Skip to content

Sveti Josip Kupertinski

18. rujna slavi se spomendan sv. Josipa Kupertinskoga, sveca bez gotovo ikakvih intelektualnih i ljudskim mjerilima mjerenih predispozicija da postane svećenik, ali je po svojoj skromnosti, jednostavnosti i strogoj poniznosti, unatoč mnogobrojnim preprekama, postao poseban Božji miljenik i zagovornik mnogih.


sveti-josip-kupertinski


Svetoga Leopolda Mandića, svetoga oca Pija i svetoga Josipa Kupertinskoga povezuje nekoliko zanimljivih činjenica: svi su (barem privremeno) pripadali franjevačkom redu kapucina, rođeni su ili su veliki dio svoga života proveli u Italiji, doživljavali su velika poniženja, zavisti i druge neugodnosti od svoje subraće, imali su neke ozbiljne fizičke ili intelektualne poteškoće, bili su vrlo ponizni i doslovno služili druge, a uz to su bili nagrađeni i nadnaravnim darovima. Tako je sv. Leopold Mandić fizički bio zakržljao, dosegnuvši svega 135 cm visine, sv. Josip Kupertinski je bio intelektualno zaostao, a sv. Pijo je iznimno trpio ne samo fizički zbog Kristovih rana koje je imao, nego još i više zbog okorjelosti srca onih s kojima je živio. Ipak, unatoč ljudskim mjerilima koja su za tu trojicu poniznih svetaca odredili najniže poslove, sva su trojica zadobila vijenac neprolazne slave, potvrdivši tako da su daleko Božji putovi od putova ljudskih.

Sveti Josip Kupertinski se štuje kao zaštitnik studenata i đaka, što se može činiti više nego čudnim, s obzirom da je sam bio, kako bi se to nekada reklo – mentalno zaostao, ili kako bi se danas reklo – osoba s posebnim potrebama. No, upravo nam njegov primjer svjedoči važnost poštovanja djece i odraslih osoba s intelektualnim i fizičkim poteškoćama, kao i nužnost pronalazaka istinskih odgojno-edukativnih modela koji će takvoj djeci i takvim ljudima pomoći da se doista ostvare kao osobe. Štoviše, nastavnici koji među svojim đacima imaju djecu s posebnim potrebama gotovo redovito mogu uočiti kako su takva djeca istina s jedne strane bitno zakinuta i zakržljala, ali su s druge strane nagrađena nekim posebnim darovima koji su nedostižni ostaloj djeci. Ukoliko se ti darovi otkriju i potiču, dijete s posebnim potrebama doista može procvjetati i biti obogaćenje i za društvo i za obitelj i za Crkvu.

Sveti Josip Kupertinski uglavnom nije za svoga života nailazio na takvo ljudsko razumijevanje i takvo poticanje, nego su mu se, naprotiv, prepriječile sve moguće barijere na životnom putu, ali je unatoč tome bio miljenik Božji, odnosno onaj koji je milošću Božjom po svojim patnjama i svojim mukotrpnim nastojanjima da postigne ono što je drugima bilo samorazumljivo, postao onaj kojemu se mnogi rado utječu za zagovor.

Rođen je 17. lipnja 1603. god. u gradu Copertinu na jugoistoku Italije (svojevremeno je imao naziv Cupertino, pa odatle i Josip Kupertinski, a ne Kopertinski), i to pod imenom Giuseppe Maria Desa. Njegovi biografi navode da je njegovo rođenje bilo u staji, te je tako od prvoga dana bio posebno povezan s Isusom, koji je također rođen među volom i oslom.  Živio je ne samo vrlo siromašno, nego je imao i nesreću da se u đačkim danima veoma ozbiljno razbolio, toliko ozbiljno da je gotovo pet godina bio prikovan uz krevet. Moguće je da je njegova intelektualna zaostalost bila posljedica toga. Bilo kako bilo, u narednim je godinama morao puno pretrpjeti zbog izrugivanja drugih, a tome je pridonijela i sama činjenica kako je nastavio školovanje s onima koji su bili dosta mlađi od njega. Iako se iznimno trudio i puno učio, nije uspijevao savladati ni najjednostavnije sadržaje, što je naravno izazivalo ismijavanje njegovih školskih kolega.

