Skip to content

U radosti i žalosti Božića…


Da je Božić komercijaliziran i da se za mnoge pretvorio u takav oblik slavlja koji rado otvara vrata svemu i svačemu, samo ne malomu Isusu koji se rađa u štalici,  a pogotovo ne Vječnoj Riječi koja se rađa iz Očeva krila da bi nama postala u svemu jednaka, osim u grijehu, i da bi na se preuzela naše grijehe, to je već poodavno primjetno i u hrvatskomu društvu, i ne znači baš ništa novo. Božić je to mimo Božića, veselje bez slavljenika, štoviše rođendan na koji se onaj koji rođendan slavi više ni ne poziva, pa ni ne spominje. Međutim, koliko je god ta činjenica bolna, jer veliki je broj takvih koji ne poznaju radost zahvalnosti Bogu za dar utjelovljenja, i u tom smislu ostaju u sebi prazni i životno neispunjeni, ona je istovremeno i milosno otrježnjenje svima onima koji ne prihvaćaju takvo izokrenuto slavlje bez slavljenika, nego svim srcem traže Božje Lice. I nalaze ga u društvu siromašnih pastira, gledajući u dubokom naklonu novorođenoga Kralja i pridružuju se pjesmom anđeoskom koru kličući: “Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!”

No, ruku na srce, lakše je to reći ili napisati, nego životno provesti. Teško da se može tkogod u ovom suvremenom društvu toliko isključiti od zakonitosti komercijalizacije i onoga što nas svakodnevno proganja, a svodi se na ono još samo ovo da napravim, nego, istini za volju, valja priznati kako svakoga taj žrvanj melje i sve nas više gura od Isusovih jaslica i zahvalnoga poklonstvenoga stava pred tajnom Božje darovanosti.

U tom smislu pozivi na otkrivanje slavljenja istinskoga Božića, a koji obično pršte s vjerskih portala, i koji kao takvi žele biti protuteža onim čisto komercijalziranim pristupima, također se doimaju kao određeno pomodarstvo koje ne zadire u dubinu, nego nas isto tako na određeni način udaljuju od one jednostavnosti kojom su pastiri znali iskazati hvalu Bogu.

Da je to tako, pokazuju i već poodavno poznate statistike, a prema kojima u vrijeme božićnih i uskrsnih blagdana, slično kao i u vrijeme novogodišnjih praznika, rastu depresija, malodušnost, pesimizam i očaj, a koji očigledno ne mimoilaze ni vjernike. Štoviše, vjerojatno ih još više pogađaju, s obzirom na činjenicu kako oni koji nisu vjernici te dane doživljavaju običnima i nevrijednima uznemiravanja, dok se vjernici uznemiruju za svaku sitnicu koja ne ide onako kako su oni zacrtali. A obično si zacrtaju puno, toliko puno da usred zahtjevnosti izvanjske uzvišenosti događaja ne stignu pronaći dovoljno vremena ni snage za onu unutrašnju.

I naravno da onda ostajemo prazni, jer nam postaje iznimno važno da baš Božić provedemo u krugu svoje šire obitelji, da se uz svečani ručak okupimo i međusobno podijelimo radost, što je po sebi dakako i vrijedno i dobro, ali gotovo redovito isforsirano i u tom smislu opterećujuće i frustrirajuće, do te mjere da na kraju zaključimo: “Bogu hvala, i ovo je prošlo!”

Nije u tom smislu središte Božića ni sveta misa, pa ni obiteljska molitva za blagdanskim stolom, nije u središtu ni Isus u jaslicama, ni sveta tišina kojom želimo udahnuti ljepotu i veličanstvenost onih nebeskih iskrica kojima nas obasiplje Mlado Sunce s visina, nego druženje. Po sebi dobro i vrijedno, ali za pravu radost Božića – nedostatno.

A nedostatno je iz jednostavnoga razloga. Isus nam ga je pokazao. One noći kada se rodio – ne u radosti i velebnom slavlju Marijine i Josipove rodbine, ne u blještavilu i sjaju grada, nego u osami i izoliranosti novonastale Svete Obitelji, koja nije imala ni od koga išta očekivati, niti je ikomu mogla išta dati. Bili su sami, praktički izbačeni iz grada, i usmjereni tek jedni na druge. Tako je najveći događaj jedne mlade obitelji – rođenje djeteta, bez obzira na okolnosti, zasigurno moralo izazvati puno sreće i zahvalnosti Bogu na daru života, ali je isto tako s druge strane, baš zbog okolnosti u kojima se sve to zbivalo, moralo biti i žalosno i životno tužno.

