Skip to content

Svibanjske patnje Hrvata

Bleiburg


U mjesecu svibnju koji se nalazi iza nas naviru uspomene i scene iz filma Četverored (redatelja Jakova Sedlara snimljenog prema istoimenoj knjizi Ivana Aralice) u kojem je prikazano putovanje zarobljene kolone hrvatskih vojnika. Kako je njihovo putovanje odmicalo i njihov broj se smanjivao. Djelo je nastalo tragom svjedočanstava preživjelih. Po svojoj naravi zločin se ne dokumentira pa je teže doći do preciznijih brojeva i imena.

Životi pojedinaca su neraskidivo vezani za sudbinu naroda kojem pripadaju.

Oni koji te događaje smatraju dijelom prošlosti su u velikoj zabludi. Bolno poglavlje u životu može biti zatvoreno samo onda kad su poznate sve činjenice na temelju kojih je donesen konačan sud o određenom događaju. Protekli mjesec smo slušali i čitali o križnom putu hrvatskog naroda koji je započeo u Bleiburgu, Teznom i Maclju te ratne 1945. g. Nakon 45 godina indoktrinacije komunističke propagande o kvislinzima i neprijateljima naroda danas se suočavamo s različitim tumačenjima o Bleiburgu kao sinonimu početka poratnog stradanja Hrvata. Nepristupačnost arhivskoj građi i spomenuti rad na sustavnom zaboravu su otvorili mjesta interpretaciji koja u određenoj mjeri priznaje zločin, ali umanjuje težinu. Na taj način obezvrjeđuje dostojanstvo žrtava nazivajući dio njih zločincima. Ova struja u svojoj nakani ima skriven cilj, ideološko vrednovanje borbe partizanskog pokreta u pozitivnom svjetlu. Zvuči poznato, zar ne? Tako je bilo i nekad. Čini se da su se pojedini duhovi prošlosti, današnji nasljednici, ali i neki još uvijek živući iz tog vremena dobro potrudili kako bi prikrili mračno poglavlje tzv. antifašističke borbe. Za njih je izjednačavanje totalitarnih sustava nacizma, komunizma i fašizma poput strašne blasfemije njihovih umjetnih božanstava. Uporno ističu zasluge partizanskih odreda u stvaranju temelja hrvatske državnosti. Prema njihovom tumačenju masovne egzekucije su bili izolirani osvetnički pohodi, ponegdje i kažnjavanje zločinaca.

Jedan od zagovornika takve teze je povjesničar Hrvoje Klasić koji je gostovao u emisiji HTV-a Nedjeljom u dva 17.  svibnja 2015. Događaje na Bleiburgu izravno ne niječe, zato često igrom riječi ističe da su tamo bili i zločinci. U svojim izjavama često kontradiktoran nije mogao usporediti približnu brojku od 250 000 hrvatskih vojnika pred kraj rata s eventualnim malim brojem onih koji su se ogriješili o običaje ratovanja. Od te brojke veći dio je stradao na križnom putu, na temelju toga voditelj Stanković konstatira kako najveći dio njih nisu mogli biti zločinci. Činjenica je da se do sredine Drugog svjetskog rata 80% vojno sposobnih Hrvata opredijelio za služenje  najvećim dijelom u domobranima njemu ne govori da su se unutar danih okolnosti opredijelili za slobodnu državu. Za njega Tito nije diktator, nego autokrat jer nije donosio zakone. Samo je provodio isključivo svoju volju. Tu se spotaknuo o treću  kontradikciju kad je bila riječ o udbaškim likvidacijama koje su dirigirane iz Beograda političkom voljom što je svakako jedna od karakteristika totalitarnih režima. Iz viđenoga se moglo zaključiti kako navedeni povjesničar nije nepristran. Svoje neskrivene simpatije usmjerava prema pozitivnom vrednovanju komunističke ideologije unutar navodnog narodnooslobodilačkog pokreta. Kratki pregled na ovu prvu struju zagovornika navodnih vrijednosti možemo okarakterizirati  izjavom blaženog Alojzija Stepinca koji je rekao da je komunizam iz laži nastao i da će u laži nestati.
Druga struja je ona koja politički neovisno, znanstveno proučava i iznosi istinu. Svjesni ideoloških posljedica pristupaju objektivno. Promiču istinu o masovnim pogubljenjima, otkrivaju stratišta i javnosti nepoznate činjenice. Preživjeli svjedoci tragičnih događaja marljivo zapisuju svoja svjedočanstva. Tu ću spomenuti Dragana Hazlera, 86-ogodišnjaka koji bilježi svjedočanstva stradanja iz slunjskog kraja, ruskog grofa Tolstoja koji je u cijeloj priči otkrio ulogu engleske aristokracije. Veliki doprinos je i novi Laudatov dokumentarac Magnum Crimen 1945 redateljice Nade Prkačin. Postoji samo jedna istina koja bi se mogla interpretirati sljedećim riječima: Komunistički vrh na čelu s Titom je isprosio predaju hrvatske vojske i civila od engleskih vlasti kojima su se prethodno predali nadajući se humanom postupku. Nakon toga su uslijedile organizirane sustavne likvidacije bez sudskog postupka. Ono što nisu uspjeli učiniti na bojnom polju, uspjeli su ishoditi perfidnim političkim spletkama. Jedina krivnja stradalih je ta što su se unutar vihora svjetskog rata opredijelili za stvaranje svoje države i u tom smislu nisu mogli snositi kaznu za izbor nacističke ideologije. Na povjesničarima, političkim vlastima (i na svima nama) leži zadatak potrage za detaljima  radi promicanja istine i mjestima tih masovnih stratišta kako bi se mogli dostojanstveno obilježiti. Za kraj promotrimo dalekosežne posljedice ovog događaja: bol obitelji poginulih koja se pojačava kod iznošenja neistina, pad nataliteta, smanjenje broja radno sposobnog stanovništva i ideološke podjele.
Bernard Majer

Bernard Majer

Vjeroučitelj u Dalju.
Bernard Majer

Latest posts by Bernard Majer (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

 „Isus Krist – komunist“? Zadnje vrijeme obilježeno je raspravom o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Rasprava je vrlo slojevita pa tako ima i svojevrstan vjer...
Na putu pomirenja ili podilaženja 20. lipnja 2016. god. predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović susrela se s premijerom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem. Sam dog...
Odlasci Posljednjih godina Hrvatska je intenzivnije suočena s odlascima mladih ljudi i njihovih obitelji. Često se pisalo o tzv. odljevu mozgova, st...
Sjena i zloduh posrnuća Antifašisti uz jedan tenkovski rov Tezno koji su napunili pobijenim hrvatskim ženama nakon što su ih prethodno seksualno obeščastili Prosudb...
Oštrina riječi Netko je rekao da je uvijek bilo ljudi koji su sposobni vladati ili upravljati snagom svojih riječi. U Svetom pismu se izrazi riječ i govor ...