Skip to content

Uvod u Stari zavjet


I. PETOKNJIŽJE


1. Uvod u Petoknjižje


Naziv Petoknjižje označava prvih pet knjiga u Bibliji. To su: Postanak (Post), Izlazak (Izl), Levitski zakonik (Lev), Brojevi (Br) i Ponovljeni zakon (Pnz) – Genesis, Exodus, Leviticus, Numeri i Deuteronomium. Još se naziva i Pentateuh (što na grč. znači pet svezaka), Tora i Zakon. U Petoknjižju je obuhvaćeno vrijeme od Abrahamova poziva do Mojsijeve smrti, tj. od oko 1900. god. pr. Kr. do oko 1250. god. pr. Kr. Tematski je Petoknjižje podijeljeno u dva dijela: u prvom prevladava govor o patrijarsima, tj, govori se o Abrahamu, Izaku, Jakovu i Josipu, a u drugom se govori o Mojsiju. Ta dva dijela imaju svoj predgovor u izvještajima o stvaranju i tekstovima o prapovijesti (Post 1-11). Oni nisu povijesni izvještaji, nego je u njima sažeta misao o povijesti spasenja, tj. Božjem naumu s čovječanstvom od stvaranja do vječnog života pripravljenog za cijelo čovječanstvo. Uokviren je u temama od postanka svijeta i izabranja (Post) do ulaska u Obećanu zemlju (kraj Pnz).


2. Četiri predaje: J. E, D, P


Unutar Pentateuha se mogu pronaći neujednačeni izvještaji kao i različiti nazivi za Boga: Jahve i Elohim. Na temelju toga, stručnjaci su uočili postojanje četiriju predaja, odnosno četiriju ‘škola’ iz kojih su nastajali pojedini tekstovi Tore; to su: jahvistička, elohistička, deuteronomistička i svećenička, a svaka od njih imala je svoj aspekt pisanja. Naime, te knjige nisu imale jednog autora, iako se idejno pripisuju Mojsiju, glavnom starozavjetnom autoritetu, nego su postupno nastajale, i to tako da su one temeljne usmene predaje bile prilagođivane novim životnim prilikama, kako bi na takav način bile rječitije svojim suvremenicima, te im mogli bolje pokazati put života s Bogom. Najstarija je jahvistička predaja, a tako je nazvana po čestom spominjanju Boga pod imenom Jahve. Potječe iz oko X. st. pr. Kr., a piše se skraćenicom J. U J je naglašeno isticanje Božje svemogućnosti i to kao reakcija na prodiranje egipatske poganske mudrosti u Izrael. U njoj su česti antropomorfizmi koji Boga prikazuju veoma bližim ljudima (on npr.dolazi Adamu i Evi u rajski vrt, razgovara s njima, pravi im odjeću i si.), ali ga istovremeno predstavljaju i transcendentnim, odnosno onim koji znatno nadvisuje čovjeka kojega je stvorio (npr. Adam i Eva ne smiju jesti zabranjeno voće, Babilonska kula ne može dosegnuti do neba i sl.). J je najzastupljenija u prvim poglavljima Postanka.

Elohistička predaja je tako nazvana po čestom nazivanju Boga s Elohim, a piše se skraćenicom E. Ona je oblikovana u vrijeme prije pada Samarije (721. god. pr. Kr.), glavnog grada Sjevernog izraelskog kraljevstva, te posebno ističe Jakovljevog sina Josipa, koji se smatra praocem izraelskih plemena. U njoj nema antropomorfizama, nego se ističe važnost unutarnjeg predanja Bogu. E je najviše zastupljena u Postanku i Izlasku. Deuteronomistička predaja prevladava u Ponovljenom zakonu, a nastajala je od pada Sjevernog kraljevstva 721. god. pr. Kr. do V. st. pr. Kr. Njezina je skraćenica D. Razvili su je svećenici oko jeruzalemskog hrama koji su došli iz Sjevernog kraljevstva, a u njoj se ističe važnost zakona i Božjih zapovijedi čije obdržavanje omogućuje čovjeku zdrav i dubokoreligiozan odnos s Bogom, te naglašavaju jednakost svih i važnost kulta. Svećenička predaja je nastajala u isto vrijeme kada i D, a javila se kao reakcija na deuteronomsko shvaćanje kulta i jednakosti svih ljudi. Njezina je skraćenica P. Nju su stvorili svećenici iz Levijeva plemena (koji su još od Mojsijeva vremena određeni za kult), a posebno su isticali važnost izvanjskog obdržavanja bogoštovlja i vršenje vanjskih propisa, po kojima se onda može zadobiti pristup Bogu. P je posebno prisutna u Levitskom zakoniku.


3. Glavne teme Petoknjižja


Unutar Pentateuha se mogu posebno pronaći četiri važne teme, a to su izabranje, Savez, Zakon i izlazak. Izabranje. Židovi vjeruju kako je Bog njih odabrao između svih naroda. To izabranje počinje s Abrahamovim pozivom, a nastavlja se kroz svu povijest. Bog je odmah u vrijeme izbranja obećao Abrahamu zemlju i brojno potomstvo, te naglasio kako je važno da se Židovi odgovorno odnose prema Božjem izabranju. Savez. Savez također ima veliko značenje za Židove. Stari zavjet spominje tri Saveza: s Noom, tj. da Bog više neće poslati potop na zemlju, s Abrahamom, tj. da ako Abraham ostane vjeran Bogu, imat će brojno potomstvo i zemlju, te s Mojsijem, tj. novi savez Boga i ljudi kojim se obvezuju da će samo njega štovati, a Bog će njih uvijek štititi. Ti savezi ne pokazuju običnu ugovornu obvezu, nego za Zidove predstvaljaju srž njihova postojanja. Iako su oni izgledom veoma slični ugovorima sklopljenima između kralja i vazala koji su poznati u onim područjima, oni su za Židove imali mnogo dublje značenje: Bog se naime prvi, samoinicijativno objavljuje ljudima i nudi im prijateljstvo, ali ujedno postavlja i određene moralne i kultne odrednice, htijući tako pokazati svoju veličinu i dobrotu, svoju svetost, po životu i svetosti Židova. Zakon. Židovima je veoma važno obdržavanje Božjih propisa. U tom je smislu Pentateuh, koji se upravo zbog toga i naziva Zakon, veoma značajan. Osim mnogih i raznorodnih nropisa, središnje mjesto zauzimaju Deset Božjih zapovijedi, kao temeljne norme djelovanja. Židovima je, naime, oduvijek bilo jasno kako prave vjere i pravog štovanja Boga nema bez obdržavanja moralnih propisa, koji trebaju biti jasno izraženi ne samo u izvanjskoj formi, nego još više u svom unutrašnjem smislu. Izlazak. Židovima su najsnažnije iskustvo Boga osjećali po Božjem osloboditeljskom zahvatu oslobođenja iz egipatskog ropstva. Tom se pobjedom Jahve pokazao kao najmoćniji, uništio je snagu svih poganskih bogova in time pokazao njihovo nepostojanje. No, Židovi to nisu osjećali samo kao stvar prošlosti, već su oslobođenje iz Egipta osjećali kao Božjim djelom prisutnim u svim vremenima za svakog Čovjeka: ono nije bilo kasnijim naraštajima samo znak prisjećanja Božjih čudesnih djela, nego samo uprisutnjenje te Božje snage.

Takvo shvaćanje izlaska posebno su uokviri u svom najvećem blagdanu – Pashi.


4. Analiza Petoknjižja


4.1. Knjiga Postanka


Knjiga Postanka predstavlja sadržajni temelj cijelog Starog zavjeta, a unutar nje to su posebno Post 1-11. Ta poglavlja govore o prapovijesti, odnosno obrađuju pitanja o podrijetlu i konačnoj sudbini čovječanstva, o zlu, patnji, problemu dobra i si. Njih ne treba gledati u okvirima povijesti, onako kako je mi shvaćamo, nego u okviru povijesti spasenja. Prema tome, biblijski pisci prvih poglavlja govore o činjenici da je Bog gospodar cijelog Svemira, Bog koji se na poseban način objavio Židovima, odnosno njih je izabrao da bi oni širili poruku o Božjoj dobroti, kako bi svi ljudi spoznali spasenje Božje. Knjiga Postanka najprije govori o stvaranju svijeta i čovjeka u svećeničkoj predaji (stvaranje svijeta u šest dana, a sedmi je dan određen za odmor), a potom i stvaranju svijeta i čovjeka u jahvističkoj predaji (o stvaranju Adama od praha zemaljskog i Eve od Adamova rebra, te o prvom grijehu). Ti izvještaji govore o Božjoj svemoćnosti i transcendentnosti, ali istovremeno i o njegovoj imanenciji i zauzetosti za čovjeka, te o čovjekovoj krhkosti, njegovoj naravi i njegovu odnosu prema Stvoritelju. Evo prikaza Knjige Postanka: Bog je stvorio svijet u šest dana, a sedmi se odmarao, što zapravo govori o činjenici kako je Bog sve što postoji stvorio, a kruna svega toga je čovjek (Post 1,1-2,4).

Nije riječ ni o kakvom znanstvenom govoru o stvaranju, nego je riječ o teološkom promišljanju Božjeg kreativnog djela. Takav čovjek treba rad po kojem će se osjećati ostvarenim, tj. po kojem će i on biti stvaralac, te je to jedna od značajki stvorenosti na sliku svoga Stvoritelja. On stvara ovaj svijet, u kojem treba pomoći u izgradnji harmonije Svemira, tako da sve Što postoji odiše Božjom sličnošću. Takav čovjek treba i odmor, tj. dan koji će ga s jedne strane osvježiti i dati mu snage za nove kreativne uzlete, ali mu treba i dan odmora u kojemu će posebno izgrađivati svoju duhovnost i ostvarivati plemenitije odnose s ljudima, kao Božjim stvorenjima, te posebno s Bogom kroz molitvu. .Bog je stvorio Adama (= čovjeka, čovječanstvo) iz praha zemaljskog, što označava kako je čovjek krhko i nestalno biće, ali biće koje Bog neizmjerno ljubi. Stvorio mu je i družicu – Evu (= majka svega živog), te im dao sve životne blagodati, koje su slikovito prikazane u obliku raja (Post 2,4b-25ss). No, zabranio im je da jedu s jednog stabla. Nažalost, zmija je prevarila Evu, a Eva nagovorila Adama, te su kušali zabranjeno voće. To simbolički predstavlja činjenicu kako živimo mirne savjesti dok se pridržavamo Božjih pravila i dok njega priznajemo za svog Stvoritelja, no i činjenicu kako smo stalno u napasti odbaciti Boga kao vrhovnog autoriteta, te pokušati zauzeti njegovo mjesto. Takva samodopadnost bez Boga zapravo je prava narav grijeha, ali, kao Što to prikazuje i biblijski tekst, odmah shvaćamo kako je naš postupak bio neispravan, te da smo ostali potpuno prazni. No, Bog nas ni tada – dakle, kad mi njega odbacimo – neće napustiti, nego se i dalje za nas brine. To slikovito pokazuju reci u kojima Bog prvim ljudima pravi odjeću.

Adam i Eva su dobili sinove Kaina i Abela (Post 4,lss). Kain je bio zemljoradnik, a Abel stočar. Obojica su prinijeli Jahvi žrtvu od plodova svoga rada, no Bogu se nije svidjela Kainova žrtva jer je nije prinio čista srca i kao iskrenu zahvalu. Abel je naprotiv prinio žrtvu od najboljih svojih životinja znajući kako Bogu ne pripadaju zakržljale i sakate životinje, nego najbolje. Taj slikoviti prikaz jasno govori o našem načinu prinošenja sebe Bogu, o našem iskrenom odnosno neiskrenom religioznom odnosu. Naime, mnogi vjernici naizvan jesu vjemici, ali ne i u dubini duše, nego djeluju po načelu dam da daš. Nasuprot tome, Bog želi našu dubinu, želi da znamo kako je on uvijek za nas, kako nam želi najbolje, te da i mi iz zahvalnosti za sva dobra koja primamo, znamo Bogu adekvatno zahvaliti, jer takva zahvala nas pročišćava i čini sličnijima Bogu. Kajin je iz ljubomore ubio Abela, a Bog gaje zbog toga strogo kaznio. Kajin je dobio sina Henoka, koji je nastavio njegovu lozu (Post 4,17ss). IAdam i Eva su dobili novog sina Šeta, te još mnogo sinova i kćeri (Post 4,25-5,lss).

Kad se napučilo dosta svijeta, ljudi su zaboravili na svog Stvoritelja, te više gotovo da nije bilo pravednika koji bi mislio na Boga. Stoga je Bog odlučio kazniti ljude, poslavši veliki potop na zemlju. Odlučio je samo pravdenika Nou i njegovu obitelj spasiti, te je nakon potopa sklopio Savez s Noom (Post 6-9). Svi ti tekstovi zapravo govore o stalnoj čovjekovoj napasti da sebe uzvisi a Boga odbaci, ali svaki put kad to učini, čovjek se zapravo pokazuje u svoj svojoj golotinji i potpunoj praznini: čovjek bez Boga ni nije čovjek.

