Skip to content

Sveti Ciprijan

sveti-ciprijan


Život (?-258.)


Podatke koje znamo o Tasciju Ceciliju Ciprijanu, znamo iz njegovih djela. Rođen je početkom 3. st. u Kartagi u dobrostojećoj obitelji, gdje je bio odgojen po svim pravilima onoga vremena, postavši potom vrlo uspješan govornik. Nije sigurno koristi li svoj intelektualni odgoj za birokratsku i sudsku karijeru (cursus honorum) ili kao učitelj govorništva. Oko 246. pod utjecajem svećenika Cecijana obraća se na kršćanstvo, dijeli velikodušno svoje imanje siromasima, te napušta prethodnu djelatnost da bi se posvetio samo kršćanskoj vjeri. Postat će omiljen i poštovan, te će, nakon što je postao svećenikom, biti izabran za kartaškog biskupa 248./249. Početno protivljenje nekih kartaških svećenika predvođenih Novatom (Novatus), koji su mu zavidjeli na brzom usponu, nadiđena je 253.

Ujesen 249. car Decije je, zbog teške krize, naredio sveopće svečano zazivanje bogova (supplicatio) po cijelom Carstvu, držeći loše stanje srdžbom bogova. Sudjelovanje u ovoj molitvi bilo je potvrđivano potvrdom (libellus) koju je davala Komisija. Tko bi odbijao žrtvovati izlagao se zatvoru, oduzimanju dobara, torturama, izgnanstvu ili čak smrti. Nije moguće osvjedočiti se je li Decijev edikt bio usmjeren protiv kršćana, budući da je obvezivao sve građane Carstva, međutim njegove posljedice su bile katastrofalne, jer njima nije bilo dopušteno pored svoga prakticirati nijedan drugi kult. Bilo je onih koji su prinijeli žrtve (sacrificati), kao i onih koji su donijeli samo dijelove zadimljene tamjanom (thurificati), jedni su dobili potvrdu bez prinošenja žrtve zahvaljujući dobrim vezama (libellatici). Međutim, bilo je onih vjernika, među njima i Ciprijan, koji su izbjegli progon bijegom. Ciprijan se ipak nije vodio željom da se spasi, koliko onom drugom da ne liši svoje vjernike pastira, jer su već u zimu 249./250. umrli u zatvorima biskupi Rima (Fabijan), Antiohije, Jeruzalema. Ciprijan je napisao mnoga pisma svojoj zajednici, što ga ipak nije poštedjelo kritika zbog bijega (rimska zajednica ga je podsjetila da je trebao radije podnijeti mučeništvo, nego se povući).

Srećom progon je završio već 251. godine, no tek nakon toga su počeli teološki i pastoralni problemi vezani uz proteklo razdoblje. Velika većina vjernika koji su stvarno ili prividno žrtvovali odmah su priznali svoj otpad od vjere i požurivali da ih se vrati u Crkvu. Povratak je bivao gotovo neposredan kao odgovor na pisma mira koja su posredovala za njihov povratak u zajednicu, a ta pisma su pisali ispovjedaoci (confessores). Brz povratak u zajednicu događao se dijelom i radi toga što bi lapsi, pokazavši pokajanje, bili primani čak bez da moraju proći razdoblje pokore. Iz progonstva Ciprijan je zabranio ove postupke, predlažući istoznačno ponašanje nakon što završi progon. Nakon što je on tražio oštrije mjere, pojavila se skupina nezadovoljnika pod vodstvom đakona Felicissima, kojima se pridružilo pet svećenika, od kojih je jedan Novat, koji je otišao u Rim, gdje je podupro Novacijana u nastojanjima protiv novog pape Kornelija.

Kad se nakon progona u proljeće 251. Ciprijan vratio u Kartagu, izopćio je Felicissima i njegove pristaše. Objavio je dva pastoralna pisma: jedno o palima (De lapsis) i drugo o raskolu (De unitate ecclesiae), potom je sazvao sabor koji je potvrdio odredbe koje je propisao Ciprijan. Određeno je da se sve otpadnike od vjere (lapsi), bez razlike, pripusti pokori, te bi se izmirili s Crkvom barem u trenutku smrti. Trajanje okajavanja je trebala biti razmjerna težini slučaja. No kako je malo iza toga zavladala smrtonosna kuga, koja je izazvala nove progone i patnje kršćana, Ciprijan pokazuje svoju gorljivost posvetivši se njezi bolesnika.

