Skip to content

Sveti Petar Krizolog

Liturgijski spomen svetoga Petra Krizologa Crkva slavi 30. srpnja, a riječ je o svetcu koji je živio u 4./5. st. i koji je bio biskup u prijestolnici Zapadnoga Rimskoga Carstva, a u tom je smislu odigrao značajnu ulogu i u vjerskom i u društvenom smislu, oplemenjujući i izgrađajujući u vjeri kako široke vjerničke mase, tako i političku elitu. Posebno su u tom smislu značajne njegove snažne propovijedi, poradi kojih je nazvan Zlatorječivi.



Sveti Petar Krizolog rođen je 380. god. nedaleko od Bologne. Vrijeme u kojem je živio obilježeno je velikim herezama koje su potresale Crkvu, a posebno valja naglasiti posljedice koje su se još osjećale od službeno osuđenoga arijanizma, te borbe i trzavice koje su izazvali nestorijanizam i monofizitizam.

Arijanizam je krivovjerno učenje s početka 4. st., koje je svoj naziv dobilo po aleksandrijskom svećeniku Ariju, a koji je naučavao da Krist nije iste biti s Bogom Ocem, nego mu je podređen. To je bilo prvo veliko krivovjerje u Crkvi koje je prijetilo da mnogi otpadnu od pravovjerja, pa je zbog toga sazvan prvi crkveni sabor – u Niceji (današnji İznik u Turskoj), 325. god., koji je osudio i protjerao Arija, te proglasio dogmu o istobitnosti Sina s Ocem. Arije je bio prognan u Ilirik, pa je tu nastavio širiti svoje krivovjerje i u tom smislu pridobio biskupa Murse (Osijeka) i Singidunuma (Beograda), te omogućio da se krivovjerje nastavilo širiti i nakon njegove smrti. To se posebno odnosi na sirmijske metropolite Fotina i Germinija, koji su svojim utjecajem pridonijeli da se arijanizam proširi diljem Panonije. Konačno je car Teodozije sazvao drugi crkveni sabor, u Carigradu 381. god., kada je ponovno potvrđeno učenje doneseno u Niceji. Iako se to zbivalo oko rođenja Petra Krizologa i iako Italija nije bila toliko pogođena arijanizmom, ipak su se izravne posljedice svuda u Crkvi osjećale još desetljećima, što je moralo utjecati i na oblikovanje jasnih crkvenih stavova kod svetoga Krizologa.

Još više utjecao je nestorijanizam, krivovjerno učenje koje je svoj naziv dobilo po carigradskom patrijarhu Nestoriju (oko 386.-451. god.), a koji je tvrdio da u Kristu postoje dvije osobe – božanska i ljudska, te da u tom smislu Blažena Djevica Marija ne može biti Bogorodica, ona koja je rodila Boga, nego samo Kristorodica, ona koja je rodila Krista čovjeka. Uz Nestorija je bio pristao car Teodozije II., a protiv njega, odnosno uz učenje sv. Ćirila Aleksandrijskog, papa Celestin I. Valja uočiti da je to izravnije dovelo i do trzavica između Istoka i Zapada, odnosno da je na Istoku u Crkvi glavnu riječ vodio car, dok je na Zapadu to bilo pridržano papi. To će dovesti i do borbe oko njihova primata, a tu će određenu značajnu ulogu odigrati i sveti Petar Krizolog. Nestorijanizam je osuđen na trećem crkvenom saboru, u Efezu 431. god., kada je donesen nauk o hipostatskoj uniji, odnosno da u Kristu postoje dvije naravi – ljudska i božanska, koje su neodijeljene i nepomiješane. S obzirom da je u to vrijeme sveti Petar Krizolog bio biskup Ravene, zasigurno je odigrao iznimno značajnu ulogu i u širenju pravovjerja.

Naime, nakon što je car Konstantin 330. god. prijestolnicu Rimskoga Carstva prebacio u Novi Rim, odnosno u Byzantium (Konstantinopol, Carigrad), a još više nakon što je car Teodozije I. Veliki 395. god. svome sinu Arkadiju darovao Istok, a drugom sinu Honoriju Zapad, carstvo se raspalo na Istočno i Zapadno, a Zapadno je Carstvo svoje sjedište najprije imalo u Milanu, da bi ga 402. god. Honorije, zbog obrambenih razloga, prebacio u Ravenu. Dakle, sveti Petar Krizolog je, kao ravenski biskup, u mnogim stvarima bio uvjetovan političkim, društvenim i crkvenim okolnostima onoga vremena, te je pokazao veliku mudrost u upravljaju biskupijom, jednako kao i u savjetovanju vladara.

