Skip to content

Sveti Ivan Zlatousti

13. rujna Crkva slavi spomendan svetog Ivana Zlatoustoga, carigradskog patrijarha i crkvenog naučitelja iz 4. st., vrsnog propovjednika i teologa, te ustrajnog borca za pravdu i red u Crkvi i društvu. Zbog svojih jasnih prijekora raskošnog i raskalašenog života carskih i crkvenih velikodostojnika, navukao je na sebe bijes carice Eudoksije i aleksandrijskog patrijarha Teofila, pa je više puta bio proganjan i konačno svrgnut i prognan u Armeniju. Uz svetog Bazilija Velikog, Atanazija i Grgura Nazijanskog, proglašen je velikim istočnim crkvenim ocem, a istočna liturgija nosi njegovo ime.


Sveti Ivan Zlatousti


Život


Ivan se rodio između 344. i 354. (vjerojatno između 348. i 350.) u Antiohiji u uglednoj kršćanskoj obitelji koja mu je osigurala klasičnu naobrazbu i kršćanski odgoj. O njemu je najviše skrbila majka Antuza koja je ostala udovicom s 20 godina i nije se više htjela udavati. Nakon što je prošao retoričku izobrazbu (učitelji su mu bili poganski filozof Androgacije i poznati govornik Libanije), oko dvadesete godine života (između 367. i 372. godine) se dao krstiti (krstio ga je antiohijski biskup Melecije, čijoj je zajednici Ivan pripadao, a koji je bio biskupom od 360. do 381.) te mu je povjerena služba čitača u zajednici. Nedugo potom se odlučuje okrenuti askezi i izučavanju Svetog pisma (zajedno s Teodorom Mopsuestijskim), u čemu mu je, među ostalima, učitelj bio Diodor iz Tarza. U početku je doduše provodio isposnički život u obiteljskoj kući, da bi potom živio četiri godine pod vodstvom jednog anakorete i dvije godine samostalno u jednoj pećini u brdima blizu Antiohije. Pritisnut zdravstvenim problemima vraća se u grad, gdje je 381. godine zaređen za đakona, a 386. i za svećenika (za svećenika ga je zaredio Melecijev nasljednik Flavijan). Od tada se narednih 12 godina posvećuje propovjedanju kao katedralni propovjednik, na temelju čega je zbog izuzetnog govorničkog dara u 7. stoljeću prozvan nadimkom Zlatousti.

Kada 397. godine umire carigradski patrijarh Nektarije, Ivana izabiru za njegova nasljednika, čemu se on sam opirao i nerado prihvatio. Iz Antiohije je odveden na prevaru. Carski službenik Eutropije, ministar na dvoru cara Arkadija, pozvao je Ivana na dogovor izvan gradskih zidina i odveo ga u Carigrad, jer ga narod inače ne bi pustio iz Antiohije. Za biskupa ga je, preko volje, u veljači 398. godine zaredio aleksandrijski patrijarh Teofil, koje je bio snovao na tako važnu biskupsku stolicu staviti nekog od sebi odanih ljudi. Premda se oko njegova izbora složio car i carica, dvor i biskupi patrijarhata, ipak je uskoro doživio mnoge nedaće i od strane dvora i od crkvenih ljudi.

