Trnava – grad nedaleko od Hrvatske!

Gradova ima, a i mjesta ima koja nose ista imena i nazive. Jedno od takvih naziva je Trnava. Trnava je mjesto u Hrvatskoj, bogato vinogradima i kvalitetnim vinom, ali Trnava je i grad u Slovačkoj.

Danas sam šetala Trnavom. Gradom. Slovački jezik je dovoljno razumljiv nama Hrvatima tako da se u ovom gradu osjećam kao kod kuće.

Velika se povijest krije iza fasada zgrada koje čine grad Trnavu. Neka mjesta valja posjetiti uvijek, bez obzira koliko puta dolazila. U franjevačkoj crkvi sv. Jakova, premda zaključanoj, kroz staklena vrata pozdravih Gospodina i prijavih mu se i u ovom gradu. Nedaleko franjevačke crkve otključana i pod video nadzorom isusovačka crkva Presvetog Trojstva u koju ljudi ulaze na cjelodnevno klanjanje. Lijepa hladovina. Osvježenje u svakom pogledu. Šetnja pješačkom zonom nije bez cilja. Na njenom kraju je katedrala, romaničko-gotička crkvena hladovina pod okriljem sv. Nikole. Nekoliko trenutaka potrebno je očima da bi se navikle na tamu i uočile vremena gradnje, razlike među stilovima, ali i vidjele ljude koji u tišini mole.

Na izlasku prođoh pored biskupskog dvora. Ovdje valja obratiti pozornost na plava vrata. Prije nekoliko godina bila sam na istom mjestu i sa zanimanjem promatrala biskupa koji je ispratio neku obitelj i veselo im mahao. Onda je ugledao i mene, nasmijao se i mahnuo i meni. Od tada dolazim provjeriti ta plava vrata… Danas su vrata bila zatvorena. Priđoh im ipak i još jednom pogledah ploču koja svjedoči o Jurju Hauliku prvom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu.  Uveo je hrvatski jezik u škole i javne poslove, osnovao Maticu ilirsku, utemeljio je Gospodarsko društvo Sv. Jeronima, podupirao narodni preporod i odupirao se mađarizaciji. Pogledam ploču i zahvalim nebesima što je uvijek brinuo o mom narodu, pa i onda kada je biskupa Jurja Haulika slao iz Trnave u Zagreb.

I dok se misli kovitlaju prebirući važne događaje iz povijesti moga naroda, a oči se skrivaju iza sunčanih naočala, žurim po žestokom podnevnom suncu u prvu ulicu i tražim hladovinu. Pogled mi pada na kafić s velikim suncobranima. Na ulaznoj ploči je znak da se uz tople i hladne napitke ovdje nudi čitanje knjiga i kvalitetna glazba. S osmijehom prilazim cilju mojih želja, hladovini i tada uočavam čudne oblike. To nije kafić, to je sinagoga! Odustajem od ispijanja limunade u sjeni zgrade i ulazim u njenu unutrašnjost. Velika plava Davidova zvijezda na stropu, ploče Zakona na zidu. Natpisi na majici konobarice svjedoče, da to je „Synagoga Cafe bar Trnava“.

Obilje knjiga koje je moguće posuditi dok ispijate svoj napitak, tiha glazba i minimalni zahvati u prostor od pobožne sinagoge učiniše kafić. Osim mene dolaze i drugi turisti, vade fotoaparat, traže dozvolu za fotografiranje, gledamo i odlazimo.

Što se to događa s prostorima za molitvu? O pretvaranju crkava u kafiće i restorane čitala sam u nekim novinama, na nekim portalima, ali to je bilo tako daleko i strano…, a sada sam se našla u sinagogi u kojoj se čavrlja i druži uz limunadu i knjige.

Trnava nikada nije bila daleko od Hrvatske. Iz tog je slovačkog grada mnogo toga prenešeno u moju domovinu. Gledam povijest i mislim o budućnosti. Poželjeh o svemu razgovarati s prof. Andrijom Šuljakom, čovjekom Slovakom i Hrvatom koji je imao sve odgovore na moja pitanja o prošlosti, ali i sadašnjosti. Prvi mi je govorio o Trnavi, nekom dalekom gradu u Slovačkoj, a ja sam samo mislila na mjesto u okolici Đakova. Znao je povezivati mjesta, nazive i prošlošću objašnjavati sadašnjost i s priličnom uvjerljivošću govoriti o budućnosti. U Trnavi mi je danas jako nedostajao…