Skip to content

Sv. Aleksandar iz Aleksandrije i arijanizam

26. veljače Crkva se liturgijski spominje sv. Aleksandra iz Aleksandrije, crkvenog naučitelja i patrijarha, koji se borio protiv arijanizma, krivovjerja kojega je zagovarao svećenik Arije (koji je, pojednostavljeno rečeno, tvrdio da je Krist čovjek, ali ne i Bog). Aleksandar ga je osudio u više dogmatskih pisama, a kako ni to nije koristilo, morao ga je izopćiti iz Crkve. Koje su razlike u naučavanju Arija i Aleksandra, može se uvidjeti iz donjeg teksta.


Početak i povod velikih teoloških rasprava u zlatnom razdoblju kršćanstva bilo je krivovjerje koje je svećenik Arije započeo u drugom desetljeću četvrtoga stoljeća propovijedati u aleksandrijskoj Crkvi. U to vrijeme još nije bilo teološki do kraja protumačen odnos Oca i Sina. Jedni su težili prema subordinacionističkim rješenjima (npr. Lucijan iz Antiohije), dok su drugi bili skloni monarhijanskim idejama (Sabelije i modalisti).

Arije je rođen vjerojatno u Libiji oko 260. godine, u staroj pokrajini Cireni, a djelovao je u Aleksandriji. Bio je neko vrijeme učenik Lucijana iz Antiohije, ili barem u dodiru s njime. Još prije nego je počeo propovijedati vlastiti nauk glede Trojstva, u vrijeme biskupa Petra Aleksandrijskog (300-311) pripadao je jedno vrijeAleksandar Aleksandrijskime melecijanskoj shizmi, da bi se potom vratio u krilo Katoličke Crkve. Oko 320. godine, kao svećenik zadužen za crkvu u Baukalisu, svojim propovijedanjem izazvao je žestoke svađe, biskupov intervent, javnu raspravu i naposljetku osudu, nešto kasnije potvrđenu od egipatskih biskupa. Nije napisao mnogo, a od toga imamo sačuvano nekoliko pisama (Euzebiju iz Nikomedije, Aleksandru iz Aleksandrije), dijelove Thaliae (Gozba) i ispovijest vjere upućenu Konstantinu.

Arije je otvoreno zastupao subordinacionizam tvrdnjom kako Riječ (Logos) nije vječna, već stvorena. Raznovrsni su uzroci njegova nauka, dobrim dijelom motivirani filozofskim stavovima. Arije zasniva svoju teološku postavku na origenovskoj trojstvenoj nauci koja je u to doba bila tradicionalna u Aleksandriji, a držala je Oca, Sina i Duha Svetoga trima hipostazama (to jest individualnim i subzistentnim stvarnostima) koje se međusobno razlikuju i podređene su (subordinacionizam) jedna drugoj, premda imajući udjela u jednoj božanskoj naravi. Naglašavajući na radikalan način podređenost među trima osobama, vjerojatno kao reakciju na sabelijanizam i određeno pre materijalno poimanje Sinova rođenja iz Oca, Arije zamišlja Oca kao monadu potpuno transcendentnu u odnosu na Sina, koji je od njega potpuno manji, ne samo po hipostazi, već i po naravi, tako da je Sin također Bog, ali po položaju, auktoritetu i slavi na nižem stupnju od Oca, te ne može biti Sin u metafizičkom smislu riječi već samo u moralnom. Pravi božanski atributi bili bi: nerođen, vječan i nevidljiv, te bi se odnosili samo na Oca.

Dok je Origen, a poslije i aleksandrijski biskup Aleksandar, ipak tvrdio da je Sin suvječan Ocu, koji je ontološki princip ali ne kronološki, Arije je uvjeren da, ako je Sin suvječan Ocu, onda mora biti i nerođen kao i on. A pošto u božanstvu ne mogu biti dva nerođena, Sin, premda je prije svih vremena i svakog stvorenja, dolazi nakon Oca od kojeg vuče svoje postojanje. Dakle, postojao je trenutak kad ga nije bilo. Isto tako Arije ne prihvaća da je Sin rođen iz Očeve biti (= naravi), već govori o rađanju iz Očeve volje. U protivnom bi, po njemu, uključivalo diobu božanske monade. U početku je tvrdio da je Otac stvorio Sina iz ničega, da bi poslije izbjegavao ovaj izraz koji je pobuđivao sablazan kod mnogih. Stoga je govorio o Sinovo rođenju od Oca, ali je ipak nastavljao promatrati ovo rađanje kao stvaranje: Sin je jedino stvorenje (ktisma, poiema) koje Otac stvara izravno, sva ostala stvorenja je stvorio Sin vršeći Očevu volju.

O Duhu Svetome govorio je vrlo malo, a svoj nauk je potvrđivao nekim navodima iz Svetoga pisma koji, govoreći o Sinu, uključuju izraze kao činiti, stvarati i slične (Izr 8, 22: Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba). Po Ariju, na vrhu piramide stvorenja je Sin, a ispod njega su Duh sveti, anđeli i pa sve ostalo što je stvorio Bog po Sinu.

Druge dvije hipostaze ne dijele istu bit s Ocem. Sin nije pravi Bog, niti postoji odvijeka s Ocem. Njegovo rođenje se ne može definirati prirodnim, tj. njega se ne može zvati naravnim Sinom Očevim, jer nemaju istu narav. Sin je stvoren iz ničega i stvoren je prije svih vjekova. Shodno tome, zbog različitosti naravi, Otac ne može biti spoznat po Sinu i od Sina. Logos može biti nazvan Sinom Božjim zato što ga je Bog kao svoje prvo i najplemenitije stvorenje posinio milošću. Kad ga se nazove Bogom treba to razumjeti u prenesenom ili u moralnom smislu. A cilj zašto je Sin stvoren od Oca jest stvaranje svijeta: Bog ne može stvarati bez posrednih bića, pa je najprije stvorio Logosa (već davno prije Filon Aleksandrijski je tvrdio kako Bog ne može stupiti u izravni kontakt s materijom).