Opet se zemlja polako napučivala, te se opet pokazala ljudska pokvarenost. Sada su odlučili načiniti babilonsku kulu koja bi sezala do neba, ali im je Bog pobrkao jezike. I to je dakako slikoviti prikaz čovjekove težnje da nadvlada Boga. Nakon niza godina rodio se iz loze Noinog sina Šema Terah, Abrahamov otac. On je zajedno sa sinom Abrahamom, njegovom ženom Sarom, te unukom Lotom krenuo iz Ura Kaldejskog gdje je živio u Kanaan. To je, prema nekima, bilo oko 1850. god. Došli su do Harana, a tu je Terah umro. Abraham je otišao u Kanaan, a nakon njega, zbog gladi koja ga je natjerala, u Egipat. Tu je faraonu, kako bi dobio razne blagodati, predstavio svoju ženu kao sestru, te ju je faraon uzeo k sebi. No, kad je saznao za prijevaru, istjerao ih je iz zemlje. Krenuli su prema Kanaanu, a onda su se Lot i Abraham podijelili: Lot je otišao u Sodom u, a Abraham u Kanaan.

Bog je s Abrahamom sklopio Savez po kojem je Abraham obećao da će samo njemu jednom jedinom služiti, a Bog će mu za nagradu dati zemlju i brojno potomstvo. No, kako je Sara bila nerotkinja, Abrahamu je Sarina sluškinja Hagara rodila sina Jišmaela.

Ipak, Abraham je čvrsto vjerovao u Božje obećanje da će dobiti sina. Sarinog sina. To se i dogodilo u njezinoj poodmakloj dobi, a tada su Hagara i Jišmael bili protjerani. Sinu su nadjenuli ime Izak, No, kad je Izak imao 12 godina, Bog je zatražio da mu ga žrtvuje. Abraham je htio ispuniti Božju zapovijed iako mu je to bilo nepodnošljivo teško. No, Bog gaje u posljednjem trenutku zaustavio, naglasivši kako mu ne trebaju ljudske žrtve, nego želi takvu čistu vjeru, kao što je Abraham ima. Abrahamov nećak Lot je živio u Sodomi, gradu poznatom po općoj spolnoj raskalašenosti, pa gaje zbog toga Bog odlučio uništiti, stoje i učinio skupa s gradom Gomora. No, dozvolio je da se pravedni Lot spasi sa svojom obitelji. No, žena mu se okrenula dok je bježala, nije poslušala zapovijed tajanstvenih Lotovih gostiju, pa se pretvorila u stup soli. Kćeri Lotove su kasnije jedna po jedna opile oca i imale s njim spolne odnose, te mu tako produžile potomstvo.

Izak se oženio Rebekom, a ona mu je rodila dvojicu sinova, blizance Ezava i Jakova. Iako je Ezav trebao dobiti očev blagoslov jer je na to imao pravo po pravu prvorodstva budući da je ipak ranije rođen od Jakova, Jakov je spletkareci s majkom Rebekom, oteo Ezavu očev blagoslov, obukavši se u kožu kozleta, jer je Ezav bio runjav, a Izak slijep, pa je Izak mislio kako blagoslivlja Ezava. Nakon toga Jakov odlazi Rebekinom bratu Labanu, kako bi se tamo oženio, a ujedno bježeći od Ezava. Oženio je najprije stariju Labanovu kćerku Leu, a potom i mlađu Rahelu, za koju je kod Labana služio četrnaest godina. Naime, dogovorio se s Labanom da će mu služiti sedam godina i da će mu ovaj onda dati Rahelu za ženu. Međutim, Laban ga je prevario i po noći mu priveo stariju slabovidnu Leu. Zato je Izak odlučio služiti Labana i drugih sedam godina kako bi dobio i voljenu Rahelu. Lea, Rahela i njihove sluškinje, Jakovu su rodile dvanaest sinova. Nakon toga, Jakov se s njima vratio svome ocu Izaku, jer više nije htio podnositi Labanovo iskorištavanje. Izmirio se s bratom Ezavom. Jakov se, zbog jednog sna u kojem se hrvao s Gospodinom, još nazivao i Izrael. Izak je umro, a Jakov je živio sa svojom obitelji. Rahela mu je umrla rađajući najmlađega sina Benjamina. Jakov je posebno volio sina Josipa, a ostala su braća na to bila ljubomorna, te su ga jednom prilikom dok su čuvali stada prodali karavani koja je išla za Egipat, a ocu su rekli kako su ga rastrgale zvijeri.

U Egiptu Josipa kupi faraonov dvorjanin koji ga uskoro postavi za upravitelja svoga doma. No, u Josipa se zaljubila dvorjaninova žena koja ga je pokušala zavesti, ali kad nije uspjela, optužila ga je kako je to on pokušao njoj učiniti. Stoga ga dvoranin baci u tamnicu. Uskoro su u tamnicu dospjeli i faraonovi peharnik i pekar, koji su usnuli snove, a Josip im ih je protumačio! Peharniku je rekao da će za tri dana biti pomilovan, a pekaru da će za tri dana biti obješen. Tako je i bilo. Uskoro je i faraon usnio san: kako iz Nila izlaze sedam debelih krava, a potom i sedam mršavih, te ove mršave progutaju one debele, Zatim usnije san kako sedam šturih, jadnih klasova gutaju sedam jedrih. Peharnik se sjetio Josipa, pa gaje faraon pozvao da mu protumači snove. Josip ih tumači tako da će najprije doći sedam plodnih godina, a potom i sedam teških, gladnih godina, za koje bi se trebalo pripremiti skupljajući blagodati prvih sedam godina. Nato faraon postavi Josipa u svoju službu. Kad su nastupile sušne godine, zavladala je glad u Izraelu, pa je Jakov poslao svoje sinove u Egipat jer je čuo kako oni imaju u obilju žita. Ostao je samo Benjamin kod kuće.

Josip je bio zadužen za podjelu žita, pa su braća došla baš pred njega, no nisu ga prepoznali. On je njih prepoznao te ih optužio da su uhode. Dao je Šimuna zatvoriti, a njih je poslao nazad da dovedu najmlađega brata, kako bi provjerio govore li istinu. Zapovijedio je da im natrpaju vreće žitom, te da u njih stave sav njihov novac. Na putu kući pronašli su novac te se uplašili, a potom su se vratili kući i sve ispričali ocu. Nakon Što su sve potrošili, a glad je još bila velika, uputili su se nazad u Egipat, zajedno s bratom Benjaminom, noseći sa sobom novac koji su našli u vrećama da ga vrate. Josip ih je pogostio kao cijenjene goste, a oni to nisu razumjeli. Potom je naredio da im napune vreće hranom, te da stave opet njihov novac u njih, a u Benjaminovu vreću da stave Josipov srebrni pehar. Kad su braća izašla iz grada, Josip posla za njima potjeru te ih optuži za krađu, oni su se kleli kako nisu ništa ukrali, te su dometnuli neka ubije onoga kod koga bi se našao pehar, a oni su spremni doživotno mu služiti. Pretražili su vreće i kodBenjamina pronašli pehar. Potom je Juda počeo moliti i preklinjati Josipa da ne ubije Benjamma jer će se njihovu ocu srce raspasti, budući daje već izgubio najmilijeg sina. Potom se Josip otkrio svojoj braći, rekao im da se žurno vrate kući i dovedu mu oca, te da se svi nastanu u Egiptu. Tu je Izrael živio dugi niz godina, a kad je umro, prema njegovoj posljednjoj želji, nisu ga sahranili u Egiptu, nego su ga balzamirali i pokopali u Kanaanu. Kad je Josip umro, balzamirali su ga i sahranili u Egiptu. Bilo je to oko 1700. god. pr. Kr.


4.2. Knjiga Izlaska


Knjiga Izlaska govori o središnjim temama izraelske povijesti. Tu su posebno istaknuti izlazak iz egipatskog ropstva i sklapanje Sinajskog saveza. Sveto pismo na početku te knjige govori o nevoljama koje su nastupile nakon Josipove smrti. Naime, nakon faraonove smrti, zavladao je novi kralj koji nije poznavao Josipa, a uvidio je kako su Izraelci postali moćan narod, te da ih treba spriječiti u njihovu porastu. Stoga su počeli postupati s njima kao sa slugama: Židovi su morali raditi najteže poslove, te su praktično postali robovi Egipćana. Uz to, kralj je izdao naredbu da se svako židovsko novorođeno muško dijete ubije, kako bi se spriječilo širenje Hebreja. Oko 1300. god. pr. Kr. rodio se Mojsije, a majka gaje najprije tri mjeseca krila, a onda ga je smjestila u košaru i položila je na rijeku, te ostavila djetetovu sestru Mirjam da vidi što će s njim biti. Naišla je faraonova kći, tj. vjerojatno kćerka neke od faraonovih ljubavnica, i vidjela dijete koje joj se jako svidjelo, pa ga je odlučila zadržati. Mirjam ju je upitala treba li joj dojilja, na stoje ova pristala, te gaje odnijela majci dok dijete ne poraste. Faraonova mu je kći nadjenula ime Mojsije jer je iz vode izvađen.

Kad je dijete poraslo, faraonova ga je kći posvojila. Tako je Mojsiju pružen dobar odgoj i dobro obrazovanje. Kad je Mojsije postao odrastao čovjek, došao je među svoj narod i vidio kako neki Egipćanin tuče jednog Hebreja. Vidio je da nikoga nema, pa je ubio Egipćanina. Sutradan je opet došao i vidio dvojicu Židova kako se tuku, pa ih je upitao zašto to čine. Jedan ga je od njih upitao hoće li i njega ubiti kao Egipćanina, a Mojsije se na to uplašio i pobjegao u Midjansku zemlju. Tamo je sjeo kraj nekog studenca, na koji su uskoro došle kćeri midjanskoga svećenika Jitra htijući zahvatiti vodu, ali im pastiri nisu dali. Mojsije ih je obranio. One su rekle ocu za njega pa ga je svećenik pozvao da radi za njega. Oženio ga je jednom od svojih sedam kćeri – Siporom.

Kralj je umro, ali su i dalje Židovi živjeli u teškim mukama. Stoga je Bog odlučio spasiti svoj narod. Mojsije je jednom tako napasao stado svoga tasta u blizini brda Horeba, kad odjednom vidje grm u plamenu koji ne izgara. U obliku tog grma Bog mu se objavio i pozvao ga da spasi svoj narod, te da uzme Arona, svoga brata, svećenika, kao tumača. Tada mu se predstavlja, govoreći: Ja sam koji jesam. Bog Jahve. Poslao ga je nazad u Egipat da pregovara s faraonom. Međutim faraon nije imao sluha za Mojsijeve molbe, nego je još više pritisnuo Hebreje, a oni su za to okrivili Mojsija i Arona. Opet Aron i Mojsije idu pred faraona, te mu govore kako ih je Bog poslao, te su bacili svoj štap koji se pretvorio u zmiju, kako bi na takav način pokazali faraonu da je to Božja volja. No, faraon je pozvao svoje čarobnjake koji su učinili isto. Iako je Aronov štap progutao sve ostale štapove, faraon nije popustio. Zatim Bog Šalje Mojsija i Arona da pred faraonom učine novo Čudo; da štapom udare po rijeci, koja će se potom pretvoriti u krv. No, i to su učinili faraonovi čarobnjaci, pa je on opet ostao tvrdokoran. Zatim je Bog učinio sljedeće čudo: dopustio je da zemlju prekrije mnoštvo žaba. Ali i to su vračevi učinili. Ipak, sada je faraon molio Mojsija da ukloni žabe, a kad se to dogodi pustit će Židove. No, kad su žabe sutradan nestale, faraonu je opet otvrdnulo srce, te nije pustio Hebreje. Zatim su redom slijedila ostala egipatska zla: komarci, obadi, pomor sve stoke egipatske, čirevi po ljudima i životinjama, tuča koja je pobila sve koji su bili vani, i ljude i životinje, skakavci koji su pojeli sve što je nakon tuče ostalo, potpuna tama po svoj zemlji egipatskoj koja je trajala tri dana, te na kraju pomor egipatskih prvorođenaca.

Faraon je do posljednjeg egipatskog zla ostao tvrdokoran i nije Židovima dozvolio da napuste Egipat. Prije pomora prvoređenaca, Jahve je rekao Mojsiju da poruči svom narodu što im je činiti: neka svaka obitelj nabavi desetog dana u mjesecu janje ili kozle od godinu dana, muško i bez mane, a onda neka ga zakolje 14. u mjesecu u suton. Potom neka krvlju namazu nadvratnike i dovratnike, a meso koje ispeku neka iste noći pojedu, zajedno s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, i to opasanih bokova, s. obućom na nogama i sa štapom u rukama, jer će te noći Bog pobiti sve egipatske prvoređence a kuće na kojima bude krvi, mimoići će. Imali su naredbu i jesti sedam dana beskvasne kruhove, te im je Bog naredio da ta dva blagdana – Pashu i Beskvasne kruhove slave uvijek, jer je to pravi spomen na Božje oslobođenje iz egipatskog ropstva. Blagdani Pasha i Beskvasni kruhovi vjerojatno su se odavno slavili, ali je pisac tih tekstova naglašavanjem njihove važnosti htio istaknuti Božji osloboditeljski zahvat i njegov značaj za Židove svih vremena. Nakon pomora prvorođenaca, faraon je dopustio Židovima izlazak. Nisu krenuli preko filistejske zemlje, jer su tamo bila ratovanja, pa su se bojali da se narod ne vrati u Egipat kad to vidi, nego zaobilaznim putem – kroz pustinju prema Crvenom moru (Sueskom zaljevu). Jahve je s njima išao: danju u stupu od oblaka, noću u stupu od ognja, i tako im pokazivao put.

