Skip to content

U velikoj kušnji i krizi


Oko praktičnog putokaza
svećeničkim savjestima naših dana


Starije svećeničke generacije bile su u jednoj stvari puno sretnije od naše, današnje. Osjećale su se duhom sigurnije. Crkveni je život bio sređen. U Katoličkoj Crkvi za vjernika i svećenika dobre volje nije bilo nikakvih velikih sumnji, problema, dilema. Znao je jasno, što od njega traže i Bog, i Crkva, i savjest, što mora vjerovati i propovijedati, kako mora živjeti, na koji način mora pastorizirati, ako hoće da bude dobar svećenik i revan duhovni pastir. Nije trebalo da se sam opredjeljuje, da sam sebi traži i bira put: izbor je za nj bila učinila Crkva. Oko njega su stajali sami istomišljenici. Od njega se tražila samo dobra volja i rad: duh apostolata i ljubavi.

Monolitnost, u svakom pogledu, — dogmatičkom, moralnom, disciplinarnom — bila je od sviju priznata odlika — ili, barem, karakteristika — katoličkog kršćanstva. Ono je bilo tradicionalno i auktoritativno. Jednako danas kao i jučer. Vjerovalo je u sebe. Bilo je mirno i samosvjesno.

Danas su se s te strane prilike i u Katoličkoj Crkvi iz temelja promijenile. I uz najbolju volju vjerniku je, a pogotovu svećeniku, teško da se snađe. Sa svih strana kucaju mu na vrata nove ideje, nova shvaćanja, nova praksa. Osporava se, na svim poljima, vrijednost tradiciji; predlažu se i zahtijevju nebrojene promjene i reforme. I radikalne kojiput. Ljudi, pa i svećenici, oko nas govore, nastupaju, rade drukčije, nego što je to prije bilo u običaju i u općoj praksi.

Za nas je, u hrvatskim krajevima, ta nova perioda nastupila sa sazivanjem II. vatikanskog općeg sabora. Na katoličkom zapadu nastupila je, čini se, prije: još za vrijeme II. svjetskoga rata i odmah poslije njega. Paralelno s velikom, poratnom, političkom, socijalnom i tehničkom revolucijom. Danas to već vidimo. Do nazad pet, šest godina mi ovdje nijesmo za to pravo ni znali. Hermetički smo bili izolirani od zapadnoga svijeta. Nijesmo mogli pratiti ni tamošnjih događaja i novosti, ni tamošnje štampe. A ni na zapadu se to u ono vrijeme nije još bilo toliko manifestiralo; barem nije javno i u krilu Crkve. Veliki auktoritet pape Pija XII. nije dao, da se one najradikalnije tendencije otvoreno probiju. Zato toga velikoga i svetoga papu, — jednu bez sumnje od najvećih figura u dvotisućnoj povijesti papinstva, — “progresisti” i gledaju onako krivo i prešućuju, gdjegod i kolikogod mogu, i njegovo ime i njegove zasluge. Mnogo toga ostajalo je tada pod površinom i bilo, barem izvana, frizirano etiketom legalnosti. Izgledalo je, da su to samo počeci jedne zakonite, organske, evolucije crkvenog života, koja će se kanalizirati u pozitivnu smjeru, pod kontrolom i po intencijama najviših crkvenih auktoriteta.

Preokret je došao sa saborom i sa proklamiranom željom pape Ivana XXIII., da se na Crkvi pomalo otčepe ventili, a svećenicima i vjernicima dadne više slobode za inicijativu, kretanje, akciju, pa i kritiku Bačena je parola “aggiornamenta”, posavremenjenja, Crkve, i parola “ekumenizma”: okupljanja razjedinjenog kršćanstva nasuprot modernom ateizmu i otpadu, a sa namjerom i u nadi, da će tako, probuđeno i ujedinjeno, kršćanstvo moći, snažnije nego dosada, djelovati i na razvitak savremenog društvenog života u svijetu i malo ga pomalo pokršćaniti, vratiti k Bogu, oplemeniti, humanizirati i pacificirati.

Od crkvene strane, — u prvom redu vrijedi to za Svetu Stolicu, — bilo je to posavremenjenje zamišljeno, prije svega, s jedne strane kao, nutarnja, duhovna obnova same Crkve, — oslobađanje od i previše ljudskih naplavina u životu i historiji Crkve; vraćanje k autentičnim idejama i principima Evanđelja, — a s druge strane kao pastoralna i disciplinarna akomodacija novim prilikama u svijetu, pa su ga svi dobronamjerni ljudi u Crkvi, bili, kako je to i shvatljivo, dočekali s oduševljenjem i s velikim nadama. Očekivala se od sviju apostolski slobodna, ali i prosvijetljena, i odgovorna, riječ pred Bogom.

