Skip to content

Ustaški zločin nad Srbima u okolici Banje Luke (Dvojbe i neistine o sudjelovanju u zločinu fra Tomislava Filipovića)

Vijest o drugom pastirskom pohodu pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i o njegovom dolasku u Banju Luku 22. lipnja 2003., te odluka mjerodavnih crkvenih osoba i vlasti da se tom prigodom euharistijsko slavlje s narodom i čin beatifikacije ili proglašenja blaženim Ivana Merza, rodom Banjalučanina, održe pokraj franjevačkog samostana na Petrićevcu, izazvali su u određenim političkim i intelektualnim krugovima Republike Srpske i Srbije, kao i kod dijela srpskog stanovništva, negativno raspoloženje i reakcije. Naime, u nekim emisijama na televiziji i radiju, kao i u dnevnom i periodičnom tisku, izražavano je negodovanje i protivljenje Papinu dolasku u Republiku Srpsku uopće, a osobito da se planirana svečanost održi na Petrićevcu.

Kao razlog tome protivljenju, navodio se zločin koji je 7. veljače 1942. izvršen nad rudarima rudnika uglja Rakovac i nad srpskim žiteljima u selima Drakulić, Motike i Šargovac, pokraj Banja Luke, te su za taj zločin, uz ustaše, optuživani i okrivljivani također franjevci iz samostana Petrićevac, a naročito fra Tomislav Filipović.

Ovdje ću, sasvim kratko, naznačiti o kojem i kakvom se zločinu radi, te se posebno osvrnuti na optužbe o sudjelovanju u tom zločinu fra Tomislava (Miroslava) Filipovića, kao i drugih franjevaca iz franjevačkog samostana na Petrićevcu.

Želim odmah naglasiti da o tome postoje različite, pa i suprotne, informacije i podaci, i oni će biti navedeni onako kako ih pojedini izvori donose. Uzdržat ću se od vlastite kategoričke prosudbe o vjerodostojnosti tih izvora i o točnosti podataka, budući da mi nisu dostupni, ako uopće i postoje, originalni dokumenti o žrtvama navedenog zločina i o njegovim izvršiteljima. Upozorit ću, međutim, na razmimoilaženja i brojne i velike razlike u navodima i podacima o istim događajima i činjenicama. Jasno je da istina može biti samo jedna, a kad se o zločinu o kojem će ovdje biti riječi iznose različite “istine”, onda se može dvojiti o istinitosti bilo koje tvrdnje ili navoda.

1. Tko je počinio zločin, i broj žrtava – pobijenih Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac

Uglavnom se navodi da je jedna ustaška postrojba 7. veljače 1942. poubijala velik broj Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac, nedaleko od Banja Luke.

Prema obavijesti koju je Veliki župan u Banja Luci, pukovnik Aleman, neposredno nakon zločina poslao putem radiograma Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagreb, „jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova“ poubijala je 37 rudara kod rudnika Rakovac, a zatim 715 srpskih žitelja u selu Motike, te oko 1.500 osoba u selima Drakulić i Šargovac.[1] Isti se podaci navode i u radiogramu kojeg je nekoliko dana kasnije, 11. veljače 1942., Ustaška nadzorna služba iz Banja Luke uputila u Zagreb Zapovjedništvu ustaške nadzorne službe, na ruke gosp. Eugena Kvaternika.[2]

U spomenutim radiogramima je najavljeno da opširno izvješće slijedi. Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe u Banja Luci je to izvješće i poslalo, i u njemu se navodi: „7. ov. mj. je jedna satnija II. ‘Tjelesne Poglavnikove Bojne’ koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov“ poduzela akciju u kojoj je na rudniku Rakovac ubijeno i zakopano 37 radnika grko-istočne vjere (pravoslavaca), a da ih je, prema izjavama nekih radnika, ubijeno do 52, zatim da je u selima Drakuliću i Šargovcu ubijeno oko 1.300-1.500 osoba, a u Motikama oko 70 porodica.[3]

Vladimir Dedijer je objavio dva dokumenta, za koje tvrdi da se nalaze u Vojno-istorijskom arhivu u Beogradu, u fondu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina. Jedan je, kaže, izvještaj njemačkog poslanstva u Zagrebu (s naznakom – Predmet: Stanje oko Banja Luke), a drugi je prilog uz taj izvještaj (označen kao – Predmet: Metode borbe protiv mirnog stanovništva). Navodi da su oba ta dokumenta poslana 26. listopada 1942. Ministarstvu vanjskih poslova Trećeg Reicha. U spomenutom izvještaju, donesenom u prijevodu, piše da je 6. veljače 1942. u okolini Banja Luke „ustaški bataljon kapetana Zelića“ izvršio veliki pokolj, i da je u selu Drakulići(!) pobijeno čitavo tamošnje srpsko stanovništvo, a da se isto dogodilo 7. veljače u selu Motika(!), te 9. veljače u selu Šargovac“.[4] A u prilogu uz taj izvještaj, također u prijevodu s njemačkog jezika, pod br. 9., piše: „6, 7 i 9 februara 1942 izvršen je pokolj pravoslavnog stanovništva sela Motika, Drakulići i Šargovac (severozapadno od Banja Luke) od strane jednog ustaškog odreda od 100 ljudi iz Zagreba pod vodstvom ustaškog kapetana Zelića, i ustaškog poručnika Tateka kao i franjevačkog fratra Filipovića iz Banja Luke. Žrtve ove ‘akcije’ bili su u Motiki(!) blizu 100 porodica sa 700 članova obitelji, u Drakulićima (Rudnik Rakovac) 60 radnika, u Šargovcu 120 lica“.[5]

Prema iskazu svjedoka Đorđa Rajića, kafedžije iz Banja Luke, što ga je dao Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu, „na osmog februara 1942. jedna grupa zagrebačkih ustaša pod vodstvom fratra-isusovca(!) imenom Filipovića, iz samostana Petrićevca kraj Banja Luke, otišla je u srpsko selo Rakovica – Rudnik kraj Banja Luke. /…/.  Tada su ovdje ubijena 52 radnika Srbina. Poslije toga otišli su ustaše pod vodstvom fratra Filipovića u selo Drakulići kraj Banja Luke /…/. U ovom selu ustaše su opet pod vodstvom fratra Filipovića ubili oko 1.500 Srba, ljudi, žena i djece“.[6]

Izvještaji i izjave se ne slažu u tome kada je zločin izvršen (prema jednima, 6., 7. i 9. veljače 1942.; prema većini, 7. veljače; a prema jednom svjedoku, 8. veljače), zatim koja je ustaška postrojba zločin izvršila (navode se: “jedna satnija II. Tjelesne Pavelićeve/Poglavnikove bojne iz Banja Luke”; “jedna satnija ustaške bojne”; “jedan ustaški odred od 100 ljudi iz Zagreba”; “grupa zagrebačkih ustaša”; “ustaše-muslimani s Drine i jedna satnija II. Poglavnikove tjelesne bojne”). Ne postoji suglasje ni o tome tko je predvodio ustašku vojsku u izvršenju zločina (nadporučnik Josip Mišlov, kojega navode gotovo svi službeni izvještaji; ili kapetan Zelić i poručnik Tatek, koji se spominju u izvještaju njemačkog poslanstva; ili fratar Filipović).

Uz naprijed navedene, imamo još više drugih  posve različitih navoda i podataka o broju žrtava u Rakovcu, Drakuliću, Motikama i Šargovcu.

U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu iz prosinca 1944. stoji da je u zločinu u okolici Banja Luke 7. veljače 1942. ubijeno preko 2.300 muškaraca, žena, djece i starica, a među njima i šezdesetero školske djece.[7] A u službenom dopisu što ga je provincijal Bosne Srebrene, fra Anđeo Kaić, uputio 12. svibnja 1942. u Rim vrhovnom poglavaru franjevačkog reda, navodi se da su ustaše u selima Drakulić, Motike i Šargovac ubili više od 1.600 osoba pravoslavne vjere.[8] Prema iskazu samog Filipovića (bivšeg fra Tomislava), kojeg je dao 25. lipnja 1945. u Zagrebu, na suđenju za zločine u logoru Jasenovac, „pobijeno je u selima Drakulić, Šargovac i Motike oko 1.500 do 2.000 ljudi, žena i djece – Srba“.[9] A na saslušanju pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, također u Zagrebu, 29. lipnja 1945., on je izjavio kako se poslije „pročulo da je tom prilikom pobijeno 2.000 ljudi“.  U sudskom procesu koji je početkom veljače 1947. vođen pred Vijećem Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine u Banja Luci protiv trojice okrivljenika za ustaške zločine u Bosanskoj KraMiroslav Filipović-Majstorovićjini (to su bili Viktor Gutić, Felix Niedzielski i Nikola Bilogrivić), svjedokinja Jagoda Brković, iz sela Drakulić, je izjavila da je „pobijeno preko 3.000 ljudi, žena i djece samo u jednom selu“.[10] misleći valjda na svoje selo – Drakulić.