Ubrzo nakon što su Izraelci krenuli, faraon se predomislio i požalio što je pustio Židove, te je poslao potjeru za njima. Stigli su ih najvjerojatnije kod Mora trske, a ne na Crvenom moru, kako to Sveto pismo prikazuje. Bog je Mojsiju rekao da ispruži ruku nad more i ono se razdvojilo na dvoje, tako da su Izraelci prošli po suhu. Kada su isto pokušali učiniti i faraonovi konjanici, more se opet napunilo vodom, te su svi izginuli. Taj je tekst, slažu se gotovo svi egzegete, hiperbola. Njime se želi istaknuti Božja svemogućnost, njegova briga za Židove i životna prisutnost. Nije naglasak na čudu kao čudu, nego na poruci. Naime, budući da je vjerojatnije riječ o prijelazu preko Mora trske, tj. području jezera u sjevernom Egiptu, ili možda preko Jam Sufa, tj. Crvenog mora (Sueskog zaljeva) na njegovu najužem dijelu, ne mora značiti da se nešto posebno čudnovato dogodilo. Možda npr. taj prijelaz nije bio najbolji za faraonovu teško naoružanu vojsku, dok su Židovi, koji nisu imali takvog naoružanja lako prešli. Možda je, prema nekim teorijama, moguće da se zbog vjetra, geološke konfiguracije tla ili oseke stvarno stvorio ‘prolaz’, koji ne predstavlja po sebi čudo, ali je najveće čudo što je Bog takve prirodne pojave izveo baš u tom trenutku kada je to Židovima trebalo. To je ono posebno što želi istaknuti taj izvještaj o prijelazu preko Crvenog mora.

Nakon prijelaza, uslijedila su duga lutanja po pustinji. Najprije su se zaustavili u Mari. Naime, tri su dana lutali po pustinji tražeći vode, a kad su stigli u Mari naišli su na gorku vodu koju nisu mogli piti. Mojsije zazva Jahvu, a on mu pokaza neko drvo koje je trebao staviti u vodu, a kad je to učinio, voda je izgubila gorčinu. Zatim krenu dalje. No, uskoro su počeli mrmljati na Mojsija, jer su gladni, a pustinja je teška. Bolje im je bilo u Egiptu! Tamo su barem imali pune lonce mesa i kruha! Na to im je Jahve dao prepelice i mamu. Manom su se hranili skroz dok nisu ušli u obećanu zemlju. Bog im je zapovjedio da uzmu jedan gomer, tj. deseti dio efe, mane za svjedočanstvo budućim pokoljenjima i kao znak Božje slave, te neka to trajno čuvaju. Gomer je iznosio 4,5 litre. Uskoro im je opet ponestalo vode, pa su opet počeli mrmljati. Stoga je Jahve rekao Mojsiju da uzme svoj štap, kojega je pretvorio u zmiju, i da njim udari u pećinu na Horebu, te će iz nje poteći voda.

Nešto poslije dođe mu u susret njegov tast Jitro s kćerkom Siporom, Mojsijevom ženom i njegova dva sina, koji su živjeli nedaleko Horeba, u Midjanskoj zemlji. Jitro gaje posavjetovao da postavi suce koji će pravedno suditi narod, jer Mojsije sam takav teret više neće dugo moći izdržati. Konačno, dođoše Izraelci na sveto brdo Sinaj. Bog im je poručio da će mu biti predraga svojina ako budu čuvali njegove zapovijedi, a sav se narod zakleo da će im samo on biti Bog i da će uvijek čuvati njegove zapovijedi. Mojsije se popeo na brdo, te nakon što je četrdeset dana i Četrdeset noći tamo boravio, Bog mu je dao Deset zapovijedi i mnoge druge propise. Kad mu je sve te zapovijedi rekao, dao mu je dvije kamene ploče prstom Božjim ispisane s obje strane uklesane u kamen za svjedočanstvo. No, kad se Mojsije vratio dolje medu narod, zatekao je Židove zajedno s Aronom kako su napravili zlatno tete i njemu su se počeli klanjati, a zaboravili na obećanje koje su dali Bogu. Kad je to Mojsije vidio, silno se razbjesnio, te razbio ploče. Spalio je tele, te natjerao Izraelce da popiju njegov pepeo. Pozvao je da stanu na stranu svi oni koji priznaju Jahvu jedinim Bogom. Na stranu su stali svi Levijevi sinovi i od tada ih je Mojsije posvetio Bogu za služenje: oni su postali svećenici.

Sutradan Mojsije opet odlazi posredovati kod Boga za Izraelce, moleći za oproštenje. Bog ih opet prihvaća, ali ih zbog njihova prijestupa kazni pomorom. Bog je opet rekao Mojsiju da iskleše dvije ploče kao i prije, te mu je opet dao ploče Dekaloga. Sklopio je Savez po kojem zahtijeva da se Izraelci samo njemu klanjaju, a on će njih uvijek štititi. Donio je dolje ploče Saveza, te rekao Izraelcima da Bog zahtijeva počinak u sabat, kao i da mu izgrade Šator Božjeg Prebivališta. Izraelci su Bogu načinili Prebivalište – Šator Sastanka, koji se sastojao iz dvije prostorije; u drugu – Svetinju nad Svetinjama, smjestili su Kovčeg saveza u kojemu su čuvali ploče Zakona, a, u nju je mogao ući samo veliki svećenik, i to jednom godišnje.


4.3. Knjiga Levitskog zakonika


Levitski zakonik je knjiga zakona koje je Bog dao Mojsiju na Sinaju. Ti se zakoni odnose na kult i na svakodnevno životno uređenje. Knjiga je dobila naziv po levitskim svećenicima, tj. svećeničkom redu kojeg je postavio Mojsije, a oni su zapravo bili pomagači Aronu, njegovim sinovima i potomcima, koji su pripadali aronovskom svećeničkom redu. Ta knjiganije namijenja samo svećenicima, nego svim ljudima, koji trebaju upoznati i obdržavati Zakon. Ukoliko narod bude obdržavao te zapovijedi, imat će blagostanje, jer im oni zapravo uređuju zdrave odnose prema sebi, drugima, prirodi i Bogu.

Knjiga najprije govori o pet vrsta žrtava koje trebaju svećenici i narod prinositi. To su žrtva paljenica, žrtva prinosnica ili brašnjenica, žrtva prlčesnica, žrtva okajnica i žrtva naknadnica. Prinošenje žrtava Bogu spada u samu bit židovskog kulta. Paljenica je najsvečanija izraelska žrtva u kojoj se životinja koja bi se prinosila potpuno spaljivala. Prinosila se muška životinja, a siromasi su mogli prinijeti pticu (samo grlicu ili goluba), ali je morala biti bez mane. Onaj tko je prinosio žrtvu, prerezao bi vrat životinji na kamenom ili drvenom žrtveniku, a potom je svećenik krvlju Škropio oko oltara, jer je krv na poseban način pripadala Bogu kao Stvoritelju života. Potom bi se životinja gulila i rasjekla na komade, te spalila na vatri, kako bi se njezin dio uzdigao Bogu na ugodan miris. Žrtvu paljenicu je kasnije pratila i dodatna žrtva, tzv. žrtva brašnjenica ili prinosnica, koja se sastojala od brašna pomiješana s uljem koje bi se spalilo, te vina koje bi se izlilo na podnožje oltara. Žrtva pričesnica se prinosila kao zahvala Bogu, kao žrtva iz pobožnosti ili kao zavjetni dar Jahvi, a po njoj bi se ostvarivalo sjedinjenje između Boga i onoga tko je žrtvu prinosio. Mogla se prinijeti samo životinja, a ne ptica. Žrtva bi se podijelila na tri dijela: jedan je išao Bogu, drugi svećeniku, a treći prinositelju žrtve. Jahvin bi se dio, koji je obuhvaćao butove, bubreg, jetra i rep (tj. loj, koji se poput krvi smatrao središtem života) spaljivao na oltaru. Svećeniku su slijedila prsa i desna noga, a preostali je dio pripadao prinositelju. Žrtva okajnica se prinosila kao žrtva po kojoj bi se dobilo oproštenje od grijeha. O ugledu i mjestu u društvu onoga tko je prinosio žrtvu ovisilo je kakvu će životinju prinositelj žrtvovati. Tako je npr. veliki svećenik morao prinijeti junca, a jednako je propisano i za nekakav kolektivni grijeh, dok bi običan čovjek mogao prinijeti kozu ili ovcu, a ukoliko je bio vrlo siromašan, mogao je prinijeti dva goluba ili grlice ili pak nešto brašna. Kao i kod pričesnica, sve je salo spaljeno, a sve je meso dobijao svećenik, osim ako je on okajavao grijehe ili su se prinosile žrtve za grijeh zajednice, kada bi sve meso bilo bačeno na smetlište. Žrtve naknadnice su se prinosile poput okajnica, ali su se prinosile životinje iz vlastita stada, i to najčešće ovan, a ako je riječ o siromaštvu, grlica ili golub. One su se, za razliku od okajnica koje su se prinosile za prijestup protiv Boga, prinosile kao naknada za grijehe pročinje prema bližnjemu. Osim navedenih žrtava, postojale su i neke neživotinjske žrtve, poput mješavine brašna i ulja, tamjan, tamjan pomiješan s miomirisnim tvarima i drugo.

Žrtve su u Izraelu bile veoma rasprostranjene, ali one nisu označavale samo izvanjsko prinošenje. One su, naime, trebale biti izraz unutrašnjeg čovjekovog stava pred Gospodinom i pred zajednicom, bilo da je riječ o zahvali, o okajavanju grijeha, o nadoknadi za učinjene propuste, o zavjetu i sl. Prinošenje žrtava je trebalo pročistiti čovjeka i na određen ga način sjediniti u duhovnom iskustvu s Bogom. Nažalost, u Izraelu je često dolazilo do formalizma, tako da se žrtve nisu iskreno prinosile, nego se samo naglašavala njihova izvanjska strana. To su svećenici htjeli razbiti, pa su posebno u vremenima duhovne raskalaŠenosti naglašavali važnost istinskog prinošenja žrtvi, posebno su se oko toga brinuli tzv. svećenici aronovci, tj. oni koji potječu od Mojsijevog brata Arona, kojega je Moj sije posvetio za svećeničku službu. Kod Izraelaca je bilo nedopušteno prinošenje ljudskih žrtava, Što je kod okolnih naroda bilo uobičajeno. Primjerice, kod okolnih su naroda postojale tzv. žrtve temelja, po kojima bi se djeca ubijala i ugrađivala u temelj kako bi se na takav način postiglo blagostanje. Bog je od Izraelaca zahtijevao samo čisto srce a ne ljudske žrtve, a to je jasno pokazao još od Abrahamovog vremena, kad je Abrahamovog sina Izaka sačuvao na životu, a ne dopustio njegovo žrtvovanje.

Levitski zakonik osim o žrtvama i službi aronovaca, govori i o zakonima i propisima za svakodnevni život. Tako npr donosi zakon o čistoj i nečistoj hrani, prema kojoj Izraelci ne smiju jesti svinje, zečeve, ptice grabljivice, školjke, rakove…, a smiju jesti životinje koje imaju razdvojene papke i preživaju (osim svinje), vodene životinje s ljuskama i perajama, neke ptice i neke kukce. Ti propisi zapravo predstavljaju higijensku zaštitu, budući da zabranjene životinje mogu prenijeti razne bolesti. Nadalje, Leviticus govori o zakonima protiv seksualne izopačenosti, preljuba, homoseksualnosti, sodomije, ženidbe između krvnih srodnika i osoba vezanih tazbinskim odnosima i dr., koji su bili svakodnevni u Kanaanu, ali su za Izraelce nezamislivi.

