Skip to content

Sveti Petar Damiani


Povijest Crkve povijest je, u moralnomu i duhovnomu smislu, uspona i padova. Redovito se tako događalo da bi u Crkvi popustio prvotni zanos, a evanđeoski ideali bitno oslabjeli, češće do mjere sablažnjivosti, ali se onda redovito i događalo da Duh Sveti potakne pojedince ili skupine koji će obnoviti stari zanos i još češće potaknuti novi elan, prožet još ljepšom, dubljom i istinitijom duhovnošću. O takvom novom zanosu svjedoči nam i životni put svetoga Petra Damianija.

U njegovo je vrijeme, a bilo je to 11. st., Crkva bila u vrlo jadnom stanju, a karakterizirale su ju mnoge nečasne činjenice. Svećenstvo i redovništvo je bilo na iznimno niskim granama, do mjere da su upravo oni prednjačili u nemoralu, celibat je obično bio mrtvo slovo na papiru, a problem simonije (kupovanje i prodavanje crkvenih službi) bio je toliko raširen da ga i danas uzimaju u usta kao ogledni primjer nemorala svi oni koji u Crkvi vide samo babilonsku bludnicu, a nikada Kristovu Zaručnicu. Bilo je to i vrijeme velikoga crkvenoga raskola (1054. god.), kao i vrijeme istovremenoga postojanja papa i protupapa, a sve to svjedoči o doista velikim i zastrašujućim okolnostima koje su zasjenjivale otajstvenu stranu Crkve.

Valja napomenuti kako za takvo stanje nije najviše odgovorna Crkva, barem ne izravno. Naime, u to je vrijeme bila na snazi laička investitura, odnosno svjetovni su si vladari uzimali za pravo postavljati i smjenjivati crkvene osobe, u tom smislu ponajviše biskupe i opate (poglavare samostana), a ponekad su čak postavljali i same pape. S obzirom da je riječ o vremenu kada vlada opća raskalašenost, razumljivo je da tako imenovani biskupi i opati redovito nisu bili ljudi prožeti duhovnošću, osjećajem za Crkvu i s istančanim moralnim načelima, nego negacija svega navedenoga, odnosno predvodnici u nemoralu, a češće i oni koji zapravo nisu imali nikakve veze s Crkvom i vjerom. Do takvoga nepoželjnoga stanja u kojemu je Crkva bila ropkinja svjetovnih vladara dolazilo je postupno, a najviše iz razloga jer je ona tijekom stoljeća primala od njih darovnice, odnosno svjetovni su joj vladari davali posjede, gradili samostane i crkve, a sada su zauzvrat počeli postavljati zahtjeve po kojima je Crkva podređena društvu.

Sve to pokazuje ozbiljnost vremena u kojemu se rodio i u kojemu je živio sveti Petar Damiani, ali će pokazati i snagu Duha Svetoga po kojoj će se u Crkvu polako vraćati i zanos siromaštva i eklezijalna snaga Naroda Božjega, a prvenstveno uočljiva u dvjema reformama, kojima će taj svetac dati izniman obol: klinijevska i grgurovska. Nema sumnje kako je i on svojim primjerom i svojim životom postaviti temelj za ono što će nešto kasnije iznjedriti sveti Franjo Asiški i sveti Dominik Guzman, zajedno sa svojim franjevcima i dominikancima.

Sveti Petar Damiani rođen je 1007. god. u talijanskom gradu Raveni, u istoimenoj pokrajini, smještenoj uz sjeveroistočnu obalu. Kao dijete ostao je bez roditelja, pa su skrb o njemu preuzeli sestra i brat. Starija je sestra tako s obzirom na odgoj i druge obveze postala budućemu svetcu majka, a stariji brat Damian, koji je bio svećenik, preuzeo je na sebe brigu oko njegova materijalnoga uzdizanja i školovanja. Tako su mu omogućili da završi ugledne i visoke škole onoga vremena, a iz znaka zahvalnosti Petar je svomu imenu dometnuo i bratovo, pa je tako postao Petar Damjanov, odnosno Petar Damiani.