Samo, nažalost, brzo smo morali konstatovati, da svi nijesu slobodu, koju nam je Crkva dala, upotrijebili na način, kako je ona to očekivala i željela. Pokazalo se, da su moderne zablude ostavile i u organizmu Crkve puno dublje tragove, nego što se obično mislilo. Javili su se odmah za riječ i crkveni ljudi, — a za njima i vjernici-svjetovnjaci, — koje su već bile snažno zarazile savremene krive filozofske, teološke i moralno-kulturne ideje racionalizma, subjektivizma, skepse, eksistencijalizma, evolucionističkog materijalizma, pa su te ideje stali naturavati Crkvi kao logične i zakonite zahtjeve i rezultate savremene teološke misli i nove, finije, crkvenosti, kojom se Crkva jedino može pomladiti, približiti se današnjemu svijetu, ostvariti svoj ekumenistički ideal: ujedinjenja svega kršćanstva. Velikim, ali i posve ortodoksnim i evanđeoskim idealima, koje je sabor bio napisao na svoju zastavu, sustavno su podmećali, — nelojalnim ekvivokacijama, — drugi, krivi, smisao: kršćansku i evanđeosku slobodu savjesti okrenuli su u nekršćanski, vjerski i moralni, relativizam i libertinizam; u ime ekumenizma propovijedaju kompromis u dogmama i vjersku indiferenciju, i ruše auktoritet Crkve i papinstva; pod krinkom humanitarnosti i pacifizma, samilosti sa ljudskim bijedama, pomaganja ljudskom društvu, reklamiraju naturalizam, deificiraju čovjeka i ljudska društvena ostvarenja i povlače u sumnju kršćansko shvaćanje grijeha i otkupljenja; od apostolske prilagodljivosti napravili su lajicizaciju kršćanstva, koja bi i od strane Crkve licencirala sve svjetske poroke i duhu svijeta širom otvorila vrata u svetište. Apostolsku aktivnost uzimliu za izliku, da potcijene i zanemare molitvu, sakramentalni život, kršćansku samozataju i askezu. Ponavljaju, i podgrijavaju, — kao tobožnji pioniri pomirenja s protestantima, — Lutherove teze i revindikacije iz vremena reformacije; okreću se protiv realne prisutnosti Isusove u Euharistiji, protiv ispovijedi, protiv Marijina štovanja, protiv primata i “rimske kurije”, protiv redovništva i svećeničkog celbata, protiv crkvenih zapovijedi. Sekundiraju anglikanskoj i evangeličkoj indulgentnosti u pitanjima braka i seksualnog morala, — indulgentnosti, koja je već na putu da protestantizam faktično likvidira kao pozitivnu kršćansku religiju, — pa bučno plediraju za dopuštenost antikoncepcijskih sredstava i za “pilule” i otvoreno simpatiziraju sa, u stvari nihilističkim, “moralom situacije” i moralnom autonomijom na polju seksusa. Dispenziraju se, na svoju ruku, od svih crkvenih zakona: i disciplinarnih, i liturgijskih. A sve se to pokriva “koncilskim duhom”: — svejedno što svi koncilski akti, — nitko to ne može zanijekati, tko ih je pročitao, — govore drukčije i tvrdo ostaju uz vjekovnu i tradicionalnu nauku i praksu Crkve; svejedno što se Papa, svakom prilikom, auktoritativno i svečano, ograđuje od takve interpretacije koncilskih odluka i smjernica. Uskraćuju mu naprosto posluh. I u “razočaranju” nad saborom i nad Papom, koji nijesu ispunili njihovih želja i nada, protestativno štrajkuju, pa i apostaziraju. U Francuskoj je, tuži se J. Maritain, velika većina klera pošla za liberalno-ljevičarskim idejama, i ako su im vođe teološki i filozofski mediokriteti; u Sjedinjenim državama već je, u zadnje vrijeme, apostatiralo, po nekima deset, a po drugima “samo” pet tisuća svećenika i bezbroj redovnica (“The Register”, 19. II. 1967.); a u Holandiji su ti elementi, izgleda, već prešli i u kolektivnu, otvorenu, opoziciju Rimu, pa sazivaju, — čini se, na svoju ruku, — “nacionalni pastoralni sabor”, uz ravnopravno sudjelovanje i pod predsjedanjem lajika i uz učešće inovjeraca, te “demokratski” stavljaju na dnevni red “sabora” i pitanja, za koja je Episkopat izrijekom zatražio, da se iz njega uklone, kao pitanje “svećeništva i celibata” (“The Register”, 5. II. 1967.).

A o svemu tome mi danas slušamo; sve to i nas, na sto načina i kroz sto kanala, zapljuskuje. Zapljuskuje i dezorijentira. Zapljuskuje i zbunjuje. Zapljuskuje i smućuje.