Levitski zakonik daje i odredbe za slavlje najvećih židovskih svetkovina, a to su Pasha, Beskvasni kruhovi, Blagdan sedmica, Blagdan Sjenica, subota, Mlađak, Subotnja godina i Dan pomirenja. Pasha i Beskvasni kruhovi su sačinjavali jednu cjelinu, a bili su spomen na izlazak iz Egipta. Blagdan je započinjao četrnaestog dana prvog mjeseca (nisana) i trajao je tjedan dana. Desetog dana u mjesecu nisanu (naš ožujak/travanj) svaka je obitelj trebala odabrati muško janje bez mane od godinu dana, a u sumrak 14; ono se trebalo zaklati, te je njegovom krvlju trebalo namazati nadvratnike i dovratnike, kao u noći bijega iz Egipta. Uz janjetinu, jeli su i gorko zelje i beskvasni kruh, a to su činili obučeni kao da kreću na put. Petnaestog dana počinjao je blagdan Beskvasnih kruhova, i to s početkom žetve ječma, koji je trajao tjedan dana. Do tog je vremena trebalo uništiti sav kvas, te kroz vrijeme blagdana jesti samo beskvasni kruh, kao “kruh nevolje’. Kasnije su, u vrijeme Jošijine reforme (621. god.), ta dva blagdana spojena te je određeno da se slave u Jeruzalemu, a svi u Židovi bili dužni na njega doći. Pedeset dana nakon Pashe, slavio se Blagdan Sedmica ili Blagdan žetve. To je bila poljodjelska svečanost kojom je završavala žetva ječma započeta na dan Beskvasnih kruhova, a na njoj su se Bogu prinosila dva kvasna kruha ispečena s novim pšeničnim brašnom. Blagdan Sjenica se još nazivao Blagdan šatora ili Blagdan berbe, a to je bio dan zahvale za kraj berbe. Trajao je sedam dana, a kroz to su si vrijeme ljudi pravili skloništa od granja i u njima živjeli, kao spomen na dane kada su Izraelci u pustinji živjeli u šatorima. Subota je bio dan potpunog počinka kao dan spomena na Božje djelo stvaranja po kojemu je sedmi dan Bog odredio za odmor. Prvi dan sedmoga mjeseca slavio se Mlađak, kojega je trebalo svetkovati potpunim počinkom i žrtvom, a najavljivao gaje zvuk trube. Svake sedme godine zemlja je trebala mirovati, a taj se blagdan nazivao Subotnja godina. Jubilarna godina se slavila svake pedesete godine, a tada se sva zemlja koja bi bila pod hipotekom trebala vratiti svojim vlasnicima, a židovski bi robovi bih pušteni na slobodu. Desetog dana sedmog mjeseca slavio se Dan pomirenja, tj. dan u kojem bi se kroz slavlje posebno ostvarivalo priznanje grijeha.


4.4. Knjiga Brojeva


Knjiga Brojeva nosi naslov po ‘brojanju’ Izraelaca u prvom i 26 poglavlju. Obuhvaća vrijeme od 38 godina izraelske povijesti: počinje dvije godine nakon bijega iz Egipta, nastavlja se nizom godina lutanja po pustinji Sinajskog poluotoka, a završava uoči ulaska u Kanaan. U Knjizi su posebno naglašeni prigovori naroda. Zbog toga su u Obećanu zemlju od sveg naroda stoje krenuo ušla samo dvojica: Jošua i Kaleb, dok je Moj sije umro neposredno pred ulazak. Knjiga na početku donosi popis Izraelaca koji su sposobni za ratovanje. Prema tom popisu, bilo je preko 600.000 muškaraca starijih od 20 godina, od kojih su izuzeti leviti koji nisu ratovali, što otvara pretpostavku da ih je ukupno bilo 2-3 milijuna. No, tu je možda riječ o pretjerivanju, pomoću kojeg bi se istaknula snaga i važnost Izraelaca. Vjerojatnije je, do čega se došlo na temleju nekih istraživaja, daje riječ o 18.000 sposobnih za rat, oko 2.200 levita, odnosno oko 72.000 ukupnog stanovništva.

Tri tjedna nakon popisa pučanstva Izraelci napuštaju Brdo Sinaj i kreću na put. Uskoro su počeli mrmljati. Bog im je još prije dao manu za hranu koja će ih pratiti cijelo vrijeme lutanja. No, dok se ona u početku činila slatkom poput meda, sada im se zbog jednoličnosti gadila. Stoga im je Bog dao da u tabor padnu prepelice, ali ih je pri tom kaznio teškim pomorom. Krenuli su dalje, a kad su stigli blizu Kanaana, Moj sije šalje uhode u Obećanu zemlju. Nakon četrdeset dana oni se vraćaju, te ga Jošua i Kaleb izvještavaju kako je zemlja plodna i dobra, a Kaleb poziva da je odmah idu osvojiti. Međutim, ostali počinju govoriti kako tamo žive divovi i daje zemlju nemoguće osvojiti, stvorivši tako u narodu neprijateljsko raspoloženje, te su oni opet počeli mrmljati protiv Mojsija i Jahve, predlažući da se vrate u Egipat. Zbog toga im se Jahve zaprijetio kako će u Obećanu zemlju ući samo Kaleb i Jošua, a ostali će zbog svoje malovjemosti umrijeti prije ulaska. Uskoro je nastala i pobuna nekih Levijevaca, koji su se tužili na Aronov monopol u svećeništvu, a Bog ih je kaznio, još jednom postavivši Arona i njegovo potomstvo za prvotne svećenike, a levite da ovima poslužuju. Budući da ni svećenici ni leviti ne nasljeđuju zemlju, Bog je odredio da se levitima daje desetina od prinosa naroda, a oni opet trebaju od svog dijela dati desetinu svećenicima.

Izraelci su konačno došli nadomak Obećane zemlje. Mirjam je umrla. Opet je nastala nestašica vode i nastupilo mrmljanje naroda. Stoga Bog zapovijeda Moj siju da uzme štap i s njim udari u pećinu, te će iz nje poteći voda. No, Mojsije i Aron su posumnjali. Zbog toga ih je Bog kaznio i nije im dao da vide Obećanu zemlju: umrli su neposredno pred njom. Aron sada, a s Mojsijem će se to zbiti nešto kasnije, iste godine. Izraelci su krenuli dalje, no Edomci ih nisu htjeli propustiti, pa su morali ići obilaznim putem, vraćajući se prema Sinaju. Narod je još više mrmljao protiv Jahve. Stoga je Bog poslao mnoštvo zmija otrovnica od kojih su mnogi pomrli. Mojsije je opet morao posredovati, moleći Jahvu da oprosti narodu tvrde šije, pa mu je Bog rekao da napravi mjedenu zmiju i postavi je na stup u pustinji, a svaki koji bu ju pogledao ozdravio bi od zmijskog ugriza.

Došli su do moapske zemlje, čiji je kralj Balak pozvao u pomoć svog vrača Bileama da prokune neprijatelje. No, Jahve reče Bileamu da ne proklinje Izraelce i da ne ide Balaku. No, on je ujutro osamario magaricu i s kraljevim ljudima ipak krenuo. Ali njegova magarica na putu ugleda anđela Jahvina s isukanim mačem i poče bježati s puta. Bileam ju je pokušavao vratiti šibanjem, no ona legne pod njim. Tada je Bileam bijesan počne tući štapom, a ona mu progovori i upita zašto je tuče kad mu je uvijek vjerno služila. Tada Bog otvori Bileamu oči i on vidje anđela s mačem, te pognu glavu i pade ničice, pokazujući spremnost da se vrati. No, Bog mu reče neka nastavi put ali da samo govori ono što mu on kaže. I reče Bileam Balaku kako mu je Bog rekao da mora blagosloviti Izrael, pa je to i učinio. Židovi su nastavili svoj put. No, uskoro su došli u kontakt s Moapkama koje su Štovale poganske bogove, te su s njima počeli bludničiti. Žene je na zavođenje Izraelaca naveo Bileam, pa je to platio životom, jednako kao što se dogodilo i mnoštvu drugih koji su prigrlili tuđe bogove i bludničili, kao i Midjancima zbog njihova grijeha. Prije no Što su ušli u Obećanu zemlju, Mojsije umre, a na njegovo mjesto dođe Jošua, koji je uveo narod u dugoiščekivanu zemlju koju će im Bog dati u baštinu.


4.5. Knjiga Ponovljenog zakona


Knjiga Ponovljenog zakona zapravo je zapisani oproštajni govor kojega je Mojsije uputio Izraelu na Moapskim poljanama (uz jugozapadni dio Mrtvog mora) oko 1220. god, pr. Kr., neposredno pred ulazak u Obećanu zemlju. Mojsije najprije podsjeća zajednicu Zidova kako im je Bog zapovjedio da krenu s Horeba, kako gaje tast Jitar posavjetaovao da postavi suce koji će preuzeti vodstvo među Židovima, te kako su prolazili kroz razne kušnje i poteškoće na putu. Posebno ističe kako su oni narod tvrde šije, unatoč tome što im je Bog uvijek htio sve najbolje, oni su se uvijek odvraćali od Boga, a uspjeli su i Mojsija nagovoriti, pa zbog toga nitko od njih neće vidjeti Obećanu zemlju. Zatim ih podsjeća kako su htjeli proći kroz zemlju Amorejaca, te da je odande poslao izvidnicu koja će vidjeti kakav je ono kraj, ali da oni, osim Jošue i Kaleba, nisu narod istinito izvijestili, te su Židovi odustali od tog puta, nepouzdavši se u Božju svemoć. Vratili su se natrag u pustinju, u kojoj su proboravili narednih 38 godina, da bi na kraju odlučili kako moraju ipak u osvajanje Kanaana. Došli su do Edoma, zemlje koja je dana potomcima Ezava u baštinu, ali ih ovi nisu propustili. Stoga su ih zaobišli i krenuli prema Moapskim poljanama, te izbili prema zemlji Amonaca, dok konačno nisu stigli pred samu Obećanu zemlju. No, Mojsije je neće vidjeti. Bog nije uslišao njegovu molbu da uđe u Obećanu zemlju, nego je zbog toga što je potpao pod njihov utjecaj, ostao izvan.

Potom Mojsije počinje Židove podsjećati na zapovijedi Božje koje moraju čuvati. Najprije im govori kako su sklopili Savez s Bogom i kako su jednoglasno govorili kako će biti vjerni Bogu, te su se tako obvezujući primili Dekalog. Židovi moraju biti vjerni tom Savezu, jer oni su narod posvećen Bogu, i samo po njemu drugi mogu spoznati Božju svetost. Potom Mojsije opominje svoj narod da ne slijede Jahvu samo onda kadu su siti i dobro im ide u životu, nego neka se baš tada sjete silnih Božjih djela, te kako je baš od njih beznačajnih načinio svoj izabrani narod.

Potom Mojsije nabraja zapovijedi kojih se Židovi trebaju pridržavati u Obećanoj zemlji. Osim Što ponavlja Deset Božjih zapovijedi, podsjeća ih na propis o čistoj i nečistoj hrani, o obvezi davanja desetine za levite, o godini oproštenja svake sedme godine, o žrtvovanju Jahvi, o obdržavanju Pashe i drugih velikih svetkovina, o obvezi hodočašća svih Židova na jednom mjestu kojeg narod izabere, a ti se trebaju obaviti tri put u godini: na Blagdan beskvasnih kruhova, Blagdan sedmica i Blagdan sjenica. Nadalje, govorio je da se u svakom gradu postave suci koji će nadgledati svoje pleme, potom kako treba čuvati čistoću bogoslužja, odnosno kako ne smiju žrtvovati poganskim bogovima jer će se takav kamenovati, kako trebaju slušati svoje svećenike, proroke i levite, kako trebaju izabrati svoga kralja koji će upravljati zemljom i drugo.

Nakon toga Mojsije govori i o kaznenom zakonu. Naime, Židovi trebaju odabrati nekoli-ko tzv. gradova utočišta u koje bi mogao pobjeći onaj tko bi nehotice drugog ubio. Ukoliko bi ga ubio s predumišljajem, sam treba biti smaknut i za njega zakon grada-utočišta ne vrijedi. Potom donosi i mnoge druge različite zakone. Npr. govori o pravu prvorodstva po kojemu bi prvorođeni sin, bez obzira da li ga je rodila ljubljena ili mrska žena, dobijao sve blagodati. To pravo prorodstva ne smije prijeći na nekog mlađeg sina, bez obzira koliko bi taj mlađi bio obljubljen. Ako netko ima nevaljalog sina, treba ga odvesti na gradska vrata, te ga narod kamenovati. Ako je netko obješen, treba ga pokopati do večeri i ne smije se ostaviti preko noći na drvetu. Nadalje, Mojsije ističe kako se moraju držati pravila o poštivanju tuđeg vlasništva, među njima ne smije biti preljuba i bludnosti, jer će se takve kamenovati, moraju biti pravedni i slično. Donosi i dva posebna zakona: o rastavi i leviratu. Prema zakonu o rastavi, ako bi se muž oženio nekom ženom, a poslije na njoj uočio nešto ružno, može joj napisati otpusno pismo i otjerati je iz svog doma. Isto nije mogla učiniti i žena. Drugi zakon govori o tome da u slučaju kada braća stanuju zajedno, a onda jedan umre a da nije imao potomstva, dužan je ženu svog pokojnog brata oženiti ovaj drugi, a prvo takvo rođeno dijete trebalo bi biti na ime onog pokojnog, kako bi mu se tako produžila loza.

Na kraju svih tih zakona Mojsije dodaje da ukoliko ga Židovi budu poslušali i čuvali Božje zapovijedi, imat će sve moguće blagodati, ali ako ih ne budu čuvali, Bog će na njih navaliti strašne kazne, jer su se dobrovoljno obvezali na vjernost Jahvi sklapajući s njim Sinajski savez. Nakon toga Mojsije određuje Jošuu za vođu koji će uvesti narod u Obećanu zemlju, a Zakon predaje levitima koji su ga smjestili u Kovčeg Saveza, te zapovijedi da se svake sedme godine, godine oprosta, pročita sav Zakon u nazočnosti svih okupljenih. Nakon toga Mojsije odlazi s Moapskih poljana na brdo Nebo, odakle mu je Bog pokazao svu Obećanu zemlju, ali mu ipak nije dozvolio da u nju uđe. Mojsije je tu umro, a za grob mu se nikad nije saznalo gdje je.


