Svećenik kao dobri pastir…
Priča se kako je prije dosta godina u jednom srijemskom selu – a moglo bi se to primijeniti i na bilo koje drugo selo – nastala neobična i mučna situacija, takva u kojoj su župljani, jer su bili nezadovoljni svojim župnikom, svako malo pisali biskupu da intervenira, da im pošalje novoga župnika i riješi ih ovoga. Nije im se sviđalo koješta na njemu i htjeli su svećenika po svojoj mjeri. Priča kaže da su toliko bili uporni u svom zanovijetanju, da im je biskup ispunio pola želje, odnosno povukao je svećenika sa župe, ali im nije poslao nikoga drugoga. Vrlo brzo ih je tako naučio pameti, jer su postali svjesni što znači kada selo nema svećenika, kada nema tko predslaviti svetu misu, dijeliti sakramente i blagoslove. Nakon što je to potrajalo jedno vrijeme, zgoda završava, uputili su biskupu vrlo ponizno i iskreno pismo u kojem žale zbog svojega neopravdanog zanovijetanja i mole ga da im pošalje bilo kakvog svećenika, pa makar i s “felerom”.
Bez obzira je li navedena anegdota istinita ili nije, svraća nam u pamet ono bitno, a to je da svećenika, kakav god da bio, ne može nitko drugi zamijeniti. Ni najugledniji, ni najpobožniji, ni najpametniji, ni najsposobniji laik, jer mu nedostaje ono što svećenik ima – milost sakramenta svetog reda. Dakle, već i na toj, uvjetno rečeno, najnižoj razini, kada i “najgori svećenik” ima po samom primanju sakramenta svetoga reda posebne milosti, jer ima opunomoćenost vjernike privoditi otajstvima vjere, može se uočiti kolika je vrijednost i važnost svećenika u Crkvi i društvu. A kada je svećenik “sveta života”, kada svojim ponašanjem, riječima i djelima, svojom duhovnošću i pobožnošću, nastoji u svakom trenutku slijediti svoga Učitelja kojemu je dao posebnu prisegu, onda je to neizmjeran blagoslov i za njega i za sve vjernike, pa i mnoge druge.
Dobro je to uvijek imati na pameti, a posebno na Nedjelju Dobroga Pastira, odnosno na Dan svećeničkih i redovničkih zvanja, kada smo pozvani na izravniji i sabraniji način moliti prije svega za svoje župnike i njihovu svetost, a onda i sve druge sadašnje i buduće svećenike, ne zaboravljajući pri tome ni one pokojne koji su nam namrli velika duhovna bogatstva. U ove zadnje mogu se ubrojiti ne samo oni pokojni svećenici koje smo poznavali za njihova života, kojih se možda rado prisjećamo i za njih molimo, nego i one mnogobrojne tijekom povijesti koji su nam na polju evangelizacije ostavili velike dragocjenosti, bez obzira ostao njihov trag zapisan u kakvoj ljudskoj knjizi, ili “tek” u nebeskoj.
A da svetih svećenika ima – ima! Da još više ima onih koji se svim snagama i milošću Božjom trude biti dobri pastiri, pa makar u tome uvijek i ne uspijevali – ima! A zasigurno ima i onih koji su negdje na svom životnom putu izgubili iz vida vrijednost i dostojanstvo svoga svećeničkog poziva pa su posustali i u nastojanju oko vlastite svetosti i zanijeli se za nekim porocima ili idejama koje su ih udaljile i od Boga i od Crkve i od ljudi i od samih sebe. Ali zdrav razum i ljudsko poštenje govori da su takvi ipak manjina, a suosjećajno i ponizno srce kazuje da za njih treba posebno moliti. Jer itekako vrijedi ono uzročno-posljedično pravilo: što je svećenik svetiji i narod će biti svetiji, ali i obrnuto: što je narod svetiji i svećenik će biti svetiji.
Vjerojatno iz tog aksioma, barem u velikoj, ako ne i u najvećoj mjeri, proizlazi duhovna snaga svake župne zajednice, a koja svoju konkretizaciju ima u posvećenju pojedinaca i posvećenju kućnih Crkava – obiteljskih zajednica, da bi preko njih mogla pridonijeti posvećenju društva i cijele Crkve.
Drugim riječima, valja nam razmišljati i na ovakav način: ako je svećenik svet, ako u njemu pronalazimo uzor i istinsku sliku Dobroga Pastira, onoga koji svojom blagošću, jasnoćom i požrtvovnošću vodi svoje stado, koji ima znanje koje ne nadima i ljubav koja se svemu nada i sve podnosi, nužno će to i nas nukati da ga slijedimo, odnosno da slijedeći glas zemaljskog pastira upoznamo i čvrsto prionemo uz glas i srce onog Dobrog Pastira koji svaku svoju ovcu, zajedno sa zemaljskim pastirom, poznaje i zove imenom, a kako bi ulazeći i izlazeći kroz Vrata ovčinjaka pašu nalazila.
A vrijedi i drugačije: ako svećenik nije svet, niti se trudi biti svet, nije to samo njegova odgovornost, nego i naša. Znak je to da smo više nalik onim župljanima iz anegdote, koji su vidjeli samo ono što nije dobro, ili još gore: koji su mislili da nešto nije dobro, a zaboravili su za župnika moliti i zaboravili su kolika je u svemu tome važna njihova svetost. Vjerojatno ni jednom svećeniku nije srce moglo toliko okameniti da se ne bi skrušio videći duboku vjeru, duboku poniznost i duboku duhovnost onih koji su mu povjereni kao stado, dok je on sam – pastir – postao izgubljena ovca.
Stoga je i danas slika svećenika kao dobroga pastira, iako se na prvu čini démodé, vrlo aktualna, izuzetno lijepa i itekako poticajna. Govori o dubokoj povezanosti pastira i cijeloga stada, ali i pastira i svake povjerene mu ovce, u kojoj ovce ne odbacuju, nego slušaju glas svoga pastira, dok je pastir spreman i život svoj dati za ovce svoje. A posebna snaga i ljepota te slike očituje se u činjenici da smo svi zajedno usmjereni prema istinskom Dobrom Pastiru, onome koji je svoj život darovao za ovce svoje, jer je i došao na ovaj svijet da život imamo, u izobilju da ga imamo.