Skip to content

Teolozi ili biskupi? (Profesorski “paramagisterium” u Crkvi)


Ne bi čovjek nikako očekivao, — sada, iza I. i II. vatikanskog Sabora, koja su, obadva, s toliko emfaze naglasila hijerarhijski, a pogotovu papinski, auktoritet u Crkvi, — da će se u teološkom svijetu još jednom postaviti pitanje magisterija, učiteljske kompetencije, u Crkvi. I da će ta kompetencija, u svojoj tradicionalnoj formulaciji, — kao, ekskluzivno pravo i privilegij Svete Stolice i, s njom i pod njom, biskupskoga kolegija, — biti osporavana. Da će joj se davati drukčije, restriktivno, tumačenje, a u korist teologa od struke: običnih svećenika, pa i nesvećenika: danas, znamo, teologiju studiraju i njom se bave, — ozbiljno, ali i neozbiljno, — i vjernici-svjetovnjaci, i žene.

A često se danas čovjek, u teološkoj literaturi i štampi, susretne sa takvim, — za nas, koji smo pred rat studirali teologiju, nemogućim, — shvaćanjima. “Novoj teologiji” vrlo je blizu ta ideja. U njoj ona ima puno zagovarača. Čas u radikalnoj formi, čas u blažoj: manje otvorenoj, indirektnoj, virtualnoj, zakamufliranoj u ruho konkretnih pretenzija; pretenzija ili uzurpacija.

Ovo se zadnje najviše manifestira u slobodi, s kojom danas mnogi teolozi (i profesori) dijele lekcije crkvenom učiteljstvu, podvrgavaju, s visoka, kritici njegove akte, traže u njima izmjene i ispravke, i u, sve češćim, zahtjevima, da ih hijerarhija, obligatno, konzultira prije svakoga svoga značajnijeg istupa, pa da od njih, prethodno, dobije odobrenje i pristanak. Inicijativa bi, na doktrinalnom polju, imala uopće da dolazi od teologa: Papa bi i biskupi bili samo neke vrsti auktorizirani, službeni, promulgatori i izvršioci onoga, u čemu su se složili teolozi: za što su se oni, u većini, opredijelili. Biskupi bi i Papa bili više administrativci, nego učitelji. Nepogrješivost Crkve, — u koliko je mnogi od tih teologa uopće još priznaju; u koliko nijesu, kao na primjer H. Kueng, pristaše evolucije dogmi i teorije, po kojoj se teološka istina zapravo uvijek samo traži, a nikada, potpuno, ne nalazi, — rezidirala bi tako u nekom kolektivnom učiteljstvu, više znanstvenom, nego karizmatičkom, nad kojom bi, valjda, imala bdjeti Providnost, po nekom, misterioznom, nadahnuću i prosvjetljenju mnogih. Onako nekako, kako je to, po njihovu mišljenju, bilo u prvoj, karizmatičkoj, Crkvi, gdje su, uz apostole, upravljali Crkvom “učitelji” i “proroci” (Dj. Ap. 13, 1.; 1. Kor. 12, 29.; Ef. 4, 11.).

Padalo je, ovo iza Koncila, dosta izjava u tom smislu. Nekoje smo, prigodice, i mi citirali, u našim člancima. Najjasnije je, teoretski, takav zahtjev bio podignut na teološkom kongresu u Torontu, u Kanadi, g. 1967., kojemu je, koliko se sjećamo, ton davao redemptoristički moralista i profesor rimskog “Alphonsianum”-a, B. Haring. Bila je, u tom smislu, izglasana i posebna rezolucija. Izrijekom je tu bilo rečeno, da na teologe spada fiksiranje sadržaja vjere i da ih biskupi, u tim stvarima, moraju pitati i slijediti. A onda, opet, na Teološko-moralističkom kongresu u Padovi, g. 1970., gdje je Haring izrijekom zastupao tezu, da je “papinsko učiteljstvo nezamislivo bez sintonije (suglasja) s Crkvom” (čitaj: s teolozima), a završni dokumenat konstatirao, da crkveno “učiteljstvo ima specifičnu funkciju slušanja i dijaloga, razaznavanja proroštva” (čitaj: u teolozima), i da “donošenje normi, koje će imati pravnu vrijednost, nije redovito funkcija učiteljstva na polju morala” (“Glas Koncila”, 3. V. 1970., br. 9.; “Crkveno učiteljstvo i moralna teologija”). Auktoritet bi se u Crkvi prema tome imao dijeliti između biskupa i teologa. Teolozi bi bili teoretičari, ideolozi, arbitri, biskupi popularizatori, propovjednici, legislatori, garanti.