II. POVIJESNE, POUČNE I PROROČKE KNJIGE


Uvod u povijesne knjige


Povijesne knjige znatno više nego Pentateuh donose povijesne podatke. Naime, dok je u Petoknjižju bio Zakon u središtu, sada se ističu povijesne okolnosti koje su bile okosnice života u Izraelu. Povijesne se knjige mogu podijeliti u tri skupine: prvu skupinu sačinjavaju tzv. rani proroci (jer se nekada smatralo da su ih napisali proroci, a same knjige imaju izražen proročki karakter), tj. sljedeće knjige: Jošua, Suci, Ruta, 1 i 2 Samuel, te 1 i 2 Kraljevi. U tim se knjigama govori o povijesti Židova od osvojenja Palestine pod vodstvom Jošue (oko 1220.-1200. pr. Kr.), do babilonskog sužanjstva 587. godine pr. Kr. Drugu skupinu knjiga sačinjavaju tzv. spisi, odnosno ove knjige: 1 i 2 Ljetopisi, Ezra i Nehemija. U njima se opisuje židovska povijest od početaka do obnove židovske zajednice nakon babilonskog sužanjstva, odnosno obuhvaća vrijeme od prapovijesti (od Adama) do oko 430. god. pr. Kr. Treću skupinu knjiga obuhvaćaju sljedeći spisi: Tobija, Judita, Estera, te 1 i 2 Makabejci. U Tob, Jdt i Est se opisuju neki događaji iz izraelske povijesti u vremenu između 7. i 5. st. pr. Kr., a u 1 i 2 Mak se opisuju neke zgode iz 2. st. pr. Kr.

Povijesne su knjige prepune povijesnim podacima pa je za njihovo dobro razumijevanje potrebno dostatno poznavati arheologiju i geografiju, kao i mnoge druge znanstvene discipline, te također nikada ne smetnuti s uma kako je piscima mnogo važnija teologija događaja od samih povijesnih zbivanja.


Uvod u proročke knjige


Bog je u teškim trenucima židovske povijesti podizao proroke koji su morali navješćivati Božju riječ. Neki su od njih bili kraljevski savjetnici, dok su drugi bili obični pastiri ili seljaci, ali su svi, bilo im to zgodno ili nezgodno, prenosili Božju poruku. Mnogi su zbog toga bili progonjeni ili su trpili velike nepravde, no nikada nisu prestali biti vjerni pozivu na koji ih je Bog pozvao. Sveto pismo često govori i o lažnim prorocima, tj. onima koji su kraljeve poticali i govorili im ono što su ovi htjeli Čuti, no takvi nemaju ništa zajedničko s pravim prorocima koji su ispravno prorokovali. Iako Sveto pismo govori o mnogim pravim prorocima, mi njih dijelimo na četvoricu velikih i dvanaestoricu malih (već prema njihovim knjigama; npr. i Ilija je prorok, ali se ne računa među ove jer ne postoji njegova knjiga). Četvorica velikih proroka su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i DanieL Dvanaestorica malih proroka su: Amos, Hošea, Mihej, Sefanija, Nahum, Habakuk, Hagaj, Zaharija, Malahija, Obadija, Joeli Jona. (Postoje još dvije proročke knjige, a to su Tužaljke i Baruh.


Uvod u mudrosne knjige


Među mudrosne ili poučne knjige ubrajaju se: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova. One se nadahnjuju na pravoj mudrosti koja uvažava ispravan odnos prema Bogu, Savezu i Zakonu. Najvećim se dijelom vezuju uz Salomona, najmudrijeg čovjeka židovske povijesti, bilo da neki dijelovi izravnije potječu od njega, bilo tako da su pisci koji su pisali te knjige naveli Salomona kao autora. Job govori o razmišljanjima zašto pravednik pati, te ta knjiga pokazuje da životna patnja može biti put za dubljim shvaćanjem Boga i zahvalnosti za život. Mudre izreke su skup poslovica i izreka sabrane kroz dugo vremensko razdoblje, a predstavljaju kratka pravila po kojima bi svatko trebao postupati ukoliko želi sretno živjeti. Posebno ističu kako prava mudrost počiva na ispravnom odnosu prema Bogu. Slično kao Knjiga o Jobu, i Propovjednik govori o problemu trpljenja. Naglašava kako ne treba grozničavo tražiti sreću, nego se ona može naći samo ako je razborito i umjereno tražimo. Pjesma nad pjesmama je svatovska pjesma koja pjeva o ljubavi, a najvjerojatnije se pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti nekada. Ljubav između zaručnika i zaručnice slika je ljubavi između Boga i njegova Izabranog naroda. Knjiga Mudrosti govori o važnosti prave mudrosti za život svakog pojedinca i cijelog čovječanstva. Ukoliko čovjek posjeduje božansku mudrost, on će ispravno ići kroz život i na takav način biti dobar putokaz i mnogim drugim ljudima. Posebno naglašava kako se Čovjek ne treba okretati nekakvim ljudskim lažnim mudrostima koje zanemaruju Boga, jer će tako čovjek zapravo provesti život u ispraznosti i zaključiti na kraju kako nikada nije bio sretan. O tome govori i Knjiga Strahova, odnosno kako se ne treba okrenuti grčkoj mudrosti kojoj su se u to vrijeme okrenuli mnogi Židovi, jer je ona zapravo isprazna, nego se treba nadahnjivati na pravoj mudrosti koju je Bog objavljivao kroz cijelu povijest izraelskog naroda.


Uvod u Psalme


Psalmi sačinjavaju posebnu literarnu vrstu u Svetom pismu, pa zbog toga Čine zasebnu cjelinu, iako bi se opravdano mogli uvrstiti i u mudrosnu književnost. Knjiga Psalama sadržava 150 psalama, a oni se dijele na nekoliko vrsta. Tu npr. pronalazimo himne ili hvalospjeve, u kojima se hvali Bog Stvoritelj zbog svojih velikih djela koja je učinio u povijesti, zatim prosbene psalme ili tužbalice, tj. pjesme u kojima židovski narod moli Boga za pomoć jer se nalazi u nevoljama poput rata, izgnanstva, suše i si., te psalme zahvalnice, u kojima se koriste pojmovi hvaliti ili zahvaljivati, a izražavaju zahvalu Bogu za sve što čini svom ljubljenom narodu, unatoč tome što su ga Izraelci mnogo puta napuštali.


U daljnjoj obradi Starog zavjeta nećemo slijediti redoslijed njegovih knjiga, nego ćemo nastojati što preciznije obraditi redoslijed povijesnih događanja. No, to neće biti u potpunosti moguće, pogotovo jer pisci koji su pisali pojedine knjige ili dijelove knjiga ne govore uvijek u okviru povijesti, nego ponekad slikovitim načinom govora žele prenijeti određene vjerske poruke. Ipak, kroz naredna poglavlja ćemo nastojati obraditi redoslijed povijesnih događaja od ulaska u Obećanu zemlju pod vodstvom Jošue, pa gotovo sve do Isusa Krista.


1. Od ulaska u Obećanu zemlju do uspostave kraljevstva (od 1220.-1030. pr.Kr.)


Osvajanje Obećane zemlje


Osvajanje Jerihona i podjela zemlje (od 1220.-1200. god. pr. Kr.)


Nakon Mojsijeve smrti Židovi su, pod vodstvom Jošue, krenuli u osvajanje zemlje koju im je Bog obećao još u Abrahamovo vrijeme. Jošua je rođen u Egiptu, postao je Mojsijev pomoćnik i vrstan vojskovođa, a kasnije i jedan od dvanaestorice uhoda koje je Moj sije poslao kao izvidnicu u Kanaan. On i Kaleb su istinito izvijestili narod o stanju u Kanaanu, pa će biti zbog toga jedina dvojica, od sveg naroda koji je krenuo iz egipatskog ropstva, koji će ući u Obećanu zemlju. Svi ostali koji su s njima ušli bili su potomci onih koji su izašli iz Egipta.

Jošua ponajprije šalje dvojicu uhoda u Jerihon, grad koji je bio na zapadnoj strani Jordana, sjevernije od Mrtvog mora, a s istoka je graničio s Moabom, zemljom u kojoj je Moj sije održao svoj oproštajni govor. Prema nekim mišljenjima, Jerihon je najstariji grad na svijetu. Ta su dvojica došla u kuću bludnice Rahabe i tu prenoćili. No, to je saznao jerihonski kralj i pitao Rahabu gdje su te izraelske uhode. Ona je rekla kako su oni bili, ali su navečer otišli, pa da ih može stići ukoliko – odmah pošalje potjeru za njima. No, zapravo ih je sakrila pod netrveni lan koji je držala na svom krovu, jer je Čula kako je Jahve pomogao Izraelcima, pa je bila uvjerena da će Židovi osvojiti novu zemlju. Stoga su uhode sklopili sporazum s Rahabom da će na životu sačuvati nju i njezinu obitelj za to što je za njih učinila. Rekli su joj da na kuću izvjesi crvenu vrpcu koju su joj dali, te da u dan osvajanja sva njezina rodbina bude u kući, jer će joj kuća biti pošteđena. Ona im je potom pomogla da se spuste užetom niz kuću i da pobjegnu straži, te da se vrate Jošui.

Nakon toga su Izraelci krenuli u osvajanje Jerihona. To je moglo biti oko 1220. god. pr. Kr. Naprijed se išli leviti noseći Kovčeg Saveza, a dvije tisuće lakata iza njih krenuo je i ostali narod. Kad su stigli do Jordana, rijeka je prestala teći i Izraelci su prešli po suhu. Ovdje nije samo riječ o paraleli s prijelazom preko Crvenog mora, nego se opet želi istaknuti Božja svemogućnost. Opet nije naglasak na čudu kao čudu, jer se npr. moglo raditi o potresu koji je proužfročio rušenje visokih glinenih riječnih obala, pa su odroni mogli zaustaviti tijek rijeke (to se npr. zbilo 1927. godine, kada je Jordan prestao teći 21 dan), nego je naglasak na tome da se ta pojava dogodila baš onda kada je to Židovima trebalo, a to je najveće Božje čudo. Prema Jošuinoj zapovijedi, dvanaestorica odabranih ljudi – iz svakog plemena po jedan – uzeli su iz sredine Jordana dvanaest spomen-kamenova za svjedočanstvo budućim naraštajima. Potom je i Jošua uzeo dvanaest kamenova pa ih postavio u Jordan na mjestu na kojem su leviti držali Kovčeg Saveza dok su ostali prolazili. Kad su i leviti s Kovčegom Saveza izišli iz rijeke, voda je ponovno potekla. Nakon toga je slijedilo obrezivanje Židova (kao znak Saveza s Bogom, a ujedno kao i higijenski propis) te proslava Pashe.

Potom, prema biblijskom zapisu, Bog poručuje Jošui da krenu u osvajanje Jerihona, i to tako što će najprije svi ratnici obilaziti kroz šest dana po jedanput dnevno oko jerihonskih zidina, a sedam će svećenika nositi pred Kovčegom Saveza sedam truba od ovnujskih rogova, a onda će sedmi dan obići oko zidina sedam puta, svećenici će trubiti u trublje, a sav narod će vikati tako da će se gradski bedemi srušiti a Izraelci zaposjesti Jerihon. Tako je i bilo. Ovdje dakako treba imati u vidu poruku te zgode a ne u njoj tražiti povijesne pojedinosti. Naglasak je na Božjoj svemoći i simbolici broja sedam, odnosno želi se time istaknuti kako su Židovi određeno vrijeme opsjedali Jerihon, pokazujući kroz šest dana svoju moć i tako provocili Jerihonce, ali je pravo osvojenje Jerihona stiglo sedmi dan, odnosno to je isključivo Božje djelo.

Jerihon je određen kao herem Jahvi, odnosno trebalo ga je u potpunosti uništiti (osim Rahabe i njezine obitelji, prema već prije sklopljenom dogovoru s uhodama), tj. prinijeti ga kao žrtvu Bogu. Drugim riječima, nitko si nije smio uzeti nikakvog blaga niti što drugo iz njega. Ipak, Akan iz Judina plemena prekršio je tu zapovijed uzevši ono što je ukleto, te je Bog Izraelce kaznio tako što su pretrpjeli poraz pri osvajanju sljedećeg grada – Aja. Akan je kažnjen tako što su ga svi Izraelci kamenovali. Takvim kaznama (poput kamenovanja) Židovi su željeli iskorijeniti zlo iz svoje sredine, jer će samo tako teška kazna biti i drugima opomena da ne griješe, a narod će uistinu moći biti izabrani, sveti Božji narod.

Nakon toga slijedila su osvajanja kanaanskih gradova. Danas nam arheologija ne nudi dovoljno podataka za otkrivanje točnih povijesnih činjenica pri tim ratovanjima, ali na tome biblijski pisci nisu niti inzistirali, nego su kroz veličanstvene opise htjeli pokazati da Bog vodi Izraelce i da s vjerom u Jahvu mogu sve postići.

