Skip to content

Svećenička ustrajnost (Odakle apostazije?)

Snimio: Igor Brautović

Na zapadu je, u nekim crkvenim krugovima, unišlo u zadnje doba u modu, da se uzrok učestalim slomovima svećeničkih savjesti i zvanja traži prvotno u nepovoljnim vanjskim okolnostima, a ne u krizi volje i u nutarnjoj nevjeri svećeničkom životnom idealu. Htjeli bi, ti naši novi patroni i advokati, da svećeničke moralne padove okarakterišu i kvalificiraju više kao neku »tragičnu krivnju«, kao neki »usud« i »udes«, bez puno duhovne uračunljivosti i odgovornosti, nego kao subjekivne prestupke i grijehe pred Bogom. Prevelike su poteškoće, na koje danas svećenici nailaze u životu. Nespremni su, da izdrže konflikte i komplekse, koji se oko njih spletu, i unatoč najboljoj volji, što je u sebi nose. Celibat je za današnji način i tempo života postao pretežak i nepodnosiv teret. Moderni mu ljudi, ni kad su stopostotno dobronamjerni, nijesu dorasli. Treba ih žaliti; treba ih razumjeti; treba im oprostiti; mjesto da ih osuđujemo i da im prigovaramo. Valja se obazirati za novim formama i za novim stilom za svećenički život današnjice.

I uvijek nam kod tega upiru prstom na primjere. Toliki su bili, u doba priprave za svećeništvo, najbolji, — kršćanski i svećenički idealisti od glave do pete: uzorni, oduševljeni, aktivni, — ali sve im to nije pomoglo; već su u prvom susretu sa konkretnim životom, već su za godinu, dvije pali. I otada, ako nijesu otvoreno prekinuli s Crkvom, samo jadno vegetiraju i suše se: u dubokom razočaranju i nesreći.

Izgleda takvo rezoniranje, na prvi pogled, logično i realistično. Polazi od iskustva i činjeniea. A u stvari je — posvema nerealno. Protuslovi činjenicama. Gradi na materijalu, koji je tendenciozno i biran i tumačen. Valja samo zatražiti, da se poštuje logički zakon indukcije, pa ćemo odmah doći do drukčijih rezultata. Ne odlučuju ni tu, kao ni drugdje, individualni slučajevi: odlučuju »communiter contingentia«. A u tom pogledu mi bez straha apeliramo na iskustvo sve svećeničke subraće, koja hoće da bude lojalna: prema Bogu i prema svojoj svećeničkoj savjesti.

Svećeničke apostazije dozrijevaju u praksi i na terenu, poslije ređenja, ali one se zameću još u najmlađim godinama priprave za svećeništvo. Tu su temelji i klice kasnijim krizama; tu padaju odluke; tu se račvaju putevi: u vjernost ili u nevjeru svećeničkom životnom idealu. Tu je najviše nesretnih izbora, krivih koraka, unaprijed promašenih poziva.

Ima ih, među nama svećenicima, dosta, osobito onih starijih, koji su mogli, — karijera im je to omogućavala, — izbliza pratiti razvoj čitavih svećeničkih generacija: od sjemeništa pa do smrti. I više sukcesivnih svećeničkih generacija. A svi od nas, — osim, možda onih najmlađih, — svjedoci su, da ništa, svojoj generaciji: svojim kolegama, onima neposredno ispred sebe i onima neposredno iza sebe. Pa neka se slobodno zamisle, sjećaju i broje! Univerzalno će iskustvo pokazati, — i statistički; i kompletnom indukcijom, — da su oni, koji su u sjemeništu bili najpobožniji i najbolji, i u kasnijem svećeničkom životu ostali najpobožniji i najbolji. I, — osrednjaci iz bogoslovije da su ostali osrednjaci i u pastvi. A oni, koji su još u vrijeme studija šarali i bili već onda problematični i dubiozni, da su sve od reda popropadali i na životnom ispitu.

