Skip to content

Trpi li pastoralna strpljivost? – uz evanđelje 16. nedjelje kroz godinu (A)


Mt 13, 24-43

Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«


Isusova prispodoba o sijanju, rastu i žetvi žita i kukolja na istoj njivi poziv je na budno i pronicljivo osluškivanje stvarnosti. Naravno da to nije njezin glavni naglasak. Korak po korak vodi nas do pouke o strpljivom ophođenju s prisutnošću zla u svijetu. Od ključne je važnosti uočiti da nas Isusova priča vodi do sljedećega: njiva je po danu primila dobro sjeme, a kukolj je zasijan po noći. Dok su sijači žita spavali, “neprijatelj čovjek” posijao je kukolj. Kad su stabljike počele rasti, pokazalo se stvarno stanje razlika na njivi. Žar prispodobe zaoštren je Isusovim “ne” čupanju kukolja. Baš kad nam se u prispodobi, kao i u stvarnosti, učini razboritim uklanjanje kukolja, jer ono guši i oduzima hranu žitu, Isus kaže “ne”. I time se otvara uvijek iznenađujuća novost Evanđelja s kojom se uvijek iznova suočavamo kao da je prvi put čujemo.

Kao i bezbroj puta u Isusovoj riječi, ondje gdje bismo mi rekli “da”, gdje nas iskustvo uvjerava da je ovo ili ono poželjno, Isus kaže “ne”. Međutim, Isusovo “ne” čupanju kukolja, zasijanom posred žita, zapravo je Božje odlučno “da” čovjeku. Smisao poredbe vodi nas do zaključka da, kako bilo da bilo, kukolj neće spriječiti sazrijevanje žita. Dobro ne može nestati. Može se satirati, gušiti i narušavati, ali dobro ostaje u svijetu. Oboje će rasti na istoj njivi kao dvije različite stvarnosti, a žetva će donijeti razlučivanje. Isusovo “ne” čupanju kukolja nije nijekanje istine o kukolju na njivi. Nije zatvaranje očiju. Stvarnost uključuje razlike. Ne možemo ih poništiti. Treba ih pažljivo razlikovati. Središte interesa je žito kojeg valja sačuvati do žetve. Već se iz tog naglaska vidi koliko je za sadašnji trenutak povijesti Isusova prispodoba izazovna. Usto, razbuđeni kršćani, Kristovi vjernici koji u noći svijeta ne prestaju bdjeti, unose u svijet snagu koja pomaže njivi svijeta, tj. čovjeku da donese što više ploda iz odnosa s Bogom.


“Nek oboje raste do žetve”


Prispodoba je zasigurno poslužila mladoj kršćanskoj zajednici u onodobnom suočavanju sa stvarnim stanjem u vlastitim redovima i sa stanjem u kojem je započeo njezin rast. Ubrzo se pokazalo da nije moguća Crkva čistih, da su u njoj prisutni plodovi mlakosti, nevjerodostojnosti, strančarenja, podmetanja, izdaje, površnosti, svakojakih grijeha. Pred tom i takvom stvarnošću u vlastitim redovima mlada Crkva nije ostala nijema. Razumljivo je tragala za odgovorima iz Isusove riječi. Zato je očito da već unutar Matejevog teksta nalazimo prošireno tumačenje prispodobe. Riječ je o redakciji kojom je mlada kršćanska zajednica dala prispodobi apokaliptični ton i smjestila Isusovu riječ u svoj životni kontekst. Taj nas uvid dodatno potiče na razumijevanje prispodobe, jer njezino razumijevanje u sadašnjosti traži naš životni kontekst. Njezina nutarnja snaga otkriva se u svakom životnom kontekstu, a ne samo u pukom tekstu. Ako bismo htjeli Crkvu savršenih, čistih i bezgrešnih, morali bismo se odreći Krista. Snaga Evanđelja otkriva nam da takvo što nije moguće. Sve do kraja svijeta bit će prisutna napetost suodnosa pšenice i kukolja na istoj njivi. Ponekad se teško s time nositi i ponašati se po Isusovom primjeru, ali za kršćanina drugog puta nema. Suživot žita i kukolja u Crkvi i u svijetu nije sablazan u Božjim očima. Gdje god su ljudi – a tko bi drugi tvorio Crkvu – tamo se odvija život sa svim svojim različitostima. Gdje je život, tamo prodiru duhovna oboljenja: manjak ljubavi, višak sebeljublja i gušenje čovječnosti. Stoga je jasno da po ljudima Crkva upija plodove grijeha, da se grijehom slabi evanđeoski žar i navjestiteljski polet, no time ne prestaje biti Crkvom. Mi se, očito je, teško s time mirimo. Izgleda nam da je čupanje smislenije, da je isključivanje i odstranjivanje pomaganje Bogu u ostvarivanju njegovih interesa u svijetu. No, kad se dođe do Križa, onda se tek vidi da moć Raspetoga sve ljude privlači i da Raspeti povezuje ljude iz svog odnosa s Ocem.