Carstvo je, naime, kroz cijelo vrijeme bilo ugroženo napadima barbarskih plemena, a također i apetitima istočnih careva, što će dovesti do višestrukih pritisaka i do skorog pada Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine, nakon manje od 80 godina postojanja. S druge strane, već od 313. god., kada je car Konstantin kršćanima dao slobodu, a pogotovo od 380. god. kada je car Teodozije I. uzdigao kršćanstvo na državnu religiju, dolazi do naglog širenja kršćanstva, što je daleko više bilo kvantitetom, nego kvalitetom. Narod je i dalje velikim dijelom ostao praznovjeran i u onom dubokom smislu nepoučen, što je opet sa svoje strane bio veliki izazov i za ravenskoga biskupa. S treće strane, već navedene hereze rastakale su još dodatno Crkvu i nisu dozvoljavale da se takva nepoučenost i praznovjerje potisnu. Također, kako je već rečeno, na Istoku je u crkvenom smislu glavnu riječ vodio car, dok je na Zapadu papa, a to je s vremenom dovelo i do prijepora i borbe oko primata između carigradskog patrijarha i rimskoga biskupa, odnosno pape.

Ta borba će tražiti mudrost svetoga Petra Krizologa i u širenju monofizitizma, odnosno krivojernoga učenja egipatskoga monaha Eutiha (oko 378.-454.), a koje je u biti nastalo kao reakcija na nestorijanizam. Monofizitizam je otišao u drugu krajnost od Nestorija, pa je tako Eutih počeo tvrditi da Krist ima samo jednu narav, i to božansku. Problematika se pokazala još većom kada je monofizitizam osudio carigradski patrijarh Flavije, ali je uz njega prionuo aleksandrijski patrijarh Dioskur, te je takvim njihovim različitim stavovima došlo i do novih podjela, a kasnije i do nastanka nekih zasebnih Crkvi, kao što su Armenska, Kalcedonska, Sirijska ili Etiopska. Problem se pokazao još većim kada je papa Leon I. stao na stranu carigradskoga patrijarha i osudio monofizitizam, jer je time Eutih otvorio i pitanje primata rimskoga prvosvećenika. Koliko je Eutih cijenio mišljenje svetoga Petra Krizologa, svjedoči i činjenica da mu se obratio pismom za savjet. To njegovo pismo nije sačuvano, ali je sačuvan Krizologov odgovor u kojemu Eutihu preporuča da prihvati stav pape, jer je on vrhovni učitelj Crkve, s obzirom da je nasljednik apostola Petra.

Pitanje Eutihove hereze riješeno je nakon smrti svetoga Petra Krizologa, i to na način da ga je četvrti opći sabor, održan u Kalcedonu 451. god. osudio, a potvrdio nauk o hipostatskoj uniji. Međutim, u praksi su monofiziti i dalje u nekim krajevima, posebno na Istoku, ostali snažni, te su tako uspjeli poneke crkvene zajednice odvojiti od matice. Zasigurno je i djelovanje svetoga Petra Krizologa bitno pridonijelo da se ta hereza ne zadrži i ne raširi na Zapadu.

Sve to pokazuje da su okolnosti u kojima je sveti Petar Krizolog živio i djelovao bile vrlo složene i da su zahtijevale veliku mudrost. Nju je taj svetac i pokazao, a osim navedenoga dobro je naglasiti da je svoj jasan pravovjeran stav branio na način da je često i vrlo jasno propovijedao. Naime, u prilikama u kojima je živio jedino je jednostavan i potpuno razumljiv rječnik mogao voditi pravovjerju, pa su tako njegove propovijedi bile one koje su, po Božjoj milosti, imale snage privoditi nevjernike vjeri, a one koji su potpali pod utjecaj heretika pravovjerju. Poradi takve snage riječi nazvan je Krizolog, što bi u prijevodu značilo Zlatorječivi, a da mu to ime opravdano pripada potvrđuje i sadržaj koji se čita u 176 sačuvanih njegovih propovijedi.

Takvoj zlatorječivosti vodio ga je i njegov životni put. Naime, odrasato je pod patronatom pape Kornelija, koji je živio vrlo pobožnim životom i u tom smjeru odgojio i svetoga Petra. Krizolog je prije imenovanja biskupom bio đakon, a time je bio zadužen za upravljanje crkvenim dobrima i brinuo se o siromašnima. Osjećaj za potrebne i ugrožene, kao i važnost osobne duhovnosti i pokorničkog života ostat će stalni pratitelj njegova života. Dok je jednom prilikom pratio biskupa Kornelija u Rim, imao je susret s papom Celestinom I., koji je odmah uvidio njegovu veliku izobraženost i snagu propovijedanja, pa je razumljivo što ga je to dovelo i do biskupske službe.

