Skip to content

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Danas, na blagdan svete Obitelji Božja nam riječ posebno govori o djetetu. Abraham je bio toliko želio potomka – i Bog mu ga je podario. U povijesti spasenja Abrahamova vjera i njegovo potomstvo početak su spasenja koje je došlo do vrhunca po Isusu Kristu. Htjeli bismo, dakle, danas na poseban način progovoriti upravo o djetetu.

  • Gospodine, ti si u hramu prikazan za spasenje cijeloga svijeta. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, spasio si nas svojim utjelovljenjem, svojim rođenjem, svojom smrću i uskrsnućem. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo vjerni svojem kršćanskom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U našem ljudskom ovozemnom postojanju i bivstvovanju dijete ima posebno mjesto. Ono je jamac da ćemo – u njemu, djetetu – živjeti i poslije vlastite smrti. Ono je jamac nastavka naše civilizacije, naše Crkve, svega što smo na zemlji postigli. Po rađanju djece – množe se sinovi i kćeri Božjeg kraljevstva, kako to veli molitva Crkve. Evo kako danas Lukino evanđelje (Lk 2,22-40) govori o djetetu Isusu i – na svoj način – o svakom djetetu.


Neka se posveti Gospodinu


U knjizi Izlaska stoji kako su prigodom izlaska iz Egipta egipatski prvorođenci poginuli, dok je Bog židovske prvorođence poštedio. Otuda Božja zapovijed: budući da su, po sebi, i židovski prvorođenci u noći Izlaska trebali poginuti – a Bog ih je poštedio! – onda svi budući prvorođenci, jednostavno ne pripadaju svojim roditeljima, nego izravno Bogu, tako da je otac svoga sina morao otkupiti novcem. U Isusovom slučaju je to – kao što znademo – bilo drugačije. Isus nije bio otkupljen (konačno, Josip i nije bio njegova pravi otac) nego je bio prikazan. Dijete Isus, kao prvorođenac svoje majke, dakle, na poseban način pripada Bogu.

I to je ono što bismo i mi danas trebali imati na pameti. Svaki čovjek od Boga dolazi, u Bogu živi i Bogu ide. Svako dijete pripada Bogu. Nije naše vlasništvo. Ono, dijete, s nama nije jedno tijelo. Ono, dijete, ima svoj put koji mu je Bog namijenio. Prisjetimo se kako je ono Isus bio odlučan na svome putu kad je rekao svojoj majci u hramu: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Drugom je prilikom rekao: “Tko su moja majka i moja braća?” Isus je ustrajao na onom putu kojim ga je bio uputio njegov Otac. Jasno je, naravno, da će roditelj odgajati svoje dijete tako da ga skloni od zla i uputi na dobro, ali uvijek sa sviješću da njegovo dijete ima vlastiti put na koji ga Bog poziva. Dakle, roditeljima djeca nisu dana, nego povjerena. Uloga roditelja nije da odgojem “proizvodi” vlastite kopije, nego da pomognu djetetu da se razvije u skladu s vlastitim sposobnostima i nagnućima, ili točnije rečeno – da odgovore na vlastiti, jedinstveni i neponovljivi poziv koji im sam Gospodin upućuje.


Ta vidješe oči moje spasenje tvoje


Ono je budućnost. U židovskoj tradiciji osobito je naglašeno poštovanje prema roditeljima, ali roditelji u isto vrijeme s ponosom i poštovanjem gledaju vlastitu djecu, jer su oni novi dionici Božjih obećanja i Božjeg saveza. Vidimo u današnjem evanđelju dirljivi prizor kako starac Šimun s ganućem uzima u naručje dijete Isusa i zahvaljuje Bogu što mu je dao milost da još za svoga života primi u naručje Spasitelja svijeta. Međutim, ako u Isusu prebiva sva punina božanstva, nisu li i naša djeca slika Božja? Ako je na Isusa sišao Duh Sveti, nisu li i naša djeca dionici toga istoga Duha po krštenju? Ako je Krist Gospodin uzvišeni Kralj u Kraljevstvu nebeskom, nisu li i naša djeca – po Isusovim riječima – najveća u tom Kraljevstvu?

Što se hoće reći? Upravo to, da je čovjek po Božjoj ljubavi, po Kristovu spasenju i snagom Duha Svetoga uzdignut u Božansku obitelj. Svaki čovjek, a osobito oni maleni i prezreni. Tako i u našim obiteljima možemo i trebamo biti na spasenje jedni drugima, što onda znači da trebamo imati i duboko poštovanje jedni prema drugima.


A i tebi će samoj mač probosti dušu


Starac Šimun naviješta Mariji da će mač boli probosti njezino srce. Božja nam riječ ne daje isprazna obećanja. Sveti Marijin život bio je ispunjen i trpljenjem, a vrhunac je bila Isusova gorka muka i smrt. Upravo tako – više ili manje – živi i svaka kršćanska obitelj. Koliko god mi bili Bogu vjerni – možda upravo zbog toga – i mi proživljavamo svoja poniženja, svoje patnje i svoje križeve. I znamo: kao što je Isus zbog svoje poniznosti bio uzvišen iznad svakog stvorenja, tako se i mi po svojoj ustrajnosti nadamo ući u istu slavu s njime.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Poslanje kršćanske obitelji – razmišljanje u... Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda postav...
Sv. Obitelj Isusa, Marije i Josipa (B) RAZMIŠLJANJA UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Post 15,1-6; 21,1-3 Nakon velikih ispita na koje je Gospodin stavio prijateljstvo s Abra...
Čuvati svetost obitelji – razmišljanje uz Sv... Utjelovljenjem Sina Božjega počeli smo otkrivati dar posinstva koji nam Bog po njemu daruje. Isus nam je svojim životom i propovijedanjem otkr...
Meditacija uz blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije... Časti oca svojeg Knjiga Sirahova u današnjem prvom čitanju svečano proglašava uzvišenost i potrebu štovanja vlastitih roditelja. Poziv ...
16. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Ljeto je i vrijeme odmora. Danas nam Gospodin govori upravo o tome. O potrebi odmora. I onog tjednog i onog svako...