Sv. Jeronim o rastavi supružnika
Matej 5, 31–32
„Rečeno je: tko otpusti svoju žena, neka joj da otpusnicu. Ali Ja vam kažem…“
Spasitelj u daljnjem dijelu punije razjašnjava ovu misao: Mojsije je zapovjedio da se uruči otpusnica zbog tvrdoće srca u muževa. Nije dopustio rastavu braka[1] nego je otklonio ubojstvo.[2] Kudikamo je bolje da se dogodi rastava ženidbenih drugova, premda je žalosna, nego da se zbog mržnje prolije krv.
Matej 19, 3
„Pristupiše mu farizeji. Kušali su ga govoreći: je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu iz bilo kojega razloga?“
Isus je iz Galileje došao u Judeju. Farizejska ga i pismoznanska sljedba tada pita je li dopušteno otpustiti svoju ženu iz svakoga razloga da ga, tako reći, dovedu u bezizlazni zaključak: kako god odgovori, na njegovu je štetu. Ako rekne da ženu treba otpustiti iz svakoga razloga i dovesti drugu, vidjet će se da kao propovjednik nedužnosti uči suprotno samomu sebi. Ako pak odgovori da se ne smije otpustiti iz svakoga razloga, smatra će se počiniteljem svetogrđa jer postupa protiv Mojsijeva učenja i preko njega protiv Božjega. Međutim, Gospodin odgovorom uklanja zamku. Za svjedočanstvo poziva Sveto Pismo. Naravni zakon i prvu Božju odluku suprotstavlja drugoj koja nije dopuštena Božjom voljom nego potrebom grješnika.
Matej 19, 4
„Niste li čitali da je Onaj koji je stvarao od početka njih učinio muško i žensko?“
Tako piše na početku Postanka (1, 27). Rekavši pak ‘muško i žensko’ [oboje u jednini] Isus pokazuje da treba izbjeći drugu ženidbu. Uistinu nije rekao ‘muško [jedno] i žene [više njih]’ jer bi to tražilo otpuštanje prethodnih žena, nego: ‘muško i žensko’, da se sklopi zajednica jedne ženidbe.
Matej 19, 5
„Radi toga će čovjek ostaviti otca i majku i prionuti uz svoju ženu.“
Isus jednako kaže: ‘Prionut će uz svoju ženu’, a ne uz žene. ‘I bit će dvoje u jednom tijelu’. Prednost je ženidbe što od dvaju stvara jedno tijelo. Kad se pak čistoća poveže s Duhom, nastaje jedan duh [usp. Prva Korinćanima 6, 17: „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh“].
Matej 19, 6
„Što je, dakle, Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja.“
Bog je, stvarajući, sjedinio jedno tijelo muža i žene. To čovjek ne može rastaviti. Može, u potrebi, samo Bog. Čovjek rastavlja kada se iz želje za drugom ženom ostavlja prva. Bog koji je i sastavio razjedinjuje u slučaju dogovora. Tada je zbog služenja Bogu [usp. Prva Korinćanima 7, 5]. Budući da je vrijeme kratko, žene imamo tako kao da ih i nemamo [usp. Prva Korinćanima 7, 29].
Matej 19, 7
„Odgovore mu: zašto je, dakle, Mojsije zapovjedio da se uruči otpusni list i otpusti?“
Protivnici otkrivaju pripremljenu objedu. Gospodin doista nije iznio svoje mišljenje, nego je dozvao u sjećanje drevnu povijest i Božje zapovijedi.
Matej 19, 8
„Reče im: Mojsije vam je dopustio otpustiti svoje supruge radi tvrdoće vašega srca, ali na početku nije bilo tako.“
Rečeno znači: može li Bog biti sam sebi proturječan da najprije jedno zapovjedi pa potom novom naredbom dokine svoj sud? Tako se ne smije misliti nego ovako: kad je Mojsije uvidio da se zbog požude prema drugim ženama koje su bogatije, mlađe ili ljepše ubijaju prve supruge ili provode bijedan život, radije je pristao na razlaz supružnika nego da se gomilaju mržnje, odnosno ubojstva. Uostalom, vodi računa da Isus nije rekao: ‘Bog vam je dopustio’, nego ‘Mojsije vam je dopustio zbog okorjelosti vašega srca’. Tako je to – po Apostolu – ljudski savjet, a ne Božje naređenje“ [usp. Prva Korinćanima 7, 25].
Matej 19, 9
„Kažem vam pak: tko otpusti svoju ženu, osim zbog fornikacije,[3] i drugu uzme, čini preljub. Preljubljuje i onaj tko dovede otpuštenu.“
Jedino fornikacija nadvladava osjećaj prema ženi. Dapače, budući da žena jedno tijelo dijeli na dva i fornikacijom se rastavlja od muža, ne treba je zadržati. Inače će pod prokletstvo dovesti i muža. Pismo, naime, kaže: ‘Lud je i bezbožan tko drži preljubnicu’ (Mudre izrjeke 18, 22). Gdje god je, prema tomu, fornikacija i sumnja u nju, ženu se slobodno otpušta. Ali kako se može dogoditi da netko ocrni nedužnu ženu i radi druge ženidbene veze na prvu ženu krivo svali zločin, nalaže se da se prva žena tako ostavi da se nema ni jednu drugu dok je prva živa. Evo što se htjelo reći: ako ženu ne otpuštaš zbog požude nego radi nepravde, zašto se nakon iskustva prve nesretne ženidbe izlažeš pogibli s drugom? Ako se i događa da u skladu s istim zakonom žena mužu daje otpusnicu, isti oprez zabranjuje da uzima drugoga muža. Kako se pak bludnica, ako je već jednom preljubila, ne boji sramote, drugoga se muža unaprijed upozorava da je pod zločinom preljuba ako takvu dovede.