Za razliku od snova, a mnogi se iz njih teško bude, nitko od nas ne može živjeti u kontroliranim i laboratorijskim uvjetima. Svi smo izloženi udarcima vlastite i tuđe zlovolje. Nitko ne može rasti i dozrijevati pod staklenim zvonom. Prožimanje zlih i dobrih usmjerenja, trajno obilježava svačiji život na zemlji. I u nama i oko nas zbiva se taj suodnos. Zatvorimo li oči, stavimo li povez, glumimo li sljepoću, stanje se neće promijeniti. Potrebno je svjetlo istine i umijeće razlikovanja da bismo mogli prepoznati što je dobro, a što je zlo. Zato je jasno da se, poput ratara koji probleme na njivi neće rješavati bježanjem od njive, prisutnost zla u svijetu ne rješava nijekanjem zla ili izolacijom. Hrabro izlaganje stvarnosti dovodi do uvida u nju, a izlaganje Božjoj riječi dovodi do ispravnog odnosa prema stvarnome stanju. Stoga je očito da nas prispodoba uči ispravnom odnosu, da nam hoće reći kako se pogled na stvarnost ne smije suziti samo na zlo i njegovu prisutnost u svijetu. Kobnom bi bila činjenica neprepoznavanja dobra i zaborava dobra zbog prisutnosti zla.


Puca li Bogu film?


Kad se prispodoba podrobnije sagleda u svim svojim silnicama, onda je očito da nitko nema pravo sebe izjednačiti sa žitom, a druge proglasiti kukoljem. Tko sebe smatra dobrim, ispravnim i cjelovitim, a druge proglašava zlim, promašenim ili otpadom, taj pokazuje da nije razumio Boga. U svjetlu vjere vidimo da nitko od ljudi nije dovršen. Mjera ljubavi u nikomu od nas nije cjelovita. Svima nam je dana mogućnost i poziv na sazrijevanje. Uostalom, iskustvo nas uči da je opasno po vanjštini procjenjivati ljude. Maske su uvijek moćne i lako se umnažaju na licima ljudi. Zato je potrebno strpljenje iz vjere i nada da Bog dopire do sviju i da rasuđuje istinu srca.

Gotovo svakoga dana možemo vidjeti da ondje gdje je strast za Bogom veća, tamo su ljudi više otvoreni drugima i lišavaju se sudačkog držanja. Prosuđivanje je, znamo, potrebno, ali je osuđivanje na način podizanja zidova, isključivosti i zatvorenosti, daleko od primjera Božjega Sina. Strpljivo ophođenje s kukoljem svjedoči da Bog svoju moć u svijetu ne ostvaruje na način ljudske moći. Bogu nije potreban Konstantin, Karlo ili netko drugi iz plejade svetih careva da bi se njegovo kraljevstvo ostvarivalo na zemlji. Takvoj se napasti može pripustiti kad se Crkvu poistovjećuje s Božjim kraljevstvom na zemlji pa se i moralne norme želi pretočiti u državne zakone u ime Kristova kraljevanja na zemlji. Božja moć u svijetu ne ostvaruje se konkordatima i ugovorima, nego se ostvaruje na način da potiče i odgaja ljude za moć ljubavi prema neprijatelju, na način da potiče ljude da se otvore njegovoj preobražavajućoj ljubavi koja nikoga ne prisiljava da uđe u zajedništvo s njim. Bog snagom Duha Svetoga na različite načine potiče ljude na usmjerenja koja slijede primjer Božjega Sina. A kako se Bog ponaša vidimo u Božjem Sinu, jer Isus je očitovanje Božje volje. U njemu se vidi da Bog ne satire zle, da ne dolazi u ruhu odmazde, nego je naša slika Boga osvetnika plod nezrelog poimanja koje je raskrinkano životom Isusa Krista. Božji je Sin prošao stradavanje. Koliko li smo toga svjesni, drugo je pitanje. Stoga kad ovaj ili onaj zatočenik “Sylabusa” – kojem je zasigurno bliža pozadina Augustinova “compelle intrare” – u nedavnim požarima vidi Božju kaznu za ova ili ona ponašanja, onda treba jasno reći da je od svih opožarenih područja tragičnija samo slika Boga na koju se poziva. Ne, to nije Bog u kojeg vjerujem! Bog ljudskih projekcija, faraonskih i feudalnih manira, takav Bog ne zavrjeđuje poklonstveni stav i predanje srca.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zaspalo kršćanstvo – razmišljanje uz 16. ned... Gospodinove prispodobe duboko zadiru u otajstvo ljudskoga život u svakom trenutku i vremenu, pa tako ni danas nama nisu bez poruke. U tumačenj...
16. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Pustite nek oboje raste do žetve Mt 13, 24-43 Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na s...
16. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Skloni smo vjerovati i tvrditi da oko nas ima puno zla, nepravde, mržnje i svakovrsnih drugih grijeha. Nerijetko ...
16. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Svako dobro auto ima dobar motor ali i dobre kočnice. Tako se i životna mudrost sastoji u tome da budemo revni ok...
Meditacija uz 16. nedjelju kroz godinu (A) PUSTITE NEK OBOJE RASTE Doista sam se morao postidjeti kao vozač. I to ne samo jedanput. Evo, znao sam se zgražavati nad nekim vozačem ...