Skip to content

Tamna noć duše i uspon na La Vernu

Paul-Windsor-in-a-storm


Svaka duša koja provodi intenzivan i dubok duhovni život osjetila je što to znači zaći u duhovnu suhoću. Pa opet, budući da se tipovi duhovne suhoće razlikuju od osobe do osobe, najpametnije što mogu učiniti jest da vam pružim osobno svjedočanstvo i pogled na to stanje, koje ja radije nazivam “tamnom noći duše”.  Razmišljanja o suhoći za mene su neraskidivo vezana uz još jednog mojeg dragog prijatelja, svetog Ivana od Križa. Naime, kada se ova duša, koja vam se sada ispovijeda, prvi puta našla u tamnoj noći duše, koja je bila nešto uistinu strahotno i mučno, i nešto s čime se nikada prije nije susrela, jedan joj je poznanik preporučio čitati djela Ivana od Križa, pretpostavljajući kako će joj pomoći u tjeskobi u kojoj se našla. Još se sjećam ulaska u osječku knjižaru Kršćanske sadašnjosti, gdje sam uvijek ljubaznu i nasmiješenu tetu zatražio bilo koje djelo Ivana od Križa. Prije toga sam sam kratko pročitao temeljne podatke o Ivanu, i nisam se nikada susretao s njegovim spisima…

Toga dana sam kupio Ivanovu “Tamnu noć duše”, jednu od onih knjiga koje su neprocjenjivo utjecale na moj duhovni život. No, manimo se sada tih pričica… Naime, Ivan je prije svega bio pjesnik… većina njegovih djela pisana je sljedećim slijedom: Prvo slijedi metaforička pjesma, čije tumačenje zatim Ivan razlaže, tumačeći svoju specifičnu teologiju i puteve duše koja čezne ka sjedinjenju sa Bogom… Za početak, to je dovoljno. Ne trebate znati ništa više. Sada počinjem svoju ispovijest koju sam navijestio u prvim redovima ovoga teksta.

Što je tamna noć duše? Kako izgleda? Zašto do nje dolazi? Uistinu, mnogi su odgovori koji se mogu ponuditi, ali činjenica jest da je upravo sam Gospodin najčešće pripušta duši. Naime, čovjek vjernik, a pogotovo onaj koji se tek nedavno obratio i zadubio u sebe, često postaje sklon duhovnoj oholosti i sebeljublju, te također počinje ovisiti i o osjetilnim ugodama koje doživljava u molitvi i raznom drugom obavljanju pobožnosti.

Dogodi se stoga, da jednostavno smetne s uma kako svaka utjeha koju dobiva izlazi od Boga, po Njegovoj neizmjernoj dobroti kojom nas želi pothraniti u vjeri, dok smo još nejačad, i tako nas pridići, kako bismo mogli krenuti Njegovim putem. Dogodi se i da smetne s uma kako utjeha koju dobiva nije samoj sebi svrha, već je svrha Bog sam – i tu upada u opasnost da krene ljubiti Boga samo zbog utjehe koju mu pruža, a to Gospodina jako vrijeđa. Te, i razne druge lekcije želi Gospodin poučiti kada pripusti suhoću. Tako se naime dogodilo i u ovom slučaju. Sva radost, sve boje, svi osmijesi – jednostavno nestaju. Bog sakrije lice tamnim neprobojnim oblakom.