Matej 19, 10
„Kažu mu učenici: ako je takav odnos između muža i žene, ne koristi se ženiti.“
Bračni je teret težak ako ga nije dopušteno ostaviti osim u slučaju fornikacije. Što pak ako se žena opija, ako se srdi, ako je loša ponašanja, raskalašena, proždrljiva, skitnica, svađalica i klevetnica?! Mora li se i tada držati? Htjeli ili ne htjeli, mora se podnositi. Premda smo bili slobodni, svojom smo se voljom prepustili ropstvu. Videći, dakle, teški bračni jaram, apostoli izražavaju uznemirenost svoje duše.
Matej 11, 30
„Moj je jaram blag i moje breme lako.“
Isus na milost evanđelja poziva one koje je tištio najkrući jaram zakona.
Kako je evanđelje lakše od zakona kada Zakon (Izlazak 20, 12) osuđuje ubojstvo, a evanđelje (Matej 5, 23) i srdžbu?
Po čemu je milost evanđelja lakša kada se u Zakonu (Izlazak 20, 15), kažnjava preljub, a u evanđelju (Matej 5, 28) i požuda?
Apostol uči da u Zakonu ima mnogo propisa koji se u potpunosti ne mogu ispuniti (Rimljanima 7, 14–23). U Zakonu se traže djela i tko ih učini u njima će živjeti (Levitski zakonik 18, 5). U evanđelju se traži volja koja ne gubi nagradu ako je i bez učinka. Evanđelje nalaže što možemo: da ne podlegnemo požudi. To ovisi o našoj slobodnoj volji. Zakon ne kažnjava volju, nego učinak: ‘Ne učini preljub!’.[4]
Izvor: S. Eusebii Hieronymi Stridonensis Presbyteri Commentatoria in Evangelium S. Matthaei, Patrologia latina, tomus 26, Parisiis, 1845., stupci 39, 133–135 i 76; Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, na hrvatski preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1996., str. 117, 227–229 i 165.
[1] „Po Jeronimu, brak je neraskidiv i ne da se uništiti. Brak je doživotna zbilja. Jeronim jedino predviđa mogućnost da supružnici mogu radi nekih okolnosti odvojeno živjeti. Takva je okolnost i preljub muža ili žene. U slučaju preljuba muž i žena mogu živjeti odvojeno, ali ne mogu stupiti u novi brak [Mogu se rastati jedno od drugoga, ali ne mogu rastaviti brak; mogu prestati zajednička postelja i zajedničko kućanstvo, ali ne i ženidbeni vez.]. Čak i ako bi se slobodni muškarac oženio ženom koja je preljubila, sȃm bi počinio preljub. Jeronim je također kazao svoje mišljenje o ‘drugoj ženidbi’. Riječ je o tom smije li kršćanin nakon smrti bračnoga druga sklopiti novi brak. To se pitanje među kršćanskim teolozima razglabalo od Tertulijanovih vremena. Jeronim je smatrao da je bolje ne sklapati drugi brak, ali da pogibao od neuzdržljivosti opravdava ponovnu ženidbu“ (Marijan Mandac, u: Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, Makarska: Služba Božja, 1996., str. 61). „Dakle: dok joj muž živi, zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga. Ako li joj pak muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga“ (Rimljanima 7, 3).
[2] Bez otpuštanja žene, po židovskom bi Zakonu dolazilo do smaknuća preljubnika, a otpuštanje je omogućavalo prevjenčanje: „Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću – i preljubnik i preljubnica“ (Levitski zakonik 20, 10); „Ako se koji čovjek zateče gdje leži sa ženom udatom za drugoga, neka oboje – i čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena – budu smaknuti. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz Izraela. Ako mladu djevicu zaručenu za nekoga u gradu sretne drugi čovjek i s njom legne, oboje ih dovedite do vrata toga grada pa ih kamenjem zasipljite dok ne umru: djevojku što nije zvala u pomoć u gradu, a čovjeka što je oskvrnuo ženu bližnjega svoga. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine“ (Ponovljeni zakon 22, 22–24); „Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati“ (Ivan 8, 4–5).
[3] U izvorniku je riječ fornicatio koja u Svetom Pismu označava svako odstupanje od šeste Božje zapovijedi. U Otaca fornicatio može značiti općenito bludnost, ali također prostitucija, nevjernost Bogu, pa čak i idolopoklonstvo (Sudci 8, 33; Prva Ljetopisa 5, 25; Jeremija 3, 8; 5, 7; Ezekiel 6, 9; 23, 37; Hošea 3, 1). Vidi tumačenje porneije (koja je u grčkom izvorniku na mjestu fornikacije u Vulgati) kao i vrste fornikacije.
[4] Ta, šesta zapovijed sa Sinaja, u Svetom se Pismu ponavlja više puta: Izlazak 20, 14; Ponovljeni zakon 5, 18; Tobija 4, 12; Matej 5, 27; 19, 18; Marko 10, 19; Luka 18, 20; Rimljanima 13, 9 i Jakovljeva 2, 11.