Povod da se carski dvor okrene protiv njega je zaštita i utočište koju je u prvostolnoj crkvi pružio carskom službeniku Eutropiju kad je pao u caričinu nemilost (399.). Eutropije je i sam bio na udaru Ivanova propovijedanja kao čovjek neumjereno raskošnog života, pa je stoga želio ograničiti prava Crkve, na poseban način pravo azila. Nakon jedne pobune gotskih vojnika u carskom garnizonu, pao je u caričinu nemilost, te je u prvi tren pronašao utočište u Ivanovoj crkvi, ali kako nije imao povjerenja, tako je napustio crkvu, nakon čega su ga uhvatili i osudili na smrt. Ovaj događaj je Zlatoustome priskrbilo neprijateljstvo dvora, pogotovo nakon propovijedi koju je održao tih dana o nepostojanosti društvenog ugleda i svjetovne moći i ovozemne vlasti. A često je propovijedao protiv raskoši, rasipnosti, svjetovnih zabava, razuzdanosti i bogatstva, u čemu se je posebno pogođenom osjećala carica Eudoksija. S crkvene pak strane, uz Teofila Aleksandrijskog, imao je žestoke protivnike u trojici biskupa koji su često dolazili u Carigrad: Severijan iz Gabale, Antioh iz Ptolomaide i Akacije iz Bereje. Želja da iskorijeni zlouporabe i nepravilnosti kojih je bilo mnogo među klerom, priskrbila mu je neprijateljstvo i nekih drugih predstavnika svećenstva. Došavši u Carigrad našao je veliku duhovnu zapuštenost u narodu i kleru, te se dao na reformu. Na jednoj sinodi u Efezu svrgnuo je s položaja neke biskupe koji nisu prezali od simonije.

Sukob s Teofilom je se rasplamsao 402. godine nakon što je Zlatousti pružio utočište, gostoprimstvo i zaštitu četvorici monaha („Duga braća“) koje je Teofil bio prognao u pustinju radi origenizma: Radi se o Dioskuru (biskup), Amonu, Euzebiju i Eutimiju pozmatim isposnicima i učenim teolozima, a ime su dobili radi iznimno visokog stasa. U egzegezi su slijedili, doduše, Origena, ali su odbacivali neke njegove doktrinalne postavke. Tom prigodom Teofil je trebao doći u Carigrad da se opravda pred biskupskom sinodom radi svog ponašanja prema četvorici braće i premda drugima koji su bili na njihovoj strani. Međutim, Teofil je iskoristio ovu prigodu da prijeđe u protunapad, te da podmićivanjem i prijevarama izmijeni tijek događanja. Teofil je uspio okrenuti protiv Zlatoustoga čak i biskupa Epifanija iz Salamine, zakletog antiorigenistu, koji je tek nakon razgovora s jednim od četvorice braće počeo shvaćati kako ga je prepredeni Teofil prevarom iskoristio za svoju stvar. Tako se nije pojavio pred Ivanovom sinodom, već je sam sazvao sabor „kod hrasta“ u blizini Kalcedona godine 403. Uz pomoć 36 biskupa, ponajviše egipatskih, osuđuje Zlatoustoga na temelju 29 izmišljenih točaka optužbe, većinom moralno-disciplinske vrste (jedna od optužbi bila je optužba za uvredu carskog veličanstva), proglašava Ivana svrgnutim s carigradske biskupske stolice. Car prihvaća osudi, te šalje Ivana u izgnanstvo u Bitiniju, no nedugo nakon toga, na Eudoksijin zahtjev, vraća se iz progonstva. Vjerojatno je carska odluka bila uvjetovana pritiskom i pobunom vjernika. Neki govore da je te noći kad je Zlatousti otišao u progonstvo bio potres u Carigradu, a drugi opet da je carica izgubila dijete u spontanom pobačaju, a drugi opet da joj je preminula najstarija kći, što je carica protumačila kao znak i opomenu s neba da vrati Ivana, dok je Teofil pobjegao sa svojim pristašama bojeći se osvete puka.

