Skip to content

Tonzura

U nekoliko idućih nastavaka htio bih prikazati tonzuru i niže redove prema Pontifikalu koji je prethodio Drugom vatikanskom saboru i pri tome – naravno – ukazati na određene poveznice s današnjim uređenjem i praksom.



U spomenutom Pontifikalu i u praksi prije Sabora, točnije sve do 3. prosinca 1972. kada je odobren novi Pontifikal,[1] postojala su četiri niža reda: vratari, čitači, egzorcisti i akoliti. Ovim je redovima prethodio obred tonzure – šišanja po kojemu je kandidat službeno stupao u klerički stalež. Napomenimo da je riječ „tonzura“ u običnom govoru imala dvojako značenje: 1. obred šišanja od strane biskupa kojim se ulazi u klerički stalež i 2. ošišani dio glave u obliku kruga (hrvatski „postrig“, latinski „corona“).[2]


1. Povijest


U starini se smatralo da je njegovanje kose u muškaraca povezano s ispraznošću i kićenjem, štoviše, dulja njegovana kosa bi muškarca feminizirala, kako to svjedoči Pavao: „Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa“ (1 Kor 11,14-15). S druge strane, posve kratka kosa, šišana do kože, za Grke je bila znak poniženja, odnosno robovskog statusa.[3] Jeronim početkom 5. st. govori da svećenici ne bi trebali nositi predugu kosu, jer je to svojstveno raskalašenima, barbarima i vojnicima. No, s druge strane kosu ne treba šišati do kože, jer je to, veli Jeronim, svojstveno Izidinim svećenicima. Početkom 4. st. zabilježen je prvi nagovještaj šišanja novaka prigodom ulaska u red pustinjaka iako to, po svoj prilici, nije bio dio nekog liturgijskog obreda. Šišanje kose koje bi imalo sakralni karakter susreće se među istočnim monasima od konca 5. st. Na Zapadu je tek koncem 6. st. zabilježeno da ulazak u klerički stalež podrazumijeva šišanje. Međutim, u to vrijeme je već vladao običaj da klerici nose tonzuru.[4] Dok su redovnici nosili tonzuru velikog promjera,[5] ona se tijekom vremena u biskupijskih svećenika sve više smanjivala. Prema tome, pri ulasku u klerički stalež kandidat bi bio ošišan, te se pretpostavljalo da bi onda tonzuru (ošišani dio glave u obliku kruga) održavao do konca života, što u praksi nije bio slučaj, osim kod ponekog redovnika.

U srednjem je vijeku poznat običaj da se dječacima koji ulaze u pubertet odreže nekoliko uvojaka kose ili prvi uvojci brade koji se onda daju nekoj značajnijoj osobi u znak podložnosti. Tako su Langobardi, pobijeđeni od Karla Velikog, u znak podložnosti papi „po rimskom običaju bili ošišani“, a bizantski car Pogonat je 684. papi poslao uvojke kose svoje dvojice sinova, da bi ih uzeo pod svoju zaštitu. Istom logikom su se uvojci kose ili brade prikazivali Bogu. Bio je to čin poniznosti, jer bi se darovao ukras vlastite glave.

Sâm obred tonzure prvi puta je opisan u Vizigotskom obredniku i u Sakramentaru iz Gellona i Angoulême-a (8. st.).[6] Nalazimo ga također u Rimsko-germanskom pontifikalu iz 10. st.[7] i u kasnijim pontifikalima. Obred tonzure iz Pontifikala Vilima Duranda s konca 13. st.[8] zadržan je – gotovo nepromijenjen – u svim kasnijim pontifikalima do Drugog vatikanskog sabora.


2. Obred u dosadašnjem Pontifikalu


U uvodnim se napomenama određuje da ne može pristupiti obredu tonzure onaj tko nije krizman, tko nije dovoljno poučen u vjeri te ne bi znao čitati ni pisati ili protiv koga bi se vodila građanska parnica.[9] Za ovaj obred nije bio određen neki poseban dan. Kandidati nose preko desne ruke roketu, kada budu prozvani odgovore: „Evo me“ („Adsum“). Biskup kraćim govorom poziva na molitvu. Slijedi antifona i Ps 16,1-6. Nakon toga biskup kandidatu škarama odreže kose na četiri mjesta: na čelu, potiljku, i na obje strane te konačno na sredini glave i uvojke odloži u posudu govoreći: „Gospodin mi je baština i čaša, ti u ruci držiš sudbinu moju“.[10] Biskup zatim govori molitvu. Slijedi Ps 24: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj“. Biskup izgovara blagoslovnu molitvu nad kandidatima te im stavlja roketu uz riječi: „Neka te Gospodin odjene u novoga čovjeka, koji je od Boga stvoren u pravednosti i svetosti istine. Nakon završne molitve biskup veli novoizabranicima da su dobili privilegia clericalia, te da trebaju u skladu s time i živjeti. Prema tome, jasno je rečeno da su ovim obredom kandidati ušli u klerički stalež, što se vidi i iz liturgijske odjeće (rokete) koju su primili.