Obavljanje takvih pobožosti kao što je molitva gotovo da ne dolazi u obzir. Čovjeku se čini kako vapi i viče u prazno, kao da se njegove riječi odbijaju natrag k njemu, čini mu se kao da njegova molitva nema smisla jer je ionako ne obavlja kako treba budući da mu je srce rastrešeno i misli su mu daleko od Boga. Tu se prvo pojavljuje pitanje: Bože, zašto mi to radiš? Što sam ti učinio? Ono redovito izazove nedoumicu. No, prava noć se uistinu još nije spustila. Ovo je tek nagovještaj sumraka, koji se polako provlači kroz krošnje drveća i navješćuje padanje mrklog mraka.  Iz nedoumice u koju duša zaluta, postupno se rađaju sumnje. Sumnje u sebe, u vlastito obraćenje, u Boga – u smisao svega što je duša činila na svojem putu spasenja, ma kakav on bio. Odlasci na misu postaju suhi i besplodni, jer se čini da ništa od onoga mističnog slavlja u crkvi ne dopire do vas,  postaje nemoguće razmatrati, čitati duhovno štivo, a ponekad i želja da se makar pet minuta ostane u skrušenoj molitvi izaziva pravu agoniju.  Dakako, videći da je duša u oslabljenu stanju, napasnik previše ne oklijeva – već se obara na nju svom silinom. Ionako već oslabljen, čovjek tada lakše nego inače potpada pod grijeh. I za cijelo to vrijeme, Gospodin samo šuti.

Poput pravednika koji je upao u zasjedu bezbožnika, neprestano duša zapomaže i viče Gospodinu, lupa na Njegova vrata, ali čini se kao da je Kuća prazna i da Domaćina jednostavno nema. Tada se pojavljuje očaj. A za cijelo to vrijeme – vaš život ne miruje. Već naprotiv, kao da odgovara na vaše nutarnje potrese, i sve ono što vas okružuje, počinje se raspadati i sve što je čovjek stekao ili misli da je stekao, počinje mu kliziti kroz prste. Pa se stoga događaju bolesti bližnjih, padovi i u odnosima s drugim ljudima i slične stvari koje potresaju vašu sigurnu stvarnost. Iscrpljen neplodnom duhovnom borbom, čovjek se sada nalazi u želji da jednostavno neprekidno vrišti. Bilo u sebi, bilo naglas.

Tako se i ova duša našla u situaciji upravo opisanoj. Za razliku od Ivana, koji je puninu duhovnog života vidio u alegoričnom usponu na goru Karmel, gdje prebiva Bog, i gdje duša ostvaraje puninu sjedinjenja s Njime, ova duša, napajajući se na izvorima franjevačke duhovnosti, na svoj duhovni put gleda kao uspon na planinu La Verna, mjesto gdje je serafski otac, sveti Franjo, primio Kristove rane, suobličivši se tako potpuno našem Spasitelju. Ondje se za mene nalazi mjesto potpunog predanja, i sjedinjenja, ali izuzev toga – dvije su planine, za dva čovjeka. Mene i Ivana. Ali isti je cilj – u Bogu se nastaniti. I obojica zastadosmo na svojem usponu, kad se tama spustila. I siguran sam kako svatko od vas posjeduje neku drugu goru unutar vlastite nutrine, na koju se uspinje kako bi ondje bio jedno, s Jednim.

Život najednom postade sličan olujnom moru, na kojem je malena lađica s apostolima, koji zazivlju Isusa da umiri vode kako se ne bi potopili. Dopušteno je vikati, svađati se s Bogom, tražiti odgovore – ponekad će to biti jedini način da se ne prelomite. Stoga sam i ja vrištao, svađao se, vikao Bogu da Ga mrzim, pitao ga zašto to sve dopušta…ta sjetimo se proroka Jone, koji je isprva odbio Gospodinove zapovijedi… Doduše, ako se dobro izvičete na Boga, ne trebate se ni čuditi ako vas proguta ogromna riba, ili da se izrazim jasnije – ako vas pogodi još koja munja s neba. Pa ipak, kažem vam – ponekad je vikanje najbolje što vam preostaje. Iako, najbolje se osamite, pronađite najpustije mjesto koje možete i započnite vrištati na Njega. Neće to ništa automatski riješiti. Ali ćete izbljuvati gorčinu koja se nakuplja u duši, ostati prazni, te biti raspoloženiji za Milost, koju vam Gospodin ima poslati kad se ova pustinja završi.

