Skip to content

U Božjoj prirodi


Naš je Gospodin živio u prirodi i volio je prirodu. Rodio se je u staji, između pašnjaka, pastira i stada. Odrastao je na selu, u Nazaretu, u ambijentu mirnog, idiličnog, patrijarhalnog, ladanjskog života. Hodao je, kao putnik i učitelj, na sve strane, preko judejskih i galilejskih brda i dolina. Zagledavao se je u svojim noćnim molitvama u nebo i zvijezde. Odmarao se je i pio je vodu na siharskom izvoru (Iv 4, 5. 6. 8.). Prolazio je prečacima između usjeva (Mat 12, 1.; Mark 2, 23.). Krstario je, toliko puta, lađicom po jezeru. Jeo je, po domaću, na travi i na žalu, s učenicima i s narodom (Mat 15, 35.; Mark 6, 39.; 8, 6.; Luk 9, 14. 15.; Iv 4, 31.; 6, 10.; 21, 9. 13.). Zanosio se je pogledom na cvjetnu raskoš ljiljana i na živo, nemirno, šarenilo ptica, što su po poljima gukale, gnaktale i pjevale (Mat 6, 26—30.; Luk 12, 24—23.). Povlačio se je pod krošnje Maslinskog vrta i u tišinu prirode, da se odmara i moli.

Naš je Gospodin volio prirodu i u njoj uživao. Moramo je i mi, njegovi svećenici, voljeti. Moramo i mi uživati u njezinoj čistoj i svježoj, vedroj, ljepoti. Bit ćemo i sami odmah veseliji, prirodniji i čišći. Većina nas je i onako s njom nerazdruživo povezana. Živimo na selu. Oko nas kukuriču pijetli, naganjaju se janjad, muču krave, zuje pčele i kukci, pjevaju slavuji i ševe, cvate cvijeće, miriše trava i koševina. Svaki dan pasemo oči, kao i naš Gospodin, na zvijezdama i mjesečini, na zorama i urancima, na sunčanim zapadima i noćnim smirajima, na šumama, što, po riječi svećenika-pjesnika, »s tisuć hvoja« savijaju svoja čela pred Gospodinom, koji iznad njih prolazi, i pjevaju mu svoje poetične Jutrenje i Večernje, na dalekim ravničarskim Obzorjima i ma »gordim safirima« »plavetnih gora«, po kojima nam se Bog javlja, kao psalmisti, vjetrovima, olujama i munjama. Žubore ispred nas potoci, šume Dunav i Sava i Drava i Bosna i Neretva, buči »More Adrijansko«. Oko nas sipi kiša i pada snijeg. Prolaze pored nas zelena proljeća i rujno-zlatne jeseni. Živimo usred te vječne prirodne »teofanije«. A ako ne živimo na selu, duša nam je na selu. U njemu smo se, skoro svi, rodili; iz njega smo, skoro svi, došli; za njim osjećamo neodoljivu nostalgiju: naravnu ili, barem, onu nadnaravnu, biblijsku. Bog nas zove natrag u prirodu, u kojoj je čovječanstvu bio, na početku, pripravio stan i sreću. Najljepšu i najčišću sreću: zemaljski raj.

Čitava je tradicija kršćanstva i svećeništva u stilu prirode. Sveti se je Augustin nad valovima nadahnjivao za svoje teološke meditacije; sveti je Jeronim pisao svoja najbolja djela u sirijskoj pustinji; sveti je Franjo dragao životinje i razgovarao s pticama; sveti se je Ignacije zagledavao u zvijezde; ni broja se ne zna svecima i Božjim velikanima, koji su svoju dušu čistili, izdizali i prosvjetljivali u prirodi, — na Horebima, i Alvernima, i Manrezama, dobivali su oni, najčešće, objave i stigme; — sve su se kontemplativne duše najbolje osjećale po šumama i planinama. I kontemplativni redovi i samostani. U prirodi su spontano nalazili Boga. U prirodi im se je on objavljivao u svom mirnom, dostojanstvenom i ponosnom veličanstvu.