Ovaj je obred nadahnut starozavjetnom praksom. Naime, Levijevo pleme nije u baštinu dobilo ni jedno područje Obećane zemlje. Oni su živjeli od žrtvenika i Gospodin je bio njihova baština. Tako se i ovdje veli da je ovim izabranicima Gospodin jedina baština.

U đakovačkom se sjemeništu tonzura podjeljivala bogoslovima prve godine,[11] redovito u drugom semestru.[12] Iako se (u teoriji) pretpostavljalo da oni koji su jednom primili tonzuru, tu tonzuru i održavaju, to dijecezanski svećenici nisu činili,[13] jedino je  bila praksa u đakovačkom sjemeništu da bogoslovi ošišaju tonzuru samo za Čistu srijedu. Tako duktor godine 1959. u kronici (tzv. „tefteru“) opominje svoga nasljednika kako se imaju ponašati bogoslovi na Pepelnicu:

„Duktore, moj dragi zamjeniče, upozori da oni koji nemaju tonzure podignu glavu kod pepeljenja, a koji imaju da je spuste, tako da vlč. spiritual može pepeliti po tonzuri“.[14]


3. Moguća pitanja i perspektive


a) Status


Ne možemo se oteti dojmu da neke stvari u liturgiji danas nisu baš jasno definirane. Do zadnje reforme bilo je jasno: kandidat za svećeništvo već u prvoj godini studija prima tonzuru i on time postaje klerik, te ima pravo i dužnost nositi kleričku odjeću: roketu, što onda podrazumijeva i talar – reverendu. Po današnjem ustrojstvu netko postaje klerik tek đakonskim ređenjem. Prema crkvenim dokumentima svećenički kandidat (bogoslov) je sve do đakonskog ređenja samo pitomac (alumnus) ili mladić (iuvenis), dakle, pravno gledajući – laik.[15] Naravno, život i formacija kandidata za svećeništvo određuje se drugim crkvenim propisima i direktivama.[16] Valja zapaziti da ni u spomenutom dokumentu o odgoju svećeničkih kandidata niti u Zakoniku kanonskoga prava nije regulirana (staleška) odjeća svećeničkih kandidata. Međutim, u liturgijskim bi se slavljima svećenički kandidati trebali ponašati sukladno službi i statusu koje imaju (npr. postavljeni čitač ili akolit). U tome je smislu jasna ova odredba: „Stoga svi, bilo zaređeni služitelji bilo vjernici laici vršeći svoju službu ili zadaću, neka vrše samo ono i sve ono što se odnosi na njih“.[17] U tome smislu je onda upitna i staleška odjeća koju nose svećenički kandidati (talar), kao praksa da se u bogoslužju u dalmatike odijevaju oni koji nisu đakoni.[18] Ne znam možemo li očekivati da se ovo pitanje službeno riješi. Dodatnu poteškoću može stvarati i činjenica da „laici mogu na temelju privremene odredbe (ex temporanea deputatione) vršiti službu čitača u bogoslužnim činima“,[19] kao što mogu biti i izvanredni djelitelji pričesti, akoliti (ministranti), pri čemu imaju i određenu liturgijsku (?) odjeću.


b) Primanje među kandidate za đakonat i prezbiterat


Obred primanja tonzure dokinut je 1972. Obred koji u određenoj mjeri može podsjećati na tonzuru nalazimo u važećem Pontifikalu pod naslovom: Primanje među kandidate za đakonat i prezbiterat.[20] Tamo se određuje: „Obred primanja među kandidate za đakonat i prezbiterat slavi se onda kada se utvrdi da je odluka aspiranata, popraćena potrebnim darovima, dovoljno sazrela.“ Dakle, nije jasno u kojem trenutku formacije bi to trebalo biti.[21] Većinom se taj obred uzima nakon što kandidati prime službe lektorata i akolitata. Pontifikal naglašava: „Neka se zbog svoje naravi [ovaj obred] nikada ne spaja sa Svetim redovima niti s postavljanjem čitača i akolita“.[22] Prema tome, ovaj obred ne znači prihvaćanje službe niti primanje svetoga reda, niti ulazak u klerički stalež, nego jednostavno obećanje kandidata da će odgovoriti Božjem pozivu i blagoslov i molitva poglavara da kandidati u svojoj odluci ustraju. Ovo primanje – osim za zavjetovane redovnike – uvjet je za primanje svetih redova.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 4/2017.