Posljednje godine njegova života ipak su prošle u kontroverziji oko pitanja ponovnog krštenja heretika. Afrička Crkva, čemu je svjedok bio i Tertulijan nekoliko desetljeća prije, stala je na stanovištu da krivovjerce treba ponovno krstiti, dok je rimska priznavala valjanim njihovo krštenje. Došlo je do velikog spora koji je utihnuo nakon što je Valerijan započeo novi progon 257.-258. Papa Stjepan umire 257., a Ciprijan je najprije zatočen, te poslan u izagnanstvo u Kurubis, da bi 14. rujna 258. bio pogubljen mačem blizu Kartage. On je prvi biskup mučenik afričke Crkve.


Djela


Ciprijanova spisateljska djelatnost je usko vezana s događajima njegova života i vremena. Svi su spisi nastali u posebnim uvjetima i imaju praktične ciljeve. Bio je čovjek djelovanja, te je više skrbio oko duhovnog vođenja duša, nego do teološke spekulacije. Ne posjeduje Tertulijanovu dubinu, ni književni talent, ni vatrenost, ali je bio obdaren praktičnom razborom koji ga je držao daleko od pretjerivanja i provokacija. Stil i jezik su mu jasniji i dorađeniji, a pokazuju veći utjecaj biblijskih slika. Imao je veliko divljenje prema Tertulijanu, čija djela je redovito čitao (Da magistrum – Daj učitelja, govorio bi sluzi kad bi tražio Tertulijanova djela za čitanje). Spisi su mu sadržajem i formom prirodni, jasni, mirni, kako se dolikuje jednom biskupu. Jezik mu nije tako bogat kao Tertulijanov, ali je pravilniji. Kasnijim pokoljenjima slovo je kao klasik kojeg su mnogo čitali i prepisivali.

Ad Donatum (Donatu, 246.): napisano neposredno nakon obraćenja prijatelju Donatu u obliku pisma. Izvještavao o čudesnom djelovanju milosti Božje u njegovu obraćenju. Objašnjava kako je po sakramentu preporođenja napustio poganski svijet i njegovu pokvarenost, odbacujući zablude i strasti prethodnog razdoblja života.

De habitu virginum (O vladanju djevica, 249.): oslanjajući se na Tertulijanov De cultu feminarum, hvali Bogu posvećene djevice – “cvijeće u vrtu svete Crkve” i potiče ih da se čuvaju svjetovnih zamamnosti, te im daje upute o odijevanju. Napisano je malo prije nego je postao biskupom.

De lapsis (O otpadnicima, 251.): Ciprijan daje upute biskupima kako trebaju postupati s onima koji su za vrijeme progonstava svoju vjeru prividno zatajili, a sada se žele vratiti natrag. Pokazuje smisao za razumijevanje prema slabima, ali i strogost. Svi lapsi moraju biti podvrgnuti sankcijama već prema veličini njihove krivnje.

De Ecclesiae unitate (O jedinstvu Crkve, 251.). Najbolji je i najvažniji Ciprijanov spis u 28 poglavlja. Izgleda da mu je prvotni cilj pisati protiv Novacijanove šizme, više nego protiv one koja se stvorila u Kartagi s Felicissimom. U uvodu svaki raskol naziva đavlovim djelom i najvećim zločinom. Prelazeći na teme veli: Crkva je Kristova jedna. Ona je Noina lađa, jedino sredstvo spasenja koje je ponuđeno čovjeku (nešto slično je govorio i Origen, njegov suvremenik). Izvan Crkve nema spasenja, pa niti za heretika koji podnosi mučeništvo u Kristovo ime, jer njegova ispovijest Kristova imena nije čista zato što razdire jedinstvo Crkve. Temelj crkvenog jedinstva je primat Petrov i jedna crkvena hijerarhija. No taj primat rimskog biskupa je primat ljubavi. Svaki je biskup odgovoran za svoje ponašanje pred Bogom. Odijeljena hijerarhija nikako se ne može složiti s jedinstvom univerzalne Crkve. Znak pripadnosti Crkvi jest veza koju vjernici podržavaju s biskupom. Prekidati ovu vezu težak je zločin. Nemini salus nisi in Ecclesia! Ciprijan dokazuje jednost Crkve svetopisamskim tekstovima i raznim simbolima.