Nakon osvajanja slijedila je podjela zemlje – medu devet plemena koji potječu od Jakovljevih (Izraelovih) sinova i dva plemena koja potječu od Josipovih sinova Efrajima i Manašea (Manašeova je zemlja podijeljena u dva dijela). Zemlja je podijeljena ždrijebom. Istočno od Jordana pripala je plemenima Manaše, Gad i Ruben Zapadno od Jordana zemlja je podijeljena medu plemena Juda, Efrajim, Manaše, Benjamin, Šimun, Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali i Dan. Kalebu je za vjernost Bogu, a prema Mojsijevoj odredbi da mu se da zemlja, dodijeljen grad Hebron. Sva plemena nisu uspjela istjerati stare stanovnike niti osvojiti sva područja, tako da su kanaanska plemena ostala pomiješana sa Židovima kao stalna prijetnja da se Izraelci odvrate od pravog Boga. Primjerice, Jeruzalem (koji se u to vrijeme zvao Jebus) bit će osvojen tek za vrijeme kralja Davida, oko 200 godina poslije.

Mnoga arheološka nalazišta svjedoče o osvajanjima kanaanskih gradova u to vrijeme i na taj način potvrđuju povijesnost svetopisamskih zapisa. Ipak, nikada se ne smije smetnuti s uma kako je biblijskim piscima uvijek važnija povijest spasenja od same povijesti, odnosno, oni su opisivali određene povijesne događaje, ali su pri tom posebno isticali Božju veličinu preuveličavajući sam tijek događanja.

Poslije zaposjedanja zemlje Jošua je zašao u starost, te je pred smrt održao oproštajni govor, opominjući Izraelce da uvijek idu Božjim putem i čuvaju njegove zapovijedi, kloneći se zavodljivosti kanaanske religije i njihovih bogova.

“Tada reče Jošua narodu: ‘Vi ne možete služiti Jahvi, jer je on Bog sveti, Bog ljubomorni, koji ne može podnijeti vaših prijestupa ni vaših grijeha. Ako ostavite Jahvu da biste služili tuđim bogovima, okrenut će se protiv vas i uništit će vas, pošto vam je bio dobro činio.’ A narod odgovori Jošui: ‘Ne, mi ćemo služiti Jahvi!’ Na to će Jošua narodu: ‘Sami ste protiv sebe svjedoci da ste izabrali Jahvu da mu služite.’ Odgovoriše mu: ‘Svjedoci smo.’ ‘Maknite, dakle, tuđe bogove koji su među vama, i priklonite svoja srca Jahvi, Bogu Izraelovu’ Odgovori narod Jošui: ‘Služit ćemo Jahvi, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati'” (Još 24,19-24).


Vrijeme djelovanje sudaca u Izraelu (1200.-1025. god, pr. Kr.)


Nakon Jošuine smrti nastupilo je nestalno vrijeme izraelske povijesti, kada se Židovi stalno bore s kanaanskim plemenima koje nisu u potpunosti uspjeli pokoriti. To je također i vrijeme nestalnosti u vjeri, jer se Izraelci žene i udaju sa stanovnicima tih poganskih plemena, pa tako olako odbacuju vjeru u jednog Boga i postaju nevjerni Savezu sklopljenom s Bogom. Zbog toga ih, a na što ih je upozoravao i Moj sije i Jošua, stiže kazna. Drugim riječima, potomci plemena olako su prešli na štovanje Baala i Aštarte a zanemarili Jahvu, pa zbog toga bivaju kažnjeni i porobljeni od svojih neprijatelja. . Takva Božja kazna nije nikada imala svrhu Izraelce kazniti, nego ih pozvati da promisle kako bivaju jadni kad odbacuju svoga Boga koji im je tolika Čudesa učinio i prihvaćaju bogove koji ne postoje. Tek se po kazni Zidovi osvješćuju i nastoje se vratiti pravoj religiji, vapijući Bogu da od njih otkloni postojeće zlo. Bog Jahve je ljubomoran pa kažnjava, ali on je još više milosrdan i vjeran Savezu, pa uvijek i spašava, izbavlja Izraelce iz nevolje. Tako im, prema Knjizi o sucima, podiže mnoge velike ljude koji postaju vojskovođe i suci u narodu, predvodeći narod u borbama protiv neprijatelja i uređujujući vjerski i pravni život Izraelaca.

Poimence se spominju dvanaestero sudaca: jedanaestorica sudaca: Otniel, Ehud, Šamgar, Gideon, Tola, Jair, Jiftah, Ibsan, Elon, Abdon i Samson, te jedna sutkinja – Debora (uz koju je djelovao vojskovođa Barak).


Sudac Samson


Posebno je bio poznat Samson, iz Danova plemena, koji se borio protiv Filistejaca. Filistejci su se doselili u 12. st. pr. Kr., najvjerojatnije došavši s otoka u Egejskom moru, te su bili najveća prijetnjama okolnim narodima. Pokušali su osvojiti i Egipat, ali kako nisu uspjeli, usmjerili su se na Kanaan, te se oko 1175. god. naselili uz njegovu priobalnu ravnicu. Oni su tom području (zapadno od Jordana) i dali naziv Palestina.

Samsonovoj se majci, koja je bila nerotkinja, prema Suci 13,lss, ukazao Anđeo Jahvin i rekao da ne pije nikakvog žestokog pića ni ne jede ništa nečisto, jer će roditi sina koji će biti nazirej, tj. onaj koji je na poseban način posvećen Bogu, te da mu nikada ne brije glavu, jer će Božja snaga prebivati u djetetovoj kosi. On će izbavi jati Izraelce iz ruku Filistejaca. Kad je odrastao, Samson se zagledao u jednu filistejsku djevojku iz Timne. Pođe k njoj, ali ga na putu napadne mladi tičući lav, no on ga goloruk rastrga. Nakon nekog vremena, kad se vratio da je dovede svojoj kući, skrene da vidi mrtvog lava, kad opazi u njemu roj pčela i med. Zagrabi med i putem ga je jeo, a dao gaje i ocu i majci kad se vratio kući. Potom krene u Timnu kako bi se oženio, gdje se kod mladenke priredila sedmodnevna svadbena svečanost, prema ondašnjem običaju. Samson predloži Filistejcima da im zada zagonetku koju trebaju riješiti kroz sedam dana svadbe, a ako to učine dat će im trideset truba finog platna i trideset svečanih haljina, no ako je ne odgonetnu, to će oni dati njemu. Oni pristanu, a Samson ih upita: “Od onog koji jede izišlo je jelo, od jakoga izišlo je slatko” (Suci 14,14b).

Pokušavali su tri dana odgonetnuti, a kako nisu uspjeli, zaprijetili su Samsonovoj ženi da izvuče iz muža odgovor ili će ubiti i nju i sav njezin dom. Ona je nagovarala Samsona, tako da joj je sedmog dana pružio odgonetku, a ona ju prenijela Filistejcima. On je, pak, bijesan što ga je žena prevarila, otišao u Aškelon i pobio trideset ljudi kako bi mogao dati svečane haljine Filistejcima. Njegovu su ženu tada udali za jednog od svadbenih pratilaca. Nakon nekog vremena dođe Samson svojoj ženi, no tast mu kaže kako ju je dao drugome, misleći kako ju je Samson ostavio. To je kod Samsona izazvalo bijes pa je ulovio tri stotine lisica, zapalio im repove i pustio ih u filistejska polja, vinograde i maslinike, te ih tako spalio. Kad su Filistejci saznali da je to Samson učinio, spalili su mu ženu i cijelu njezinu obitelj. Samson se zakleo u sebi da će se osvetiti, pa ode i nastani se u spilju Etamske stijene. Filistejci krenu prema njemu i utabore se u Judi. Judejci odu po Samsona i svezu ga kako bi ga predali Filistejcima, ali ga Božji Duh zahvati i on strgne konopce, spazi sirovu magareću čeljust i njome pobi tisuću ljudi.

Poslije se on zaljubi u filistejsku djevojku Delilu, kojoj filistejski knezovi predlože da za bogatu nagradu otkrije gdje leži Samsonova snaga. Ona je stalno navaljivala na njega da mu otkrije tu tajnu, no on ju je triput slagao. Konačno joj je otkrio daje njegova snaga u kosi Stoga ga je ona uspavala na svojim koljenima i pustila čovjeka da mu obrije s glave sedam pramenova, a njegova je snaga nestala. Filistejci su ga tako uhvatili, iskopali mu oči i odveli u Gazu, gdje je, okovan dvostrukim mjedenim lancem, okretao mlin u tamnici. No, kosa mu je opet počela rasti.

Jednom prilikom, kad su se Filistejci okupili na svečanost posvećenu njihovom bogu Dagonu, pijani počnu vikati da im izvedu Samsona da ih malo zabavlja, da pred njima pleše. A potom ga svezu između dva stupa. Samson zavapi Bogu da mu samo još jednom pomogne, pa povuče stupove tako da se zdanje sruši na sve koji su tamo bili. Tako ih umirući pobi mnogo više nego što je to učinio za života.

Iako se može činiti kako se u zgodi o sucu Samsonu, koji je bio sudac u Izraelu dvadeset godina u vrijeme filistejske vladavine, iznosi mnogo zla, mržnje i osvete, i sve to pod Božjom zaštitom, biblijski pisac ne stavlja naglasak na to. Ne samo da je tekst odraz ondašnjeg mentaliteta, nego se zapravo želi poručiti kako Bog može i po lošim ljudskim postupcima učiniti velika djela, odnosno u ovom slučaju iskoristiti Samsonovu mržnju kako bi Izraelcima osigurao oslobođenje od filistejskog jarma.


Ubojstvo levitove žene u Gibei i osveta plemena


Pred kraj Knjige o sucima donosi se jedna zgoda o jednom levitu iz Efrajimovog plemena i njegovoj inoči. Žena mu je bila iz Betlehema Judina. Jednom se prilikom rasrdila na muža i otišla svom ocu. On je krenuo za njom daje vrati kući. Na povratku, mrak ih je uhvatio u gradu Gibei u Benjaminovu plemenu, gdje ih je jedan čovjek primio na prenoćište. No, stanovnici grada su počeli, slično kao u zgodi s Abrahamovim nećakom Lotom u gradu Sodom i, vikati domaćinu da im puste goste kako bi ih se namilovali. On ne htjede, no kako ovi nisu popuštali, on im izvede van inoču. Gibeanci su je silovali i cijelu je noć zlostavljali. Ujutro ju je levit pronašao mrtvu, natovario na magarca i vratio se kući. Potom ju je rasjekao na dvanaest dijelova i poslao ih na sve krajeve Izraela. Tada su se sva plemena složila i odlučila osvetiti plemenu Benjamin, pobivši gotovo sve njegovo stanovništvo i odredivši da se nijedna od njihovih djevojaka ne smije oženiti s muškarcima iz Benjaminovog plemena. Ipak, uskoro su odlučili da nekima to dozvole, kako se ne bi iskorijenilo jedno cijelo pleme kojemu je Bog dao obitavalište.


Moapka Ruta


U vrijeme dok su suci vladali u Izraelu, u Betlehemu, koji se nalazio na području plemena Juda, zavladala je glad, pa je jedan čovjek imenom Elimelek odlučio otići sa svojom ženom i dvojicom sinova u zemlju Moab, udaljenu 80 km od istočne obale Mrtvog mora (tamo je Moj sije održao svoj oproštajni govor). Međutim, tamo Elimelek uskoro umre, a njegovi se sinovi Mahlon i Kiljon ožene s Moapkama Orpom i Rutom. U Moabu se častio bog plodnosti Kemos. Uskoro umru i Mahlon i Kiljon, tako da je njihova majka, udovica Noemi, nastavila živjeti zajedno sa snahama Rutom i Orpom.

Međutim, udovice su u ono vrijeme živjele veoma siromašno i nisu imale gotovo nikakva prava, pa je Noemi odlučila da se vrati u Betlehem, gdje se Elimelekova rodbina brinula za njegovu kuću i polja kroz deset godina koliko je njegova obitelj izbivala. Prema ondašnjem zakonu, snahe su pravno bile u vlasništvu svekrve, ali je svekrva bila dužna da im nađe muževe. Budući da Noemi nije imala mogućnost ponuditi budućim muževima dobar miraz, odlučila je snahama dati slobodu. To je prihvatila Orpa i vratila se svojoj obitelji u Moab. No, Ruta je htjela ostati uz svoju svekrvu, a time se ujedno odrekla vjere u svog boga Kemosa, te prihvatila Boga Jahvu. Obje su se vratile u Betlehem u vrijeme početka žetve ječma.

Budući da je život udovica bio veoma težak, židovski zakon je propisivao da siromasi i udovice slobodno mogu prikupljati žito i ječam po polju koje je preostalo nakon žeteoca. Zemlja je bila podijeljena u uske parcele čije su granice bile označene graničnim kamenom. Ruta pođe pabirčiti i tako se slučajno nađe u polju nekog bogatog Elimelekovog rođaka koji se zvao Boaz. Ona se Boazu odmah svidjela pa joj predloži da ne ide kod drugih pabirčiti nego da ostane na njegovom polju. Žeteocima pak naredi da što više ostavljaju za sobom kako bi Ruta mogla dovoljno prikupiti žita. Navečer Ruta ispripovijeda svekrvi Noemi gdje je bila na polju i kako je prošla. Ruta je ostala na Boazovim poljanama dok nisu poželi i ječam i pšenicu, a potom Noemi uputi Rutu kako će zavesti Boaza i privoliti ga da ju oženi, budući da je uvidjela kako nakon žetve za njih opet nastupa vrijeme krajnje neimaštine. Rekla je Ruti da će Boaz spavati vani na gumnu kako bi čuvao žito od kradljivaca, pa kad on zaspi, neka ona legne kraj njegovih nogu. To je Ruta i učinila. Kad se Boaz probudio, zamolila gaje daju pokrije svojim ogrtačem, a taj je čin zapravo značio da mu predlaže da je oženi i tako joj da sina koji bi produžio Elimelekovu lozu. Naime, prema levtratskom zakonu, ako ženi umre muž a da joj nije dao potomstvo, dužan ju je oženiti najbliži rođak, a prvo rođeno dijete bi se računalo kao potomak pokojnog.

