Skip to content

Temelji liturgije

4


U ovom bismo članku htjeli podsjetiti na temelje liturgije, odnosno na teologiju liturgije kako ju iznosi liturgijska konstitucija “Sacrosanctum concilium” (=SC) u brojevima 5, 6 i 7. U tom se prvom saborskom dokumentu već vidjelo da on želi dati teološko utemeljenje bogoslužja, a ne samo nove propise. Sabor počinje od povijesti spasenja:

SC 5: “To djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave kojemu su predigrom bila čudesna Božja djela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin, naročito vazmenim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća. (…) Doista, iz rebra je Krista, usnulog na križu proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve.”

U povijesti spasenja razlikujemo dakle tri vremena. Prvo se vrijeme odnosi na pripremu i na najavu Krista i njegova djela spasenja. To su ona silna djela koja je Bog učinio u svom narodu, djela koja su naviještala Krista i njegovo spasenje, “otajstvo pred vijekovima i pred naraštajima sakriveno” (Kol 1,26).

Drugo je vrijeme ona “punina vremena”, kada je “Riječ tijelom postala”. Spasenje koje je bilo naviješteno za ljude, postaje stvarnost u ljudskoj naravi (“tijelo”!). To je vrijeme Krista i njegova otkupiteljskog djela. On je pomirio nebo i zemlju, on je “pomirio u sebi neprijateljstvo”, on je omilio svome Ocu, u njemu smo spašeni.

Treće je vrijeme osobito zanimljivo za ovo izlaganje. Ono je nastavak drugog vremena. Ako to drugo vrijeme nazivamo vremenom Krista, onda je ovo treće vrijeme vrijeme Crkve. Mi smo spašeni u Kristu, što znači – ukoliko smo Kristovi – Bog je u nama zavolio ono što mu je bilo milo u Sinu. Međutim, Kristovo se spasiteljsko djelo ostvaruje u Crkvi i po Crkvi. O tome podrobnije govori SC 6:

Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotonine i od smrti te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.

Spasenje – spasenje koje se dogodilo i ostvarilo. Dakle, apostoli s jedne strane navješćuju Kristovo u povijesti – ali s druge strane apostoli izvršuju, uprisutnjuju to spasenje svaki puta kada slave žrtvu i sakramente. Evo tu je osnovni smisao liturgije: Krist nas je spasio jednom zauvijek. On je jedini Spasitelj i nema drugog imena u kojem nam se spasiti. Međutim, to se Kristovo spasenje čini djelotvornim, ono se primjenjuje u Crkvi koja slavi žrtvu i sakramente. Drugim riječima, Kristovo se spasenje ostvaruje po sakramentalnim znakovima, ostvaruje se po liturgiji Crkve. Pojednostavljeno rečeno, što bi nama koristilo posinjenje i spasenje, ako se to ne bi na svakoga pojedinog od nas primijenilo po sakramentu svetoga krštenja? Što bi nam vrijedilo da je Isus djelatni spomen svoje smrti i uskrsnuća ostvario u Posljednjoj večeri, kada i mi sami ne bismo postali dionici toga otajstva na osnovu njegove riječi “ovo činite meni na spomen?” Liturgija je onaj most kojim dospijevamo do spasenja djece Božje, liturgija je onaj kanal kojim do nas dotječe rijeka milosti. Liturgija je ono moćno sredstvo koje nadilazi sve kategorije vremena te nas čini dionicima cjelokupnog djela spasenja: od njegove najave pa sve do njegova ostvarenja  vazmenom otajstvu Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Kao što nas je Bog zamilovao u Kristu i po njemu nas priznao svojom djecom, tako je  otajstvom svoje volje  Krist odredio da se njegovo spasenje ostvaruje vjekovima u Crkvi i to po sakramentima – dakle po liturgiji – koju Crkva slavi. Nadalje, Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi, a time što je posrednik on je zapravo svećenik. Budući da se u liturgiji ostvaruje, aktualizira Kristovo spasenje, liturgija je ustvari vršenje Kristove svećeničke službe. Evo kako to razlaže SC u broju 7:

S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrše cjelokupno javno bogoslužje.

Ovdje je vrlo važno zamijetiti: u liturgiji se ostvaruje čovjekovo posvećenje, čovjek postaje pomiren s Bogom i posinjen, postaje svet, jer se u njemu nastanjuje Duh Sveti. Tako čovjek, tek ukoliko je spašen, posinjen, dakle, svet, svetošću svoga života slavi Boga, tj. on kao svećenik u duhovnom bogoslužju sama sebe Bogu prikazuje.

Ovim mislima smo htjeli pojasniti smisao i važnost liturgije u cjelokupnom našem spasenju: da se podsjetimo da liturgija nije samo neka “pobožnost”, niti ritualizam, nego da se u njoj i po njoj ostvaruje naše spasenje. Ovi bi redci zapravo htjeli da se u nama poveća smisao za svetost našeg bogoslužja. Jer, velike su nam stvari povjerene.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Liturgija u katehezi Kada se radi o katehezi za mlade, odnosno o skupovima mladih u župi, često znademo biti u nedoumici na koji način ispuniti vrijeme provedeno s njima. ...
Culmen et fons – vrhunac i izvorište Umijeće dobrog življenja jest redovito umijeće razlikovanja bitnog od nebitnog, temeljnog od sporednog. Jednako je tako u našoj vjeri, u kršćanskoj li...
“U bdjenjima noćnim mislim na Tebe” Koji je smisao i koje mjesto ima bdjenja u našem bogoslužju; koje je njegovo značenje? Je li to možda nešto vezano tek uz neke kontemplativne redove? ...
Opet nedjelja! Kao što je središnje otajstvo našeg spasenja je vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave, tako je nedjeljna euharistija t...
“Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti&... Što je važno a što nevažno u liturgiji? Što je u bogoslužju tek vanjština, a što njezin bitni dio? Što, dakle, prema Isusovim riječima, treba činiti, ...