Ovog je tjedna smrt dvojice naših uglednih redovnika govorila više od običnog svršetka ljudskog života. Umro je dominikanac Marijan Jurčević i franjevac Bonaventura Duda. Njihova smrt govori i pretače se u neku vrst opomene i straže. Hrvatska i Crkva u njoj osiromašeni su za dvije prisutnosti koje su pomagale ljudima da lakše i hrabrije otkriju Božju prisutnost u svijetu. Njihova smrt podsjetila je na tragove njihove prisutnosti među nama. Izazvala je pitanje o “pomoru” teologa njihova stila, i to ponajprije kod nas. Naše današnje ozračje, barem se meni tako čini, vodi nas do toga zaključka i pred njim je teško ostati nijem.

Ne možemo prešutjeti da se stječe dojam kako postajemo siromašniji ljudima njihova nadahnuća i njihovih traženja. Kao da smo zapeli na mladima, na podobnosti i prosječnosti kao pokrićem koje bi trebalo dati ono što se očekuje od snage teološke misli, da smo se predali brazdi za koju mislimo da će na njoj biti ploda samim time što smo nabavili novu teološku mehanizaciju, da će diplome s uglednih crkvenih učilišta, poznanstva, preporuke i pripadanje unutarcrkvenim grupacijama donijeti kvalitetu koja se s pravom očekuje od poletnije životne dobi u kojoj se nalaze mlađi teolozi, bilo klerici bilo laici. A izgleda – možda se varam – da je danas sve manje ljudi poput Dude i Jurčevića, da su teolozi odveć šutljivi i da njihova služba sve manje privlači, da su, barem neki, skloniji konfekcijskoj i salonskoj teologiji iz koje je iščezla krepost zamjeranja, nepotkupljiva prodornost iskaza i zanosno ukazivanje na Božje “da” čovjeku…

I jedan i drugi živjeli su u dosluhu sa svojim vremenom, pored svojih ograničenja i ljudskih trzaja grijeha, a to znači da imaju što reći svakom vremenu, pa i današnjem, nama, kao i onima sutra, jer uvijek se traže ljudi njihove bistrine.

Nisu bili skitnice ni u Crkvi ni u društvu. Crkva im nije bila slučajno sklonište, već dom za koji se živi i dom zbog kojeg se pati. Ipak, dobro je podsjetiti da su najvažniji oni tragovi njihova rada koji su utisnuti u ljudima, daleko od očiju javnosti, jer njihova je riječ, djelovanje, primjer i prisutnost budila nadu i otvarala oči za Božji pogled na svijet. Stoga ovdje prenosim nekoliko misli fr. Marijana Jurčevića koje je izgovorio na okruglom stolu uz 30. obljetnicu II. vatikanskog koncila u organizaciji Glasa Koncila, a na kojem je sudjelovao i fra Bonaventura Duda.

  • “Susret s Koncilom za mene je bio susret sa studijem teologije. Doživio sam to kao da su se počeli odrješivati određeni paketi. Imali smo puno paketa, puno definicija, puno sigurnih stvari, a netko je natjerao i svijet i Koncil da se odriješe ti paketi i da se vidi što je u njima. Ivan XXIII. je rekao: Otvorimo taj bunar Jakovljev, ako ima svježu vodu, ponudimo ga svijetu. Nemojmo ga držati zapečaćenog. To je dalo elan: otvoriti ako se ima. […] Dotad osjećala se jedna sigurna ustajalost koja je, moglo bi se reći, u nekim sferama skoro počela smrdjeti. […] Koncil je proročanski što se vidi i po tome što Crkva više svijetu ne nabija svoj kalup nego je pustila svijet da uđe u Crkvu. Pritom, ako je svijet ušao u Crkvu samo sociološki, onda je on razbio dotadašnju sociološku situaciju Crkve i crkvene skupine u kojima nije vjera bila temeljni faktor okupljanja jednostavno su se rasplinule. Svjetovnost je dakle samo ponijela svoje. To je prepoznato kao kriza vjernika, svećenika, redovnika i redovnica. Svjedok sam kako su se u francuskoj Kanadi u jednome danu rastapale čitave zajednice i jednostavno nestajale jer se razbio sociološki kalup, a vjere koja bi okupljala nije bilo. […] S Koncilom je prestala romanologija, a započela teologija. Ad intra Koncil nije donio definicije i dogme, ali je donio proročansku viziju.”
  • “Mislim da je cijeli problem što smo dosad živjeli komunistički kolektivizam pa radi toga još nije ostvarena personalizacija ni vjere ni Koncila. Koncil je izazvao oduševljenje ili uopće nije bio prihvaćen. Ovoga časa, dok ne nastupi personalizacija vjere, sve je izvanjski govor. Koncilske rečenice nisu definicije nego načela koja otvaraju mogućnost da se stvaraju osobni stavovi. Danas moramo konstatirati da nismo znali omogućiti vjernicima da oblikuju svoje osobne stavove. […] Sada kada izlazimo iz kolektivne religioznosti, neki koji su do jučer tvorili zajednicu, ako nisu bili vjernici s osobnom vjerom, sada se osipaju.”
  • “Mene zanima što možemo ovoga časa ponuditi od koncilskog sadržaja a da to zanima današnjeg čovjeka. Nije dosta da konstatiramo: nemaju interesa. […] Što bi trebalo ponovno po crkvama propovijedati? Koji su ljudi za naše poruke žedni? Bojim se da često nudimo ljudima nešto što oni neće.”
  • “Mi još imamo puno religioznih “priča”, a malo o Bogu govorimo. Zato je potrebno s Koncilom na prvo mjesto staviti govor o Bogu, o Bogu kao ljubavi, misteriju. Ljudi ovoga časa od nas traže i očekuju da im govorimo o živom Bogu. Očito je da se ne može govoriti o Bogu bez vjere, bez proživljenosti.”
  • “Moguće je da čovjek koji je nevjernik, ali je mudar, nudi metode rješavanja nekih pitanja bolje od kršćana, pa da se opredijelimo za to rješenje.”
  • “Bojim se da se, kad se govori o duhovnoj obnovi, neće shvatiti da se promjena može dogoditi kroz osobnu žrtvu.”