Međutim, nepuna dva mjeseca nakon toga Ivan je bio ponovno optužen i prozvan da je propovijedao protiv carice, koja je na trgu ispred prvostolnice dala podići kip sebi u čast, što se proslavilo plesom, raskalašenim veseljem i raznim igrama, što Ivan nije mogao prešutjeti i ne proglasiti neprimjerenim. Caričinom povrijeđenom ponosu Teofil je dodao svoje optužbe tvrdeći da se Ivan vratio iz progonstva nezakonito i mimo crkvenih propisa, koji su predviđali da povratku svrgnutog biskupa prognanika prethodi biskupska sinoda da ga zakonito uvede u službu. Kritike i napadi su se pojačali, tako da je car prije Uskrsa 404. tražio od Ivana da se zahvali na službi i napusti grad. Ivan je to odbio, uslijed čega mu je zabranjen ulazak u katedralu. Kad je ipak odlučio slaviti uskrsno bdijenje i krstiti katekemune, spriječila ga je carska vojska. Konačni dekret o izgnanstvu car je potpisao u lipnju te iste godine, čime je Ivan poslan u Kukuz (Armenija), gdje ostaje tri godine. Uspijevajući održati kontakte s prijateljima u Carigradu i Antiohiji, car odluči prognati ga u udaljeni i nepristupačni Pityus na istočnoj obali Crnoga Mora, da bi na tom putu preminuo 14. rujna 407. godine. Papa Inocent I. i cijeli Zapad stali su u Ivanovu obranu, te su stoga bili čak prekinuti odnosi s Carigradom, a zahvaljujući Papi Zlatousti je posthumno rehabilitiran (412.), da bi onda njegove posmrtne ostatke Teodozije II., Eudoksijin sin, svečano prenio u Carigrad (438.) u crvku svetih Apostola. Od 1626. njegovi posmretni ostaci čuvaju se u bazilici sv. Petra u Rimu, a Zapad ga časti, zajedno s Atanazijem, Bazlijem i Grgurom Nazijanskim kao jednog od četvorice velikih doktora Istočne Crkve. Pio X. ga je proglasio zaštitnikom kršćanskih propovjednika.


Djela


– Egzegetske homilije


In Genesim, In Isaiam, In Psalmos, In Mattheum, In Ioannem, In Act. Apostolorum, te homilije na Pavlove poslanice.

U njima Zlatousti nastoji, slijedeći tradiciju antiohijske škole, otkriti najprije povijesni smisao. Može se reći da nijedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio tekst Svetog pisma kao on. Naročito su poznata tumačenja Pavlovih poslanica, među kojima na prvo mjesto valja staviti homilije na Poslanicu Rimljanima.


– Dogmatske i polemičke homilije


De incomprehensibili Dei natura (O nespoznatljivosti Božje naravi). Radi se o dvanaest homilija od kojih je pet izgovoreno u Antiohiji (386.-387.), a drugih sedam u Carigradu 397. Na liniji svetog Bazilija i Grgura Nisenskog, Zlatousti zastupa (protiv Eunomija) da čovjek, iako prosvijetljen milošću, nije u stanju spoznati savršenu Božju bit. Kršćanskom puku ovaj stav pojašnjava jednostavnim jezikom.

Krsne kateheze: Za vrijeme službovanja u Antiohiji (386.-397.) Zlatousti je obavljao službu pripravljanja katekumena za sakramente inicijacije. Do sada je otkriveno petnaestak kateheza, što za katekumene, što za novokrštenike, izgovorene u Antiohiji 388., a neke nešto malo poslije. Bilo pretkrsne bilo pokrsne, ne tumače, za razliku od kateheza Teodora Mopsuestijskog, ni sakramente ni vjerovanje, već govore o kršćanskom moralu i životu po milosti prema poslanicama svetog Pavla.

Adversus Iudaeos orationes (Protiv židova): Radi se o osam govora protiv židova, izgovorenih u Antiohiji 386.-387. Mnogi kršćani prisustvovali su židovskim blagdanima. Govornik dokazuje da su židovi prezreli Mesiju, te zato nemaju pravo da ih se slijedi.

De Sancto Babyla (O svetom Babili): Apologetska rasprava protiv Julijana apostate i pogana koji su iz šume u Dafni kod Antiohije odstranili relikvije mučenika Babile i na to mjesto uveli kult Apolonu. Požar koji je malo zatim uništio Apolonov hram i iznenadnu smrt Apostate, Ivan smatra vidljivim dokazima snage mučenika.


– Moralni govori


In Kalendas (Za Novu godinu): Govor održan u Antiohiji prigodom slavljenja Nove godine protiv pretjeranosti i razvrata.