Po završetku studija jedno je vrijeme radio kao profesor, ali vođen posebno osjetljivom i nježnom duhovnošću, kakvu je intenzivno njegovao, odlučio je napustiti takvu karijeru i povući se u samoću. Pristupio je jednoj pustinjačkoj zajednici poznatoj pod nazivom kamaldolijanci, a koja je obitavala u obližnjemu naselju Fonte Avellana. Tu je zajednicu, nazvanu po samostanu Camaldoli, izniklu iz benediktinskoga reda, nešto ranije (1012. god.) utemeljio sveti Romuald, još jedan svetac iz Ravene. Čini se kako će upravo njegov životni put biti odlučujući i za samoga svetoga Petra, jer je ovaj svoj životni program oblikovao najviše slijedeći primjer svoga duhovnoga učitelja.

Ponukao je, naime, sveti Romuald, a potom i sveti Petar Damiani, na promišljanje o važnosti i vrijednosti pokore, pa se sve više razvijala misao da je nužno za svoje grijehe i grijehe cijele Crkve činiti ozbiljnu pokoru, odnosno da je važno odslužiti vremenite kazne. Čini se tako da je upravo sveti Petar prihvatio i proširio već pomalo uvriježenu praksu samobičevanja, htijući kroz takav i druge stroge oblike pokore s jedne strane izraziti svoju zahvalnost Kristu na patnji i smrti za nas, a s druge strane putom njim osloboditi se od vremenitih kazni. Dakako da današnji vjernik, naučen na lagodan život, teško u takvim oblicima može vidjeti vrijednost, pa je možda najbolje valorizaciju takvoga trapljenja prepustiti onima koji o tomu mogu izreći objektivniji sud.

Ipak, valja napomenuti da u oblicima askeze treba biti doista razborit, pa se kao opomena na budnost i razumnost stavlja pred oči i činjenica da je s vremenom navedena praksa samobičevanja prerasla u ozbiljan crkveni problem, a iz razloga jer se pretvorila u krivovjerje koje su provodili tzv. flagelanti (od lat. flagellare – bičevati), odnosno oni koji su se bičevali do krvi na javnim mjestima, a s ciljem kako bi u drugima pobudili strah od sudnjega dana i potaknuli na vršenje slične pokore. Štoviše, događalo se da su se neki od predvodnika prozivali božanstvima, tako da su morali reagirati i pape zabranama takve prakse, ali je ona u različitim, iako znatno blažim oblicima, zapravo preživjela do danas.

S obzirom na navedeno, možda se doista pokornički život svetoga Petra Damianija može činiti prestrogim, ali svakako treba imati u vidu da je njega oblikovao u svetosti i kontemplaciji, a po njemu onda i druge približio Bogu. Poradi takvih plodova važno je i danas cijeniti različite oblike pokore, ako su one, kako je to bilo kod svetoga Petra, osobi koja se trapi, kao i drugim ljudima, na korist, a Bogu na slavu.

Kako bilo, sveti je Petar uskoro u navedenom samostanu svojim načinom života odskočio od drugih, pa je razumljivo da su ga postavili za opata. Takav svet način života i njegovu učenost uvidjeli su i redovnici drugih samostana, pa su ga češće molili za savjet. Time je započeo svoj ozbiljan spisateljski i propovjednički rad, tako da je postao vrlo cijenjen i vrlo plodan pisac, a isto tako i propovjednik. Pisao je različita djela, različitim stilovima, namijenjena različitim čitateljima, ali sva su bila usmjerena na širenje evanđeoske poruke, očuvanja pravovjerja i uzdizanja u ćudorednom smislu. Pri tome je pokazao iznimno poznavanje Svetoga Pisma, djela crkvenih otaca, a isto tako i djela starih antičkih klasika.