Nijesmo svi toliko ni filozofski ni teološki potkovani, da u toj poplavi, kojiput i zamamljivih, i slatkorječivih, novina odmah uočimo probleme u svim njihovim konsekvencijama, da odmah pogodimo pravo, da odmah razlučimo istinu od laži: ono, što je od Duha Božjega, od onoga, što je zabluda i kukolj. Potrebni su nam stoga, nama, današnjim svećenicima, — potrebni više od svega, — neki generalni praktični principi, “principia reflexa”, koji će nas, neovisno od svega filozofiranja i teoretiziranja oko nas, — neovisno od svega previranja i konfuzije i u mnogim crkvenim krugovima, — održati uvijek na pravome putu; na Božjoj i crkvenoj liniji.

A tražiti ih moramo na prvim vrelima: u Evanđelju i u neprekidnom i stalnom učenju i praksi Crkve. Evanđelje je, u svim bitnim točkama, jasno: Krista nitko, tko je uistinu dobre volje, ne će krivo razumjeti. On govori jezikom, koji je svakome pristupačan; on ne filozofira; on uči i zapovijeda: uči primjerom još više nego riječima. A Crkva njegova ne može pogriješiti: ni u jednoj situaciji; ni u jednom vremenu. Ne može danas biti krivo ono, što je ona propovijedala i kako je živjela jučer, i prekjučer, i u svim stoljećima. Unositi u Crkvu princip kvalitativne evolucije, to je isto što i zanijekati božansku i nepromjenljivu istinu objave. I, — na praksi se Crkve moramo orijentirati više nego na spekulaciji i teorijama učenjaka i teologa.

A s toga gledišta lako je postaviti kriterije pravovjerja i katoličke istine. I nama svećenicima, i našim vjernicima.

Molimo se! Molimo se isto onako, kao što su se molili naši oci u vjeri: svi apostoli i sveci! Redovito, rado, revno, pobožno! Formulama i načinima, kojima se je Crkva uvijek služila i koje je uvijek propisivala ili, barem, preporučivala. Nema autentičnog kršćanstva bez molitve. Nema ni ustrajnosti u dobru bez molitve. Misa neka nam je svetinja; — nikada je bez velike potrebe ne propuštajmo! Časoslov neka nam je švelja; — grijeh nam je, uvijek, kad ga ne izmolimo, osim u slučaju nemogućnosti i bolesti! Adorirajmo; Krist je, naš Učitelj, u našim crkvama; čuvari smo njegovih svetinja! Razmatrajmo; povlačimo se češće u “duhovne vježbe”; orijentirajmo se na vječnim istinama! Promatrajmo same sebe u njihovu svjetlu svaki dan! Ispitujmo svaki dan svoju savjest pred Bogom! Ispovijedajmo se dobro i savjesno! Molimo se, i potičimo i svoje vjernike, da se mole! “Vigilate et orate, ut non intretis in tentationem!« (Mat 26, 41.; Mark 14, 38.).

Čitajmo rado Evanđelje; čitajmo rado Sveto Pismo! I udubljujmo se, iskreno, u njegov smisao! Bog će nam iz njega progovoriti. U njemu su riječi života i istine. Kadgod izlaze pred nas ljudi sa svojom mudrošću i sa svojom filozofijom, konfrontirajmo ih s tom Božjom riječi! Odmah ćemo vidjeti, jesu li s njom u skladu; je li njihova “nauka od Boga” (Iv 7, 17.). Ako nijesu, nije ni istina, što govore. Nije to onda “zdrava nauka” (1. Tim 1, 10.; 2. Tim 4. 3.; Tit. 1, 9.; 2, 1.), ni “Kristova nauka” (2. Iv 9.), ni “nauka Duha” (1 Kor 2, 13.), ni “nauka Boga, našega Spasitelja” (Tit. 2, 10.). Valja nam se od nje čuvati (Mat 16, 12.). Ne ćemo ni primati ni slušati onih, koji je uče (2. Iv. 10.); nema u njima Boga (2. Iv. 9.); to je lažna “čovječja mudrost” (1. Kor 2, 13.); to su “zapovijedi ljudske” (Mat 15, 9.). Ne smijemo se dati “zavesti (tim) različitim i tuđim naukama” (Hebr 13, 9.). Moramo ih dočekivati s apsolutnim nepovjerenjem i rezervom. Čitajmo Evanđelje, i propovijedajmo Evanđelje!

Neovisno od svih novih pastoralnih metoda vodimo svoje vjernike, prije svega, na izvore sakramentalne milosti! Uvijek ćemo tada uspjeti. Nikada ne ćemo pogriješiti. Rado i revno ispovijedajmo! Potičimo svoje vjernike, svakom prilikom, i na redovitu ispovijed i na što češću i pobožniju svetu pričest! Sakramentalno je kršćanstvo jedino živo kršćanstvo. I jedino nadnaravno i milosno kršćanstvo.

