Sveta Elizabeta Portugalska
Pogledamo li današnje predsjednike država, premijere i utjecajne ljude u politici europskih i svjetskih zemalja i njihov odnos prema kršćanskim vrijednostima, uočavamo kako je malo među njima onih koji do njih uopće drže, a pogotovo je malo onih koji su spremni kršćanske vrijednosti javno isticati, promovirati ih i ondje gdje se napadaju braniti. Naprotiv, češće upravo među njima pronalazimo one koji takve vrijednosti žele u potpunosti istisnuti i u tim su nastojanjima nerijetko glasni i borbeni. Proporcionalno tome, često možemo čitati kako se uz takve osobe vezuju razne afere, zloporabe položaja, korupcija i razni drugi oblici nemoralnosti.
Povijest nas prisjeća kako su svojevremeno mnogi kraljevi, kraljice i plemenitaši bili predvodnici u nastojanju oko svetosti vlastitog života, a također i oni koji su se trudili kršćanske vrijednosti unijeti u svaku poru društvenog života. Neki su to činili izravnije, drugi posrednije.
Jedna od takvih svetih žena je zasigurno i kraljica Elizabeta Portugalska, koja je živjela u 13./14. st. Život ju nije baš mazio, nego je, unatoč prividnoj časti plemenitašice, podnosila mnoge nevolje, koje ju nisu pokolebale u borbi za dobro.
Tako je, kao kći aragonskog kralja Petra III., već s dvanaest godina bila prisiljena ući u brak s portugalskim kraljem Dionizijem, kako bi se na takav način osigurali politički interesi. Ne samo da je bila ponižena što bez ljubavi mora ući u brak, nego je to poniženje morala stalno podnositi, jer joj je suprug imao mnoge ljubavnice i više izvanbračne djece.
Iako je zasigurno zbog toga u srcu osjećala veliku tugu, nije postala malodušna niti se nastojala osvetiti suprugu, nego je, naprotiv, svoju energiju usmjerila na nesebično pomaganje drugima, dok je istovremeno vršila pokoru i neprestano molila za obraćenje kralja. Štoviše, s velikom je ljubavlju prihvatila nezakonitu djecu svoga supruga i odgajala ih kao svoju.
Sv. Elizabeta Portugalska i kralj Dionizije imali su dvoje djece: sina Alfonsa i kćer Konstanciju. Kad je odrastao, Alfons je podignuo bunu protiv vlastitog oca, a samo posredovanjem sv. Elizabete spriječeno je krvoproliće. No, i zbog toga je morala osjetiti gorčinu. Naime, kralj Dionizije je vjerovao kako je majka stala na stranu svoga sina, pa ju je zbog toga dao prognati. Ipak, kasnije je uvidio kako je pogriješio, pa ju je primio natrag, i to uz najveće počasti, moleći ju oproštenje.
Kralj se uskoro teško razbolio, a sveta Elizabeta se s tolikom ljubavlju i nježnošću skrbila za njega, da ga je na takav način potaknula na obraćenje, te je umro kao iskreni vjernik 1325. god., dvije godine nakon sukoba sa sinom Alfonsom.
Kao udovica, sveta se Elizabeta još više posvetila pomaganju bližnjima, prodala je svu svoju imovinu i darovala ju siromasima, a sama je obukla franjevački habit trećoredice, te potom ušla u samostan klarisa u Coimbri, gradu u središnjem Portugalu.
Još je jednom morala posredovati u mirenju, kada se njezin sin, tada kralj Alfons IV., sukobio sa svojim zetom – kastiljskim kraljem Alfonskom XI., jer se ovaj loše odnosio prema svojoj ženi. Iscrpljena od tog puta, razboljela se i umrla 4. srpnja 1336. god.
Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob joj je uskoro postao hodočasničko mjesto, na koje su dolazili mnogi, koji su toj velikoj i samozatajnoj ženi htjeli iskazati poštovanje i ljudsku čast, istovremeno moleći od nje zagovor kod Boga. Papa Urban VIII. proglasio ju je svetom 1625. god. Spomendan joj je na dan smrti – 4. srpnja.
Sveta Elizabeta se časti kao zaštitnica mira, dobrotvora, problematičnih brakova, žrtava preljuba, krivo optuženih, udovica, kraljica, trećoredica i drugih, a svakako ju valja stavljati za poseban uzor svima onima koji su danas na nekoj važnoj političkoj funkciji i imaju priliku izravnije pridonijeti da se u društvo unose kršćanske vrijednosti.