Dvije praktične konsekvencije “novi teolozi” uvijek izvode iz te načelne pretpostavke. Mora se dokinuti tutorovanje biskupa (pa, konsekventno, i Pape i njegove kurije) teolozima i njihovu znanstveno-teološkom radu. Valja teolozima (profesorima) ostaviti pravo, da slobodno istražuju kršćansku i evanđeosku istinu: po svojoj, učenjačkoj, savjesti. Ne smije im se ograničavati sloboda mišljenja i izražavanja. Ne smije im se ništa unaprijed diktirati; ništa zabranjivati. Ne smije biti crkvenih cenzura, ni indiciranja teza ili knjiga. Sve treba prepustiti znanstvenom poštenju i moralnoj odgovornosti pojedinaca i, valjda, djelovanju i nadahnuću Duha Svetoga. Što tko smatra teološki ispravnim, to može i naučavati; za to se može deklarirati i u javnosti. A u svim teološkim forumima, odborima, komisijama, valja primjenjivati demokratski sistem i postupak. Ako u njima ima i biskupa i teologa, svi treba da kolektivno, po principu većine, donose odluke, a ne da se u takvim forumima prave dva doma i da teolozi iznose samo svoje mišljenje i votum, a biskupi, jedini, odlučuju: ako hoće, i protiv mišljenja većine teologa u komisiji. Teolozima se mora poklanjati puno povjerenje: mora se priznavati i poštivati njihova kompetencija i stručnost. A u pitanjima svoje struke oni su kompetentniji od biskupa: nestručnjaka i “lajika”. I papinske enciklike i dokumente treba da “pripravljaju” teolozi, preko svoje “središnje teološke komisije”, kako to neki od njih i izrijekom predlažu: kardinal Suenens na primjer, na bruxelleskom “Međunarodnom kongresu teologa”, u režiji nijmegenskog “Concilium”-a (“Glas Koncila”, 27. IX. 1970., br. 19.).

Ne govore, dakako, o tome, svi, baš ovim riječima, ali mnogi to, očito, pretpostavljaju. Njihovi praktični postupci, njihove konkretne reakcije, ne mogu se drukčije ni razumjeti, ni protumačiti. Ona suverenost, s kojom nastupaju prema hijerarhiji; ona ljutnja, s kojom dočekuju svaku njezinu intervenciju, kad im ona nije po volji i kad ih dementira. Tipična je s te strane i karakteristična bila osobito reakcija čitave plejade modernih teologa na Papinu encikliku: “Humanae vitae”. Dočekali su je “na nož”. U totalnoj je njihovoj nemilosti. Samo, karakteristično je i to, da je, na primjer, od prve skupine američkih teologa, koja je protiv enciklike, javno i kolektivno, protestirala, dvije trećine njih već napustilo svećenički stalež, a mnogi se od njih već i “poženili”.

Nije, uostalom, prvi put u crkvenoj povijesti, da su se pojavile takve teze o teološkoj supremaciji. Neki su teolozi slične teorije zastupali još u srednjem vijeku. “Univerze” su se, na primjer, toliko puta, izdizale i nad biskupe, i nad Papu, i gerirale se kao najviši auktoriteti u pitanjima vjere i crkvene nauke. Stoljećima su neke od njih branile teze, koje su u Rimu otklanjali i osuđivali. Klasičan je u tom pogledu slučaj pariške “Sorbone”: ona je sebe, čitav, kasniji, srednji vijek, pa sve do francuske revolucije, smatrala orakulom i suverenim arbitrom ortodoksije i vjerovanja: i mimo Pape, i protiv Pape. U nekojim pitanjima stajala je i u kroničnom, vjekovnom, sukobu s Rimom. Galikanizam je, na primjer, bio s njom tijesno povezan: ona mu je, kroz stoljeća, bila zaleđe i, teoretski, nosilac i odvjetnik.

