Skip to content

Teško je i lijepo biti čovjek


Tko sam ja?

Čini se da ovo pitanje poput jeke odzvanja iz dubina prošlih vremena sve do naših dana kada pred njim ostajemo jednako začuđeni i zbunjeni, baš kao što je to vjerojatno bio i prvi čovjek. Na različitim prostorima i u različitim vremenima ovo pitanje nije gubilo na intenzitetu i značaju. Ljudi su oduvijek tragali za smislom postojanja, pronalazeći u njemu sve manji smisao i sve veći besmisao.

Čovjek se počeo obezvrjeđivati.

Stoga mnogi ljudi današnjice ne uočavaju smisao postojanja, ne razmišljaju mnogo o Bogu i daru života koji im je poklonjen, nego žive dan za danom bez cilja i bez želje da saznaju zašto su tu.

Da bi se čovjek ostvario kao čovjek, tj. da bi bio istinski sretan, mora sebi otkriti odgovore na neka važna pitanja kao što su: Odakle dolazim? Koja je svrha mog postojanja? Zašto postoje zlo i patnja u svijetu? Što je smrt i što se zbiva poslije nje? I slično…

Na sva ta pitanja postoji samo jedan odgovor – a zove se smisao postojanja.

Pronađem li smisao svoga života, spoznat ću i vrijednost svoje prošlosti koja me vodi k budućnosti. Stoga nije potrebno komplicirati svakidašnjicu strahujući od vlastite budućnosti. Treba uživati u trenutcima života jer tako nastaje cjelina onoga što proživljavamo ili onog što ćemo tek proživjeti.

Svako postavljeno pitanje ne inzistira na potpunu odgovoru. Upravo nepotpuni odgovori potiču čovjekovu znatiželju. Zato su pitanja nužan dio čovjekova života i treba ih postavljati. Trenuci nas obilježavaju ili kao dobre ili kao loše ljude. Nebitno je što drugi misle o nama u trenucima dok nešto izgovaramo ili djelujemo. Važno je što mi o sebi mislimo!

Vlastiti život nećemo olakšati tražeći smisao u onome što drugi čovjek čini. Razumjeti tuđe razloge ne može nitko, ali može razumjeti vlastite ako sebi iskreno prizna zašto nešto govori ili čini. To je potraga za smislom sebe kao čovjeka, a ne našega života.

Život je smislen sam po sebi, jedino ga naš vlastiti besmisao može otežavati.

Ako doista želimo upoznati smisao svega, time i samih sebe, moramo otvoreno zatražiti pitanja, ali isto tako i otvoreno, bez zadrške, ponuditi odgovore. To je put da smislu damo smisao…

Mi, suvremeni ljudi, pripadamo naraštaju koji je prvi put kročio nogom na Mjesec, naraštaju koji, barem u mislima, nastoji život proširiti i na druge planete Sunčevog sustava. XX. stoljeće bilo je svjedokom prvog putovanja u Svemir; omogućilo je, prema tvrdnjama znanstvenika, značajno produljenje životnog vijeka kao i lijekove za mnoge neizlječive bolesti. Ljudski snovi u ostvarenje blagostanja života prepunog materijalnog izobilja cilj su stvaranja svojevrsnog raja na zemlji.

Život lišen patnji i bola, život bez tjeskobe i neizvjesnosti postao je gotovo predmetom novog kulta mnogih ljudi. Taj idiličan san konačnog trijumfa modernog čovjeka pomračuje samo jedna važna činjenica – čovjek je smrtno biće. Filozofi i pisci egzistencijalisti mnogo su nam puta dočaravali ovu ljudsku kob: čovjek se odjednom rodi, biva bačen u ovaj svijet, pa onda, više ili manje umješno, u njemu živi da bi naposljetku iz njega iščeznuo. Kao kaplja kiše pada da bi na kraju ispario. Neminovan je usud da se s ovog svijeta otići mora, bez obzira na mnoge infantilne želje da se život uz daljnji napredak znanosti unedogled produži.

Čak kad bi to i bilo moguće, ništa se zapravo ne bi promijenilo. Čovjek bi i dalje ostao smrtno biće.

Možda će se čovjek lakše prilagoditi smrti ako prilagodi vlastiti život onome bitnom. Možda život i smrt imaju zajedničku bit koju suvremeni čovjek tek treba otkriti. Možda će tada biti mnogo jasnija Heraklitova misao: „Trebamo živjeti od smrti i umirati od života.“

I na kraju, poslije svega rečenoga, možemo doći do samo jednog zaključka: Teško je i lijepo biti čovjek!


„Vjerujte sebi.
Najjednostavnija pitanja ujedno su i najteža:
Tko sam?
Gdje mi je dom?
Kamo idem?
Što radim?
Razmisli o tome ponekad
i gledaj kako se odgovori mijenjaju.“

 (R. Bach)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ludilo veljače Tradicija stara nekoliko stoljeća slamka je spasa za one koji nam na kulturan način žele predočiti koliku važnost  pridaju tome da zaista vo...
U svetosti obitelji… Posljednju nedjelju godine Crkva proslavlja u znaku obitelji – Svete Obitelji Josipa i Marije, jedinstvene obitelji koja je nastala u Božjem p...
Raj bez jabuka Nema čovjeka koji ne zna ili nije čuo  tko su bili Adam i Eva. Krenete li razgovarati o tome, skoro svaki odgovor na to pitanje bit će isti – ...
Pripravite put Gospodinu… Jutarnje mise, zornice… Kao da su tek nedavno počele a već im se bliži kraj. Mnogi ih ljudi vole jer sudjelovanje na njima budi jedan poseban ...
„Gospodin s tobom – milosti puna“ ZADNJA NEDJELJA DOŠAŠĆA SILNO JE MARIJINA - Dominus tecum – Gospodin s tobom, riječi su  kojima anđeo Gabrijel, poslan od Boga -  pozdr...