Međutim, postojao je i bliži rođak Rutinog pokojnog muža, pa joj je Boaz rekao kako je taj rođak treba oženiti, no ako on to ne bude htio, Boaz će je rado uzeti za ženu. Sutradan ujutro ode Boaz na gradska vrata gdje se našao s onim rođakom, te je pozvao i deset starješina gradskih kako bi razriješio novonastalu situaciju. Naime, prema ondašnjem običaju, sudski su se sporovi rješavali kod gradskih vrata u nazočnosti gradskih starješina kao svjedoka. Rekao je rođaku kako Noemi želi prodati onaj komad zemlje koji je pripadao njihovu rođaku Elimeleku, te da ako on želi otkupiti tu zemlju, s njom mora oženiti i Rutu. No, taj je rođak htio zemlju ali ne i Rutu, te predloži Boazu daju on oženi, a za potvrdu svojih riječi, prema ondašnjem običaju, izuje sandalu i dade ju Boazu, Tako Boaz oženi Rutu a ona rodi sina kojemu su dali ime Obed. Obed je bio otac Jišaja, Davidova oca.

U toj se zgodi donosi dosta pojedinosti o svakodnevnom životu u Izraelu što je veoma važno za razumijevanje židovskog mentaliteta i za shvaćanje same Biblije. No, tu je još mnogo važnija činjenica da Bog prihvaća vjeru i poniznost jedne Moapke, koju je nagradio tako da je postala prabaka velikom židovskom kralju Davidu, a iz Davidove će loze izaći i sam Mesija.


Samuel (oko 1040. pr. Kr.)


Neki čovjek iz Efrajimovog plemena, a zvao se Elkana, svake je godine sa svoje dvije žene – Anom i Peninom – dolazio u Šilo, mjesto u kojem je se od vremena Jošue čuvao Kovčeg Saveza, da se pokloni Jahvi i prinese mu žrtvu (Kovčeg Saveza se najprije čuvao u Šekemu, a potom je premješten u Šilo.). Penina je imala djece, a Ana je bila nerotkinja. Stoga je sada u Šilu žarko molila Boga da skine s nje sramotu, jer se neplodnost ismijavala i smatrala Božjom kaznom za grijehe, i da joj podari dijete, a ako to učini, ona će ga posvetiti Bogu. Bog joj je darovao sina kojega su nazvali Samuel, što znači isprošen od Boga, a kad je on imao 2-3 godine, odvela ga je u Šilo, kako se zavjetovala, da joj sin služi Jahvi kod velikog svećenika Elija.

Eli je imao dvojicu sinova koji su, kao i otac, bili svećenici, no oni nisu služili Jahvi nego su se odali prijevarama. Naime, Mojsijev je zakon zapovijedao da svećenicima ide jedan dio od prinesenih žrtava (prsa i desna noga), a kad su ljudi dolazili u Šilo kako bi Jahvi žrtvovali, sluge bi svećenika uzimali od prinositelja žrtve meso i prije nego se spali salo, Što znači da Elijevi sinovi nisu imali nimalo straha pred Bogom, nego su unaprijed otimali sebi dio žrtve koji su htjeli. Zbog toga ih je Bog odlučio kazniti, a skupa s njima i Elija jer nije imao hrabrosti svoje sinove kazniti za njihove zločine.

Samuel je, nasuprot Elijevim sinovima, rastao u mudrosti i bogobojaznosti. Jednom prilikom, kada je Samuel imao otprilike 14 godina, dok je spavao u Svetištu Jahvinom, tamo gdje se nalazio Kovčeg Saveza, začuje glas koji ga zove: “Samuele! Samuele!”. On otrča Eliju i upita ga što ga zove. Eli mu kaže da ga nije zvao. To se ponovi još dvaput, a tada Eli shvati kako Samuel a zove Bog, te ga uputi kako će mu odgovoriti. Zovne Bog opet Samuela, te mu Samuel uzvrati da ga sluša, a Bog mu objavi kako će kazniti Elija i njegove sinove zbog njihovih grijeha, ujutro, kad ga je Eli pitao što mu je Gospodin rekao, Samuel mu prenese Božju poruku.

Nekako u to vrijeme Filistejci zapodjenu bitku protiv Izraelaca, te ih poruku. Na to Izraelci odlučiše otići u Šilo po Kovčeg Saveza i ponijeti ga u boj protiv Pilistejaca uvjereni kako će im Kovčeg Saveza omogućiti pobjedu. Kao pratioci Kovčega došli su i Elijevi sinovi, Hofni i Pinhas. Međutim, Filistejci su potukli Izraelce, oteli Kovčeg Saveza, a Elijeve sinove poubijali. Jedan Čovjek je odmah otrčao u Šilo javiti Eliju što se zbilo. Eli je sjedio pored vrata na stolici, gledajući na cestu jer je strepio za Kovčeg Saveza. Kad mu je glasnik zadihan ispripovjedio što se zbilo, pao je sa stolice i, slomivši vrat, na mjestu ostao mrtav. Kad je to čula žena Elijeva sina Pinhasa, koja je bila trudna, naglo je uhvate trudovi i umre u porodu.

U međuvremenu su Filistejci odlučili zadržati Kovčeg Saveza, te su ga dovezli u grad Ašdod i postavili u hram boga Dagona, postavivši ga pored Dagonova kipa. No, kad su sutradan došli stanovnici grada AŠdoda da se poklone Dagonu, nađu njegov kip kako leži pored Kovčega Saveza. Podignu ga i vrate na svoje mjesto, no i sutradan ga nađu kako leži dolje, a ruke su mu, odsječene od trupla, ležale na pragu, Zbog toga Dagonovi svećenici kad ulaze u njegov hram više ne staju na prag. Uskoro su nastale nevolje među Filistejcima. Mnogi su oboljeli od čireva. Zato su Kovčeg Saveza poslali u drugi grad, no ponovilo se slično. Kamo god je kroz sedam mjeseci, koliko je boravio kod Filistejaca, premještan Kovčeg, zadavao je mnoge brige Filistejcima, pa su ga odlučili vratiti Izraelcima, priznavši da je Jahve mnogo moćniji Bog od drugih bogova.

Nakon toga Samuel počinje svojom umnošću voditi Izraelce. Bilo je to oko 1040. god. pr. Kr. I on se, dakle, može, u širem smislu riječi, uvrstiti među suce, iako nije bio pravi vojskovođa. No, uskoro su Židovi, po uzoru na okolne narode, poželjeli izabrati kralja koji će vladati zemljom. Unatoč Samuelovom upozorenju kako to znači da će Židovi morati davati visoke poreze i prisilno raditi za kralja, Židovi su ustrajali u svojoj želji da dobiju svog monarha.


2. Vrijeme ujedinjenog kraljevstva (oko 1030.-930. pr. Kr.)


Šaul (oko 1030.-1010. pr. Kr.)


Jednom prilikom jedan je čovjek imenom Kiš, iz Benjaminova plemena, izgubio nekoliko magarica, te poslao svoga sina Šaula da ih s još jednim mladićem pođe tražiti. Nakon nekog vremena, budući da nisu mogli naći magarice, pođu oni k čovjeku Božjem Samuelu, ne bi li im on što mogao reći o njima. Samuelu je Bog objavio kako upravo Šaula treba pomazati za kralja, što je i učinio. Čin pomazanja je bio znak da je onaj tko je pomazan primio Božju snagu i sada je sposoban upravljati zemljom pod Božjom vlašću. Potom je Šaul, pronašavši magarice po Samuelovim uputama, otišao kući. Nakon nekog vremena Samuel sazove sve starješine izraelske kako bi se izabrao njihov kralj, te ždrijeb pade najprije na Benjaminovo pleme, a potom na Matrijev rod, da bi na kraju pao na Šaula. Šaul je bio veoma lijep i stasit, viši za glavu od svih ostalih Izraelaca, pa se Židovima veoma svidio. Uskoro je pokazao i svoju snagu mnogim pobjedama. Šaul je vladao od oko 1030.-1010. god. pr. Kr.

Osim što je bio lijep i hrabar, uskoro se pokazala i Šaulova negativna strana. Naime, nikako nije uspijevao uništiti Filistejce, što je u njemu stvaralo osjećaj frustriranosti. Osim toga, jako gaje uznemiravalo to što nije uspijevao u potpunosti upravljati plemenima, jer su ona i dalje htjela zadržati svoju neovisnost i suprotstavljala su se Šaulu. Također, previše se počeo uzdati u svoju ljudsku moć, a zanemario je Boga, pa je zbog toga došao u sukob sa Samuelom. Zbog toga ga je uskoro počelo hvatati ludilo. Postao je veoma depresivan, a jedino gaje glazba uspjela smiriti. Zbog toga su pozvali mladog Davida – budućega kralja – da mu svira na harfi.


Šaul i David


Bog je pozvao Samuela da krene u Betlehem i sa sobom ponese u rogu ulje jer će pomazati jednog Jišajevog sina za kralja. Šaul je počeo raditi što je mrsko Bogu, pa ga je Jahve odlučio ukloniti s prijestolja. Kad je Samuel došao, počeli su pred njega izlaziti – jedan po jedan – sedmorica Jišajevih sinova, no nijedan nije bio Božji odabranik. Na upit ima li još sinova, dovedu mu s paše najmlađeg Jišajevog sina – Davida, a Bog reče Samuelu: “Ustani, pomaži ga: taj je!” (1 Sam 16,12c). Samuel ga pomaže, te odatle ode u Ramu.

Šaulu su predložili da mu netko svira u harfu kad ga stigne depresivno raspoloženje. Dogodilo se da mu je baš David počeo svirati. Šaul gaje veoma zavolio, te ga postavio za svog štitonošu. Nedugo zatim okupila se filistejska vojska da zaratuje s Izraelcima: Filistejci su stajali na gori s jedne strane, a Izraelci s druge. Odjednom iz filistejske vojske istupi jedan izazivač, imenom Golijat, veoma visok i snažan, odjeven u bogatu ratnu opremu. On dovikne Izraelcima neka i od njih istupi jedan koji je spreman za dvoboj, pa oni koji izgube, bit će sluge drugima. Na to Izraelce obuze velik strah. Golijat je tako svaki dan izazivao Židove. U Šaulovoj vojsci nalazila su se trojica najstarijih Jišajevih sinova, pa je Jišaj jednom prilikom poslao Davida da vidi kako su mu braća. Kad je David došao, Golijat je opet jednako izazivao Izraelce. Davidu postade žao što su Izraelci tako malovjerni i boje se jednog Filistejca, a na njihovoj je strani sam Bog, te predloži Šaulu da će se on sam boriti s Golijatom. Potom uzme Štap i iz potoka pet glatkih kamenova, koje stavi u torbu, te krene prema Golijatu. Golijat u oklopu krene na Davida, a David izvadi kamen iz torbe i praćkom ga žabi Golijatu u čelo, te on pade. Još dotrča k njemu, istrgne mu mač i odsiječe glavu. Na to se Filistejci poplaše i počnu bježati, ali ih Izraelci stignu i potuku.

Nakon toga Šaul je počeo prijeko i s velikom ljubomorom gledati Davida, jer je ovoga sav narod slavio kao junaka. Naumio je da ga ubije. No, Šaulov sin Jonatan postao je veoma dobar Davidov prijatelj, te se kod svog oca zauzeo za Davida, tako da gaje Šaul ostavio na životu. No, to nije dugo trajalo. Opet se, naime, David proslavio u boju s Filistejcima, a Šaul je postajao mrzovoljniji. Tako je jednom prilikom, dok mu je David svirao na harfi, uzeo koplje te bacio na Davida, htijući ga ubiti. David se izmakne, te pobjegne. Saul ga je iste noći namjeravao umoriti. No, to je saznala Davidova žena – Šaulova kći Mikala – i upozorila svog muža da bježi. Nakon dosta lutanja, pošto je okupio vojsku nezadovoljnih Šaul ovim vladanjem, David se sakrio u jednu spilju. Dok je on jednom tako bio sa svojim prijateljima skriven u spilji, a Šaul ga s vojnicima lovio, dogodilo se da je Saul baš ušao u tu spilju kako bi izvršio nuždu. David ga nije htio ubiti, jer je Saul i dalje za njega bio Božji pomazanik, nego mu se prikrao i mačem neprimjetno odrezao komad plašta. Kad je Šaul izašao, za njim je izašao i David i pokazao mu što je učinio. Saula na to rasplače tolika Davidova pravednost, pa gaje molio da mu oprosti što je toliko bio nepravedan prema njemu. Potom se raziđu.