Sina ne odlikuje ista razina transcendencije kao Oca, pa ga drži stvorenjem, a time onda po naravi manjim od Oca. Ukoliko ga se može nazvati Bogom, to je na temelju časti i uloge koju mu dodjeljuje Otac učinivši ga Prvorođencem prije svakog stvorenja, iz čega nedvojbeno proizlazi da je veći od svih ostalih stvorenja, no to ne znači da se smije i može držati da je iste naravi kao i Otac. Pravi i apsolutni Bog jest jedino Otac. Arije, pod utjecajem filozofskih ideje i logike, je zamijenio teze te je atribute božanske naravi (nepromjenjiv, vječan, nerođen) primjenjivao samo na Oca, zbunjen formulom kojom se Sina ispovijedalo „rođenim od Oca“. Dakle, Otac je nepromjenjiv, vječan i nerođen, a Sin je rođen od Oca pa ne može biti božanske naravi jer je božanska narav nerođena.

Evo kako bi se moglo sučeliti i usporediti Arijeve i Aleksandrove temeljne ideje:

Arije:

– Riječ (Logos) ne postoji s Ocem od vijeka.
– Riječ je stvorena iz ničega.
– Riječ nije naravni sin niti se može reći da u striktnom smislu da je Očev.
– Sinova narav ni proizlazi iz Očeve.
– Riječ je počela postojati činom Očeve volje.
– Riječ je po prirodi podložna promjenama, u fizičkom i moralnom smislu.

Aleksandar:

· Riječ je suvječna s Ocem od početka.
· Riječ nije stvorena, već je ona sve stvorila.
· Riječ je sin, ne po posvojenju, već po naravi.
· Sin posjeduje narav istu kao i Otac.
· Riječ postoji po komunikaciji Očeve biti.
· Riječ u svojoj božanskoj biti nije podložna promjenama niti patnjama.

Nakon što ga je mjesni aleksadrijski biskup osudio na saboru u Aleksandriji (323.) i izvijestio papu Silvestra, Arije je pronašao istomišljenike na Istoku, gdje je njegove ideje prihvatila nekolicina biskupa, također učenika Lucijana iz Antiohije, među kojima je najutjecajniji bio Euzebije iz Nikomedije, pod čijim predsjedanjem se u Nikomediji održava sabor koji ga oslobađa krivice. Do Nicejskog sabora, kad će biti osuđen na izgnanstvo, imat će utočište u Nikomediji.

Od drugih pristaša veliku je ulogu odigrao Euzebije iz Cezareje, premda ne dijeleći Arijev radikalni subordinacionizam, te je bio neka vrsta srednje linije između Arija i Aleksandra. Prije sazivanja Nicejskog sabora došlo je do žestokog spora koje je car Konstantin pokušao riješiti šaljući u Aleksandriju svog izaslanika (Hozije iz Kordobe), što nije urodilo plodom, te je odlučio sazvati ekumenski sabor u Niceji, koji je zakazan za proljeće 325. godine. Prije zakazanog općeg sabora, održao se u Antiohiji lokalni sabor pod Hozijevim predsjedanjem (323./324.), koji je osudio Euzebija iz Cezareje i Arijeve pristaše.

Na saboru u Niceji, pod predsjedanjem Hozija Kordobskog, i prisutnost legata pape Silvestra, okupilo se pak više od 250 biskupa koji su većinom pripadali dvjema teološkim tradicijama suprotnima arijanizmu. Umjerene origeniste je predvodio Aleksandar Aleksandrijski, dok su na čelu monarhijanaca azijske tradicije bili Marcel iz Ancire i Eustazije iz Antiohije. Sastavljena je formula vjere koju su potpisali svi osim Arija i dvojice libijskih biskupa, nakon čega su bili prognani u Ilirik. Sabor je osudio arijanske ideje definiravši Sina istobitnim (homoousios) Ocu.

Nakon što je 325. prognao Arija, car ga je 328. vratio iz progonstva, da bi potom biskupi na sinodi u Tiru 335. odlučili reintegrirati ga u Crkvu u stupnju svećenika u kojem je i prije bio. Konstantin je odredio da se njegovo izmirenje proslavi svečanim činom koji će predvoditi biskup Carigrada, ali je uoči same proslave Arije naglo umro (336.).

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

Latest posts by dr. Ivan Bodrožić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveti Ciprijan Život (?-258.) Podatke koje znamo o Tasciju Ceciliju Ciprijanu, znamo iz njegovih djela. Rođen je početkom 3. st. u Kartagi u dobrostoj...
Korablja označava Krista i Crkvu Čovječanstvu, spašenu u korablji na nemirnu moru, golubica s maslinovom grančicom naviješta mir od kataklizme potopa: Grb općine Arch (Kanton Bern...
Sv. Ignacije Antiohijski 17. listopada Crkva časti sv. Ignacija Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika sv. Ivana Evanđeliste, starokršćanskog pisca, poznatog pod naz...
Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crk... Neka povijesna i kulturna razmišljanja „Za patrijarhe sklone politici, oikonomía postala je način realistične prilagodbe postojećim ...
Sveti Ivan Zlatousti 13. rujna Crkva slavi spomendan svetog Ivana Zlatoustoga, carigradskog patrijarha i crkvenog naučitelja iz 4. st., vrsnog propovjednika i teologa, te ...