Skip to content

Svećenici adoratori


Molitvom protiv krize u vjeri


Nitko, tko je imalo crkven i realan, ne će i ne može zanijekati, da je Crkva danas u teškoj duhovnoj krizi. Treba biti ili vrlo neinformiran ili vrlo površan, da to čovjek ne vidi ili da to uzme olako. U jednoj nedavnoj izjavi za štampu (21. I. 1970.), a povodom holandskog “pastoralnog koncila”, berlinski kardinal Bengsch naziva izrijekom tu krizu “krizom vjere” i kaže za nju, da je uzduž i poprijeko zahvatila Crkvu (“quer durch die Kirche geht”) i da predstavlja konkretnu pogibao posvemašnjog ishlapljenja (“Entleerung”) i posvjetovnjačenja (“Verweltlichung”) Kristova poslanja (“der Botchaft Christi”). A u istom smislu govore ili pišu i mnogi drugi najdalekovidniji ljudi u Crkvi. U čitavu svijetu poznati švicarski teolog Hans Urs von Balthasar kazao je jednom: “Rana na tijelu Kristovu, koje je Crkva, ima danas toliko, da izgleda, kako nijedno mjesto nije više zdravo. — Sliježući ramenima ili sa zlobnim zadovoljstvom svijet gleda, kako katolička Crkva sama sebe ruši (‘zugrunde richtet’)”. A Pierre Debray, vođa novoga masovnog pokreta “Za jedinstvo Crkve” u Francuskoj, značajno i s bolom, tumači golemi interes liberalne štampe za borbe unutar katoličke Crkve kao zlorado uživanje u “svakako fascinantnom prizoru smrtne stiske jedne dvotisućljetne institucije”. Urednik bečkoga dnevnika “Die Presse” (14. — 15. II. 1970.), Dr. Otto Schulmeister, ponavlja istu tu misao sažalnom opaskom: “Dolazi vrijeme, gdje Isusova agonija počinje dirati i same ateiste”. Ili, kako to, samo drugim riječima, kaže Paul Schutz, u “Christ und Welt” (13. II. 1970.), “Čas je to ‘nutarnje apokalipse’ (Berdjajev), u kojoj se kršćanstvo danas nalazi”. A isusovački general Pedro Arrupe, općenito cijenjen sa trijeznosti i širine svojih pogleda, rekao je bez okolišanja na jesenašnjem “Katoličkom danu” u Trieru: “Kriza vjere i nevolja vjere (‘Glaubenskrise und Glaubensnot”) — (danas) su među najtežima u čitavoj crkvenoj povijesti (‘zu den schwerwiegendsten der gesamten Kirchengeshichte gehort’)”. Od Pape pa do zadnjega vjernika, koji istinski ljubi Boga i suosjeća s Crkvom, svi smo danas zabrinuti i ožalošćeni. Naša bi se domaća, svećenička i vjernička, publika smrtno prepala, da sazna i za samo dio onoga, što čovjek, koji prati vanjsku štampu, o tom čita. Ili što oni, koji su putovali po inozemstvu ili nam iz njega dolaze, pripovijedaju. Možda ćemo jedanput i mi o tom napisati, makar kraći, prikaz. Bio bi nam to svima najbolji alarm na budnost. U nekim se stvarima svi informatori i informacije slažu. Broj duhovnih zvanja rapidno opada, iz godine u godinu. Duh molitve i pobožnosti među klerom i po samostanima, muškim i ženskim, isto tako. Askeza se i samozataja otvoreno i javno potcjenjuju. Posvjetovnjačenje svega sakralnoga i crkvenoga, i među crkvenim osobama, hvata sve više maha: sve se više gospoduje i luksuzira. Crkvena je disciplina posve olabavila: nitko nikog više ne sluša; svatko