Skip to content

Učitelju, gdje stanuješ?


Riječ smo njegovu čuli
S njime novu godinu započeli.
Hoćemo li izdržali u hodu?
Da bar jesmo ono što nismo,
a mogli bismo biti, poput prvih kršćana.
Pošli su za njim
s rukom pod ruku,
do vječnosti.
Čuli su ga gdje govori,
a On je „govorio kao što nitko, nikad govorio nije“.
Ivan ga prokaza pod Nebom otvorenim.
„Učitelju, gdje stanuješ?“, zapitaše, povikaše.
Nisu znali kuda, ni kamo, dokle?
Vjerovali su da On zna i da je od neba.
Ugledaše mu lice i oči.
U pogledu Put i vrata do srca.
„Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda
a ja ni gdje bih glavu naslonio“,
odgovori.
Znali su, sve je Njegovo: zemlja i široko nebo,
vrijeme i vječnost. Ostadoše do zore.
U ime njegovo započeše dan.
I nas zove svakodnevno!
„Dođite i vidite!“ Od njegova glasa zadrhti srce,
onom tko sluša radost, vječnost raste i
bit će gost u kući od sutra, graditelj neba na zemlji.
I danas, kao nekad, na oltarima kruh i vino.
Blagoslovi pa im dade.
„Uzmite!“, reče, „ovo je Tijelo moje – za vas!“
I mene si pozvao da u Tvoje ime priredim gozbu.
„Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će vječno!“
Kako i ne bih, držeći Riječ života, Duhom tvojim disao?
Kako i ne bih, životom Tvojim, novu povijest pisao?
Trebali bismo biti kvasac za novo tijesto i svjetlo u mraku.
I tako: slušali su ga kao majku, oca kad zove.
U Njegovu glasu srca i neba.
I što nam još treba?
Susret s njime i danas i sutra, u vjekove i križ kao znamen.
Amen!

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Tama što životom zrači Što mi ne da da današnju radost živim, neg' se mučim, prebirem po glavi, što će biti kad 'va radost mine, hoće l' išta sreću da mi pravi? ...
Mom anđelu čuvaru Vodi me, anđele moj, putem vedrine i krila mi daj za let prema vječnosti, nebo otvori, ovo moje u kojem jesam i tvoje u kojem želim sutra b...
Nebo u očima On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. ...
Nezaboravljeni Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise, nebeski uzori svetošću obilježeni. I to što nisam poželim da jesam jer kroz prozore duše i mrak...
U Šopovoj bolesničkoj sobi već dugo leži prikovan uz krevet u njegovoj sobi sve je tiho njom hoda bolest vani je sunce, život, radost… svud cvjeta – buja mladost č...