Samo, očito su sve te teze teološki neodržive. I plitke, prije svega. Pravi je teološki besmisao zahtijevati za teologe Crkve istu onu, neograničenu, slobodu mišljenja i izražavanja, koju imaju znanstveni radnici na polju profanih disciplina, gdje su u igri isključivo razumsko-prirodne ili eksperimentalne spoznaje, opservacije, dedukcije, pa s tim u vezi i ljudsko rezoniranje jedini mogući kriterij. Relativan, doduše, ali načelno opravdan. Slobodna konfrontacija svih mišljenja i teza jedini je tu put, da se znanost, malo pomalo, približi objektivnoj istini, pa da hipoteza jednom postane teza i, općepriznati, aksiom. No u vjeri i u teologiji situacija je posve drukčija. Tu valja unaprijed računati sa objavljenom istinom i sa Božjim auktoritetom: “a priori” mjerodavnim i neprijepornim; nepogrješivim. Dok priznajemo Kristovu objavu i “depositum fidei”, ne možemo nikada imati pune slobode, da o stvarima, koje se na njih odnose, govorimo i učimo, što hoćemo. Ne može u Crkvi biti “tri stotine papa”, kako je ono, još nedavno, vrlo duhovito i s puno fine ironije na račun svojih zemljaka, holandskih teologa, rekao holandski ministar-katolik Luns. Vidi se: nijesu ni u Holandiji svi, ni među prominentnima i inteligentnima, Alfrinkovci i Schillebeeckxovci!

U Crkvi nije prvo “sloboda”; u Crkvi je prvo istina: vječna i božanska istina. A prema toj istini nijesmo slobodni. Prema učenju objave i Evanđelja nijesmo slobodni: dužni smo da ga prihvatimo i da ga, dalje, autentično prenosimo. Nijesmo mi kritičari, nego tumači, branitelji, popularizatori. Ako ga dalje razvijamo, smijemo to činiti samo respektirajući u cjelini njegov, u Evanđelju definitivno fiksiran, smisao i sadržaj. Ne možemo mi ni objave ni Evanđelja interpretirati, kako mi hoćemo. Nitko, — ni teolozi, — nema toga prava. Njihovu je autentičnu interpretaciju Krist, izrijekom, u Evanđelju, pridržao starješinama Crkve: apostolima i njihovim nasljednicima u apostolskoj službi; biskupima, s Petrovim nasljednikom, Papom, na čelu: “Idite i naučavajte sve narode, — da drže sve, što sam vam zapovjedio, i, evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!” (Mat. 28, 19. 20.), “Zaista vam kažem: Štogod svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu!” (Mat. 18, 18.), “Tko vas sluša, mene sluša!” (Luk. 10, 16.). Biskupi su, — i Papa, u prvom redu, — jedini auktoritativni nosioci učiteljske vlasti u Crkvi. Oni su prenosioci i svjedoci objave (Luk. 24, 48.; Iv. 19, 35.; 20, 30. 31.; 21, 24.; Dj. Ap. 1, 8.; 2, 32.; 3, 15,; 4, 33.; 5, 32.; 10, 39. 42.; 18, 5.; 1. Tim. 5, 21.; 2. Tim. 1, 8.; 4, 1.; 1. Iv. 1, 2.). I njezini jedini auktoritativni tumači. Svi drugi, koji tumače Evanđelje i uče vjeru, samo su njihovi delegati: upućeni na njihove direktive; vezani uz njihovo odobrenje; podvrgnuti njihovu nadzoru. Mogu to, sigurno, raditi, dokle su god dobre volje, s puno inteligencije, ambicije, duha; mogu to razrađivati u pojedinostima; mogu povlačiti dedukcije i postavljati hipoteze, — čine to, mnogi, s puno uspjeha i dara; — ali autonomni nijesu. I nikada ne mogu stati u isti red s biskupima. Ni onda, kad su od njih, po ljudsku, inteligentniji, školovaniji, “stručniji”. Nemaju staleške milosti i prosvjetljenja, koje biskupi imaju, po asistenciji Duha Svetoga (2. Tim. 1, 6—8.). Moraju im se pokoravati: moraju, i na taj način, svoj ljudski um podložiti Bogu (Rim. 3, 19.).