Pa, ako je to tako vjerojatno bilo te svete noći, smijemo si dozvoliti razmišljati da ni naš Božić ne mora nužno biti ni sretan ni radostan, nego je sasvim u redu ako osjećamo sjetu, nezadovoljstvo ili žalost. Upravo nas po njima Isus privlači k sebi i po njima ćemo se prije odlučiti zaviriti u jaslice i pokušati se uživjeti u razmišljanje o Božjem svetom namislu da svoga Jedinorođenoga Sina – našega Spasitelja i Otkupitelja – baci u svijet na milost i nemilost nama ljudima, nama koji toliku Božju ljubav obično ni ne vidimo, ali zato jasno vidimo i osjećamo svoju bol i svoju odbačenost, ukoliko tako doživljavamo Božić.

Stoga valja zaključiti kako nikakvo siromaštvo, niti ikakva zaboravljenost od onih naših najbližih, ili pak bilo kakve životne okolnosti, ne mogu biti razlog da se Božić doista doživljava tužnim i pesimističnim. Tugu i nezadovoljstvo može tek izazvati ona naša tvrdokorna zatvorenost u sebe i želja da nas drugi po svaku cijenu razumije, odnosno želja da i Ja sa svojim potrebama budem u središtu Božića. A to znači da opet nije Mali Isus u središtu, da mu nismo iskrena i predana srca otvorili vrata svoje kuće, svojih misli, svoje molitve, svega svoga bića, nego smo mu otvorili vrata tek toliko da nas uveseljava i učini nam barem taj dan radostan. Ili drugačije rečeno, blagoslovljenija je svaka osama, svaka žalost i svaka tuga koja se osjeća u ovom svetom danu, od bilo kakve veselosti i izvanjske radosti, jer nas upravo takva milost siromaštva duhom, kao sponama nebeske ljubavi, neodoljivo privlači Isusu u jaslicama, gdje mu ponizno i s dubokom zahvalnošću tepamo: Hvala ti, Isuse, što si mi dao milost da budem sličan tebi! A onda nas vodi da tu istu zahvalnost uputimo Blaženoj Djevici Mariji, kao onoj koja je potpuno spremno, podlažući se Božjoj volji, primila u svoje sveto krilo Spasitelja svijeta. Vodi nas i da tu zahvalnost uputimo svetomu Josipu, njezinu zaručniku i našemu nebeskomu zagovorniku, koji se nije bojao uzeti Mariju k sebi, nego je odlučno prihvatio onaj poziv koji mu je Bog namijenio. Ali najviše nas vodi da tu zahvalnost, duboko se klanjajući, izreknemo nebeskom Ocu, jer nam je darovao i samoga svoga Sina.

Takva pak zahvalnost, koja se uzdiže od naše preosjetljivosti i vodi nas do pokušaja razumijevanja tolike Božje Ljubavi, ne može, a valja to ponoviti još jednom, nikada dovesti do životne malodušnosti i gubitka istinske radosti, bez obzira jesmo li negdje ovoga Božića sami, bolesni, ostavljeni ili na bilo koji način izmučeni, jer je Isus prvenstveno i došao radi takvih – da bi svojim rođenjem u štalici pokazao koliko posebno baš njih ljubi.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Za let si, dušo, stvorena… Oni koji rade u školi iz godine u godinu uočavaju mnogostruke promjene na novim generacijama učenika, a jedna od značajnijih je i njihova sve ...
Na pragu došašća Snimio: Igor Brautović Slijedeći ritam i rasporedbu liturgijske godine, svakomu se vjerniku nudi postupni, ali stalni rast u izgradnji osobne vj...
Postoje li dva života… Većina kršćana govori da nam je Bog podario dva života: ovaj ovdje i drugi na nebu nakon smrti. Koliko stvarno života imamo? Ima li razlike i...
Uskrsnuće Kristovo O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo...
Osporavani Isus Zasigurno nema osobe na ovoj zemlji koja je bila  toliko voljena, osporavana, dokazivana i nijekana. Jedni su ga voljeli, za njega su umirali...