[1] Usp. hrvatski prijevod: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI., KS Zagreb, 1988. (= Pontifikal 1988.).

[2] Usp. M. GRGIĆ, Postrig u: A. BADURINA, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike, Sveučilišna naklada Liber – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 479.

[3] Za povijesni pregled tonzure, usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 4. I sacramenti – i sacramentali, Ancora, Milano 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 371-374.

[4] U bazilici sv. Pavla u Rimu pape iz 5. st. prikazane su s tonzurom tzv. „corona“).

[5] Za ilustraciju mogu poslužiti pučke slike sv. Antuna kod kojega je ta „corona“ velikog promjera.

[6] Usp. P. SAINT-ROCH (prir.), Le Sacramentaire Gélasien d’Angoulême. (Corpus Christianorum, ser. Latina, CLIXC.), Turnhout: Brepols, 1987., br. 2053-2056. Isti sakramentar u br. 2057. donosi molitvu kod prinošenja prvih uvojaka brade.

[7] Zanimljivo je da u ovom pontifikalu nalazimo i obred šišanja djeteta te obred šišanja prve brade mladića pri čemu se na njih zazivao blagoslov. Usp. C. VOGEL (prir.), Le pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le texte I., Città del Vaticano, 1963., red I. i III, str. 3-4.

[8] M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romain au moyen-âge. Tome III. Le Pontifical de Guillaume Durand, Città del Vaticano, 1963., red III, str. 336-337.

[9] Obred navodimo prema posljednjem prijesaborskom izdanju: Pontificale Romanum. Pars porima, Typis polyglotts Vaticanis 1962., str. 12-18.

[10] Ovdje pontifikal donosi Vulgatin tekst koji veli: „Ti mi daješ moju baštinu.“

[11] To onda znači: svi oni koji su do uključivo 1972. godine bili u bogosloviji, primili su tonzuru.

[12] Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14 (2006.)2, str. 533-630, ovdje: 578.

[13] Osim onih koje se je prisilno obržavali – zbog ćelavosti.

[14] Usp. Isto, str. 549.

[15] Zakonik kanonskoga prava u kan. 266 jasno veli da „primanjem đakonata netko postaje klerik“.

[16] Npr. Ratio fondamentalis intitutionis Sacerdotalis – Il dono della vocazione presbiterale iz godine 2016.

[17] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004., br. 91.

[18] Usp. Z. PAŽIN, Svećenički kandidati u bogoslužju, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 143 (2015.) br. 1, str. 43-45.

[19] Zakonik kanonskoga prava, kan. 230 § 2.

[20] Pontifikal 1988., str. 16-18, br. 1.

[21] Zavjetovani u redovničkim zajednicama nisu na ovaj obred obavezni.

[22] Pontifikal 1988., str. 16-18, br. 3.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vino u bogoslužju Uvod Na početku će biti govora o vinu u redovitom životu i u bogoslužju u antičkim vremenima, to jest kod Grka i Rimljana, a osobito u ...
Pokornička slavlja u liturgijskoj praksi Uvod Jedan revni njemački župnik i moj poznanik našao se na godišnjem odmoru u Mađarskoj, negdje na Blatnom jezeru. Budući da nije znao...
Službe i redovi: egzorcistat 1. Postanak Treći niži red bio je egzorcistat. Oni koji su primili taj niži red tek su formalno, a ne stvarno dobivali vlast zaklinjanj...
Službe i redovi: lektorat 1. Postanak Dok u službi sinagoge, bar načelno, svaki odrastao muškarac može i smije čitati Božju riječ, čini se da se u Crkvi vrlo ran...
Službe i redovi: ostijarijat Snimio: Igor Brautović Davne, 1974. godine u Đakovu je bilo biskupsko ređenje biskupa Ćirila Kosa. Katedrala je bila puna, jednako tako i ...