De dominica oratione (O Gospodnjoj molitvi, 251./252.). U ovom spisu tumači Očenaš. Služio se u određenoj mjeri Tertulijanovim spisom De oratione, ali obrađuje argument mnogo dublje i potpunije. Molitva Gospodnja je sažetak sve kršćanske vjere, a zaziv Oče naš izražava sinovsko posvojenje koje primamo s krštenjem.

Ad Demetrianum. Pobija nekog Demtrijana koji je prebacivao na kršćane odgovornost za nedaće koje su pogodile carstvo: rat, kuga, neimaština, suša.

De mortalitate. Traktat nastao u vrijeme epidemije kuge koja je pogodila Kartagu 252. Govori vjernicima o smislu smrti i umiranja. Za vjernika smrt je odmor nakon borbe, Kristov poziv, otvara vrata vječnosti.

De opere et eleemosynis (Dobra djela i milostinja). Nastao u isto vrijeme kad i De mortalitate da potakne vjernike na velikodušnost u potrebama koje su nastale u vrijeme kuge i neimaštine. Ciprijan poučava vjernike kako su dobra djela djelotvorna za spasenje.

De bono patientiae (O korisnosti strpljivosti, 256.). Veliča ovu krepost naslanjajući se na Tertulijanov spis De patientia. Uspoređujući ih opaža se da kod Ciprijana nema spekulativnih naglaska, nema polemičnosti protiv žena, iako je u tom pitanju Ciprijan također vrlo strog. Stalo mu je do zajednice, sloge i jedinstva.

De zelo et livore (O ljubomori i zavisti). Ljubomori i zavisti suprotstavlja kao lijek ljubav prema bližnjemu.

Ad fortunatum de exhortatione martyrii (Poticaj na mučeništvo, 257.). Radi se o antologiji biblijskih tekstova s ciljem da ojača kršćane u vidu budućih progona.

Ad Quirinum: testimoniorum libri III (248-49.). Napisano Kvirinu na zahtjev, a sastoji se od tri knjige u kojima su sažeti određeni biblijski tekstovi. Prva knjiga je apologija protiv židova, druga je sažetak kristologije, a treća je napisana na Kvirinov dodatni zahtjev. Sadrži sažetak moralnih odredbi i vodič u prakticiranju kršćanskih kreposti.

Quod idola dii non sunt (Idoli nisu bogovi). Pokazuje kako poganska božanstva nisu bogovi nego stari kraljevi koje se štovalo nakon smrti. Drugi dio potvrđuje postojanje jednoga Boga, nevidljivog i naobuhvatljivog. U trećem dijelu je sažetak kristologije.

Pisma. Njegov epistolarij sadrži 81 pismo: 59 njegovih pisama drugima, 16 koja su drugi pisali njemu te 6 pisama sa sinoda u Kartagi.

Problematika pisama:

  • a) od 1. do 4. pisma: disciplinska pitanja mjesne Crkve
  • b) od 5. do 68. pisma: pitanja koja se vežu uz Decijev progon, pisma zajednici u kojima ih podržava
  • c) od 69. do 75. pisma: pitanja krštavanja heretika
  • d) od 76. do 81. pisma: pitanja koja se vežu uz Valerijanov progon.

Teološki nauk


Ako se za Tertulijana može reći da se nikad nije upustio u sustavno izlaganje kršćanskog nauka, Ciprijan je još manje bio za takav pothvat, pogotovo što su mu nedostajali i izvornost koju je imao Tertulijan i spekulativna moć koju je imao Origen. Ipak je ostavio velikog traga u zapadnoj teologiji i bio je jedan od najvećih teoloških autoriteta sve do Augustina, posebno u ekleziologiji.