U novije vrijeme Jovan Babić, publicist i književnik iz Banja Luke, piše u svojoj knjizi, naslovljenoj Drakulići, da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu ubijeno oko 2.300 Srba, među kojima i 52 pravoslavna đaka u šargovačkoj osnovnoj školi.[11] On donosi i spiskove  pobijenih. Spiskovi su sastavljeni: za selo Drakulić, prema sjećanju Vase Mitrovića iz 1957., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; za selo Šargovac, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; za Motike, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; i za rudnik uglja Rakovac, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965. godine. U Babićevim spiskovima je za Drakulić navedena 1091 ubijena osoba, za Šargovac 192 osobe, za Motike 424 osobe, a za rudnik Rakovac 66 osoba, s njihovim imenima i prezimena, i s godinama rođenja.[12] Jovan Babić u svojoj knjizi Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, pozivajući se na izvještaj njemačkog zapovjednika Sigurnosne policije (Sicherheitspolizei) za Jugoistok u Beogradu, koji je nosio naslov: „Ponovni pokolj srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni februara 1942. od strane ustaša“, a napisan 16. ožujka 1942., navodi da su u rudniku Rakovcu poklani svi rudari pravoslavne vjere, a njihov broj se kreće između 31 i 63 osobe(!), u selu Šargovac da su pobijeni ljudi iz 124 kuće, i 53 pravoslavne djece iz narodne škole.[13] Babić navodi da je u selu Drakuliću, u štali seljaka Mitrovića (on ispravlja prezime – u Mihajlovića) bilo zatvoreno pedeset osoba, te da je štala zatim zapaljena a te osobe izgorjele žive.[14] U jednom svom novinskom članku Babić o pobijenima u selu Šargovcu kaže: „Nije utvrđen točan broj ubijenih, no ipak treba da je prema službenim vestima likvidirano 1750 ljudi“.[15] Nemoguće je da je u Šargovcu bio toliki broj srpskih žrtava, pa ako je taj podatak uzet iz naprijed spomenutog izvještaja zapovjednika njemačke Sigurnosne službe, vjerojatno su u žrtve toga sela ubrojene također žrtve iz sela Drakulić i Motike. Također u novije vrijeme dr. Zdravko Antonić piše da je u Drakuliću pobijeno ljudi, žena i djece preko 700, a u Motikama preko 500,[16] dok Lazar Lukajić iznosi podatak da je u Drakuliću usmrćeno 1.360 Srba, u Šargovcu 257 i u Motikama 674, ukupno 2.291.[17]

Nema nikakve dvojbe da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu 7. veljače 1942. pobijeno mnogo srpskog stanovništva pravoslavne vjere. Međutim, naprijed navedeni podaci o broju ubijenih – i ukupno gledano i po selima – međusobno se veoma razlikuju (za Drakulić se navode brojke: 700, 1.091, 1.500, 3.000; za Motike: 424, 500, 674, 700, 715; za Šargovac: 120, 192, 257, 1750; a za Drakulić i Šargovac skupa: 1.500 i 1.300-1.500. Za sva tri ta sela zajedno, navode se brojke od: 1.600, 1.500-2.000, 2.291, i 2.300 pobijenih). Sve se te brojke pogotovo razlikuju od onih (od nekoliko stotina) koje usmeno i u privatnim razgovorima, a javno se o tome ne usuđuju govoriti, iznose neki, još uvijek živući Hrvati katolici, a koje su čuli od onih koji su išli pokopavati pobijene u navedenim selima.

Imajući pred očima sve navedene brojke, sasvim je sigurno da bi trebalo uložiti još dosta truda, i biti posve objektivan i istinoljubiv, da se pouzdano utvrdi koliko je točno bilo nevinih žrtava. Ali kolika god bila brojka stvarnih žrtava, pa čak ako je i približno točna i ona najniža, može se već sada reći da je zločin bio stravičan.

2. Uloga fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima u selima Drakulić, Motike i Šargovac

Zločin u rudniku Rakovac i u selima Drakulić, Motike i Šargovac,  mnogi koji su o njemu govorili i pisali, bilo odmah nakon završetka 2. svjetskog rata bilo u novije vrijeme, povezuju uz ime fra Tomislava Filipovića (neki ga nazivaju fra Vjekoslav, fra Miroslav, pa čak i fra Zvonko Filipović),[18] i uz neke druge franjevce iz samostana Petrićevac. Na to se ovdje želim posebno osvrnuti.

a) Osnovni biografski podaci fra Tomislava (Miroslava) Filipovića, do njegovog otpuštanja iz franjevačkog reda

Fra Tomislav – to mu je redovničko ime u franjevačkom redu, a krsno je Miroslav – rodio se 4. lipnja 1915. u Jajcu, kao četvrto dijete, od ukupno šestero, od oca Ante i majke Marije, r. Radulović.

Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a zatim je, kao konviktorac, pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, bez namjere da postane franjevac i svećenik. Kasnije se ipak odlučio za franjevački i svećenički poziv te je, nakon završene gimnazije, stupio 29. lipnja 1932. u novicijat u Livnu, i tada je krsno ime Miroslav zamijenio s redovničkim fra Tomislav. Na kraju jednogodišnjeg novicijata, 30. lipnja 1933. položio je redovničke jednostavne zavjete, a svečane je položio 1. srpnja 1936. u Sarajevu, gdje je nakon novicijata studirao filozofiju i teologiju (1936-1939). Zaređen je za svećenika u Sarajevu 3. rujna 1939.

Poslije svećeničkog ređenja i mlade mise poslan je u samostan u Kraljevu Sutjesku, sa zadaćom da se pripremi za polaganje ispita koji su mu preostali, i da tako završi sav propisani studij. Već u to vrijeme Starješinstvo Provincije je imalo s njim poteškoća. Naime, iz Kraljeve Sutjeske je – i prije nego što je položio spomenute ispite – bio premješten u franjevački samostan na Petrićevac. Ali umjesto da ode na mjesto koje mu je bilo određeno, on samovoljno odlazi u župu Vijaka. Tek nakon više provincijalovih upozorenja poslušao je i otišao na Petrićevac.

Tu za Starješinstvo Provincije počinju nove nevolje vezane za fra Tomislavove postupke. On, bez dopuštenja, bilo provincijala bilo banjalučkog biskupa, postaje vojnim dušobrižnikom pri II. Poglavnikovoj Tjelesnoj Bojni u Banja Luci. Zbog toga, a i uopće zbog povezanosti s ustaškim pokretom, nakon što je 14. siječnja 1942. položio u Sarajevu preostale ispite iz bogoslovlja, istog je dana dobio dekret za premještaj iz Petrićevca u samostan Šćit/Ramu. No, ni tada nije poslušao, nego je i dalje ostao na Petrićevcu, a 5. veljače 1942. je pisao provincijalu da je pozvan na vojnu dužnost u Zagreb, i da mora nastupiti na službu odmah.

Kad se, vjerojatno, još nije znalo za razmjere zločina počinjenog 7. veljače 1942. nad Srbima u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu, kao ni za ulogu fra Tomislava u njemu, provincijal je 12. veljače 1942. iz Sarajeva odgovorio fra Tomislavu da ne smije ići u vojsku niti u njoj preuzeti službu.