radi, šta hoće. I govori, šta hoće. I sa propovjedaonice. I piše, šta hoće. Uvijek više teologa, osobito onih mladih, prelazi na pozicije modernizma i “nove teologije”, osporavajući sve ono, što je tradicionalno u Crkvi: i dogme, i sakramentalnu disciplinu, i “stari moral”, i hijerarhijski princip crkvenog auktoriteta, i papinski primat. Liturgijska je anarhija došla do kraja. Svećenici i redovnici na veliko otpadaju i žene se: i bez dispenze; i bez ikakve intervencije viših crkvenih foruma. Javno se i masovno agitira i protiv celibata, i protiv bračne nerazrješivosti, i protiv evanđeoskih i crkvenih shvaćanja seksualnog i bračnog života i morala: sve do obrane slobodne ljubavi, pa i homoseksualnosti, kao zakonite forme ljubavi i “braka”. Praktično se briše, a često i teoretski niječe, svaka razlika između svećenika i svjetovnjaka u Crkvi. Katolička je štampa, — i ona oficiozna ili poluoficiozna, — skoro sva u modernističkim rukama i popularizuje nove ideje i novu praksu. Koncil se tumači ne po njegovim tekstovima, nego po njegovu “duhu”: onako, kako to hoće modernistički teolozi i profesori. A mnogi od njih prihvaćaju, na čitavoj liniji, teze Lutherove reformacije, pa i potpunoga, nacionalističkoga, bezvjerstva: niječu sve nadmaterijalno i nadnaravno u kršćanstvu; i postojanje drugoga svijeta, i besmrtnost duše, i božanstvo i uskrsnuće Kristovo, i Marijino djevičanstvo, i mogućnost čudesa, i sakramentalno svećeništvo, i instituciju i vlast Crkve, pa i eksistenciju osobnoga Boga. Svjetovnu “znanost” i “kulturu” uzimlju za vrhovnu i jedinu normu istine; ne objavu. Stoje načelno na stanovištu evolucije svega; pa i vjere i morala. Zastupaju mišljenje, da su sve vjere jednake, i otklanjaju, pa i osuđuju, svaku misionarsku djelatnost Crkve. I otvorenim neposluhom i nasiljem provode svoje “reforme”: zaposjedaju crkve, provaljuju u biskupske palače i na biskupske sjednice, demonstriraju protiv papinskih i sinodalnih odluka, ignoriraju ih i bojkotiraju. Revolucionirali su čitav crkveni život. U svetištu prije svega. I u najnovije vrijeme. “Studentski župnici” Njemačke, sa svoje konferencije u Bonnu od 27. IX. 1970., jednostavno su notificirali biskupima, da će oni i dalje, — drugim riječima protiv rimskih i biskupskih odluka, — prakticirati “otvorenu pričest” (‘offene Kommunion’), i za katolike i za nekatolike, i da je ne će nikome uskraćivati, jer da za mnoge od prakse ne predstavlja više ništa “problem teoloških diferencija” među religijama (berlinski “Petrusblatt” 1970./41.). Skupština delegata progresističkih svećenika: “Arbeitsgemeinschaft von Priestergruppen in der Bundesrepublik Deutschland” (“SOG-priester”) preporučila je, sa svoga zasjedanja u Frankfurtu na Majni (19. VII. 1970.), svojim članovima, — a još prije toga je to isto učinio, u trierskoj dijecezi, “Marienburger Kreis”, — neka od 1. listopada 1970. ne traže više od biskupa dispenze za mješovite brakove, nego neka odluku o vjerskom odgoju djece prepuste zaručnicima, ako biskupi ostanu uz dispozicije papinskog dekreta o mješovitim brakovima: “Ma- trimonia mixta”: sve to, očito, slijedeći pobudu i savjet modernističkog teologa Dr.