Ekleziologija


Ciprijan drži da je Crkva jedini put spasenja, što izražava poznatom formulom: Izvan Crkve nema spasenja (Salus extra Ecclesiam non est). Isto tako Ciprijan tvrdi da ne može imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku. Zato je neophodno biti dio Crkve i ostati u njoj, kao što reče na jednom drugom mjestu: Nije kršćanin onaj tko nije u Crkvi Kristovoj. Crkva je zaručnica Kristova, te se prema njoj nitko ne smije odnositi kao prema preljubnici, to jest ne može si dopustiti preljubnički odnos idući k drugoj, jer se tako lišava svih obećanja koja su dana Crkvi. Tko napusti Crkvu ne može pristupiti Kristu ni primiti nagradu. Postao je tuđinac, neprijatelj, profan u odnosu prema vjeri. Shodno tome temeljno obilježje Crkve je jedinstvo, što Ciprijan izražava slikovito uspoređujući ga s Kristovom haljinom koja je bila iz jednog komada, koju vojnici nisu htjeli pokidati. Nedjeljivo jedinstvo Crkve dolazi od Oca nebeskoga i ne može nitko posjedovati Kristovu haljinu tko bi kidao i razdirao Kristovu Crkvu.

Nadalje, Ciprijan se služi i drugim slikama da iskaže bogatstvo ekleziološkog sadržaja: Crkva je poput Noine korablje izvan koje se nitko ne može spasiti, poput mnoštva zrnja koje oblikuje samo jedan euharistijski kruh, ili poput lađe kojoj je za kormilom biskup. Međutim, najdraža mu je slika Majke koja okuplja svu svoju djecu u jednu veliku obitelj, i sretna je da može priviti na grudi jedan narod, jedan tijelom i dušom. Kršćanin koji se odvaja od Crkve, sebe osuđuje na smrt (duhovnu). Jedinstvo Crkve, po Ciprijanu, temelji se na biskupu, vidljivom auktoritetu koji sačinjava središte zajednice. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu, a ako netko nije s biskupom, nije u Crkvi. Solidarnost opće Crkve se temelji na solidarnosti biskupa koji tvore jednu vrst senata. Oni su nasljednici apostola, a apostoli su bili biskupi svoga vremena i na njima je utemeljena Crkva. Kristove riječi Tu es Petrus Ciprijan tumači kao davanje ovlasti cijelom episkopatu, ne samo Petru, jer oni sjedinjeni u ljubavi i slozi jedan s drugim tvore od opće Crkve jedno tijelo. Kad Krist povjerava najprije Petru moć da svezuje i razriješuje, time ponajprije potvrđuje volju da njegova Crkva bude jedna.


Rimski primat


Što se tiče primata rimskog biskupa, neki Ciprijanovi tekstovi umanjuju njegovu jurisdikcijsku vrijednost nad drugom subraćom. Naime, čak niti Petar ne bi imao veće ovlasti u odnosu na druge apostole. S druge pak strane sam Ciprijan odaje Rimskoj Crkvi najveće pohvale zbog njezine uloge oko jedinstva Crkve i vjere, slikovito govoreći da je iz Petrove stolice izišlo jedinstvo biskupa. Tako je, po njemu, Petrova katedra glavna Crkva (Ecclesia principalis) i izvorišno mjesto svećeničkog jedinstva, premda jasno pokazuje da Rimskoj Crkvi ne dopušta nikakvo pravo da bi određivala umjesto drugih sjedišta, što je rezervirano pojedinim pastirima, koji će samo Bogu polagati račun o vlastitom upravljanju. Jedina prava Crkva počiva na Petru i na njegovim nasljednicima. Petar nije samo simbol, nego i temelj jedinstva. Vidljivi znak iskonskog jedinstva Crkve koja izlazi iz Oca i od jedinog Krista, iz jednog krštenja, iz jedne vjere i jednog kršćanskog poziva je Petar na kojem je Krist sagradio Crkvu. Svim biskupima je dana jednaka moć, ali u Petru se ogleda iskonsko jedinstvo biskupskog auktoriteta.

Ciprijanu je stalo do biskupske kolegijalnosti u kojoj je rimski biskup primus inter pares.