Nekoliko dana nakon zločina nad Srbima fra Tomislav je napustio samostan Petrićevac i otišao u Banja Luku, odakle se više nije ni vraćao u samostan, a nedugo iza toga je iz Banja Luke otišao u Zagreb. Na 12. veljače 1942., na isti dan kad mu je poslan odgovor iz Sarajeva da se njegova molba za odlazak u Zagreb i preuzimanje službe u vojsci odbija, on je iz Zagreba ponovno zatražio provincijalov pristanak da bude imenovan ustaškim duhovnikom. Od provincijala nije ni tada dobio dopuštenja, ali je i bez toga preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj vojsci u Zagrebu. Od tog vremena fra Tomislav Filipović, praktično, prekida vezu s Provincijom čiji je bio član.

b) Sudjelovanje fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima sela Drakulić, Motike i Šargovac, prema navodima srpskih autora

Srbi koji su se protivili Papinom dolasku u Banja Luku, i osobito održavanju prigodnog slavlja kraj franjevačkog samostana na Petrićevcu, prije i poslije toga su iznosili teške optužbe protiv franjevaca, i osobito protiv fra Tomislava Filipovića.

Navest ću najprije što o tome govore izvori koje sam već ranije navodio, i samo nekoliko citata iz napisa dr. Zdravka Antonića, Jovana Babića, publiciste i književnika iz Banja Luke, i dr. Milana Bulajića, predsjednika Fonda za istraživanje genocida, iz Beograda.

U izjavi Jove Vukobrat(d)a, rođenog 1904. u selu Drakulić, koju je on dao u svezi s pokoljem u svom selu,  stoji i ovo: „fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam /je/ lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice“.[19]

U radiogramu kojeg je iz Banja Luke poslao Veliki župan, pukovnik Aleman, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, navodi se da je zločin 7. veljače 1942. u rudniku Rakovac, a zatim u Motikama, Drakuliću i Šargovcu izvršila jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova, „u pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića“.[20] Isto je ponovljeno i u radiogramu od 11. veljače 1942.[21] A u izvješću Zapovjedništva ustaške nadzorne službe, poslanom u Zagreb, prikazuje se “akcija” koju je 7. veljače 1942. poduzela „jedna satnija II. ‘Tjelesne Poglavnikove Bojne’ koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov, a u čijoj je pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, župnik sa Patrićevca, a sada satnik u ustaškoj bojni“.[22] Prema izvještaju naprijed spomenute Zemaljske komisije, iz g. 1944., satnija Tjelesne Pavelićeve bojne, koja je izvršila zločin u selima kod Banja Luke, bila je predvođena “od ustaškog nadporučnika Josipa Mislova i župnika iz Petrićevca kod Banja Luke, Vjekoslava Filipovića“.[23]

U naprijed spomenutim radiogramima, poslanim iz Banja Luke u Zagreb, govori se o “pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića”, dok se u izvješću Zapovjedništva Ustaške nadzorne službe iz Banja Luke, koje je slijedilo nakon spomenutih radiograma, kaže da je „u /…/ pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, župnik sa Patrićevca“. A na saslušanju o stradanjima Srba, Đorđe Rajić je izjavio da su zločin u Rakovcu, i u selu Drakulić, izvršile ustaše „pod vodstvom fratra Filipovića“.[24]

Dr. Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjalučkom okrugu, kaže: „Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa  organizovanom bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča (svi drugi navode prezime Glamočanin – op. m), staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako živu spaljuje“.[25] Za razliku od Zdravka Antonića, koji piše o zapaljenoj djeci, Jovan Babić, kako smo naprijed vidjeli, navodi da je u štalu bilo zatvoreno 50 osoba, i da je štala zapaljena te sve osobe izgorjele. Taj se događaj ne spominje nigdje drugdje, i vrlo se osnovano može posumnjati u njegovu istinitost. Teško je, naime, protumačiti kako jedan autor piše da je Filipović “preostalu djecu” (ne navodi brojku koliko je djece bilo) kupio po kućama i žive spalio u jednoj štali, dok drugi autor kaže da je spaljivanjem u štali usmrćeno 50 osoba, ali ne navodi da se radilo o djeci, niti to zlodjelo pripisuje direktno fra Tomislavu Filipoviću.

Javan Babić ipak u jednom novinskom članku tvrdi za fra Tomislava: „Fra Filipović, nažalost, nije samo ubice vodio, već je i sam, i to prednjačeći, ubijao“.[26] A u drugom novinskom članku piše: „Petrićevački župnik fra Vjekoslav je, /…/ predvodio ustaške koljače i lično učestvovao u pokolju“.[27] U istom napisu navodi iz svjedočenja Jove Vukobrata sljedeće riječi: „Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenja pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: ‘Ustaše! Ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode a vi slijedite moj put i ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog neće ovaj naš rad uzet za grijeh i ja ću svakoga da ispovijedim i saperem sve grijehe’“.[28] A dr. Milan Bulajić piše: „Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: ‘Braćo ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha“.[29] U izvještaju Komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu o zločinu u rudniku Rakovac i u selu Drakulić, iz prosinca 1944. godine, stoji: „Ali vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela“.[30] Također i Predrag Lazarević, koji prikazuje nedavno objavljenu knjigu Lazara Lukajića, Fratri i ustaše kolju, navodi da se zločin dogodio u školi u selu Drakuliću.[31] Jovan Babić, pozivajući se na naprijed spomenuti akt njemačkog zapovjednika Sigurnosne policije, iz njega navodi: „Umorstva su vršena na osnovu naloga katoličkog sveštenika Filipovića /…/. Očevici kupališta krvi u Šargovcu kažu da su ubijena i 53 (pravoslavna, prim. J. B.) deteta iz Narodne škole“.[32]

Dr. Lazar Milin, pravoslavni svećenik i profesor na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu,  citira sljedeće riječi nekog dr. Nikole Nikolića: „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara ‘Mila’ Stipe Šunjića. Lično je poznam. /…/ Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih drugova“.[33]

Dakle, kad se govori o zločinu nad srpskom djecom i malom Radojkom, koji se pripisuje fra Tomislavu Filipoviću, informacije nisu podudarne ni o dobi djeteta Radojke (dr. Antonić kaže da je bila stara 6 mjeseci, a dr. Bulajić, da je bila učenica osnovne škole), ni o mjestu škole u kojoj je zločin nad djecom izvršen (prema jednima to je bio Drakulić, iako tada u Drakuliću uopće nije bilo škole, prema drugima Šargovac, prema trećima Krivaja, kod Banja Luke, iako selo s tim nazivom u blizini Banja Luke ni ne postoji).[34] Svjedoci se ne slažu ni glede imena izvršitelja zločina  (za jedne je to bio fra Vjekoslav, za druge fra Tomislav). Prema jednom izvoru zločin se dogodio pred učiteljicom koja se zvala Mara “Mila”, a prema izjavama više svjedoka, on je izvršen pred učiteljicom Dobrilom Martinović. Također se govori kako su pravoslavna djeca bila najprije odvojena od katoličke i muslimanske, a zatim pobijena, iako ni u Drakuliću ni u Šargovcu u to vrijeme nije uopće bilo muslimanskog stanovništva, pa nije moglo biti ni muslimanske djece u školi. Osim toga, teško je protumačiti da se takav zločin mogao onoga dana dogoditi u školi, bilo u Drakuliću ili u Šargovcu. Naime, ako je zločinačko djelovanje ustaša započelo 7. veljače 1942. u 4 sata ujutro, nije moguće razumjeti da su roditelji puštali djecu od kuće i da su djeca toga dana bila u školi, osim ako se radilo o djeci iz sela u koje ustaše još nisu bile stigle, i u kojem se ništa nije doznalo o zločinu u drugom selu.

Ako je istina da je fra Tomislav Filipović zaklao dijete Radojku Glamočanin, kćerku Đure Glamočanina, čudno je da se Vaso Mitrović nije ‘sjetio’ toga, i te kako ‘upečatljivog’ slučaja, jer u njegovom spisku žrtava sela Drakulić, za koji Predrag Lazarević navodi ocjenu Lazara Lukajića, da je „i pored svih nedostataka /…/ najpouzdaniji, najtačniji i najdragoceniji poimenični dokumenat o poklanima u Drakuliću, Šargovcu i Motikama“,[35] nema među pobijenima ni djeteta Radojke Glamočanin, ni njezinog oca Đure.[36]

Da je u ustaškom zločinu ubijeno i mnogo srpske djece, to nije sporno. Ali neslaganja o tome je li zločin izvršen u školi u Drakuliću, ili Šargovcu, ili u Krivaji, pred ovom ili onom učiteljicom, je li vršen pojedinačno po kućama, ili je izvršen skupno u štali (što prije dr. Antonića, ne tvrdi, koliko mi je poznato, nijedan drugi autor, a ni sam Antonić ne navodi nikakav izvor na kojem temelji svoju tvrdnju), i suviše su velika da ne bi izazivala dvojbu o vjerodostojnosti samih svjedoka i njihovih izjava, a zatim i o istinoljubivosti određenih povjesničara i publicista.