Odmalena je nosio u sebi žeđ za Bogom i potrebu da svoju ljubav i zahvalnost prema Bogu pokazuje kroz različite oblike pobožnosti i pokore. Svim je srcem želio postati svećenik, ali ga nitko nije htio primiti zbog slabih intelektualnih sposobnosti i zbog iznimno niske naobrazbe. Najprije su ga tako odbili konventualci, a potom su mu se smilovali kapucini i primili ga, ali su ga i prije dovršetka novicijata otpustili kao neprikladnoga.

Ipak, njegov je ujak otac Donato Caputo bio redovnik konventualac, koji je utemeljio samostan u Grottelli, a vidjevši s jedne strane toliku Josipovu ustrajnost i toliku pobožost i s druge strane njegovu nedostatnost u odnosu na druge redovnike, odlučio ga je primiti u zajednicu kao trećoredca i poslužitelja ostaloj braći. S vremenom mu je ipak bilo dozvoljeno da položi redovničke zavjete, a potom je i ređen za svećenika.

Nije se time puno promijenilo za tog poniznog Božjeg slugu koji se nije ustručavao ni onih poslova koje su svi izbjegavali, nego se sav, iz ljubavi prema Bogu, posvetio pokorničkom i molitvenom životu, prepunom posta, mrtvljenja i odricanja. Štoviše, često mu se događalo da u kontemplaciji, napose dok je slavio svetu misu, doživljava različita ekstatična stanja, što je od tada postalo uočljivo i zajednici i vjerničkom puku koji je dolazio na slavlje euharistije. Znao je tako npr. dok slavi svetu misu upasti u stanje levitacije, odnosno uzdići se iznad zemlje ili iznad oltara, kao izvanjski odraz onoga što je doživljavao u sjedinjenju s Bogom po euharistijskoj žrtvi.

Zbog toga je morao pred crkveni istražni sud, koji je imao zadatak provjeriti autentičnost takvih ekstatičnih stanja, a dogodilo se da je bio uzdignut sa zemlje i pred njima, te je tako otklonio svaku sumnju. Ipak, kako to ne bi zbunjivalo vjernike, poslan je iz Grottella u drugi samostan, u Asizu, gdje je proveo narednih 14 godina. No, i tu su se nastavile levitacije i na njemu su se vidjele druge Božje milosti, tako da su mu često dolazili ljudi po savjete. Premješten je ponovno, najprije u Pietrarubbiju, a nakon nekoga vremena i u Osimo, mjesta u središnjoj Italiji, nedaleko od luke Ancone. I ondje je, prema svjedočanstvima mnogih, činio mnoga čudesa, živio kreposno, samozatajno i pokornički. Umro je u samostanu u Osimu 18. rujna 1663. god., a taj je dan kasnije proglašen za njegov spomendan. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 1753. god., a svetim ga je proglasio papa Klement XIII. 1767. god.

Sveti Josip Kupertinski svojim je životom i djelovanjem pokazao i dokazao kako svaki čovjek, bez obzira na intelektualne i druge sposobnosti, milošću Božjom može postati velik i svet, a u tom je smislu važan ne samo kao zaštitnik đaka i studenata, posebno onih koji polažu ispite, nego još i više poticaj svima nama da u svakom djetetu i svakom čovjeku, napose onima koji imaju posebne potrebe, gledamo osobe s velikim potencijalom koji ne smijemo ignorirati ili obezvrjeđivati, nego naprotiv činiti sve da on procvjeta. Jer, takva su djeca i takvi ljudi obično posebni miljenici Božji, pa je dosljedno naklonost prema njima isto što i ljubav i zahvalnost prema Bogu.

 

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Svetac izgubljenih (u) stvari(ma) Izazov sv. Antuna Padovanskog Zahvaljujući kanonizaciji koja je uslijedila jedanaest mjeseci nakon smrti – a umro je u petak 13. lipnja...
Presveto Ime Isusovo Pobožnost Imenu Isusovu javlja se na poticaj sv. Bernarda iz Clairvaux-a (11./12. st.), a širi se posebno djelovanjem sv. Bernardina Sijenskog i sv. I...
Naša Gospa od Guadalupe 12. prosinca Crkva časti Gospu od Guadalupe, kada se prisjeća ukazanja Blažene Djevice Marije udovcu svetom Juanu Diegu Cuauhtlatoatzinu, koje se zbil...
Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije 8. prosinca Crkva liturgijski slavi Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, blagdan u kojem se posebno želi naglasiti Božja milost po kojoj je Bogor...
Sveti Franjo Ksaverski Katolička se Crkva 3. prosinca liturgijski spominje svetoga Franje Ksaverskoga, sveca iz 16. st., jednog od pionira isusovačkoga reda, a koji se porad...