-a Hans-a Kueng-a, u njegovu članku: “Poziv na samopomoć” (“Auffordorung zur Selbsthilfe”, FAZ, 9. V. 1970.). Pred zborovanje t. zv. “SOG-svećenika” (progresista) u Amsterdamu u Holandiji jedna je holandska grupa: “Septuagint” demonstrativno održala misu, koju je služio oženjeni studentski dušobrižnik Huub Osterhuis: ne samo protiv Papine odluke, nego i protiv pozitivne zabrane samih holandskih biskupa (u pismu od 21. VIII. 1970.), pod kaznom izopćenja. Časopis studenata svećeničkog sjemeništa u Wurzburg-u “Exodus” objavio je, u svom 5. svesku od lipnja 1970., kao prvi princip kršćanskoga “novoga morala” tezu: “Ne daje nam Bog normi i zakona. Normativna snaga jedino je faktično doživljeno uvjerenje (‘die faktisch gelebte ueberzeugung’). Nema drugoga obaveznog jedinstva osim obveze ljubavi”. “Po Evanđelju smo pozvani, da budemo autonomni ljudi, unutar stvorenja”. I ako je Papa, u svojoj katehezi od 19. XI. 1969., izrijekom i emfatično, naglasio, da uvođenje novoga “Ordo Missae” znači kraj neizvjesnostima, sporovima, samovoljnim zlorabama, i vodi nas natrag k jedinstvu u obrednim stvarima, koje je uvijek bilo “značajno za katoličku Crkvu”, u Holandiji i dalje drže mise po najraznoličnijim obredima i sa kanonima po vlastitom ukusu, pa i s mijenjanjem riječi pretvorbe (“Ovo je moj život”, mjesto “Ovo je moje tijelo”), plešu oko oltara i pjevaju “hipp, hipp, hurra”, a u nekim (dominikanskim) crkvama serviraju vjernicima, prije “Idite u miru”, i crnu kavu “kao simbol zajedničke agape”, dok je švicarski radio, na 25. X. 1970., prenosio jednu katoličku službu Božju iz Basela, u kojoj nije bilo ni “Sanctus”-a, ni “Benedictus”-a, ni “Agnus Dei”. “Očenaš” je bio prikazan kao “molitva za stolom”, a Crkvu je propovjednik, — uz misu je pjevao jedan omladinski zbor iz Holandije, — prikazao kao spavaonu i mauzolej, pun prašine stoljeća, no zato je, mjesto poslanice, pročitan jedan tekst novoga, modernističkog, “apostola i evanđeliste” Dr. Hans-a Kueng-a. Očito pod dojmom takvih sablažnjivih događaja u svetištu i sam je Papa, nedavno (15. XI. 1970.), morao, s teškom gorčinom i tugom, konstatirati: “A što da kažemo o nutarnjem stanju Crkve? Ima, sigurno, radosnih znakova života, duhovnih stremljenja, svetosti. Ali ne moramo li, na čuđenje, na žalost, na sablazan sviju, ustvrditi, da se iz krila same Crkve podiže nemir i nevjernost, i to nerijetko baš od onih, koji bi, po svojoj preuzetoj obvezi i primljenoj duhovnoj karizmi, morali biti posebno vjerni i uzorni? Otklon crkvenog auktoriteta — njima izgleda kao oslobođenje, ali u stvari je često, kako piše sv. Petar, samo pokrivalo zloće (1. Petr. 2, 16.). Zato su nutarnje patnje Crkve, zbog izvjesnih krivih nauka, moralnih sablazni i nediscipliniranosti od strane njezinih vlastitih sinova, mnogo gorče od onih zbog vanjskih poteškoća!”