Ne smijemo ni mi, današnji svećenici, apostatirati od prirode, svejedno što živimo u doba atoma i elektronike. Ubili bismo odmah u sebi pastirsku, betlehemsku, prostodušnost, bez koje nema prave djece Božje, pa ni glasnika Božjih. Začepili bismo u sebi izvore najčišćeg i najnevinijeg veselja. Porušili bismo pod sobom najsigurnije poluge nutarnjeg mira i ravnovjesja. Duhovno bismo oglušili i ohrapavili, kao i mehanizirani, moderni i modni, svijet oko nas. Pola je njegove nesreće i nervoze u tome, što se je udaljio od prirode i stao živjeti jednim umjetnim i usiljenim životom, bez mira i bez poezije. Nezadovoljan je, trza se, a ne zna, kako da se izvuče iz zamke. Traži na sve načine zamjenu za izgubljenu radost prirode i djetinjstva. I u putovanju, i u sportu, i u turizmu. Očajno se, iz svoje krletke, zalijeće za svakom mrvicom i svakom pahuljicom, što k njemu zaluta s bogatog, iskićenog, božićnog drveta prirode.

Ne smijemo za njim. Ne smijemo se tehnokratizirati. Moramo i drugima pomagati, da nađu izlaz i povratak.

Bog je u prirodi. Samo je ona za njega dovoljno velika. Samo ona nosi biljeg nečega, što je jedini on mogao napraviti. Sve, što su ljudi napravili, sitno je, tijesno i bučno. A priroda je tajanstvena i mirna, kao i Bog. Uvijek će nas sjetiti Stvoritelja i njegove veličine i ljepote. Nigdje se bolje ne meditira nego u prirodi i o prirodi. I s balkona župskoga stana, i na šetnji oko crkve, i na pješačenju kroz polja, i na kolima i saonama, i na palubi, i sa željezničkoga i autobusnoga prozora, i ispod avionskih krila. I nigdje nije kršćanska i svećenička radost ni intenzivnija ni čišća nego u prirodi. Ako na zemlji ima predokusa nebeskih radosti, — radosti velikih spoznaja i uživanja u nadljudskoj ljepoti i ljubavi, bez strasti i nemira, — onda je taj predokus promatranje prirode i počinak na njezinu krilu: gdje je sve neizmjerno, a usklađeno; gdje sve gradi i sluša. Ni njezine disonance nijesu ništa drugo nego nova Božja objava; nego vjekovno trzanje prirode pod trhom i jarmom grijeha; nego njezino mistično-nesvijesno uzdisanje za otkupljenjem i posinjenjem djece Božje (Rim 8, 23.). »Scimus enim quod omnis creatura ingemiscit et parturit usque adhuc« (Rim 8, 22.). »Et ipsa creatura liberabitur a servitute corruptionis in libertatem gloriae filiorum Dei!« (Rim 8, 21.).

Da to prevedemo na obični jezik naših svećeničkih dužnosti! Moramo voljeti prirodu i rado u njoj boraviti: povučeni, zamišljeni i mirni. Moramo prirodom i njezinim ljepotama okružiti sve manifestacije vjere, a manifestacijama vjere posvetiti svu prirodu. Moramo zelenilom, i cvijećem, i ljiljanima, i dječjom nevinošću, zakititi i naše procesije, i naše prve pričesti, i naše mlade mise, i naše svibanjske oltare, i naše »Betleheme« i »Božje grobove«. Moramo u svakom selu, na svakom brijegu, na svakom raskršću, čuvati Bogu spomen. Moramo i vjernike, a osobito mladež i djecu, napućivati i u prirodu i na radosti u prirodi. Najzdravije su, najčišće su, najvitalnije su od svih radosti zemaljskoga reda. Od svih sportova najfiniji su oni iz prirode: sa snijega, s vode, s planine. Od svih veselica najveselije su one u šumi i na travi. Moramo i sami uvijek biti plemenito naivni, prostodušni, prirodni i veseli, i među vjernicima uvijek propagirati prostodušje, prirodnost i veselje. Daleko mora i od nas i od njih biti svaka prenapetost, svaka mrzovolja, svaki životni pesimizam, svaki snobizam i afektacija.

I mi svećenici moramo imati svoju radost, svoju poeziju, svoja nadahnuća. Tražimo ih prije svega u prirodi, toj velikoj slikovnici Božjoj, gdje ih je tražio i Krist!

I ljubav k prirodi jedan je od sinonima, jedna od varijanata, djetinjstva Božjega. I ljubav k prirodi jedan je od tipičnih biljega svećenika po, evanđeoskom, liku Kristovu!

»Pogledajte na ljiljane u polju…« (Mat 6, 28.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 66-69. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...