Tomislav Filipović (alias Miroslav Majstorović) je pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 29. lipnja 1945. izjavio: „Istina je pošto mi je predočen iskaz Vjekoslava Servatzi u koliko se odnosi na pokolj u okolnim selima Banja Luke, da sam ja bio dušobrižnik II. P. T. B. Ja sam kao takav, jedne noći sa bojnom II. P. T. B. pošao u akciju i to navodno samo radi pretresa okolnih pravoslavnih sela, koji su bili sumnjivi zbog četništva. Ja nisam sudjelovao u pokolju pravoslavaca iz sela Drakulići, Šargovca i zaselka Motike, već sam ostao sjediti u Motikama u razgovoru s nekim učiteljem Kalajcem Mirkom domobranskim poručnikom“.[37] Koliku važnost treba dati toj Filipovićevoj izjavi o njegovom sudjelovanju i ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom sela Drakulić, Motike i Šargovac, teško je reći, ali je barem treba imati pred očima kod razmatranja zločina koji mu se pripisuje.

Uz sva navedena neslaganja i nelogičnosti u raznim izvješćima i izjavama svjedoka o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u ustaškom zločinu u rudniku uglja Rakovac i u selima Drakulić, Motke i Šargovac, nije bez značenja napomenuti i ovo: pred njegovo ime većina stavlja ‘fra’ (Tomislav, odnosno Vjekoslav), a neki ‘vlč.’ (Miroslav), pa čak i ‘vlč. fra’ (Tomislav-Vjekoslav);[38] jedni ga označavaju jednostavno kao franjevca, drugi kao fratra, a jedan ga čak naziva fratar-isusovac; negdje se kaže da je bio pripadnik franjevačkog samostana,[39] a na drugom mjestu da je bio član petrićevačkog bratstva,[40] dok ga jedan od gore citiranih autora označava kao ‘katoličkog sveštenika’. U službenim sudskim podacima navodi se da je bio kapelan na Petrićevcu, dok ga većina drugih izvora spominje kao župnika u Petrićevcu, iako on nikada i nigdje nije bio župnik.

c) Što su o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima izjavili ondašnji gvardijan samostana Petrićevac, fra Anto Perković, i član samostanske zajednice, fra Ivo Žilić?

Fra Ivo Žilić, koji je boravio u samostanu na Petrićevcu od rujna 1941. do studenoga 1950., u pismu upućenom 5. srpnja 1978. fra Martinu Planiniću, koji se bavio istraživanjem zločina o kojem ovdje govorimo,[41] odgovarajući na pitanje: Što zna o pokolju u selu Drakuliću, piše: „U noći između 6. i 7. veljače 1942. (od petka na subotu) došli su ustaše – muslimani s Drine da se osvete banjalučkim pravoslavcima za četnički pokolj izvršen nad muslimanima u blizini Drine.[42] Tu vrstu ustaša nazivali su crne ustaše. Kad su spomenuti ustaše-muslimani stigli u Banja Luku, uzeli su sa sobom jednu satniju II. Poglavnikove tjelesne bojne (u kojoj je duhovnik bio fra Tomislav Filipović), pa su otišli u Drakulić i Motike te u rudnik ugljena Rakovac. U Drakuliću i Motikama pobili su mnogo civilnog stanovništva (točan broj ne znam, a u rudniku Rakovac pobili su radnike koji su se vraćali s posla kao i one koji su trebali doći na posao. Ni broj pobijenih rudara nije mi poznat“.[43]

Bilo bi za očekivati da gvardijan samostana i poglavar samostanske zajednice zna što se događa u samostanu, i čime se bave i gdje se nalaze pojedini članovi dotične zajednice, u samostanu ili izvan njega, a osobito ako se radi o javnim istupima i aktivnostima.

Je li gvardijan u samostanu Petrićevac, u vrijeme kad se dogodio zločin u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, znao za aktivnosti i pojedine čine fra Tomislava Filipovića, o tome nema drugih informacija osim onih što ih je dao sam gvardijan. Postoje, naime, dva pisana iskaz fra Ante Perkovića, gvardijana na Petrićevcu 1941-1942. Jedan je poslao službeno 26. travnja 1942. provincijalu fra Anđelu Kaiću, a drugi je sadržan u opširnom privatnom pismu što ga je više od 30 godina kasnije, 11. listopada 1973., napisao fra Anđelu Kaiću, tada u mirovini u Livnu.

Fra Anđeo Kaić, koji je bio provincijal Bosne Srebrene od ljeta 1939. do ljeta 1942., nakon što je doznao za zločin u Drakuliću, zatražio je od gvardijana fra Ante Perkovića da mu javi je li u tome sudjelovao fra Tomislav Filipović, i je li i sam ubijao.[44] Kako se navodi u drugom gvardijanovom pisma, on je tada provincijalu odgovorio da je fra Tomislav zaista bio u Drakuliću, a da li je lično ubijao, nije mogao provjeriti. Kaže da je lično uvjeren, da on to nije činio.[45]

Ne znam zbog čega, ili kojim povodom je toliko godina kasnije, 4. listopada 1973., fra Anđeo Kaić zatražio od fra Ante Perkovića da mu iznese što zna o zločinu u Drakuliću i o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u njemu. Na to je fra Anto odgovorio opširno 11. listopada 1973. O sadržaju toga bisma bilo je riječi malo prije, a ovdje ću iz njega prenijeti ono što se izravno odnosi na “sudjelovanje” fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima u Drakuliću.

Tako fra Anto piše:

„A sada o fra Tomislavu. U subotu iza kobne noći, na fra Tomislavu se nije mogla opaziti niti najmanja promjena u njegovom vladanju. /…/.

O Drakuliću se je kasnije mnogo pričalo i prepričavalo. Nikada nisam čuo, da je fra Tomislav okrvavio ruke i sudjelovao i sam u ubijanju. A njegovo potpuno ispravno vladanje nakon te noći pobudilo mi je uvjerenje, da on nije lično ubijao iako je sa vojskom bio. /…/.

Istina je, da je pok. fra Tomislav te noći bio u Drakuliću. Da li je on morao ići u Drakulić ili ne to ne mogu pozitivno reći. No kad je on iz Reda isključen i otišao u Zagreb čuo sam, da je on sa 4-5 katoličkih seljaka pokazivao u Drakuliću katoličke kuće Ustašama da bi te kuće obišli. Iz te vijesti ja sam zaključio, da je on morao unaprijed nešto znati o uništenju sela Drakulić. On je dobro selo poznavao /…/. Možda su mu radi toga i naredili Ustaše da ide s njima i kat. kuće pokazuje. Taman da je on i natjeran, tamo on nikako nije smio ići. U tome ga ništa nije moglo ispričati.

/……………………………………………………………………/

Kada je fra Tomislav potpuno iz Banja Luke otišao u Zagreb pročulo se i govorkalo kako je jedna žena pravoslavna prepoznala fra Tomislava iako je imao na sebi vojnički šinjel i rekla mu: ‘Zar i ti fra Tomislave, ovdje’? A on da je na to odgovorio: ‘Nisam ja fra Tomislav’. Nisam imao načina da provjerim istinitost toga govorkanja. Znam samo to, da se je ovo govorkanje pojavilo iza njegova odlaska u Zagreb“.[46]

Postoji i iskaz fra Ive Žilića, napisan 5. srpnja 1978., koji je ranije već spomenut. Fra Martinu Planiniću, koji se bavio istraživanjem “slučaja Filipović”, na njegov upit: Da li je fra Tomislav tom prigodom okrvavio ruke? – fra Ivo je odgovorio: „Fra Tomislav je bio tamo prisutan, iako tamo nije smio biti. Zato ga u tome nitko ne može opravdati. Međutim, siguran sam da on tom prigodom nije okrvavio ruke. Nakon zločina u Drakuliću, bio sam osam i pol godina na Petrićevcu. Kao vjeroučitelj u učiteljskoj školi i ženskoj gimnaziji svakodnevno sam kontaktirao s civilima. Preda mnom se govorilo o fra Tomislavu, ali mi nitko od civila nikad nije rekao da je fra Tomislav ikoga ubio“.[47]

Radi se o iskazima dvojice franjevaca, napisanim prema sjećanju, mnogo godina poslije događaja na koji se odnose. Kod prosudbe o točnosti onoga što oni iznose i to se mora imati pred očima. Ali da iskazi fra Ante Perkovića i fra Ive Žilića zaslužuje da ih se uzme u obzir, i da mogu doprinijeti boljem osvjetljavanju određenog vremena i rekonstruiranju određenih zbivanja, u to sam uvjeren.