Eto, prilike su u Crkvi još malo pa kao u Lutherovo vrijeme. A, — to je možda još najtragičnije i najžalosnije, — nitko se od tih buntovnika u svetištu ne povlači, ne kaje, ne čini pokore. A malotko da i protestira. Na terenu, u nižim crkvenim instancijama, jedva da i ima ozbiljnih i odlučnih protumjera. Na mnogoštošta se šuti. Svi kao da se boje još gorega: otvorenoga, masovnoga, otpada.

Kod nas, u našim krajevima, nije još otišlo tako daleko. Mi spadamo u skupinu onih katoličkih zemalja, koje su se, na svoju sreću, našle podalje od matice toga vrijenja, od “atlantskog pojasa, gdje su vjera i duhovni život u krizi” (kard. Danielou, u uvodniku “Oservatore Romano” od 31. I. 1970.). Mi smo među “malima”, “istočnima”, “misijskima”: među onima, “koji će možda još svojim junačkim svjedočenjem, spasiti Zapad”, kako se nadaju oni oko genijalnog organizatora pomoći zemljama iza željezne zavjese, — inače velikoga protivnika “progresizma”, — p. Werenfried-a van Straatena, belgijskog augustinca, “Speckpatar”-a. Samo od krize nijesmo ni mi ostali ni pošteđeni ni imuni. Prodire, malo pomalo, taj novi duh i k nama: i nas već zapljuskuju te nove ideje. Ubacuje ih k nama neozbiljna katolička štampa. Našle su i kod nas svoje simpatizere i propagatore. Najviše baš u kleru i među teološkim profesorima, koji, u brizi za svoju “znanstvenu reputaciju”, najviše stoje pod sugestijom onoga, što danas u Crkvi tako bučno nastupa kao “novo” i “napredno”. I kod nas već neki traže uvijek puniju slobodu od crkvene discipline: i kod nas se već poteže pitanje celibata; i kod nas se već “slobodnije” misli i živi; i kod nas se već crkveni auktoriteti, i javno, afrontiraju; i kod nas već, odavna, poneki crkveni ljudi otvoreno koketiraju sa modernističkim i evolucionističkim tezama u teologiji i moralu. I u nas se već hvali “Holandski katekizam” i Teilhard de Chardin. I mi se sve više posvjetovnjačujemo: ne samo po odijelu nego i po duši i vladanju. I kod nas se sve manje moli. A oni, koji idu van, u inozemstvo, na zapad, vraćaju nam se, najčešće, duhom rasklimani. “Ne šaljite nikoga ovamo!” poručio je nedavno jedan naš stariji svećenik iz inozemstva svome biskupu; “ne će vam nitko od njih ostati u mantiji!” Mislio je na bogoslove, koji odlaze “na rad” u Njemačku i Austriju. A i jedan je od rimskih ljudi pledirao, pred našim svećenicima, protiv tolikoga slanja klerika i mladih svećenika na teološke studije u inozemstvo. “A casa, a casa!” ponovio je značajno.

Crkva je, eto, opet jednom u svojoj povijesti u situaciji, kad je po ljudsku bliže rasapu i likvidaciji nego samoodržanju i afirmaciji. U situaciji, kad je Bog mora spašavati. Kad se na njoj moraju realizirati nadnaravne garancije, koje joj je dao Krist. Ljudi tu sami ne mogu više ništa, sve dok Bog iza njih ne stane: dok on ne intervenira. Na svoj božanski način. Ne fizičkim čudom, ali onim moralnim. Po ljudima, u koje je on unišao: koje je on podigao, pokrenuo, osposobio. Milost mora u Crkvi triumfirati. Nama ljudima preostaje samo, da joj se predamo, kad nas se dotakne. I da je onda, uvijek iznova, molimo, sebi i drugima: još jaču.

Svi prosvijetljeni ljudi u Crkvi danas to vide: od Pape, pa na niže. Svi gledaju u nebo. Svi se mole. I traže od sviju nas, da se molimo. Kako bi, najprije u nama, bila slomljena sila zla; —, danas, kad nas đavao, sve, rešeta kao pšenicu (Luk. 22, 31.) i kad se je “ohladila ljubav mnogih” (Mat. 24, 12.). Pa kako bi ona onda bila slomljena i u svijetu: kako bi iz njega, — iz Crkve Božje prije svega, — bio izbačen demonski “knez ovoga svijeta” (Iv. 12, 31.), a u nj ušao Bog.

Molitva je danas Crkvi preostala kao jedino, pouzdano i sigurno, oružje. Bez nje joj ne mogu doći ni reformatori ni reforme. Proroke i svece treba da joj podigne njezin božanski Zaručnik. I da ih opaše mudrošću i snagom svoga Duha. I da u njih stavi čudesno sjeme i kvasac svoga Evanđelja, koji će po suradnji Božje svemoći i naše, ljudske, dobre volje i apostolskih nastojanja, a u znaku trpnje, borbe i Križa, spasiti i preporoditi i Crkvu i svijet.

Na molitelje i na pravednike danas gledamo. I u ozbiljnoj religioznoj štampi danas je to jedan od glavnih motiva. “Gospodine, spasi nas; izgibosmo!” (Mat. 8, 25.; Luk. 8, 24.). Na kontemplativne se duše apelira: osobito na one po klauzurnim samostanima. Na pobožne patnike. Na Euharistijske adoratore. I s punim pravom! Bez molitve i žrtve sve će naše naprezanje ostati uzaludno. I naša borba protiv modernizma, kontestatorstva, bune, u Crkvi. I naši pastoralni napori na oltaru i u ispovjedaonici.