Bilo je, sigurno, iznimaka. Padali su i negdašnji »cedri sa Libanona«. Cedri pravi ili fiktivni: to samo dragi Bog zna. Kao bezdan je duboko ljudsko srce sa svojem slobodom i sa svojim intimnim tajnama. Svaki susret s milošću stavlja čovjeka uvijek iznova pred odluku, koja može biti fatalna. A ljudsko lice vara. Ono je vrlo nepouzdan i sumnjiv svjedok. Oni mnogi »uzorni« i »dobronamjerni« u doba školovanja, koji su, već iza godinu, dvije na kapelaniji ili na župi, doživjeli moralni brodolom, nijesu uopće nikada ni bili cedri: bili su, obično, ili licemjeri ili, još češće, sentimentalne pobožne lutke i sanjari. Najveća je njihova tragika i bila, što nijesu sebe poznavali i što su ih drugi, krivlji od njih, pripustili k ređenju. Pravilo je svakako, da se „linija” lako ne lomi i da su prava pobožnost i iskreno predanje Bogu jači od svih ljudskih napasti i kušnja. Bog ne ostavlja onih, koji njega ne ostavljaju. Sve su ostalo fraze. A prva je od njih, kako mladi ljudi, kad se rede, još ni ne znaju, šta je život i šta je sila nagona. Kao da mladić od dvadeset i četiri godine nije već sto puta osjetio svu elementarnu snagu i divljinu seksusa i imao sto puta priliku da, prema njoj, omjeri svoje duhovne kapacitete i svoje asketske ambicije! I kao da se već odavna nije susreo sa prozom i surovošću života! Osobito danas, kad u sjemeništa dolaze mladići iz svijeta i iz mješovitih škola, poslije puberteta, a onda još, pred ređenje, prođu „novicijat” službe u vojsci. I kao da svakome od njih nije, sto puta, rečeno, što ga s te strane čeka u životu i čega se mora čuvati, na što mora paziti, koliko se mora moliti! Bili smo, svi, u bogosloviji; znamo.

Nije problem svećeničke ustrajnosti u vanjskom svijetu, nego u onom nutarnjem. On je sav u ozbiljnosti namjera i u iskrenosti predanja. On je sav u lojalnom studiju svoga srca pred Bogom. Mora mladi čovjek biti prema sebi iskren, a prema Bogu veledušan. Mora biti spreman na borbu i na odricanje. Tko je do dvadeset četvrte ili do dvadeset osme godine mogao ostati čist, tko je dotle sačuvao dušu kršćanskog idealiste i vjernog poklonika Kristova, njemu za dalju ustrajnost, — sve do starosti i do smrti, — treba samo jedno: da — hoće. Efektivno, a ne prijetvorno i deklarativno; odlučno, a ne pilatski i kunktatorski; dosljedno i u cjelini, a ne polovičarski i eklektičarski. Neka se moli, neka se ispovijeda, neka voli samozataju, i neka bude ponizan i pun nepovjerenja prema svojoj ljudskoj slabosti i prema svojim nagonskim željama i prohtjevima, pa ne će nikada pasti. Gospodin će ga, i posred oluje i valova, tvrdo držati za ruku (Mat 14, 31.). I pogledat će ga uvijek, kad zatetura, kao Petra u Kajfinu dvorištu (Luk 22, 61.).

Mi ne kažemo, da nije potrebno sve učiniti, da se krepost i slabost mladih ljudi u svetištu i izvan njega što više zaštiti. Ako treba, kako su neki, i na saboru, predlagali, i još kasnijim ređenjem, iza provizorija i kušnje prvih pomoćno-kapelanskih godina, a pogotovu diskretnom pažnjom, da mladi svećenik ne bude, u prvo, kritično, vrijeme, u duhovnoj pastvi izoliran, osamljen, prepušten sam sebi. Mi ne kažemo, da ne treba i asketski odgoj u sjemeništima još konkretnije nego dosada usmjeriti i orijentirati na kritične i odlučne momente iz problematike savremenog života, koji nas danas okružuje i ugrožuje. Sve to treba. I nema sumnje, da će Crkva i u tom pogledu, — po karizmi božanske mudrosti, koja joj je dana, — provesti mnoge, krupnije i sitnije, reforme u sjemenišnom odgoju i u izboru sjemenišnih profesora i odgojitelja. Po pooštrenim kriterijima. Samo, dakako, reforme spiritualističke, ne modernističke. Inaugurirala ih je već: nedavnim koncilskim dekretom o sjemeništima.