3. Optužbe o umiješanosti drugih franjevaca u zločinu nad Srbima

O umiješanosti i drugih franjevaca iz samostana Petrićevac u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu govori Jovo Vukobrat u izjavi od 15. veljače 1946., koja je naprijed već spomenuta. Njegove riječi citira i Jovan Babić, a one glase: „Šesti dan po našem skrivanju Marko Lipovac koji nas je sakrio otišao je u Petrićevački samostan da pita gvardijana da li ima ikakve mogućnosti da se spase eventualno oni ljudi koji su slučajem ostali na životu i koji se na dan pokolja nisu zadesili kod svojih kuća na što mu je župnik gvardijan (ne navodi se njegovo ime – op. m.) odgovorio: ‘Naš Poglavnik radi sve sa Božjom dozvolom i sve što je napravljeno, ono je Crkva blagoslovila i nikome ne će upisati u grijeh te prema tome svima onima koji su ostali  nema ništa drugo nego što je bilo i ostalima koji su se zadesili u selu na dan pokolja’“.[48] Oslanjajući se na tu izjavu, Jovan Babić u drugom svom tekstu kaže: „Ni tadašnji gvardijan samostana Petrićevac fra Josip Loparević (u to vrijeme fra Josip Loparević nije uopće bio gvardijan samostana – op. m.) nije, žalibože, bio na visini božjega poslanja, svoga svešteničkog zvanja, ni odore svetoga Franje koju je nosio. Upitan od jednog svog vjernika – katolika, mlinara Marka Lipovca, šta učiniti sa rijetkim preživjelim Srbima iz pomenutih naselja, (tj. Drakulića, Šargovca i Motika – op. m.), fra Jozo je, navodno, odgovorio: ‘Naš je poglavnik sve radio po volji Gospodinovoj, pa ako je Gospodin i na ove upro prst da umru, oni treba da umru’.“[49]  Čudno je da Jovan Babić donosi dvije dosta različite izjave, a da ni ne pokušava da ih rastumači i usuglasi, nego izvlači još i zaključak da je: „od gvardijana sa Petrićevca (od gvardijana, žalibože!!!) stigla poruka da preživjele treba da dostigne ista sudbina kao i već poklane!“[50] Koliko se može ozbiljno uzeti njegova optužba, dovoljno govori već samo to što on ne zna ni tko je tada bio gvardijan samostana na Petrićevcu!

Odgovor na iznesene  objede imamo od samoga fra Ante Perkovića, koji je bio gvardijan na Petrićevcu nešto više od godinu dana 1941.-1942., pa i u vrijeme kad je izvršen zločin nad Srbima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Svoje sjećanje o tom događaju on je iznio u pismu pisanom 11. listopada 1973. iz Šapca, gdje je bio na službi, a poslano fra Anđelu Kaiću, koji se tada nalazio u samostanu na Gorici, kraj Livna, a u ratno vrijeme je bio provincijal Bosne Srebrene. U tom pismu fra Anto opisuje kako je u subotu, 7 veljače 1942., poslije podne otišao u Predgrađe da posjeti jednu pravoslavnu obitelj. Otac te obitelji je bio vlakovođa, i nekolika dana prije toga je smrtno stradao između Omarske i Prijedora od eksploziva kojeg su partizani postavili pod vlak. U razgovoru pokojnikova supruga je upitala fra Antu: Što se to dogodilo u Drakuliću? On o tome dotada nije znao ništa, pa kad mu je domaćica kazala kako se priča da su svi pravoslavni u Drakuliću pobijeni, fra Anto je odgovorio da bi on, valjda, na Petrićevcu čuo prije nego oni u Predgrađu da se to dogodilo. Kad se vratio u samostan, uvečer je ostale upitao: Jesu li išta čuli što se prošle noći dogodilo u Drakuliću. Svi su šutjeli i začuđeno se gledali, a fra Tomislav Filipović je potvrdio da su svi Srbi poubijani od ustaša; a na upit: Zbog čega, odgovorio je kako je čuo da su seljaci uhvaćeni kako su slali dinamit i hranu partizanima, a i četnicima.

Prema navodu u fra Antinom pismu, sljedećeg jutra, u nedjelju, došao mu je jedan ustaški časnik i naredio da pod misom rekne da svi muškarci poslije mise trebaju ići u Drakulić radi pokapanja pobijenih. U svom pismu fra Anto dalje opisuje kako je u ponedjeljak u samostan došao jedan domobranski vojnik i obavijestio ga da se u jednoj kući nalazi živa teško ranjena žena. Fra Anto mu je rekao neka potraži nekoga i neka se žena preveze u bolnicu. Domobran je odgovorio da se nitko od naših (tj. katolika) ne usuđuje zaviriti u pravoslavne kuće. Nakon toga je gvardijan fra Anto naredio samostanskom slugi da upregne samostanske saonice i da s domobranom ode te stavi ženu u saonice i doveze je do samostana. Žena je brzo dovezena, u saonice je sjeo i fra Anto, i krenuli su u bolnicu. Kad je fra Anto rekao da je žena iz Drakulića, bolničko osoblje se bojalo da je primi. Kako je fra Anto poznavao upravnika bolnice, dr. Ladislava Vlašića, žena je bila primljena, ali pod uvjetom da će samostan odgovarati za njezin primitak u bolnicu, ako do čega dođe. Fra Anto je kratko rekao: Pristajem. Žena nije ostala na životu, nego je nakon dva dana umrla. Kad se fra Anto vratio u samostan čekao ga je drugi domobran i izvijestio da se u jednoj kući nalazi dijete teško ranjeno s dva uboda bajonetom u trbuh. Odmah su poslane samostanske saonice po to dijete, i kad je dovezeno do samostana, fra Anto je pošao opet u bolnicu, i to je dijete, imenom Duško – Dušan, od 7-8 godina, bilo primljeno i smješteno u bolnicu, a nakon dužeg liječenja je ozdravilo i tako ostalo na životu.

Fra Anto Perković dalje piše da je uzeo nekoliko seljaka Srba iz Drakulića, koji nisu stradali 7. veljače, i držao ih u samostanskom podrumu dok nije prestala opasnost za njihove živote.

Iz fra Antina pisma se doznaje kako je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH izdalo akt kojim je bilo dozvoljeno da se u srpske kuće u Drakuliću usele muslimani, ali da su to spriječili katolici koji su sastavili Memorandum za Poglavnika i za spomenuto Ministarstvo, i tražili da se akt o useljenju muslimana u srpske kuće opozove. Taj Memorandum je u Zagreb odnio sam fra Anto, i uručio ga Ivici Verneru, načelniku Zagreba, da ga on preda Poglavniku. Cilj je postignut, i akt Ministarstva je opozvan. Neki su muslimani sumnjali, kako kaže fra Anto, da je Memorandum njegovo ‘maslo’, te da su se sastali i sastavili tešku optužbu protiv samostana i njega, i da su je poslali izravno na Svetu Stolicu. Sveta je Stolica optužbu dostavila nadbiskupu Stepincu u Zagreb s nalogom da tužbu provjeri. Fra Anto je jednom zgodom bio u Zagrebu, zatražio da bude primljen u audijenciju kod nadbiskupa Stepinca, i u razgovoru koji je trajao skoro tri sata detaljno mu izložio sve oko Drakulića i neosnovanosti tužbe protiv samostana.[51]

Iz Petrićevca je fra Anto u ljeto 1942. premješten za samostanskog vikara u Kr. Sutjesku, a nakon rata, u svibnju 1946., bio je lišen slobode i dospio u zatvor,[52] te  osuđen na godinu dana lišenja slobode sa prinudnim radom.[53] Ne znam zbog kojeg je razloga zatvoren i osuđen na jednogodišnju kaznu, odnosno da li je to moglo biti zbog navodne izjave dane Marku Lipovcu, koju sam naprijed naveo. U svakom slučaju, ono što sam fra Anto piše o svom držanju, i njegov prikaz zbivanja vezanih za Drakulić, u potpunoj su suprotnosti s onim što je o franjevcima petrićevačkog samostana i o njihovu gvardijanu napisao Jovan Babić u svom romanu Drakulići, i što je više puta ponovio u novinskim napisima koje sam naprijed naveo.