Poradi svoga velikoga znanja i svetoga načina života pape su od njega češće tražili savjete, a iz istoga razloga papa Stjepan IX. imenovao ga je biskupom u Ostiji. Na takav je način morao napustiti svoj pustinjački način života, a za koji je osjećao veliku ljubav i nagnuće Duha Svetoga, i postao je zauzet u mnogim i mnogostrukim mirovnim procesima, kao i drugim vidovima posredovanja i obnove Crkve. U tomu je smislu dao i određeni obol klinijevskoj reformi, odnosno reformi koja je potekla iz francuskoga samostana Cluny, samostana koji je bio izravno pod Rimom, a ne pod svjetovnim utjecajem, i kao takav mogao je započeti nesmetano obnovu Crkve. Naime, predvođeni svojim opatima, od kojih se može posebno istaknuti sveti Odilon, redovnici su započeli duhovnu obnovu unutar svojih zidina, posebno njegujući šutnju, crkveno pjevanje i izradu liturgijskoga ruha, kao i intenzivan duhovni život, što je sve dovelo do općega zanosa u Crkvi i želje za nasljedovanjem njihova primjera.

Još više je sveti Petar Damiani bio značajan po sudjelovanju u grgurovskoj reformi, odnosno reformi koju je provodio papa Grgur VII., a posebno se sastojala u nastojanju oko uklanjanja prakse simonije, kao i u nastojanju oko oslobođenja od svjetovne vlasti. Sveti Petar je papi bio važan savjetnik i u tom smislu velika potpora.

Kasnije, kada su se prilike nešto smirile, vratio se svomu pustinjačkomu životu, a umro je u Faenzi, mjestu nedaleko od Ravene, 1072. god. S obzirom da je bio vidljivoga svetoga života, razumljivo je što ga je narod odmah poslije smrti počeo i častiti. Dosta stoljeća poslije prepoznata je njegova uloga kao vrsnoga teologa, pa je tako 1828. god. proglašen crkvenim naučiteljem.

Možda nije još naodmet dodati kako neki kažu da je sveti Petar Damiani bio ne samo tvrda asketskoga života, nego u određenom smislu i tvrda govora. Tako mu se pripisuje izravnost pa čak pomalo i grubost u obrani onih načela za koja se zalagao, odnosno da je znao jasno zauzeti stav u obrani svega onoga što je pridonosilo istinskoj obnovi Crkve. To je nešto što također današnji čovjek nije u stanju dobro razumjeti, jer je velikim dijelom marionetski formiran da uvijek mora uglađeno govoriti, kako ni u primisli ne bi nekoga povrijedio. No, čini nam se da itekako imamo što naučiti od takvoga pristupa svetoga Petra Damianija, jer postoje Istine oko kojih nema kompromisa, pa u tom smislu svaki pokušaj popuštanja označava zapravo stvaranje temelja da se polako odbacuju i te Istine koje se nikada ne bi smjele staviti u pitanje. Primjer i put za to dao nam je Isus Krist kad je bičem istjerao trgovce iz Hrama, a svakako nam u tomu onda može biti i uzor sveti Petar Damiani.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije Sveti Josip, Isusov poočim i zaručnik Blažene Djevice Marije, jedan je od svetaca Katoličke Crkve o kojima nemamo puno povijesnih podataka, a ...
Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice M... Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vreme...
Sveta Skolastika Iako smo u vremenima kada za redovnički život postoji sve manje zanimanja, valja naglasiti veliku vrijednost i važnost takvoga samostanskoga obl...
Sveta Jozefina Bakhita 8. veljače Crkva slavi spomendan svete Bakhite, afričke crnkinje koja je morala podnijeti velika životna iskušenja, ali je unatoč njima pokazala nepok...
Sveti Pavao Miki i mučenici iz Nagasakija Sveti Pavao Miki bio je japanski isusovac i mučenik, koji je, uz još 25 drugova iz Nagasakija, položio svoj život za Krista. Njihov se spomendan...