Kao dvorski biskup i dalje je živio jednostavno i pobožno, obavljajući s puno mara sve poslove koji su pred njega bili stavljeni. Osim svega navedenoga, valja naglasiti da je morao mudro djelovati i s obzirom na razna spletkarenja i nemoralnosti koje su bile u velikoj mjeri prisutni na dvoru. Strpljivo je u tom smislu djelovao kako među svjetovnim, tako i među crkvenim velikodostojnicima, a jednako tako nije zanemarivao ni najšire mase, nastojeći oko iskorjenjivanja općeraširenih poganskih običaja. Koliko je u svemu tome dobro djelovao, potvrđuje i činjenica da je carica Galla Placidia, koja je vladala umjesto svoga maloljetnoga sina Valentinijana, često od njega tražila savjet s ciljem da što pravednije upravlja Carstvom.

Koliko je pak držao da zdrave pobožnosti i ljubavi prema siromasima, svjedoči i jedan njegov tekst o postu, molitvi i milostinji, kao trostrukom posebno važnom putu u postizanju istinske vjere, pa ga je vrijedno i ovdje donijeti (Govor 43, PL 52,320-322).

„Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje – molitva, milosrđe i post – jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je naime molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli, jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno, ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, neka je i milosrdan. Neka sluša onoga tko nešto traži, ako sam moleći želi biti uslišan. Od Boga postiže, da ga usliši, onaj tko ne zatvara uho pred onim koji ga uporno moli.

Tko posti, neka shvati post. Neka počuje gladnoga, ako hoće da i Bog čuje za čim on gladuje. Neka bude milosrdan, ako se nada milosrđu. Tko iziskuje dobrotu, neka je i vrši. Tko hoće da mu daju, neka i sam daje. Nepošten je onaj tražitelj, koji za se traži što drugome niječe.

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato, onako i onoliko, i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas.

Stoga, što preziranjem izgubismo, iznova stecimo postovima. Posredstvom postova prinesimo za žrtvu svoju dušu, jer ništa dragocjenije ne bismo mogli prinijeti Bogu, kako potvrđuje Prorok kada kaže: Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti.“

Čovječe, prikaži Bogu svoju dušu i prinesi prinos posta, kako bi prineseno bilo čisto i žrtvovano sveto, a žrtva živa, da bi i za te ostala i bila dana Bogu. Tko to ne bude dao Bogu, neće biti ispričan. Nitko naime nije toliki siromah, da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče, ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post, jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. Makar da tko posti, oplemenjuje srce, očišćuje tijelo, iskorjenjuje mane, sadi kreposti, ali ne sabire ploda ako ne pridoda vodu milosrđa.

Ti što postiš, tvoja njiva posti, ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.“

Osim što je druge svojim životom i riječima poticao na istinskiji kršćanski život, sveti je Petar Krizolog vodio računa i o važnosti svoje samozataje i pobožnosti, kako ne bi upao u napast pretjerane brige za ovozemaljske stvari, pa se često povlačio u samostan, kako bi u molitvi i postu još više otkrivao što je za njega Božja volja i u tom smislu usmjeravao svoj život. Kad je osjetio da mu se život bliži kraju, nakon 20 godina biskupovanja, povukao se u svoj rodni kraj i ondje se u tišini i samoći spremao za prijelaz svome Gospodinu. Umro je 450. godine. Poradi tolikih zasluga, a posebno zbog njegovih zlatnih riječi, papa Klement XII. proglasio ga 1729. god. je crkvenim naučiteljem.

Kao epilog donosimo jedan nadahnjujući izvadak iz govora svetoga Petra Krizologa, a koji potvrđuje koliko mu je ljubav prema Bogu i bližnjemu bila u srcu:

“Zašto se, čovječe, sam sebi činiš bez cijene, kad si tako dragocjen Bogu? Zašto samog sebe obeščašćuješ kad te Bog toliko časti? Čemu tražiš odakle si stvoren a ne istražuješ radi čega si stvoren? Zar nije sve ovo što vidiš u svijetu učinjeno zato da ti bude stan? Svjetlo što ti je uliveno otklanja okolne tmine; za te je odmjerena noć i omeđen dan; za te raznolikim sjajem sija sunce, mjesec i zvijezde; za te je stvoreno čudesno mnoštvo životinja u zraku, na poljima i krasnoj vodi – da tužna osamljenost ne pomuti veselje novoga doba.”

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveti Sarbelije Makhlouf Crkva se 24. srpnja liturgijski spominje svetoga Sarbelija Makhloufa (Charbel Makhlouf ili Šarbel Maklouf), maronitskoga mistika i čudotvorca iz 19. s...
Sveti Barnaba Sveti Barnaba, bliski suradnik svetoga Pavla, liturgijski se časti 11. lipnja, a predaja ga zbog njegove duhovne veličine naziva apostolom, iako se ni...
Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije Sveti Josip, Isusov poočim i zaručnik Blažene Djevice Marije, jedan je od svetaca Katoličke Crkve o kojima nemamo puno povijesnih podataka, a ...
Sveti Petar Damiani Povijest Crkve povijest je, u moralnomu i duhovnomu smislu, uspona i padova. Redovito se tako događalo da bi u Crkvi popustio prvotni zanos, a...
Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice M... Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vreme...