A koliko se ozbiljno može i treba uzeti u obzir ono što tako često ponavlja Jovan Babić, a što i drugi istomišljenici jednostavno i posve nekritički prihvaćaju, pokazuje činjenica da Jovan Babić ne zna ni tko je zapravo bio gvardijan u to vrijeme u franjevačkom samostanu Petrićevac!

Još širu i stravičniju optužbu općenito o franjevcima iz samostana Petrićevac imamo iz novijeg doba, izrečenu sljedećom tvrdnjom Milana Bulajića: „Stravičan pokolj pravoslavnih Srba i djece u Drakuliću, Šargovcu i Motikama izvršili su isključivo katolici ustaše pod vođstvom franjevaca samostana Petrićevac“.[54]

Da su izjave i tvrdnje koje su iznesene kako protiv gvardijana samostana na Petrićevcu tako i općenito protiv franjevaca toga samostana posve neutemeljene, najuvjerljiviji je dokaz to što  nitko drugi od franjevaca nije bio formalno optužen, niti je suđen za zločin u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. A da je bilo ikakve podloge i najmanje vjerojatnosti u pogledu njihove umiješanosti u te zločine, sasvim sigurno ondašnja državna vlast novouspostavljene FNRJ ne bi propustila da ih izvede pred sud, a da fra Antu Perkovića kazni mnogo većom kaznom nego što je jednogodišnje lišenje slobode s prinudnim radom!

4. Držanje  uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene u slučaju fra Tomislava Filipovića

Najprije ćemo pogledati kako se u upravi provincije Bosne Srebrene gledalo na zločin koji je izvršen u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Tadašnji provincijal fra Anđeo Kajić je u Ljetopisu provincije Bosne Srebrene zapisao: „Na 7. veljače (1942.) dogodio se se pokolj Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac pokraj Banjeluke, kojom je zgodom poubijnao gotovo sve srpsko stanovništvo tih sela. Ovaki postupak prema Srbima ne može se ničim na svijetu opravdati, jer moral traži, da se nekome krivnja najprije dokaže, a zatim da ga se osudi, a tek onda, da ga zakonita vlast kazni. Ubijati neudžne žene i djecu ne dozvoljava ni poganski a kamoli kršćanski moral. Ovaj se pokolj ne može opravdati niti tim kao da su tobože Srbi spremalo pokolj naših kao i napadaj na smaostan Petrićevac. U ovom su se slučaju terbale poduzeti sve mjere opreza, pohvatati eventualne krivce i iza dokazane krivnje ih prema veličini njezonoj kazniti. Gornji se nemio slučaj ne može opravdati niit tobože tim da je revolucionarno doba, jer je i revolucija podvrgnuta zakonu Božjem“.[55]

A o umiješanosti fra Tomislava Filipovića u tom zločinu fra Anđeo je zapisao: „Kod ovog žalosnog događaja bio je prisutan p. o. fra Tomislav Filipović, koji je kao vojni svećenik navodno pratio svoju jedinicu na ovoj kaznenoj ekspediciji. Međutim će za ovaj čin svakako morati svom redovničkom starješinstvu odgovarati, jer je njegova prisutnost prouzrokovala veliki škandal među katoličkim vjernicima u okolici Banjaluke. Ukoliklo bude dokazano, da je doista bio prisutan kod ovog događaja, makar da prisutnost bila i samo pasivna, p. o. fra Tomislav će morati odgovarati za ovaj čin“.[56]

Provincijal fra Anđeo Kaić i Starješinstvo provincije Bosne Srebrene, uz određena saznanja, makar i oskudna, što je za ono vrijeme bilo i razumljivo, kako o razmjerima zločina nad Srbima, tako i o ulozi fra Tomislava Filiovića u njima, saznalo je i o držanju gvardijana fra Ante Perkovića, o čemu je gore već bilo spomena. U Ljetopisu provincije Bosne Srebrene je o tome zabilježeno: „Kolikogod je sa negodovanjem bila od sviju primljena vijest o prisutnosti p. o. fra Tomislava kod gornjeg događaja, toliko je sa većim veseljem primljena vijest o požrtvovnom zauzimanju za ranjenike p. o. fra Ante Perkovića, gvardijana na Paterićevcu. Čim je p. o. fra Anto saznao za nemili događaj, odmah je došao sa samostanskim kolima (radilo se o saonicama – op. m.) na mjesto nesreće, te je mnoge spasio prevezavši ih u bolnicu u Banjaluku“.[57]

Kad je Starješinstvo provincije Bosne Srebrene saznalo da se fra Tomislava Filipovića povezuje i tereti za zločin nad Srbima i za njegov odlazak bez ičijeg dopuštenja u Zagreb, te za preuzimanje vojne dušobrižničke službe, upućen mu je 27. ožujka 1942. poziv da se vrati u Provinciju, i da izvijesti Starješinstvo o svom sudjelovanju u zločinu u Drakuliću i drugim selima.[58] Fra Tomislav je zatraženu izjavu napisao 1. travnja 1942. u Zagrebu, i ona je dostavljena provincijalu u Sarajevo. Evo i kako je ta fra Tomislavova pisana Izjava glasila:

„Izjavljujem pod prisegom slijedeće:

Koncem mjeseca siječnja i početkom veljače kružile su vijesti po Banja Luci i okolici, nakon mnogih zvjerstava četničko-komunističkih bandi, da će srbi  selaci (!) sela Drakulića, Motika i Šargovca, odakle ima mnogo odmetnika u šumama napasti naša hrvatska katolička sela i franjevački samostan Petričevac i minirati ugljenokop “Lauš”. Ja sam se tada nalazio kao ustaša pozvan otvorenom zapovijeđu u svojstvu ustaškog dušobrižnika i tu dužnost obnosio kod II. Poglavnikove Tjelesne Bojne u Banjoj Luci.

6. veljače sam prije večere došao u samostan naš na Petričevcu. Iza večere oko 9 h je došla skupina naših seljaka-župljana iz okolice sa viješću, da se navodne noći ima izvesti gore spomenuti udar na rudnik, samostan i naša sela sa strane odmetnika u zajednici sa srbima(!) sela Drakulića, Motika i Šargovca. Zamolio sam O. gvardijana, da me pusti, jer da hitno moram predvesti pridošle župljane u Zapovjedništvo Bojne. Zapovjednik ih je preslušao i odmah uputio odred ustaša, koji su blokirali ugljenokop i pohvatali smjene rudara Srba, koji su bili u vezi sa odmetnicima. Kada su pohvatane poveli u grad na istragu, otvorena je na odred strojopuščana vatra iz sela Drakulića, koje se nalazi na povišici nad ugljenokopom. Zapovjednik odreda je zatražio pojačanje iz grada, s kojim sam i ja došao kao dušobrižnik, prateći po dužnosti u operacije povjerenu mi jedinicu ustašku.

Nadodajem:

Nije istina, da sam ja ma koga ubio.

Nije istina, da sam ja huškao na ubijanje, već je ubijanje posljedica revolta na zvjerstva i istrebljenje buntovnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Naprotiv sam po dužnosti išao kao dušobrižnik i pratio u borbu povjerenu mi ustašku jedinicu.

Zagreb, 1. travnja 1942.

Fra Tomislav Filipović franjevac sv. r.“[59]

Fra Tomislav se nije vratio u Provinciju, nego je i dalje ostao u Zagrebu. Uslijedilo je 16. travnja 1942. pismeno priopćenje Provincijalata Bosne Srebrene fra Tomislavu, da je zbog svojih postupaka upao u kaznu suspenzije od bogoštovnih čina, tj. da kao svećenik ne smije vršiti nikakvih čina svećeničkog reda.[60]

Nakon toga je odmah otvorena i provedena potrebna istraga o fra Tomislavovom sudjelovanju i ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom gore navedenih sela, što se vidi iz Zapisnika proljetnog definitorijalnog kongresa, održanog u Sarajevu od 28. travnja do 1. svibnja 1942. O fra Tomislavu Filipoviću se raspravljalo na tri sjednice.