Nađoh se tako u noći, sjedeći na hladnom kamenu, posustao i dopustivši da se moja vjera pokoleba, shvativši koliko je ništavna njezina postojanost i koliko sam ja sam ništavan. Koliko sam svakog prijezira dostojan i koliko nikakve slave nisam vrijedan… jer što ja sam činim? Što je moje djelo? I kakva je moja zasluga? Nikakva. Čemu sam sličan bez Boga, i čemu sliči duša moja bez Zaručnika svojega? Samo mrtvacu i truplu koje trune, jer izjeda samo sebe. Tjeskobu mi tad i vučji krici dohraniše, pa se otvoreno napasnik pojavi u molitvi – i zastadoh sav plačan… drhteći, poput djeteta kad ga se pusti samoga… A još jučer sam hodao uzdignuta čela i mislio sam kako imam svijet pod nogama, kako sam vladar svega pod nebom i iznad neba. Tad i suze potekoše, pokraj puta biseri se zasjajiše… Žmirih, zdvajah, a Ljubavi Vječna… gdje si Ti? I tad kroz nemir, zvuci lire zastrujiše… to u sjećanje doziva kralja Davida, kako psalmima proslavlja dobročinstva Jahvina… Tada tek shvatih – lažne snove kako usnih… I koliko svijeta ispra srce moje…

Ovim pomalo poetskim razmišljanjem proizašlim iz jedne moje pjesme-molitve kojom sam opisao vlastitu noć duše namjeravam polako zaključiti ovaj tekst. Gospodin Vas želi poučiti… Uistinu, kolika je radost biti sin, kojega Otac stegom odgaja, jer ga toliko ljubi. I nikada ne pripušta Otac naš dobri noć duše, da ne bi iz nje za nas izrodio još veću i obilniju milost i dobročinstvo kojega ćemo u vječnost baštiniti. Bilo da želi jačati našu vjeru, bilo da želi da rastemo u poniznosti, bilo da shvatimo svoje ništavilo pred njime, Gospodarom Svega – bilo da je sve to zajedno. Jer, znate što često zaboravljamo, kada se nađemo u suhoći? Gospodin se ne povlači od nas milošću, već samo osjećajem – a ponizna duša, ionako bi trebala učiti prezirati osjećaj, i želju za njim, te puštati da se on pojavi samo kada se Gospodinu svidi.

Za kraj, uz ovo svoje promišljanje, mogu vam preporučiti i nekoliko knjiga, koje mogu biti od velike pomoći u suočavanju sa ovom olujom, a to su: “Tamna noć duše” i “Uspon na goru Karmel” Ivana od Križa (iako, i ostala njegova djela su dobrodošla), zatim “Duhovni boj” Lorenza Sculpolija, “Duhovne vježbe” svetog Ignacija… i želio bih završiti ovo svoje promišljanje još jednim vlastitim, kratkim poetskim dijelom…

I suze mi tad u bjelinu buknuše… iznenada Oganj planu sred očaja i tišine… i sva duša pjeva i sva duša kliče…i zliječena, nasmijana… jer nad gorom evo sunce sinu… putevi se razbistriše… a dolina svijeta iza mene zastrta je opet… Zaručnik već stiže… lađa duše moje opet siječe mirno more… a La Verna blista i preda mnom propinje se… dok malena jedna duša, prema Ocu uspinje se…


Matej Vidaković

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Katolik sam i volim Harryja Pottera Već sam se dugo bavio mišlju da napišem ovakav tekst. Dijelom što sam zaista veliki fan Harryja Pottera, dijelom zato što se smatram praktični...
Počnimo sada ispočetka – meditacija Priznajem. Priznajem sve. Priznajem da sam često mislio da mogu sam. Priznajem da sam često bio svjestan da sam ne mogu, ali da se nisam sjeti...
Koliko smo danas svjesni povijesnosti Objave i dog... Je li Objava moguća? Je li se dogodila? Ako jest, gdje nam je dostupna? U ovom ključnom trolistu pitanja na koja inače nastoji odgovoriti fund...
U obranu Tončija Matulića   Nikad nisam bio od onih kojima je Tonči Matulić izrazito simpatičan ili drag. Kažem "bio", jer pod diktatom raznih trenutačnih strujanja i do...
Povijest, čuvarica Istine? Zaista je paradoksalno, iako na granici stravičnoga, što današnji prosječan Hrvat bolje poznaje svjetsku povijest od one vlastite, nacionalne. Svaki o...