Jedno samo mi kažmo, — i kod toga ćemo uvijek ostati; — mi kažemo, da je svećenička ustrajnost i krepost, iznad svega i prije svega, stvar dobre volje i spremnosti na duhovno naprezanje i junačko hrvanje s nižim čovjekom u sebi. I, samo u drugom smislu, s Bogom u sebi: »Non dimittam te, nisi benedixeris mihi!« (Post 32, 26.). Da je ona dio vječnoga problema slobode i milosti. Nije moderni svećenik s te strane nikako u bitno drukčijoj situaciji, nego što je bio onaj apostolski, starokršćanski ili srednjovjekovni. Negošto je bio i njegov apostolski prauzor, sv. Pavao (2 Kor 12, 7.).

A na Crkvi je, da sebi u službu probere samo prave hrvače Božje (Post 32, 28.; 1 Kor 9, 25—27.; 2 Tim 2, 5.). Da ne pušta u svetište kolebljivih, bezvoljnih, površnih, lakoumnih: nepozvanih i nevrijednih. Da provodi ozbiljnu selekciju među svećeničkim kandidatima. Da insistira na njihovoj asketskoj punoljetnosti i moralnoj disciplini. Hvala Bogu, da je, tu selekciju, u nekim našim sjemeništima i bogoslovijama, u zadnje vrijeme, vrlo energično provode! Ne smije se tretirati samo kao fraza ono kod ređenja za subđakona: „Hactenus enim liber es, licetque libi pro arbitrio ad saecularia vota transire — Proinde, dum tempus est, cogita!“ Duh je Sveti kroz taj prastari obred progovorio. »Segregate mihi!« (Dj Ap 13, 2.; Rim 1, 1). »Manus cito nemini imposueris, neque communicaveris peccatis alienis! Teipsum castum custodi!“ (1 Tim 5, 22.). Ne ćemo zato imati manje zvanja i manje svećenika. Imat ćemo ih više. Imali bismo ih više i u krajevima, iz kojih jauču za dokidanjem celibata, kad bi samo tamošnji svećenici uzimali ozbiljnije i celibat, i molitvu, i siromaštvo, i mrtvljenje. Najbolja propaganda za brojan svećenički podmladak jesu sveti svećenici.

Eto, mjesto da udaramo u šuplje jadikovke o teškim vremenima za svećeničku krepost i tim otupljujemo i u sebi i u drugim svijest, žive i budne, osobne, svećeničke odgovornosti, bolje će biti, da se dobro zamislimo u onaj, tako jednostavan, ali i, po svom značenju, tako dubok savjet Gospodinov svima, koji hoće da pokreće njegovim putem; nama svećenicima i svećeničkim kandidatima prije svega: »Koji kralj, kad pođe da se zarati s drugim kraljem, ne sjedne najprije i ne promisli, može li s deset tisuća izići u susret onome, koji ide na njega s dvadeset tisuća? Ako li ne može, a on pošalje poslanike, dok je onaj još daleko, i moli, da se pomire. Tako dakle svaki od vas, koji se ne odreče svega, što ima, ne može biti moj učenik!« (Luk 14, 31—33.).

U toj je jednoj Gospodinovoj riječi rješenje čitava problema svećeničkog zvanja i svećeničke ustrajnosti. Solidna, čitava, zvanja uvijek su i tvrda, trajna, sretna, zvanja!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 92-96. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...