A ne izgleda nam, da smo toga dovoljno svjesni: mi hrvatski svećenici. Inače bismo se puno više molili. Inače bismo više adorirali. Inače bismo spremnije trpjeli i svoje staleške nedaće, i svoju osamljenost, i svoje siromaštvo, — oni, koji su zbilja siromašni: nije nas puno takvih, — i svoje neuspjehe. Ne bismo se tužili: manje bismo govorili o svojim “staleškim nevoljama”. Sve to, danas, u prvom redu, za Crkvu Božju. I svoje bismo vjernike učili, da se za nju mole i da za nju trpe.

Da na jednu stvar i konkretno upremo prstom! Zar ne bi bilo vrijeme, da opet oživimo adoracije pred Presvetim po župana i samostanima? Adoracije, koje kod nas imaju tako lijepu tradiciju? I da opet, i sami, stanemo adorirati. Sustavno, redovito, obavezno. U zajednicama “svećenika-adoratora”. Kao negda pred rat. Kao u doba biskupa Mahnića.

Opet bi trebalo, da u svim našim biskupijama organiziramo takve svećeničke zajednice. Sa fiksnim obvezama na adoraciju pred Presvetim, svakoga tjedna, jedan sat. Pojedinačnu adoraciju pred Tabernakulom. Samo onda, ako bi se negdje držale svećeničke rekolekcije, korone, sastanci, mogla bi je zamijeniti skupna adoracija pred izloženim Presvetim. I evidenciju bi o tom trebalo voditi. I ispunjati “cedulje”, kao i negda. Bila bi nam to opomena i potpora, da se ne zalijenimo: da ne ohladimo. A ako netko baš nikako ne bi mogao, da ni kroz tjedan sebi osigurati sat vremena za adoraciju “in continuo”, morao bi svoj sat “otklečati” makar na prekide, kroz jedan dan. Glavno je, da pred Isusom klečimo i da mu se molimo. Za svoju svećeničku ustrajnost, za svećeničku subraću, za dijecezu, za duše, za misije, za Crkvu.

Hoće li do toga doći, ne ovisi o nama. Ali, dok toga nema, — ili ako to više ne odgovara nečijoj averziji protiv “juridizma” i “kolektivnosti”, — mi apeliramo na sve pobožne i revne svećenike, da, barem “ex privata” i anonimno, budu “svećenici-adoratori”. Nije prvo forma i organizacija: prvo je ljubav i vjera. Da ne propuste nijedan dan, a da se, barem kojiput, nijesu navratili u “svoju” crkvu i ostali neko vrijeme u molitvi i poklonstvu pred Gospodinom. I u razgovoru s njim. Da izmole u crkvi, ako ništa drugo, a ono jednu horu časoslova: “Vespere” na primjer, kako svojim kolegama predlaže jedan njemački župnik (“Der Fels”, 1970., br. 3., str. 14.); “inače će pustošenje (po Crkvi) postati još gore”.

Modernistima Euharistija smeta. Mnogi od njih ni ne vjeruju više u stvarnu Isusovu prisutnost na oltaru: neće ni da pokleknu pred Tabernakulom; istresaju iza mise partikule po podu. Neka ih naša živa, učenička, vjera, postidi, razoruža, obrati! Neka Isus iz Euharistije, bude brana dušama i Crkvi Božjoj od njihovih zabluda, zasjeda, sablazni!

Modernisti napadaju na djevičansko svećeništvo Crkve: proglašuju ga nemogućim i protunaravnim. Neka nam naš djevičanski Gospodin iz Svetohraništa dadne snagu, da mu mi budemo apologija: činom, primjerom, životom!

Povući će to onda i naše vjernike za nama k oltaru i kultu kršćanske duhovnosti. I k adoraciji. Euharistija i adoracija stvorit će oko nas novi kršćanski svijet. Okrenut će današnju krizu Crkve u njezin triumf i pobjedu. Vratit će opet u svijet Kraljevstvo Božje. Po paradoksalnoj dinamici Milosti, koju je sv. Ivan od Križa formulirao onom svojom klasičnom gnomom: “Jedan pokret najčišće ljubavi korisniji je Crkvi od svih akcija zajedno!”

“Amen. Veni, Domine Iesu!” (Otkr. 22, 20.). “Mane nobiscum, quoniam advesperascit!” (Luk. 24, 29.). “Adoro te devote, latens Deitas!”


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1971., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 34-41. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!