Skip to content

Sveta Misa i(li) klanjanje?


Prije nekog vremena napisala sam i ovdje objavila tekst pod nazivom Susret mladih – susret katoličke ili protestantske mladeži?, a na koji sam dobila više, uglavnom privatnih, kritika i izraza, manjeg ili većeg, neslaganja s onim što je napisano. I te primjedbe nisu toliko išle u smjeru kritiziranja nosivih naglasaka teksta, nego više na ono što je ondje usputno zahvaćeno, a izazvalo je određeno nerazumijevanje. O tome želim ovdje progovoriti. Ali nakon nekoliko uvodnih opaski.

Naime, osobno si uzimam za pravo objavljivati i takva razmišljanja za koja unaprijed znam da će nekoga dobrano bocnuti, razočarati ili razljutiti, jer držim da je dobro, na teoretskoj razini, iznositi javno kritiku na ono što netko ne smatra dobrim, pa makar baš svi drugi imali suprotno mišljenje. Moram priznati da se počesto zato osjećam, barem u internetskom svijetu, kao kakav autsajder, kao ona koja pronalazi problem gdje ga drugi ne pronalaze, pa sam u tom smislu koji put imala priliku i čuti da me se doživljava kao onu koja bezrazložno i drsko provocira, a još češće kao onu koja ne progovara iz Duha Kristova. Bez obzira na to, pridržavam sebi pravo iznositi ono što me muči, i u društvu i u Crkvi, jednako kao što i svakom drugom, ukoliko se s tim ne slaže, priznajem pravo da mi to otvoreno spočitava i argumentima kontrira. To je onaj, rekla bih, pozitivan vid pluralizma i ukoliko se povede takva rasprava, i ukoliko pri tome ostane u okvirima pristojnosti i međusobnog uvažavanja, može samo pridonijeti bistrenju teme i općem obogaćivanju. Pa čak i onda ako se spusti na razinu osobnoga vrijeđanja, jer se može gledati u okviru onoga: javna stvar – javna kritika. Drugim riječima, ako se netko (recimo u ovom slučaju ja) svojim stavovima izlaže da ga drugi zbog njih nazivaju npr. zlim, ljubomornim, zavidnim itd., na to je morao biti spreman i u tom smislu odvagnuti što mu je važnije: govoriti o onom što smatra istinitim i važnim ili šutjeti. Meni se čini važnim govoriti o tim stvarima, bez obzira na cijenu, a ne usudim se “razlučivati duhove” i procjenjivati iz kojega izvora proizlazi ta moja potreba, osim dometnuti da ju ja doživljavam intimno povezanom uz svoju savjest.

U tom okviru valja gledati i ono što sam natuknula o navedenom svom tekstu i nerazumijevanju koje je izazvao. Ono se prvenstveno odnosi na jednu misao koju sam iznijela, a to je da mi se čini kako današnji mladi svoju duhovnost vide radije u pobožnosti klanjanja pred Presvetim, nego u samoj Euharistiji. Iako sam nakon toga navela da je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i važno i u skladu s duhovnošću Katoličke Crkve i pobožnost koju svakako treba njegovati, i to doista svim srcem osjećam, oni koji su mi se javili s primjedbama, pročitali su u tome znak moga nepoštovanja, ili barem kako tekstom ostavljam dojam nedovoljnog poštovanja prema Svetootajstvu, i, čini mi se, potpuno zanemarili ono što sam na kraju citirane rečenice navela, a što je, prema onom što sam htjela reći, nosivo: “… ali ne na uštrb svete Mise“.

Dvije sam stvari time htjela primarno istaknuti, a onda i iz njih izvući konsekvencije. Prvo i najvažnije – da je sveta Misa vrhunac i izvorište sveg kršćanskog i liturgijskog života, kako to uostalom uči i Drugi vatikanski sabor, i u tom joj se smislu ništa ne smije ni suprotstavljati ni nadređivati. Ona je i gozba i spomen, ali još više, ona je žrtva, znak i uprisutnjenje Kristovog otkupiteljskog djela po prilikama Kruha i Vina, odnosno po Kristovoj Krvi i Njegovu Tijelu. S druge strane, pobožnost klanjanja je oblik pobožnosti, zajedničarski ili individualni, koji nema izravan sakramentalni značaj kao Euharistija, nego spada u sakramentale. U njoj se, istina, izlaže isti Kruh, odnosno isto Kristovo Tijelo, i upravo po tome pobožnost klanjanja pred Svetootajstvom poprima svoju dubinu i ljepotu, ali mnogi drugi elementi mogu biti upitni, jer su proizvoljni, dok to nije slučaj s Euharistijom, pod uvjetom, dakako, da se ne zloupotrebljava.

