Skip to content

Tvoja smrt daje život

Osvijetliti misterij smrti, a potom se i teološki osvrnuti na sam fenomen smrti kao konačni kraj čovjekova bivstvovanja na zemlji, predstavlja određenu poteškoću, jer smrt je nepoznanica svima nama. Ovo korizmeno vrijeme u koje smo polako ušli, a koje nas uvodi u događaj Kristove smrti na Veliki petak, nameće uvijek iznova pitanje smrti kao jedno od egzistencijalnih pitanja koje si čovjek postavlja, dovodeći ga u konačnici do Kristova križa, i nade, koju čovjek pronalazi u njemu. Na Kristovom križu, na kojem smrt nema posljednju riječ, počinje za vjernika život.

Patnja i smrt su uvjet ljudskosti. Bez boli, patnje i smrti čovjek bi bio samotni Bog ili beživotna materija. Ne bi, kao takav, imao potrebe ni za kim i ni za čim, niti bi, kao takav, bio sposoban ljubiti Boga ili čovjeka. Upravo radi vremena koje mu je darovano svjestan je vremenske, ali i svoje osobne prolaznosti. I to ga nagoni da živi što kvalitetnije i kvantitetnije, kao slobodno i ljubljeno Božje biće.

Traganje za Bogom ili onostranošću traje od samih početaka čovječanstva. Svaka religija u sebi nosi pečat traženja za smislom osobnoga kraja, vlastite smrtnosti. Ako bismo uspjeli zamisliti svijet bez smrti, morali bismo se dobro potruditi da budemo bolji stvoritelji od Stvoritelja ovoga svijeta. Zato je svaka težnja za izbjegavanjem smrti, težnja za definitivnom smrti ljudskosti. U samome činu potpunog ljudskog predanja smrti, postaje vidljiva djelatna ljubav kojom Bog spasava svoje ljubljeno biće. Jedini odgovor smrti koji je i sam Bog mogao dati – bilo je predati se ništavilu i zlu – i pobijediti ga na križu.

U tome se očitovala sva mistika (ne)logičnosti; Stvoritelj stavlja sam sebe u svoje granice, prepušta se prostoru u kojem nema ovlasti, obuhvaća ga tama koja tamo vlada. Ipak, vjernika Isusova smrt uči trećem putu. U Spasiteljevoj smrti otkrivamo granice svoje nemogućnosti i Kristove mogućnosti, koja nam otvara vrata – spasenja i otkupljenja. I u toj činjenici pobjede nad smrću leži neizrečena nada da život ima smisla, i da smrt nema konačnu riječ.

Čovjeku je smrt neizbježan problem. Današnje suvremeno društvo uhvatilo se „u koštac“ sa smrću – želeći je zaustaviti, odgoditi, produžiti vrijeme življenja i trenutak umiranja, odgoditi je „za poslije“. Poznato je da samo čovjek umire. Životinja ugiba. Smisao, koji čovjek želi dati svome životu nalazi se u njegovoj osobnoj „moći“, koju samo smrt ograničava.

Ipak, i u te trenutke (ne)moći ljudske egzistencije, čovjek je umiješao svoje prste. U današnjem društvu tako postaje „in“ uplesti svoje prste u sami čin ljudskog postojanja ili nestajanja čovjeka sa ovoga svijeta. Stotine (ne)opravdanih medicinskih razloga pronaći će svoje opravdanje da bi nekome dale ili oduzele život. Tako sve više sami sebe dovodimo u proturječje koje dotiče krajnje granice našega moralnog i etičkog življenja.

Trebamo li skratiti muke neizlječivim bolesnicima koji trpe ili ih služiti, pomažući im da osjete djelić ljubavi kojima bi voljeli da i sami jednom budu ljubljeni. Skrb o umirućima još nije dovoljno zaživjela u svijesti čovječanstva. Naprotiv, svijest o vlastitoj ograničenosti o pitanjima života i smrti, nije većini ni došla do svijesti. Sve to, ovo društvo polako i sigurno, uništava. Jednostavnije rečeno, danas se čovjek „voli“ igrati Boga, pa stvara ili uništava sebi slične, opravdavajući to napretkom u znanosti; novim i suvremenim mišljenjem koje bi nas trebalo odmaknuti od (za)ostale fame Boga koji, kao, sve stvara i svemu daje život.

Kao što led ukrućuje svako biće te time zaustavlja i prekida cjelokupno događanje života, tako i smrt zaustavlja i prekida čovjeka, čini ga beživotnim, jer ga pripušta njemu samomu i odvaja ga od drugoga. Svatko je u životu doživio jednu od te dvije zaleđenosti. Takva iskustva nameću pitanje hoće li i smrt biti stanje koje će prijeći u vječnost, ili će na kraju biti prevladana.

U mentalitetu današnjeg čovjeka može se primijetiti dvostruki stav spram pitanju o smrti: univerzalni pesimizam ovostranosti i individualni optimizam onostranosti. Univerzalni pesimizam želi reći da moderni čovjek više ne prihvaća crkvenu imaginaciju govora o životu poslije smrti, već kao opis ovostranosti, točnije, kao stanje čovjekove egzistencije, ovdje i sada.

Budući da je ideja Boga izblijedjela ili postala nevažna, govor o smrti gotovo je potpuno nestao, a tako i ideja o Božjem posljednjem, konačnom sudu. Modernom se čovjeku govor o smrti čini kao ostatak arhaičnih vremena, kada još nije bila dovoljno razvijena svijest o čovjekovu dostojanstvu te o raznim objektivnim uvjetovanostima (društvenim, genetskim), koje ga danas oslobađaju odgovornosti.

Promatrajući temu smrti i promišljajući o njoj sa različitih stajališta, možemo biti sretniji od drugih, jer gledana sa kršćanskog stajališta, ona je ona koja nam daruje nadu u vječni život, jer, kako kaže sveti Pavao: „moramo umrijeti da bismo živjeli“.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Veliki petak (A) – homilija U posvemašnjoj tišini započelo je današnje bogoslužje. Nisu zvonila zvona. Izostala je ulazna pjesma. Svećenik je kleknuo ispred oltara i zati...
Veliki petak (A) – nacrt za homiliju U posvemašnjoj tišini započelo je današnje bogoslužje. Nije bilo zvona, nije bilo ulazne pjesme. Na početku smo u tišini kleknuli, a svećenik ...
Bog na stupu srama – razmišljanje uz Veliki ... Danas u obredima Velikoga petka središnje mjesto zauzima križ Gospodinov. Točnije, razmišljamo o Isusu kao svome raspetome Gospodinu koji je p...
Veliki petak 1. Povijest Prvo svjedočanstvo slavljenja Velikog petka nalazimo u Jeruzalemu sredinom 4. st. Egerija, hodočasnica iz tog vremena, daje...
Milosrđe pokapa mrtve – razmišljanje uz Veli... Obredima Velikoga petka spominjemo se muke i smrti našega Gospodina koji je bio lažno optuže, osuđen, mučen i naposljetku pribijen na križ n...