Krštenje


Za razliku od Tertulijana, Ciprijan je mišljenja da krštenje treba dijeliti djeci što je prije moguće, ne čekajući niti 8 dana od rođenja, kao što je bio običaj u to vrijeme. Uz to, u čemu se slaže s Tertulijanom, priznaje da postoji krštenje krvlju ili mučeništvo, čega su dionici katekumeni koji umiru u progonima premda nisu primili sakrament. Glede nekih vidova krsne prakse Cirpijan je bio u sukobu s papom Stjepanom, vjeran predaji afričkih Crkava da ponovno dijele krštenje onima koji su bili kršteni u shizmatičkim ili heretičkim zajednicama. Po njemu, krštenje je samo jedno, kao što je jedan Bog i jedna Crkva. Ono je neotuđivo vlasništvo Crkve i samo je unutar nje djelotvorno, te ga shizmatici i krivovjerci ne mogu podjeljivati. Oni, štoviše, čineći to samo otežavaju svoj položaj i gomilaju grijeh na grijeh. Rimska predaja je bila drukčija, te se zadovoljavala primati one koji su bili kršteni od raskolnika ili krivovjeraca samo uz polaganje ruku. Ciprijan polaže pravo na jurisdikcijsku autonomiju svake Crkve da u takvim stvarima odlučuje samostalno, odričući pravo rimskom biskupu da se miješa u takva pitanja koja su povjerena mjesnom biskupu.


Pokora


Ciprijanov stav o pokori nalazi se u sredini između dva ekstrema: laksizma vlastitog svećenstva i rigorizma Novacijanovih pristaša u Rimu. U Ciprijanovim spisima se ne pronalazi nikakva naznaka da je u Rimskoj Crkvi postojalo razlikovanje oprostivih i neoprostivih grijeha, kao što to prethodno čini Tertulijan. Štoviše, Ciprijan izričito tvrdi da se ne može govoriti o pokori, a da u isto vrijeme bude uskraćen njezin plod, to jest da se tvrdi kako postoje grijesi koji ne mogu biti oprošteni. Ne vidi se ni po čemu da bi praksa Crkve Ciprijanova vremena, da izmiruje one koji su iz svoje slabosti u progonima bili nevjerni (lapsi), u ičemu bila suprotna dotadašnjoj pokorničkoj praksi Crkve. Po Ciprijanu javna pokora se sastoji od tri različita čina: ispovijed, zadovoljština proporcionalna grijehu i pomirenje. Više od svih svojih prethodnika Ciprijan naglašava važnost ozdraviteljske kreposti i sakramentalno obilježje čina pomirenja.


Euharistija


Svijest da je Crkva otajstvo jedinstva se upotpunjuje u Ciprijanovom promišljanju euharistije, koja je nastavak žrtve Kristove i Kristova stvarna prisutnost, kao hrane u kojoj se Krist daruje svim vjernicima da bi uvećao i zapečatio crkveno jedinstvo. Krist, u sebi ispunjavajući pralik mane koja je dana u pustinji svakom Izraelcu u jednakoj mjeri bez obzira na dob i na spol, postaje hrana svakom vjerniku. Euharistija također daje snagu, štiti od otpada od vjere, izgrađuje mučenike. Kada vjernik u molitvi Gospodnjoj moli „kruh naš svagdanji“, moli, u duhovnom smislu, kruh života, hranu spasenja, da se ne odijeli od tijela Kristova i ne udalji od posvećenja. Njegovo 63. pismo (De sacramento calicis Domini) je jedini prijenicejski spis koji je potpuno posvećen euharistiji.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

Latest posts by dr. Ivan Bodrožić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveti Kornelije i sveti Ciprijan 16. rujna Crkva liturgijski časti dvojicu mučenika prvotne Crkve - svetoga papu Kornelija i svetoga Ciprijana, biskupa Kartaškoga, koje međusobno pove...
Korablja označava Krista i Crkvu Čovječanstvu, spašenu u korablji na nemirnu moru, golubica s maslinovom grančicom naviješta mir od kataklizme potopa: Grb općine Arch (Kanton Bern...
Sv. Ignacije Antiohijski 17. listopada Crkva časti sv. Ignacija Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika sv. Ivana Evanđeliste, starokršćanskog pisca, poznatog pod naz...
Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crk... Neka povijesna i kulturna razmišljanja „Za patrijarhe sklone politici, oikonomía postala je način realistične prilagodbe postojećim ...
Sveti Ivan Zlatousti 13. rujna Crkva slavi spomendan svetog Ivana Zlatoustoga, carigradskog patrijarha i crkvenog naučitelja iz 4. st., vrsnog propovjednika i teologa, te ...