Contra ludos et theatra (Protiv cirkuskihi kazališnih igara): Govor održan u Carigradu 3. srpnja 399. protiv cirkuskih i kazališnih igara. Krizostom naročito ustaje protiv tih igara zato jer su kršćani radi njih izostajali iz ckrve, čak na Veliki petak i na Uskrs.

De diabolo tentatore (O đavlu napasniku): Govor je u uskoj svezi s prijašnjim, Zlatousti prikazuje đavla kao prvi uzrok koji kršćane privlači igrama.

De paenitentia (O pokori): riječ je o devet homilija o pokori,

De elemosyna (O milostinji): Malo je govora u povijesti koji su s toliko osjećaja dotaknuli ekonomsko stanje koje razdvaja siromašne od bogatih. Milostinja otvara oči pred najgorim društvenim nepravdama.


– Prigodni govori i panegirici


De statuis, ad populum antiochenum (O spomenicima antiohijskom puku). Remek-djelo govorništva toga doba.

In Eutropium (U obranu Eutropija): Ministar Eutropije na dvoru cara Arkadija, nakon što je pao u nemilost carice Eudoksije, bio svrgnut i osuđen na smrt, sklonio se u crkvu sv. Sofije. U njegovu obranu Zlatousti je izrekao dva govora.

Sermo antequam iret in exilium i Sermo cum iret in exilium (Govor prije odlaska i Govor prigodom odlaska u progonstvo) govori su vezani uz Ivanov prvi progon, gdje on poziva na mir naglašavajući da Crkva ne može biti progonjena. Drugi govor izražava zahvalnost vjernicima za vjernost kojom su ga podržavali u gorkim trenucima.

De laudibus sancti Pauli apostoli: sedam homilija na čast svetog Pavla.


– Rasprave


De sacerdotio (O svećeništvu). Djelo napisano oko 382. biser otačke književnosti. Autor izlaže svoje stavove o ulozi biskupstva, koje smatra puninom svećeništva, i o zadaćama koje ono sa sobom povlači. Naročito podvlači ulogu propovijedanja, govoreći kako ono traži marnu pripravu, kako moralnu tako i intelektualnu. Isto tako govori o ulozi Svetoga pisma u izobrazbi svećenika i o načinu kako spremati govore, te konačno o potrebi prilagodbe slušateljstvu. Najznačajnije za svećenike jest privoditi duše Bogu, što iziskuje neumornu apostolsku ljubav.

Ad Theodorum lapsum (Teodoru nakon njegova posrtaja): Poticajni govor prijatelju Teodoru Mopsuestijskom koji je napustio monaški život. Na istoj liniji je i djelce Ad Stagyrium monachum.

De compunctione (O skrušenosti): Kratki traktat u dvije knjige. Govori o skrušenosti općenito, s posebnim naglaskom na monastički život.

Adversus opugnatores vitae monasticae (Protiv protivnika monaškog života): U Antiohiji je bilo mnogo mladih koji su izabrali monaški život. Očevi obitelji su radi toga bili zabrinuti, a Zlatousti ustaje u obranu monaha nastojeći dokazati da su oni osobno odabrali živjeti radikalnim kršćanskim životom.

De virginitate (O djevičanstvu): Autor veliča dostojanstvo posvećenog djevičanstva, ukazujući mladima koji su odabrali takav život da se ne povode za pokvarenim okruženjem.

Contra eos qui subintroductae habent virgines (Protiv onih koji žive pod istim krovom s djevicama),

Quod regulares feminae viris cohabitare non debeant (Redovnice ne smiju živjeti zajedno s mučkim osobama). Ivan u ova dva spisa, poput mnogih u starini, ustaje protiv raširenog običaja da djevice i asketi žive zajedno pod istim krovom.

Ad viduam iuniorem (Mladoj udovici): To je utješno slovo upravljeno mladoj udovici čiji je suprug imao pred sobom odličnu karijeru, ali je naglo umro. Biografski naglasci ne isključuju da su ovi supružnici bili u prijateljskoj vezi sa Zlatoustim.