I u staroj, apostolskoj, Crkvi svi su “učitelji” i “proroci” bili podvrgnuti apostolima i ovisili o njihovu mandatu i pravorijeku. Sveti ih je Pavao sve pred sobom gledao: on im je svima priznavao njihove “darove”, ali im je svima nametnuo i svoj nadzor i svoj auktoritet, kao bitno viši; kao jedino mjerodavan (2. Tim. 3, 10.). Treba samo pročitati, kako on govori i uči. Bez obzira i na koga on kaže: “Ako vam — i anđeo s neba navijesti drugačije Evanđelje od onoga, što smo vam ga mi navijestili, neka bude proklet!” (Gal. 1, 8. 9.). — “Niti sam ga ja primio ili naučio od čovjeka, nego po objavi Isusa Krista!” (Gal. 1, 12,). On sebe, — a, razumije se, i svakoga drugoga apostola, — smatra “učiteljem naroda u vjeri i istini” (1. Tim. 2, 7.), dok druge, koji se samovlasno proglašavaju učiteljima zakona, osuđuje kao otpadnike a “fide non ficta” (1. Tim. 1, 5. — 7.) i opominje pred njima na oprez (Rim. 16, 17.; Ef. 4, 14.; 1. Tim. 1, 10.; 6, 3.; 2. Tim. 4, 3.; Tit. 1, 9.; 2, 1. 7.). I sv. Ivan isto tako (2. Iv. 10.).

I tokom kasnije crkvene povijesti uvijek su se biskupi, s Papom na čelu, smatrali jedinima, auktoritativnim i mjerodavnim, učiteljima vjere. Nauku vjere uvijek su definirali ili Pape ili opći crkveni sabori, u kojima su sudjelovali biskupi. Teolozi su i profesori bivali obično, — ne obligatno, — konzultirani, ali direktno nijesu u toj stvari nikada imali ni odlučne riječi ni glasa. “Učiteljima vjere” nije ih nitko smatrao: oni su samo izlagali, razvijali, sistematizirali vjeru, koju je učila Crkva. Nažalost: mnogo puta i netočno, i krivo. Mnogo puta bili su, zbog toga, i pozivani na odgovornost: mnogo puta bili su od Crkve i osuđivane i cenzurirane njihove teze, mnogo su ih puta morali i opozivati. Mnoge krize u Crkvi započinjale su od profesorskih katedra. I krivovjerja, katkada. I Wicleff, i Hus, i Luther, i Dollinger, bili su teolozi i profesori. Bilo je i na II. vatikanskom saboru profesora i “perita”, koji su kasnije apostatirali i istupili iz Crkve.

Ni danas nitko u Crkvi ne mora prihvatiti onoga, što uče profesori. Svatko ima pravo i da otkloni njihove teze: i da im protuslovi, ako mu se čine neispravne. Bilo da se radi o teolozima pojedincima, bilo o teološkim skupinama i školama.

I kad se danas na raznim stranama, pa i kod nas, osjeća tendencija, da se to jasno crkveno shvaćanje pomrači, pa profesorima i teolozima prida prva i glavna riječ u crkvenom životu, — “paramagisterium”, kako to već i na Zapadu, ironično, nazivaju, — treba se tome odlučno suprotstaviti. I u ime Evanđelja, i u ime crkvene tradicije. Treba profesore i teologe vratiti na njihovo mjesto. Mjesto, svakako, časno i važno. Potrebni su Crkvi, kao što joj je potrebna i sveta znanost; kao što su joj potrebni i kršćanski pisci i mislioci. Crkva im je uvijek i priznavala to njihovo odlično mjesto. I privilegije im je davala. Smatrala ih je jednom od najodličnijih skupina u svome kleru. I svi mi s njom. I pisac ovih redaka, i ako nikada nije bio profesor, ni reflektirao na profesorsku katedru, zalagao se jednom, još davno, pred četrdesetak godina, u jednom, oduljem, članku u sarajevskoj “Vrhbosni”, za sistematizaciju položaja teoloških profesora u Crkvi, ali i za njihov časniji tretman, veći auktoritet i prestiž, doličniju sustentaciju. Bili smo svi svjesni, koliko o njima u Crkvi ovisi. Već zato, što je u njihovim rukama, dobrim dijelom, i formacija budućih svećeničkih naraštaja. Puno ih je bilo, pa su, — kao dobar dio njih i danas, — igrali vrlo pozitivnu ulogu u crkvenom životu, i na teološko-znanstvenom i na pastoralnom polju, i ako su se pomno čuvali, da se ni na jedan način ne nameću za tutore ostalome kleru ni za arbitre u crkvenim pitanjima: niti su se ovijali u kakav orakularni nimbus, niti su svojatali za sebe bilo kakav privilegirani položaj. Naša tradicija s te je strane uvijek bila dobra. Mnogi su od njih postajali i biskupi. Postaju i danas.

