Skip to content

Sveti Barnaba

Sveti Barnaba, bliski suradnik svetoga Pavla, liturgijski se časti 11. lipnja, a predaja ga zbog njegove duhovne veličine naziva apostolom, iako se nije ubrajao među Dvanaestoricom.



Na više mjesta Djela apostolska nam donose različite zapise iz kojih možemo saznati dosta toga o svetom Barnabi. Tako ondje (Dj 4,36) čitamo da je njegovo ime zapravo bilo Josip, ali su ga apostoli nazvali Barnabom, što u prijevodu znači Sin utjehe. Značajan je to podatak koji nam, uz druge opise toga vrloga muža, potvrđuje da je Barnaba bio pun Duha Svetoga i onaj koji je znao ohrabrivati prve kršćane, kako u podnošenju različitih oblika trpljenja za Krista, tako i u pronalaženju radosti u svem svom kršćanskom životu.

Također, Djela nam apostolska potvrđuju da je Barnaba bio levit, odnosno svećenik proistekao iz Levijeva plemena. Levi je bio sin starozavjetnoga praoca Jakova (Izraela), Izakova sina, a svi su Levijevi potomci bili određeni za svećeničku službu. Kod podjele zemlje između 12 Izraelovih plemena, u vrijeme Mojsijeva nasljednika Jošue (13. st. pr. Kr.), Levijevo pleme nije dobilo svoj teritorij, nego je, kako je rečeno, bilo raspoređeno po svim izraelskim plemenima i imali su zadaću čuvati Kovčeg Saveza i vršiti određene religiozne dužnosti, a narod je prema njima imao obvezu u davanju desetine. Pripadali su nižem svećeničkom redu, uz tzv. aronovce, odnosno one svećenike koji su izravno potjecali od Mojsijeva brata Arona i u vršenju religioznih čina imali su važniju ulogu.

Činjenica da je Barnaba bio levit nije zanemariva, jer nam potvrđuje njegovo dobro poznavanje židovskoga Zakona i važnost liturgije, što je vjerojatno pridonijelo i oblikovanju bogoslužja prvih kršćana, a također i potkrjepljuje njegovu učenost i rječitost, o kojoj nam Sveto Pismo govori na više mjesta.

Na istom mjestu Djela apostolska navode i da je Barnaba bio Židov iz dijaspore, odnosno da je rodom bio s Cipra, kao i da je srcem prihvatio sve ono što je Krist naučavao, posebno kad je riječ o ljubavi prema bližnjemu, jer je svoju imovinu koju je posjedovao – jednu njivu – prodao, a novac postavio apostolima pred noge na raspolaganje. Znak je to njegove velikodušnosti i prepoznavanja važnosti širenja Evanđelja.

Djela nam apostolska svjedoče i o Barnabinoj neustrašivosti i čvrstoj vjeri. Tako ondje (9,27) čitamo kako su se učenici bojali Pavla nakon njegova obraćenja i dolaska u Jeruzalem, jer nisu povjerovali da je doista učenik, ali ga je Barnaba doveo pred apostole i ispripovjedio im što se sve zbilo s njim na putu u Damasku i nakon njega, te je svojim autoritetom posvjedočio da je Gospodin Pavlu rekao da smjelo naviješta Evanđelje u njegovo ime. No, kako su Pavlu mnogi radili o glavi, odlučili su apostoli poslati ga u Tarz, gdje je proveo više godina. Kasnije će, po njegovu povratku, opet Barnaba odigrati najveću ulogu, jer su njih dvojica zajedno nastavili naviještati Riječ Božju. Upravo onako kako je Duh Sveti navijestio apostolima u Jeruzalemu dok su jednom prilikom postili i molili: “De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao” (Dj 13,2b).

Naime, nakon što je đakon Stjepan Prvomučenik podnio svoju mučeničku smrt kamenovanjem, a sve se to odigralo pred Pavlovim očima, neki su od prvih kršćana, bježeći pred progonima, došli i do Antiohije, gdje su navješćivali Evanđelje ne samo Židovima, nego i Grcima. Na njihovo propovijedanje mnogi su se obratili, a kada su za to čuli apostoli u Jeruzalemu, poslali su ondje Barnabu. Barnaba je, kako nam svjedoče Dj 11,24, bio muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere, tako da se po njegovu propovijedanju još znatnije proširila i učvrstila kršćanska zajednica u Antiohiji.