Dakle, čini mi se da umjesto takve, po meni, opravdane i u učenju Crkve utemeljene gradacije, koja nipošto ne ide za obezvrjeđivanjem ni npr. važnosti poklecanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom pri ulazu u crkvu, ni sabranosti i dubine molitve pred Kristovim tijelom u zatvorenom ili otvorenom tabernakulu, ili izloženom na oltaru, ni nošenja pričesti bolesnicima i umirućima itd., jer tekst uopće ni ne govori o tim oblicima, nego isključivo o pobožnosti koja je poznata pod nazivom (euharistijsko) klanjanje, neki su pročitali ono što nisam htjela reći, odnosno da ostavljam dojam nedovoljnog poštovanja prema Svetootajstvu, a koliko god ponovno i ponovno čitala taj svoj tekst, ne vidim da sam tome dala povoda.

Primjer je to kako vrlo često u našem govoru dolazi do kakofonije i valja nam uvijek brusiti pojmove, jer ono što drugi čuje češće nema veze s onim što je netko rekao, a pri tome uzrok nesporazuma može biti i na jednoj i na drugoj strani: u nedovoljnoj jasnoći onoga tko govori i u nedovoljnoj pozornosti onoga tko sluša. Vjerojatno bi se to moglo primijeniti i na ovaj navedeni slučaj, bez obzira što ga ja i dalje ne vidim takvim. Ali, s druge strane, ne treba ni potcijeniti vrijednost nedorečenosti i nejasnoće, jer izrečena reakcija na njih dovodi do dublje razine promišljanja, i to s obje strane, a u tom smislu i do kvalitetnijeg pretresanja i jasnijeg označavanja onoga što je ostalo visjeti u zraku.

Ono, pak, što sam posebno htjela istaknuti u “spornom tekstu” tiče se s jedne strane kvalitete euharistijskih klanjanja, s druge strane njihove učestalosti i vezanosti uz svetu Misu, a onda i s već obrazložene treće, i to najvažnije strane, njihove međusobne vrijednosne stupnjevitosti s obzirom na razinu sakramentalnosti.

Euharistijska su klanjanja, za onoga tko im pristupa iskrenim i pobožnim srcem, doista posebno milosno vrijeme sabranosti i zahvalnosti, duhovne povezanosti klanjatelja i Spasitelja – i to ne na simboličnoj razini, nego na razini spoznanja Živoga Boga pred kojim se nužno skrušeno pada na koljena, i to je njihova nepresušna vrijednost. Ona su istovremeno i zajedničarska i individualna, usmjeravaju sve sabrane prema navedenom, ali i svakoga ponaosob da se prepusti milosti Duha Svetoga i doživi posebno intiman susret sa svojim Otkupiteljem. Nitko razuman i nitko tko je te vrijednosti spoznao ne će to nijekati.

Međutim, euharistijska klanjanja mogu kriti, a čini mi se da je to tako u posljednje vrijeme, barem dvije opasnosti: da se u tu pobožnost uvuče ono što joj ne priliči i da zasjeni, pa čak i zamijeni Euharistiju. I to se ne može opravdati ni anulirati prisutnošću Svetootajstva. Naime, euharistijska klanjanja su načelno koncipirana od niza naizmjeničnih kraćih razmatranja, molitava i pjesama, uz neke druge elemente, od kojih su najčešći svetopisamski izvatci. U tim klanjanjima, kao što smo već rekli, može doći do izražaja doista i dubina spoznanja vrijednosti Kristova Tijela i njegove Žrtve na Križu, i osnaživati se vjera i izgrađivati duhovnost, ukoliko je sadržaj klanjanja kvalitetno i pravovjerno osmišljen, ali ako je loše, nekvalitetno i nepravovjerno osmišljen, onda to može biti svetogrđe. Bojim se, a to se odnosilo na problematiku klanjanja kod naših mladih, da ona češće ne zadovoljavaju poželjne kriterije i da se u tim razmatranjima pred Presvetim Oltarskim Sakramentom izrekne štošta upitno, pogotovo imajući u vidu činjenicu da ih češće pripremaju oni koji nemaju ni temeljnog teološkog znanja. Tome još samo više negativno pogoduje pjevanje protestantskih pjesama, koje je neizostavno u takvim klanjanjima, a koje naravno ni u primisli ne računaju s Kristovom stvarnom prisutnošću pod prilikama Kruha (i Vina). To je, čini mi se, ozbiljna problematika suvremenih euharistijskih klanjanja mladih, a koju je vrlo teško izbjeći, jer vodi, dugoročno gledano, prema obezvrjeđivanju Svetootajstva, a onda i same Euharistije.