Na prvoj sjednici, 28 travnja prije podne, uz druga tekuća pitanja, iznesen je slučaj njegova sudjelovanja u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. U Zapisniku se najprije navodi da su na sjednici bili prisutni: fra Anđeo Kaić, provincijal, te definitori fra Silvio Franković, fra Miron Kozinović, fra Kazimir Ivić i fra Gavro Gavranić (dok je odsutan bio fra Augustin Malić, kustod Provincije – op. m.), a da je za vođenje zapisnika određen fra Frano Strukar, tajnik Provincije. U pogledu fra Tomislava u Zapisniku sjednice stoji:

„Mp. o. Provincijal je ovdje opširno izložio slučaj fra Tomislava Filipovića. Isti je, naime, koncem mjeseca siječnja o. g. položio zadnje teološke ispite u Sarajevu, te je s dozvolom Provincijalata otišao na Petrićevac, da uzme svoje stvari i da se odmah povrati i pođe u Ramu-Šćit, gdje bi imao vršiti kapelansku službu. Došavši na Petrićevac javio je da se ne može vratiti radi nezgodnih saobraćajnih prilika. Kad mu je od strane Provincijalata javljeno, da mora bezuvjetno odmah poći u Ramu on je odgovorio, da je pozvan na vojnu dužnost u Zagreb i da mora odmah nastupiti. Na ovo mu je Provincijalat odgovorio da ne smije ići u Zagreb na vojnu dužnost, makar da je i pozvan, jer ima jedna odredba Ministarstva Domobranstva, po kojoj se nijedan svećenik ne može pozivati na vojnu dužnost, pa ako koji bude i pozvan nije dužan odazivati se. Ne znamo, da li je fra Tomislav primio na vrijeme ovaj dopis Provincijalata, ali u stvari je bilo to da je on sam izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl. Tjeles. Bojne u Banjaluci. U međuvremenu, t.j. 7. veljače o. g. odigrali su se poznati događaji u Drakuliću, Motike i Šargovcu selima pokraj Banjaluke. U odredima ustaša koji su tamo ubijali pučanstvo nalazio se je nažalost i fra Tomislav. Šta je on tu radio ne zna se točno, navodno morao je kao dušobrižnik pratiti svoju jedinicu u borbi. Zna se samo to, da se sada nalazi u pritvoru.

Dopisom Provincijalata br. 545/42 od 16. IV. 1942. priopćeno mu je da je upao “in suspensionem a divinis” radi toga što je pripremajući svoj primitak u spomenutu službu otišao u Zagreb bez znanja Provincijalata, a preko izričite zabrane O. Gvardijana na Petrićevcu“.[61]

Na trećoj sjednici, 29. travnja poslije podne, na koju je stigao i fra Augustin Malić, kustod Provincije, razmatran je slučaj fra Tomislava Filipovića, i o tome u Zapisniku sjednice stoji:

„Sada je došlo na red, da se pretresa slučaj o. fra Tomislava Filipovića, što je najavljeno na prvoj sjednici. Izneseni su spisi, koji se odnose na to: dopisi Provincijalata njemu i njegovi Provincijalatu, zatim izjava koju je on dao pod prisegom mp. o. fra Mihaelu Trohi, Provincijalu hrv. Provincije o svom učešću u događajima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu.

Na temelju tih spisa, te informacija stečenih tokom vremena, kao i informacija, koje je stekao mp. o. Provincijal prigodom kan. vizitacije na Petrićevcu sigurno je: da je o. fra Tomislav Filipović sam na svoju ruku izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl. Tjeles. Bojne u Banjaluci. Provincijalat za to prethodno nije znao, a kad je saznao strogo mu je zabranio, da ne smije stupiti u tu službu. Međutim  on je jedanput išao u Zagreb bez ičije dozvole štaviše protiv izričite zabrane o. fra Ante Perkovića, gvardijana na Petrićevcu. Tamo je sve pripremio i stupio u gore spomenutu službu. A dne 7. veljače 1942. g. sa odredom Ustaša koji su ubijali pučanstvo sela Drakulić, Motika i Šargovca nalazio se i fra Tomislav. Iako se ne zna točno u kojem je obliku on sudjelovao kod ubijanja, (po svemu izgleda da nije sam ubijao), ali jer nije morao tamo ići (to je rekao i pukovnik Servaci, koji je ispred države u tim selima vodio istragu) a svojim je prisustvom prouzrokovao javnu sablazan i nanio ogromnu štetu ugledu Provincije, to Starješinstvo na temelju kan. 653. C. Z. o. fra Tomislava Filipovića isključuje iz Reda“.[62]

U Zapisniku sedme sjednice, održane 1. svibnja poslije podne, se navodi:

„Na ovoj je sjednici provedeno tajno glasovanje za slijedeće:

1. Da li se o. fra Tomislav Filipović ima otpustiti iz Reda?

– Izglasano je sa svih 6 (šest) glasova da se otpusti“.[63]

Na taj način je Starješinstvo provincije Bosne Srebrene formalno sa svoje strane okončalo slučaj fra Tomislava Filipovića.

Istraga je pokazala da je fra Tomislav doista išao s ustaškom vojskom, i da je bio nazočan kad su Srbi masovno ubijani, što je on, kako smo malo prije vidjeli, i sam priznao u svojoj Izjavi od 1. travnja 1942.

Starješinstvo Provincije nije moglo utvrditi da li je fra Tomislav ikoga osobno ubio. Međutim, već i to što je samovoljno preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj vojsci, njegovo praćenje ustaške jedinice, i sama nazočnost kod izvršenja zločina, bili su dovoljni za  donošenje odluke da ga se otpušta iz franjevačkog reda. Ta je odluka zatim 12. svibnja 1942. priopćena vrhovnom poglavaru franjevačkog reda u Rimu, i zatraženo je da se ona podastre sudu i na potvrdu Svete Stolice, sukladno važećem propisu kanonskog prava.[64] Na traženje franjevačke vrhovne uprave, a dopis je upućen 30. lipnja 1942., Kongregacija za redovnike je 10. srpnja 1942. potvrdila odluku Starješinstva provincije Bosne Srebrene. Službeni dokument o tome je iz Generalne prokure franjevačkog reda dostavljen Provincijalatu u Sarajevo 13. srpnja 1942.[65]  Time je fra Tomislav Filipović pravosnažno i definitivno otpušten iz franjevačkog reda, i prestao biti njegovim članom i pripadnikom provincije Bosne Srebrene. O tome otpustu fra Tomislava Filipovića službena obavijest je 3. rujna 1942. poslana Biskupskim Ordinarijatima u Zagrebu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu i Đakovu,[66] a dano je priopćenje 8. rujna 1942. i svim članovima Provincije.[67]

Zaključak

Dakako da se ni u kojem slučaju ne može opravdavati, niti braniti držanje fra Tomislava Filipovića u periodu njegova boravka u franjevačkom samostanu Petrićevac, ali se ne može bez pouzdanih dokaza, a njih nema, ni prihvatiti optužba da je on i osobno ubijao nevine ljude i djecu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, ili da je poticao na izvršavanje tih zlodjela. Još manje se to može tvrditi o gvardijanu fra Anti Perkoviću i općenito o franjevcima u samostanu Petrićevac.

Gornjim prikazom nije obuhvaćeno djelovanje bivšeg fra Tomislava Filipovića (alias Miroslava Majstorovića) u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje je uslijedilo nakon što je on kažnjen otpuštanjem iz franjevačkog reda, i kad više nije bio njegov pripadnik, nego laik pod imenom Miroslav Majstorović. Stoga je bilo posve zlonamjerno i neutemeljeno, i nakon što je on otpušten iz franjevačkog reda, i dalje ga povezivati s franjevcima.