Ne dajmo se nikada odbiti od Gospina štovanja! Ono je najjednostavniji i najsigurniji praktični kriterij crkvenosti i katoličke ortodoksnosti. Ono je pobožnost svetaca. Ono je kućna i obiteljska pobožnost Crkve. Isusa nema bez Gospe. Ni Crkve nema bez Gospe. Ona je “Majka Crkve” i tisućljetna “Pomoćnica kršćana”. Svima je tradicionalnim kršćanskim Marijanskim pobožnostima štujmo! Molimo krunicu, ponizno i djetinjski! Pjevajmo, skupa sa svojim vjernicima, Gospi u njezinu svibnju! Slavimo je hvalama iz njezinih litanija! Propagirajmo njezina hodočašća i prošteništa! Odmah će naše kršćanstvo postati vitalno i toplo. Odmah će nam biti sa sto posto crkveno i katoličko.

Čuvajmo se lajicizacije! Živimo skromno i trijezno! Uzimajmo ozbiljno svoju svećeničku čistoću i celibat! Ali i čistoću svojih vjernika, svoje omladine! Ne činimo na tom polju nikakvih ustupaka modernom poganstvu! Ne će onda među nama biti ni sablazni, ni apostazija. A ne će biti ni modernista. Razumjet ćemo Križ. Imat ćemo smisla za svećeničko samosvladavanje, samozataju, disciplinu, dekor. Ne će nas “standard” i luksus odvesti na skliske staze mondenstva i posvjetovnjačenja.

Dobri budimo prema ljudima! Dobar je bio i naš Gospodin. Nasljedujmo “dobrotu i čovjekoljublje Boga, našega Spasitelja” (Tit 3, 4.)! Sigurni ćemo onda biti, da idemo njegovim putem. I ljudi će nam otvoriti srca. I štovat će nas, i ljubit će nas. I nas, i kršćanstvo, koje im budemo propovijedali. Prepoznat će u nama Gospodina: božanskog “Dobroga Pastira”. Bit ćemo i “humanisti” i “ekumenisti”: i bez puno riječi; i bez grlatog isprsivanja frazama.

I, na koncu, budimo rimski ljudi! Držimo se Petra! Slušajmo Papu! Nije nijednom teologu, ni “peritu”, ni katoličkom “akcionašu” i “organizatoru”, od Isusa podijeljena karizma istine i nepogrješivosti: podijeljena je samo Petru. A Petar i danas govori. Preko Pape, preko Pavla VI. Govori vrlo i jasno i odlučno. On autentično interpretira koncil; nitko drugi. On najbolje zna, na kakav “aggiornamento” Crkva misli. On to, svakom prilikom, i kaže. Nije to nikakvo posavremenjenje ideja; to je samo posavremenjenje metoda. Ali u službi uvijek jedne i uvijek iste — evanđeoske istine. Iste nauke. Istoga morala. Istih životnih načela i ideala. Uz ono stojmo, što Papa uči, pa smo sigurni za svoj svećenički put. “Tu es Petrus…, et portae inferi non praevalebunt adversus eam!” (Mat 16, 18.).

Rešeta danas, sotona, Crkvu Božju. I mnogi u njoj kolebaju. Kolebaju ili dvoume i strepe. Petar će ih podići i utvrditi (Luk 22, 31. 32.), ako samo pođu za njim.

Pođimo za njim i mi, hrvatski svećenici! Njegovim putem. Molitvenim, evanđeoskim, sakramentalnim, Marijanskim, djevičanskim, ljudskim. Ostat ćemo onda uspravni i Božji i u svoj ovoj najnovijoj, velikoj, kušnji i krizi naše svećeničke kreposti i vjernosti!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen 1967. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 11-17. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Oko studentskih nemira Snimila: Anita Melvan Kriza omladine — kriza civilizacije — kriza kršćanstva I u vremenu, kao što je ovo naše, — za koje nitko ne može k...
Sa svijetom ili sa Evanđeljem Gdje nam je mjesto? Ima danas katolika, — čitav je to već jedan, jak, pokret u Crkvi, — koji budućnost Crkve, — njezinu afirmaciju u sv...
Oko karaktera katoličke štampe Između informativnosti i načelnosti Nije odlika naše današnje katoličke generacije, da logično misli, da analizira probleme, da dobro r...
Moral nošnje Stvar ljudskog "ukusa" ili stvar božanskog zakona? Nove teorije Ima danas katolika, — ima ih i kod nas, — pa nam hoće da sugeri...
Odlikovanje, ali i obveza Uz imenovanje kardinala Šepera prefektom Svete Kongregacije za Nauk vjere Čitava je naša katolička javnost, neočekivano, imenovanje na...