Tome negativnom trendu još više pogoduje činjenica da se euharistijska klanjanja kod mladih organiziraju često (uglavnom jednom tjedno), i to redovito nakon svete Mise, što vodi latentnom usmjerenju mladih na zaključak kako Euharistija zapravo i nije vrhunac i izvorište, nego joj treba nadopuna – klanjanjem.

Naime, ako mladi nisu svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim uronjeni u Kristovu muku, smrt i Njegovo uskrsnuće u euharistijskom klanjanju, nego je ono koncipirano tako da više pobuđuje osobnu duhovnu ugodu, a bojim se da je vrlo često tako, onda ne treba baš nimalo čuditi kad nastanu ozbiljna zastranjenja i kad se koncept klanjanja prebaci na neku drugu razinu gdje Svetootajstvo postaje suvišno. Čisto kao primjer, a moglo bi se takvih navesti stotine, navodim npr. tzv. Domove molitve, u kojima nema više potrebe ni za crkvom, ni za svećenicima, ni za sakramentima, a pogotovo ne za Euharistijom i Svetootajstvom. A takvi su domovi, u kojima zapravo ne treba više čak ni raspelo s Kristom, izniknuli iz svetogrdnih euharistijskih klanjanja, a posljedice se, nažalost, mogu vidjeti i npr. u ovim seansama, koje doista ne mogu drugačije nazvati nego poganstvo. 

S obzirom na sve rečeno, nadam se da dobronamjerni čitatelj, onaj kojemu je važno sačuvati pravovjernost i Poklad Katoličke Crkve, razumije zašto sam na početku teksta napisala da si dajem pravo izreći ono što me muči i da to ne činim ni iz oholosti, ni iz prepotentnosti, ni iz želje za izazivanjem razdora, nego naprotiv iz duboke žalosti što se tako olako i češće mnogima neprimjetno odbacuju najveće katoličke svetinje, kao što su Euharistija ili istinsko klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

U tom smislu mogu samo još jednom ponoviti rečenicu iz ranijeg teksta: da me žalosti i zabrinjava što mladi radije svoju duhovnost vide u pobožnosti klanjanja pred Presvetim, nego u samoj Euharistiji, jer onaj tko shvaća uzvišenu vrijednost Kristove Žrtve uprisutnjene u svetoj Misi, jasno će razumjeti i njezinu uzvišenost i u euharistijskom klanjanju, ali isto tako ako tu vrijednost ne vidi u svetoj Misi, teško da će je ikada stvarno i postojano vidjeti i u klanjanju.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Urednica stranice zlatnadjeca.com
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Susret mladih – susret katoličke ili protest... Koje li ljepote i koje li miline! Rijeke mladih ljudi koji slave Gospodina slijevaju se ovaj vikend po mnogim župama diljem istočne Slavonije ...
Projekt “Reset” – još jedan proj... Onaj tko iole pozornije prati utjecajnije katoličke portale, radio-postaje, a u novije vrijeme i, za sada jedinu, TV kuću, može uočiti kako se...
Kad ateisti i protestanti pokrenu “katoličku... 23. veljače 2017. god. na portalu Bitno.net objavljen je vrlo zanimljiv tekst vrijedan pozornog čitanja pod naslovom Analiza buđenja katolički...
“Opravdane i oslobođene” – bez s... Prema najavi portala Laudato.hr i Bitno.net 4. veljače 2017. god. u Franjevačkom klerikatu u Splitu održana je tribina pod nazivom "Opravdane ...
Tiranija riječju ili kako je protestantizam iznjed... Mnogi današnji pojmovi, gotovo na svim životnim područjima, gube ili oslabljuju stoljećima čvrsto uvriježena značenja i počinju se u javnom di...