Puno je, i velika su u ‘izvorima’ neslaganja o mjestima i vremenu izvršenja zločina, o tome tko su bili njegovi izvršitelji i koliki je bio broj žrtava; puno je neslaganja u ‘optužnicama’ i ‘svjedočenjima’ iznesenim protiv fra Miroslava Filipovića i drugih franjevac; previše je nerazjašnjenih dvojbi i pitanja na koja nije odgovoreno, ili ‘činjenica’ koje nisu ničim dokazane. Ima, i naveo sam neke od argumenata koji pobijaju neke optužbe koje su iznesene protiv fra Tomislava Filipovića, i sve koje se iznose protiv franjevaca na Petrićevcu općenito i protiv gvardijana posebno. Nisu, stoga bez temelja ni slutnje i zaključci kako su i ‘slučaj Filipović’ ili ‘slučaj franjevaca samostana Petrićevac’ ulazili u svoje vrijeme u orkestriranu komunističku i ateističku propagandu protiv Katoličke crkve i katoličkog klera, a također i u novije, postkomunističko i postjugoslavensko vrijeme, u harangu također protiv Katoličke crkve i posebno protiv Vatikana.

Posve je očito da glavninu ‘dokaznog materijala’ protiv fra Tomislava Filipovića čine izjave svjedoka iz vremena 2. svjetskog rata i poraća, koji su ‘podučavani’ o tome što trebaju u svojim iskazima pred različitim sudovima i komisijama svjedočiti o pojedinim svećenicima i redovnicima, ili o Katoličkoj crkvi i kleru općenito. Čudno je, stoga, i neshvatljivo da i u najnovije vrijeme ima ‘istraživača’ koji se tako rado, i bez ikakve ograde, pozivaju na neke dokumente i svjedoke, te ih prihvaćaju kao vjerodostojne i bezrezervno im vjeruju, a onda zločin beskrupulozno pripisuju Katoličkoj crkvi i franjevcima koji s njim nemaju nikakve veze!

 


[1] Vidi prijepis radiograma u: V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, Dokumenti, Beograd 1987., str. 385.

[2] V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 387.

[3] V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 286.

[4] V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Rijeka/Liburnija-Zagreb/Mladost, 1981., 2. sv., str. 539.

[5] V. Dedijer, n. d.,  str. 542.

[6] Vidi: V. Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb 1948., str. 646.

[7] Vidi: V. Novakn. d., str. 646-647.

[8] Kopija dopisa, br. 763/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[9] V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac,  str. 390.

[10] Vidi novine: Glas, Banja Luka, br. 6 (86),  od 8. 02. 1947., str. 3.

[11] Te brojke on iznosi u svom romanu Drakulići, 2. izd., Banja Luka – Beograd, 1999., strr. 95, 195, 199, a ponavlja ih i u tekstu: “Pismo od nemilih misli”, objavljenom u listu: Glas srpski, Banja Luka, 31. maj 2003.., str. 9.

[12] Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beograd, 1999., str. 206-227.

[13] Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, Drakulić, 2003., str. 26-29; Isti: “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, Banja Luka, 21. i 22. jun 2003., str. 6.

[14] Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, str. 29.

[15] Vidi: J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, Banja Luka, 21. i 22. jun 2003., str. 6.

[16] Vidi: Z. Antonić, Dokumenta o genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini od aprila do avgusta 1941., izd. Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Banja Luka/Srpsko Sarajevo 2001., str. 129.

[17] L. Lukajić, Fratri i ustaše kolju. Vidi: P. Lazarević, “Potiskivanje istine ili ‘u cara Trajana kozje uši'”, u: Patriot, Banja Luka, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.

[18] Vidi izjavu Josipa Matijevića, u: Dokumenti o protivnarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera /priredili: J. Horvat i Z. Štambuk/, Zagreb 1946., str.178.

[19] Vidi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima …, str. 168; V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 285.

[20] Vidi: V. Dedijer, n. d., str. 385.

[21] V. Dedijer, n. d., str. 387.

[22] V. Dedijer, n. d., str. 286.

[23] Vidi: V. Novak, n. d., str. 646.

[24] Vidi: V. Novak, n. d., str. 646.

[25] Z. Antonić, u: Dokumenti o genocidu nad Srbima …, str. 129.

[26] J. Babić, “Pismo od nemilih misli”, u: Glas srpski, 31. maj 2003., str. 9.

[27] J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, 21. i 22. jun 2003., str. 6.

[28] J. Babić, “Sloge će biti …”, u: Glas srpski, 21. i 22. jun 2003., str. 6.

[29] M. Bulajić, “Izvinjenje za zločine u Drakuliću”, u: Patriot, br. 72, od 30. 06. 2003., str. 24-25.

[30] V. Novak, n. d., str. 647.

[31] Vidi: P. Lazarević, “Potiskivanje istine …”, u: Patriot, br. 69, od  9/6/2003., str. 34.

[32] Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, str. 29; Isti, “Sloge će biti …”, u: Glas srpski, od 21. i 22. jun 2003., str. 6.

[33] Vidi: M. Planinić, n. d., str. 89.

[34] O zločinu nad školskom djecom u  selu Krivaja, vidi korespondenciju između fra M. Planinića i dr. Lazara Milina, u: M. Planinić, n. d., strr. 10-11, 89, 102.

[35] P. Lazarević, “Potiskivanje istine …”, u: Patriot, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.

[36] Vidi: J. Babić, Drakulići, str. 206.

[37] Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima  …, faksimil zapisnika, str. 172.

[38] Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beogtad 1999., str. 99.

[39] Vidi: P. Lazarević, “Potiskivanje istine …”, u: Patriot, br. 69, od. 9/6/2003., str. 33.

[40] Vidi: N. Ostojić, “Dvolična dvosmislenost”, u: Patriot, br. 72, od 30/6/2003., str. 20.

[41] M. Planinić je o tome objavio knjigu: Fra Tomislav Filipović žrtva klevete, Šuica /1992/.

[42] Misli se, vjerojatno, na stradanja muslimana u Foči, gdje je u siječnju 1942. ubijeno preko 3.000 ljudi. Vidi: V. Dedijer, Novi prilozi …,  str. 547.

[43] M. Planinić, n. d., str. 132.

[44] Vijest o tome nalazi se u pismu fra Ante Perkovića upućenom fra Anđelu Kaiću 11. listopada 1973. Vidi u:  M. Planinić, n. d., str. 123.

[45]  M. Planinić, n. d., str. 123.

[46] Original pisma se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno: Arhiv, kutija br. 467, Ostavština – Br. Anđeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str. 120-125.  Tekst koji sam citirao nalazi se na str. 122-123. te knjige.

[47] M. Planinić, n. d., str. 132.

[48] J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.

[49] J. Babić, “Pismo od nemilih misli”, u: Glas srpski, 31. maj 2003., str. 9.

[50] J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.

[51] Kopiju toga pisma ima autor ovog prikaza, a original se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno: Arhiv, kutija br. 467, Ostavština – Br. Anđeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str. 120-125.

[52] Vidi: M. Karaula, Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1992., str. 177, bilj. 462.

[53] M. Karaula, n. d., str. 179.

[54] M. Bulajić, “Izvinjenje za zločine u Drakuliću”, u: Patriot, br. 72, od 30/6/2003., str. 25.

[55] ARHIV FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE U SARAJEVU, Ljetopis Provinciae Bosnae Argentinae, Annales X (1936.-1942.), str. 171. Vidi: P. JELEČ, „Fra Anđeo Kaić u ratnom vihoru“, u: Fra Anđeo Luka Kajić (1894.-1983.). Zbornik radova, Livno, 2009., str. 104-105.

[56] Isto.

[57] Isto.

[58] Kopija dopisa, br. 475/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[59] Izjava se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[60] Kopija dopisa, br. 145/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[61] Zapisnik se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu.

[62] Isto.

[63] Isto.

[64] Kopija dopisa, br. 763/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[65] Otpis Svete Stolice, br. 4061/42, nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[66] Kopija dopisa br. 1678/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.

[67] Vidi: Bosna Srebrena, novopokrenuto glasilo Provincije, god. I., rujan 1942., br. 1.,  str. 10.


Izvadak iz knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Aktualnosti trenutka. Studije i polemike, Banja Luka 2011.

dr. Velimir Blažević

dr. Velimir Blažević

Umirovljeni profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik bloga fra-velimir.blogspot.hr
dr. Velimir Blažević

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljet... Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog...
Picokare – pokorničke trećoredice Sv. Franjo i sv. Dominik su svojim djelovanjem i zauzimanjem za izgradnju siromašne Crkve potaknuli mnoge suvremenike da ih slijede na isti il...
Gospino svetište na Visu Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (P...