De non iterando coniugio (Ne valja se drugi put ženiti): Nadahnjujući se na učenju sv. Pavla, autor savjetuje udovicama da se ne udaju ponovno.

Ad eos qui scandalizzati sunt (Protiv onih koji su se sablaznili): Ovo djelo, napisano 407., govori o Providnosti, a čini se da je napisano prije Ivanove smrti. U prvom dijelu raspravlja o Bogu u stvaranju i upravljanju svijetom. Do spoznanja te prisutnosti Božje čovjek dolazi razumom i vjerom. U drugom dijelu autor govori da je trpljenje uvijek bilo prisutno u čovječanstvu. Ono je prilika da dademo Bogu hvalu i da priznamo da je on vjeran, kako bismo stekli život vječni. U tom smislu donosi mnoge primjere: Noa, Job, Ivan Krstitelj, apostoli, a ponad svega i iznad svega, križ Kristov.

Quod nemo laeditur, nisi a semetipso (O tome kako čovjek samo sam sebi može nanijeti štetu): Govori o problemu patnje, nastojeći uvjeriti carigradske kršćane, koji su nakon izgnanstva svoga biskupa upali u beznađe, da te patnje moraju biti prilika da učvrste vjeru. Jedna je stvar činiti zlo, a druga podnositi ga.


– Pisma


Sačuvanih je pisama 236. Uglavnom su vrlo kratka, upravljena različitim naslovnicima. Zlatousti govori najčešće o svom zdravstvenom stanju za vrijeme izgnanstva. Najvažnijim se smatra 17 pisama Olimpiji, bogatoj carigradskoj udovici, njegovoj vjernoj sljedbenici, koja se trudila ublažiti mu nevolje progonstva. Dva pisma upravljena su papi Inocentu.


– Liturgija


Može se njemu pripisati samo ukoliko su u nju uvrštene njegove molitve. Zlatousti je više reformator liturgije svoga doba nego njezin tvorac.

Ivan Zlatousti je prije svega pastir duša i plodan propovjednik, nedostižan po stilu i količini djela, u čemu mu nije ravan nijedan istočni kršćanski pisac. Spisi su mu neiscrpan rudnik, ne samo za teologe, već i za arheologe i povjesničare kulture. Njegovi govori ujedinjuju sadržaj s uspješnim govorničkim stilom izlaganja, kršćanski duh i lijepu helenističku formu. U egzegezi je vjeran zasadama antiohijske škole trajnim prianjanjem uz slovo teksta, čime ostavlja malo prostora za tipološko tumačenje. Često koristi prigoda za polemiziranje protiv pogana, židova i krivovjeraca, osobito arijanaca.


Naučavanje i značenje


Djelovanje Ivana Zlatoustog pada u relativno mirno razdoblje nakon trojstvenih rasprava i prije početka kristoloških. Po prirodi je bio sklon praktičnim pitanjima morala, askeze i pastorala, nego li teološkoj spekulaciji. Vjerno prihvaća i primjenjuje postojeće vjerske istine i zato ima veliko značenje kao svjedok crkvene predaje.

– U nauci o Presvetom Trojstvu stoji na stajalištima Nicejskog sabora. Razlikuje narav (ousia i phisis) od osobe (hypostasis i prosopon), mada se ustručava upotrijebiti riječ “prosopon” zbog tadašnjeg njezina dvojakog značenja (1. maska, izvanjska strana naravi; 2. hipostaza). Logosu priznaje istobitnost ali i posebnu osobnost odijeljenu od Oca. Za Duha Svetoga kaže također da po prirodi ima istu bit s Ocem, ostajući u svojoj vlastitoj osobi. O načinu izlaženja Duha Svetoga, Zlatousti ne govori.