Kada to postanu, — kad na njih siđe milost biskupskog reda, — postat će odmah i učiteljima Crkve: moći će govoriti s auktoritetom, koji će nas obvezivati. Dotle ne. Dotle nemaju prava ni na kakav privilegiran položaj u crkvenom životu. Obični su svećenici. Ono, što govore i pišu, uvijek je “sub iudice”. Onoliko vrijedi, koliko dokazuje: “Tantum valet, quantum probat!” Onoliko vrijedi, koliko je u skladu sa auktoritativnim učenjem Crkve, oličenim u Papi i biskupima. I u koliko je nošeno duhom vjere i poniznosti. Pretjerani intelektualizam i obožavanje znanosti nikada ne će biti u stilu evanđeoskog i apostolskog kršćanstva. “Scientia inflat!” (1. Kor. 8, 1.). Kršćanstvo ne osvaja “pameću”, nego dobrotom, ljubavlju, molitvom, darovima milosnog otkupljenja.

Imamo pravo na oprez pred teolozima i profesorima. Treba to jedanput i javno kazati. I kod nas. Savremenoj konfuziji u modernističkoj teologiji Zapada možda su glavni krivci, — barem oni neposredni, — baš teološki profesori i “periti”. A mnogi su od njih, usto, vrlo pretenciozni, nametljivi i bučni. Osobito oni mlađi. Najbučnijem i najpretencioznijem od njih Hansu Kuengu bilo je u doba II. vatikanskog koncila, kad se je prvi put počeo gerirati arbitrom i orakulom u Crkvi, istom 32 godine. Ni danas mu možda nema više od 40. A davno su rekli, da nije svaki novopečeni doktor odmah i “doctus”. Treba da dugo u struci radi, da to postane. I mi smo, mnogi, u svoje vrijeme doktorirali. Pa znamo, kakve su nam u ono doba bile realne kvalifikacije: trebalo je dobro naučiti profesorova skripta. Čovjek u toj dobi nema još ni znanstvenog ni moralnog auktoriteta, da nastupa “sicut potestatem habens” (Mat. 7, 29.). Uostalom pravi veliki teolozi ostajali su, i na kraju svoje karijere, uvijek ponizni i skromni: prije svega pred Crkvom; uvijek su bili spremni, da je poslušaju i da joj se prilagode.

Na koncu, — “liceat audenter dicere” (Dj. Ap. 2, 29.), — da kažemo i nešto konkretno! Ne možemo se oteti dojmu, da se je kod nas, — više nego u drugim katoličkim zemljama, — nagomilalo i previše moći i utjecaja na crkveni život u rukama teoloških profesora: osobito onih s fakulteta. Skoro u svim komisijama Biskupskih konferencija oni sjede, vode glavnu riječ, drže u rukama ključne pozicije. Ako se to, donekle, može i shvatiti za teološku komisiju, kao stručnu, — makar da i u njoj ne bi smjela vrijediti kao jedina kvalifikacija, što je netko teološki profesor: valjalo bi vagnuti sva kandidatova svojstva, — ne vidimo, zašto bi profesori morali biti glavni čimbenici i u komisiji za sjemeništa, i u komisiji za kler. Na sjemeništima je direktno zainteresirana čitava naša Crkva i sav naš kler: onaj pastoralni prije svega. A pogotovu su stvar kuratnoga klera specifično pastoralni i staleški svećenički problemi, koji spadaju u kompetenciju, izrazito pastoralne, komisije za kler, pa bi bilo posve naravno, da u njoj svećenici iz pastve i sa terena imaju i najviše predstavnika i glavnu riječ. Nijesu, uostalom, samo “profesori” i “doktori” pametni i dalekovidni. Toliko su puta pojedini svećenici iz pastve, dobri i inteligentni, imali, — imaju i danas, — i pred vjernicima i u kleru, puno više ugleda od pokojega profesora i doktora. Ne samo po moralnim kvalifikacijama, nego i po intelektualnim sposobnostima, intuiciji, taktu. Nije pravedno, da ih se preterira, na račun graduiranih “virilista”, na važnijim područjima crkvenoga života. A što vrijedi za komisiju za kler, vrijedi zapravo i za sve druge pastoralne sektore katoličkog života: za katehizaciju, za katoličku štampu, za liturgiju, za informacione i statističke urede, pa, preko toga, i za crkvene financije. Odiozno je, da se u svemu tomu pojavljuju, u nerazmjernu broju, profesori i da, na primjer, oni jedini, ili skoro jedini, drže sva glavna predavanja po svećeničkim tečajevima, sastancima, “tribinama”. I to uvijek isti, pa i kad se radi o temama, koje ne spadaju u njihovu užu struku. Kao da bez njih ništa ne može biti!

