u vrijeme pape Pija XII. (1939.-1958.), određivalo je da se sabor ili sinoda patrijaršije drži kada patrijarh bude smatrao potrebnim, a barem svakih 25 godina.[36] A najnovije pravo određuje da se biskupske sinode patrijaršijskih Crkava održavaju kad to traže poslovi koji su u njezinoj mjerodavnosti; kad patrijarh s pristankom Stalne sinode smatra da je to potrebno; kad barem trećina članova to zahtijeva, te kad to određuje vlastito pravo patrijaršije.[37]

Posebnu vrstu patrijaršijskih sinoda predstavlja tzv. permanentna ili stalna sinoda (synodus endemusa – σύνοδος ένδημουσα). Te su se sinode počele održavati u sjedištu carigradske patrijaršije od 4. stoljeća, a radilo se o sastancima biskupa nazočnih u glavnom gradu Istočnog rimskog carstva, koje bi patrijarh pozivao na savjetovanje. Kasnije su neki od biskupâ patrijaršije bili zaduživani da neko vrijeme borave u Carigradu i da sudjeluju na tim sinodama.[38] Takvi sabori, odnosno sinode postoje u većini odijeljenih kršćanskih istočnih Crkava.[39] U sjedinjenim ili katoličkim istočnim Crkvama postoje stalne sinode, a prema novom Zakoniku za istočne Crkve iz g. 1992., čine ih patrijarh i četvorica biskupa patrijaršije, određenih za pet godina, koji se sastaju barem dva puta na godinu.[40]

---