– Protiv arijanaca govori o potpunom i savršenom karakteru božanstva u Kristu, a protiv apolinarista o njegovom čovještvu. Krist ima ljudsko tijelo, ali ne grešno poput našega, premda identično po naravi. Usprkos dvojstva naravi, radi se o samo jednom Kristu. U nekim slučajevima koristi usporedbu koja je Nestorija odvela u krivovjerje govoreći da Logos prebiva u čovjeku Kristu kao u hramu ili u svetinji. No sjedinjene naravi nisu se smiješale niti je jedna prešla u drugu, nego su obje ostale cjelovite.

– Što se tiče mariologije u nijednom od svojih spisa ne spominje da je Theotokos, pa niti Christotokos ili Anthropotokos (Diodor), što pokazuje da se želi uzdržati od raprave koja je započela već 380. godine. Na vrlo jasan način formulira vječno Marijino djevičanstvo, ali ipak ima mjesta na kojima govori na vrlo čudan način o Nazaretskoj Djevici.

– Već su pelagijanci pokušali reći da je Zlatousti nijekao postojanje istočnoga grijeha, što je Augustin opovrgavao, međutim činjenica je da, premda često tvrdi kako posljedice i kazne Adamova grijeha nisu pogodile samo praroditelje, nego i njihove potomke, nijednom ne kaže izričito da smo mi nasljedili taj isti grijeh rođenjem i da je on spojen s ljudskom naravi.

– Najznačajnija Ivanova teološka dostignuća odnose se na kršćansku duhovnost i sakramentalnu teologiju. Na polju duhovnosti Zlatousti je znao vrlo precizno naznačiti mjesto kontemplativnog života u Crkvi: „Monasi su svjetionici koji stoje visoko onima koji dolaze izdaleka. Postavljeni u luci, privlače sve ljude miru koji oni uživaju, ne ostavljajući da se utope oni koji upravljaju svoj pogled prema njima“ (Hom 14. o 1 Tim 3). Za kršćane koji ostaju u svijetu naznačuje jasan put u bračnom i obiteljskom životu nadahnut evanđeoskim smjernicama: međusobna ljubav supružnika i ljubav prema djeci; ljubav prema bližnjemu koja izvire iz ljubavi prema Bogu.

Na polju sakramentalne teologije Zlatousti tumači kristološko i ekleziološko značenje sakramenata. Oni su znakovi jedinstva kojemu je Krist temelj. Krštenje je predstavljeno u Krsnim katehezama kao novo rođenje. Euharistija je u isto vrijeme zahvala i žrtva, trajna i stvarna Kristova prisutnost među ljudima. Prigodom velikih vjerskih slavlja zajednica postaje svjesna svog jedinstva oko svećenika koji slavi euharistiju s cijelim narodom što ga okružuje, a nebeska Crkva se pridružuje zemaljskoj. Svećenik koji prinosi žrtvu sam je Krist, a pretvorba se događa u trenutku kad izgovara riječi ustanovljenja. Poradi jasnoće nauka o euharistiji Zlatousti je u moderno vrijeme prozvan Doctor Eucharistiae.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

Latest posts by dr. Ivan Bodrožić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sv. Ignacije Antiohijski 17. listopada Crkva časti sv. Ignacija Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika sv. Ivana Evanđeliste, starokršćanskog pisca, poznatog pod naz...
Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crk... Neka povijesna i kulturna razmišljanja „Za patrijarhe sklone politici, oikonomía postala je način realistične prilagodbe postojećim ...
Sv. Irenej Lionski 28. lipnja Crkva slavi spomendan sv. Ireneja Lionskog, biskupa i crkvenog oca. Život Irenej je najvažniji teolog u drugome stolj...
Sv. Ćiril Aleksandrijski 27. lipnja Crkva slavi spomendan sv. Ćirila Aleksandrijskog, biskupa i crkvenog naučitelja. Život O datumu Ćirilova rođenja ne p...
Svetac izgubljenih (u) stvari(ma) Izazov sv. Antuna Padovanskog Zahvaljujući kanonizaciji koja je uslijedila jedanaest mjeseci nakon smrti – a umro je u petak 13. lipnja...