Sve bi to, po našemu mišljenju, trebalo više decentralizirati i prenijeti na šire svećeničke forume. Osobito pastoralne tečajeve. Ne bi se i sljedećega proljeća smjelo ponoviti loše iskustvo s tim tečajevima iz prošle i pretprošle godine. Ako će nam ti tečajevi i ubuduće biti kao ova dva zadnja, bolje, da ih ni nema. Treba ih bezuvjetno reorganizirati, šta bi bilo naravnije nego da teme tečajevima odrede biskupi, na prijedlog komisije za kler, a da ih vode i određuju im predavače svećenici-članovi komisije, kao delegati Episkopata: sa odobrenjem i uz aktivnu suradnju biskupskih članova komisije? A da za, eventualna, stručna teološka predavanja pozovu i profesore. Profesore, u koje oni imaju povjerenja, a ne da im ih designira fakultet, odnosno njegov dekan. Uostalom: profesori treba da prije svega znanstveno rade na svojoj struci i kvalitetno predaju na svojim zavodima; nije njihovo, da se “ex professo”, a najmanje kao profesorska skupina, kolektiv, korporacija, bacaju na javni katolički rad i postaju “fanatici akcije”, mjesto ljudi studija i molitve. A pogotovu nije njihovo, da tutoruju Crkvi i kleru i stavljaju se, makar i iza kulisa, u crkvenu administraciju. Ni u onu u najširem smislu te riječi.

I još bi na nešto trebalo pripaziti u vezi s ovom temom. Osobito danas, kad je crkveni život na sve strane zahvaćen teološkim i moralnim zabludama. Na nešto, što u jednakoj mjeri urgiraju i staro kanonsko pravo (C. J. C., kan. 1360. § 1.) i nove pokoncilske instrukcije (“Ratio fundamentalis”). Na to, da za profesore na crkvenim školama dolaze samo svećenici, koji su u svakom pogledu na visini, ali i da se te svećenike razborito nadzire: samo, u koliko uče ono, što Crkva uči, i samo, dok žive pravim svećeničkim životom, mogu vršiti tu službu; tko s te strane ne zadovoljava ili se o to ogriješi, mora povući konsekvencije: nema mu mjesta na crkvenim naukovno-odgojnim zavodima; valja ga ukloniti. Crkvi mogu na takvim mjestima služiti samo ljudi, koji su potpuno Božji i njezini: “sanae doctrinae optimorumque morum”. A u koliko ih biskupi upotrebljavaju kao svoje suradnike, treba da budu svjesni, kako je njihovo samo proučavati probleme i davati mišljenje, dok je odluka u rukama biskupa. I za biskupske konferencije to vrijedi. Svi njihovi dokumenti moraju, konačno, biti i redigirani i formulirani po biskupskim članovima komisije i jedino u njihovo ime promulgirani. Tko će im od teologa pritom pomagati, njihovo je konfidencijalno pravo i stvar njihova osobnog izbora. I na taj način mora biti jasno, tko je onaj, tko auktoritativno govori, a tko je samo konzultant i “perit”.

Tako mi mislimo. Bez pretenzija, da se miješamo u kompetencije mjerodavnih!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1971., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 49-57. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...