Barnaba je pak prepoznao značenje antiohijske zajednice pa je otišao u Tarz potražiti Pavla, tako da su ta dva velika kršćanska orijaša propovijedali ondje punu godinu dana i priveli mnoge Isusovu nauku, pa je stoga i razumljivo da su se upravo ondje kršćani nazvali tim imenom.

Barnaba i Pavao su tako nastavili djelovati, poslije Antiohije su otišli u Jeruzalem, a onda se opet, po odluci apostola, vratili u Antiohiju i sa sobom su poveli Ivana zvanog Marka, odnosno pisca drugoga Evanđelja i Barnabinog nećaka. No, taj je Ivan, kasnije dakle evanđelist Marko, sudeći po onome što čitamo u Dj 15,36-41, bio mladić nestalna duha koji je u važnom trenutku napustio Pavla i Barnabu i u tom smislu ugrozio djelo navješćivanja koje su provodili. To mu je Pavao duboko zamjerio, dok je Barnaba, vjerojatno vodeći se rodbinskom naklonošću, bio spreman pružiti mu još jednu priliku. Sveto Pismo kaže da ih je zbog Marka spopala tolika ogorčenost da su se razišli: Barnaba je s Markom otišao na Cipar, a Pavao je sa sobom poveo Silu i navješćivali su riječ Božju diljem Sirije i Cilicije.

Zanimljiv je i pomalo neobičan taj podatak koji je zabilježio sveti Luka u Djelima apostolskim, jer nam se, bez dubljega poznavanja stanja, mogu nametati različiti zaključci, od Pavlove moguće pretjerane strogosti do Barnabine popustljivosti zbog rodbinske prisnosti. Kako bilo, valja uočiti kako je taj nestalni mladić Ivan zvani Marko kasnije itekako opravdao povjerenje koje mu je povjerio Barnaba, ali i da je možda upravo na takvu njegovu novostečenu ozbiljnost utjecala i Pavlova ustrajnost u navedenoj odluci. On će, naime, postati pratilac svetoga Petra i na temelju onoga što mu je on prenio napisao je i svoje Evanđelje. Bit će i od velike koristi samom svetom Pavlu, kako on to potvrđuje u 2 Tim 4,11.

Isto tako, dobro je primijetiti da se Pavao i Barnaba ipak nisu definitivno razišli, jer i dalje čitamo u Pavlovim poslanicama pozdrave upućene Barnabi. Ipak, putovi su im se razišli, a novozavjetni tekstovi dalje prate Pavlova misijska putovanja, dok se o Branabi manje-više gubi trag. Prema predaji, ponovno je otišao na Cipar naviještati Božju riječ, te je ondje ubijen mučeničkom smrću tako što su ga kamenovali i spalili. Štuje se kao zaštinik Antiohije i Cipra, a zazivaju ga kod olujnog vremena s tučom.

Iako u našim krajevima nije posebno raširen njegov kult, sve navedeno potvrđuje da je bio doista velik i pun Duha Svetoga, a njegova gorljivost u naviještanju Božje riječi svakako bi trebala biti poticaj svakome kršćaninu, a posebno onima koji su po svom zvanju pozvani na takvu uzvišenu zadaću.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Obraćenje svetog Pavla 25. siječnja Crkva slavi Obraćenje svetog Pavla, blagdan preko kojega nam posebno želi pred oči staviti životni put Apostola pogana, onoga koji je od ...
Obraćenje svetog Pavla (25. siječnja) „Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova.“(Ef 3,8) Najznačajn...
Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije Sveti Josip, Isusov poočim i zaručnik Blažene Djevice Marije, jedan je od svetaca Katoličke Crkve o kojima nemamo puno povijesnih podataka, a ...
Sveti Petar Damiani Povijest Crkve povijest je, u moralnomu i duhovnomu smislu, uspona i padova. Redovito se tako događalo da bi u Crkvi popustio prvotni zanos, a...
Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice M... Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vreme...