Nakon nekog vremena Šaul je opet krenuo loviti Davida. No, jednom prilikom dok je bio utaboren s vojskom i čvrsto spavao, prikrao mu se David, uzeo mu koplje i vrč s vodom koji su mu bili kod uzglavlja, te kad se udaljio viknuo uspavanom kralju i njegovoj vojsci što je učinio i kako ga je opet ostavio na životu. Šaul se opet ražalio nad vlastitom bešćutnošću i Davidovom dobrotom, ali će ga njegov zamračeni um uskoro opet dovesti na rub mržnje i ljubomore prema Davidu. Stoga je David otišao Filistejcima i tamo je ponudio svoju vojsku da se bori na strani Filistejaca, a za uzvrat je dobio grad Ziklag.

Uskoro su Filistejci opet poveli bitku protiv Izraelaca (među njima nije bio David i njegova vojska, jer su se Filistejci bojali da bi ovi mogli prijeći na stranu Izraelaca. Napali su i Gilbou, gdje se nalazio Šaul. U bici su poginula trojica Šaulovih sinova, među kojima je bio i Jonatan, ljubljeni Davidov prijatelj. I Šaul je bio ranjen, pa zapovjedi svom štitonoši da ga ubije, no ovaj se poboja i ne htjede. Stoga se Šaul baci na vlastiti mač i tako je poginuo. Sutradan Filistejci, pošto su pronašli mrtvog izraelskog kralja i njegove sinove, odsijeku im glave, a njihova tijela pribiju na zid grada Bet Šana. Neki hrabri Židovi odu i skinu tijela sa zida, te ih spale, a potom i ukopaju njihove kosti.


David (oko 1010.-970. pr. Kr.)


Kad je David saznao da su poginuli Šaul i Jonatan, razdere svoje haljine i sa svim je narodom plakao i naricao jer je Božji pomazanik ubijen. Uskoro ga neki ljudi iz Judina plemena pomažu za svog kralja. No, Šaulov vojskovođa Abner postavi Saulovog sina Išbaala za kralja nad cijelim Izraelom. Samo ga Judino pleme nije htjelo priznati za kralja. Uskoro je Abner htio što više vlasti prisvojiti u svoju korist, te je htio sklopiti savez s Davidom protiv kralja Išbaala. No, Davidovi su ljudi, mimo Davidova znanja, najprije ubili Abnera, a potom i Išbaala. Sva su plemena tada priznala Davida svojim kraljem. On je potom krenuo u osvajanje Jeruzalema koji se tada zvao Jebus, prenio u njega Kovčeg Saveza, te od tog grada načinio svoju prijestolnicu. Bio je uspješan vojskovođa koji je Izraelcima ostvario mnoge pobjede nad okolnim narodima.

David je imao, osim Šaulove kćeri Mikale, još dosta žena i djece. No, jednom je prilikom, dok se šetao po krovu svoje palače, opazio jednu izvanredno lijepu ženu koja se kupala, te je poželje, pa zapovjedi svojim slugama da ju dovedu. Potom je legao s njom a ona je ostala trudna. Rekli su mu kako je to žena njegovog vojnika Urije Hetita, a zvala se Bat-Šeba. Iako je imao puno žena, želio je i tu udanu ženu za sebe, pa je poslao njezinog muža u bitku, u prve redove, da pogine. Tako se i zbilo.

Zato je Bog poslao proroka Natana da prekori Davida zbog zločina kojeg je počinio. Natan mu ispripovijeda ovu zgodu:

“U nekom gradu živjela dva Čovjeka, jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju. A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, a ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika” (2 Sam 12,lb-4).

Kad mu je to Natan ispripovjedio, David plane i počne vikati kako takvog treba odmah ubiti No, tada mu prorok reče kako je taj čovjek sam kralj, jer je dao ubiti Uriju Hetita kako bi njegovu ženu mogao uzeti za sebe. David tek tada shvati što je učinio i iskreno se pokaje. Dijete koje mu je Bat-Šeba rodila umrlo je pri porodu. No, ona opet zače i rodi Davidu sina Salomona, koji će postati kralj.

Nakon toga se Davidov sin prvorođenac Amnon zaljubi u svoju polusestru Tamaru, koja je bila djevica, te je prisili da legne s njim. Odmah potom je zamrzi i otjera. To je posebno razljutilo Tamarinog brata Abšaloma, koji je, čim je pronašao priliku, ubio Amnona, a sam je morao pobjeći. Otac mu je uskoro oprostio što je učinio, te se Abšalom vratio u Jeruzalem. No, nakon nekoliko godina, on se pobunio protiv svog oca i postavio se za kralja, a David je morao bježati. Nešto poslije sukobile su se Davidova i Abšalomova vojska, a David je potukao pobunjenike. Sam je Abšalom jašući na mazgi zapeo veoma bujnom kosom za grane i ostao visiti, a mazga je otišla. To je Davidovu vojskovođi Joabu dojavio jedan čovjek, a ovaj ode i ubije Abšaloma, a da to David nije znao. Kad je saznao, ražalostio se. No, uskoro se vratio i nastavio kraljevati. Ali kad je ostario, iako je odredio Salomona za kralja, njegov se sin Adonija zakraljio, a u tome mu je pomogao Davidov vojskovođa Joab. Njih je obojicu Salomon, poslije Davidove smrti, dao pogubiti zbog njihove spletke, te je tako postao pravi izraelski kralj.


Salomon (oko 970.-931. pr. Kr.)


Ubrzo nakon što je postao kralj, Salomon je usnio san kako mu se Bog objavljuje i pita ga što bi htio da mu da. Salomon nije tražio niti dugog života, niti bogatstva, niti smrt svojih neprijatelja (što bi najveći broj ljudi zasigurno tražio), nego je molio Boga da mu da mudrost, odnosno pronicavo srce da može razlučivati dobro od zla, kako bi mogao mudro upravljati svojim narodom. Bogu je to bilo drago, pa mu je obećao mudrost kakvu nitko nije imao, a uz to i veliko bogatstvo. Iako je to bio samo san, Salomon je to ozbiljno shvatio, a uistinu se tako i zbilo.

Uskoro se njegova mudrost pokazala u svom svojem veličanstvu. Naime, ubrzo su došle dvije bludnice pred kralja tražeći od njega pravednu presudu:

“I reče jedna žena: ‘Dopusti, gospodaru moj! Ja i ova žena u istoj kući živimo, i ja sam rodila kraj nje u kući. A trećega dana poslije moga porođaja rodi i ova žena. Bile smo zajedno, i nikoga stranog s nama; samo nas dvije u kući. Jedne noći umrije sin ove tene, jer bijaše legla na njega. 1 ustade ona usred noći, uze moga sina o boku mojem, dok je tvoja sluškinja spavala, i stavi ga sebi u naručje, a svoga mrtvog sina stavi kraj mene. A kad ujutro ustadoh da podojim svoga sina, gle: on mrtav! I kad sam pažljivije pogledala, razabrati: nije to moj sin koga sam rodila!’ Tada reče druga žena: ‘Ne, nije tako. Moj je sin onaj živi, a tvoj je onaj koji je mrtav!’ A prva joj odvrati: ‘Nije istina! Tvoj je sin onaj koji je mrtav, a moj je onaj koji živi!’ I tako se prepirahu pred kraljem. A kralj onda progovori: ‘Ova kaže: Ovaj živi moj je sin, a onaj mrtvi tvoj, druga pak kaže: Nije, nego je tvoj sin mrtav, a moj je onaj živi. Donesite mi mač!’ naredi kralj I donesoše mač pred kralja, a on reče: ‘Rasijecite živo dijete nadvoje i dajte polovinu jednoj, a polovinu drugoj.’ Tada ženu, majku živog djeteta, zabolje srce za sinom, t povika ona kralju: ‘Ah, gospodaru! Neka se njoj dade dijete, samo ga nemojte ubijati!’ A ona druga govoraše:’ Neka ne bude ni meni ni tebi: rasijecite ga!’ Onda progovori kralj i reče: ‘Dajte dijete prvoj, nipošto ga ne ubijajte! Ona muje majka,’ Sav je Izrael Čuo presudu koju je izrekao kralj, i poštovali su kralja, jer su vidjeli daje u njemu božanska mudrost u izricanju pravde” (1 Kr 3,17-28).

Salomon se ubrzo veoma proslavio u svojoj mudrosti tako da su i velikaši okolnih naroda došli vidjeti Salomonovu razboritost. Ipak, Davidov se sin nije proslavio u ratovanju kao njegov otac, nego je svoju slavu stekao mudrim upravljanjem zemljom. Posebno je poznat po gradnji prvog židovskog hrama u Jeruzalemu, koji će uskoro postati najveći simbol izraelske vjere. Četiri godine nakon što je došao na vlast, Salomon je počeo graditi hram, te ga je gradio punih sedam godina (od 966.-959. pr. Kr.). Hram je bio veoma veličanstven, pun zlata i bakra, a bio je u obliku četverokuta, podijeljen u dvije prostorije, kao i nekad Šator Sastanka: u Svetinji nad Svetinjama smješten je Kovčeg Saveza. Hram je bio dug 60 lakata (27 m), širok 20 (9 m), a visok 25 lakata (11 m i 25 cm).

Osim što je bio značajan graditelj, Salomon se proslavio i kao značajan trgovac. Posebno je bio poznat po trgovini bakrom i konjima. Ipak, imao je prevelike troškove, te je odlučio povući poteze koji se kasnije neće pokazati povoljnima. Naime, da bi lakše prikupio novac, udario je narod visokim porezima. Podijelio je kraljevstvo u dvanaest dijelova (teritorij nije odgovarao starim granicama koje su dijelile dvanaest plemena), a svaki je dio morao priskrbiti hranu za jedan mjesec u godini (svaki mjesec drugo pleme) i poslati je kralju u Jeruzalem za troškove njegova dvora. Zidovi su ga zbog toga počeli mrziti. Još su ga više zamrzili kad je donio propis da svaki sposoban muškarac mora dobrovoljno za kralja raditi tri mjeseca u godini. To je dovelo do raspada njegova kraljevstva odmah poslije njegove smrti.

Tome je pridonio i Salomonov odnos prema ženama. Naime, često se ženio kneginjama okolnih kraljevstava kako bi takvim prijateljskim vezama stekao saveznike a ne neprijatelje. Tako je npr. imao 700 kneževskih kćeri i 300 inoča. No, one su sa sobom donosile i svoje poganske religije, koje su se na takav način počele prakticirati i u Izraelu, te je tako i sam Salomon izgubio onu pravu čvrstu vjeru u jednog jedinog Boga.

Zbog svega toga došlo je do pobune sjevernih plemena (sva trojica kraljeva bili su iz južnih plemena!), ali je ona ugušena, a voda pobune – Jeroboatn – pobjegao je u Egipat. No, kad je Salomon umro, on se vratio da zavlada sjevernim plemenima.


3. Podijeljeno kraljevstvo: Izrael i Juda (931.-587. pr. Kr.)


Kad je Salomon umro, njegov se sin Roboam zakraljio. Odmah gaje svojim kraljem priznalo Judino pleme, ali ne i ostala plemena. Stoga je Roboam pošao u Šekem kako bi na svoju stranu pridobio i ostala plemena. No, kad je čuo da je Salomon umro, odmah je iz Egipta došao i Jeroboatn, te je u ime sjevernih plemena tražio od Roboama da smanji poreze i ukine prisilni rad. Roboam se oglušio na takav prijedlog, te je odlučio narod pritisnuti još većom tlakom, vjerujući kako će ih tako bolje držati u pokornosti. No, zbog toga su ga sjeverna plema odbila priznati svojim kraljem, a izabrali su Jeroboama. Tako se Salomonovo kraljevstvo raspalo na Izrael ili Sjeverno kraljevstvo (sačinjavalo ga je 10 sjevernih plemena) i Judu ili Južno kraljevstvo (sačinjavali su ga plemena Juda i Benjamin, koja su se ujedinila uzevši naziv po većem plemenu – Judi).

Ni Izrael ni Juda nisu bili dovoljno snažni da bi mogli nastaviti slavu Salomonova kraljevstva. To su odmah uočili okolni narodi tako da su ubrzo prestali trgovački i industrijski poslovi koji su bili veoma važni i veliki prije raspada kraljevstva. Štoviše, faraon Šišak je oko 925. pr. Kr. poharao i Izrael i Judu, hram opljačkao a razjedinjenom kraljevstvu nanio veoma veliku štetu.


Sjeverno kraljevstvo ili Izrael (931.-721. pr. Kr.)


Kralj Jeroboam I. (931.-910. pr. Kr.) je imao veliki problem. Naime, u Jeruzalemu se nalazio hram, a uz hram je bilo vezano ispravno štovanje Boga, tj. Židovi su isključivo tamo odlazili kako bi prinosili žrtvu Jahvi. Kako se Jeruzalem nalazio na području Jude, postojala je opasnost da – ukoliko Židovi iz Izraela budu odlazili u Jeruzalem – Jeroboam izgubi ta sjeverna plemena, pa je kralj Sjevernog kraljevstva odlučio postaviti dva svetišta: u Danu na sjeveru, i Betelu na jugu kraljevstva. U oba svetišta postavio je lik bika, koji je trebao biti zamišljeno postolje nevidljivom Bogu. No, takav je običaj – da se postave bikovi, a na njih stavljaju idoli – postojao u kanaanskoj religiji, Što je ubrzo dovelo do povratka na klanjanje idolima, a zanemarivanje pravog Boga – Jahve. Štoviše, Jeroboam je obezvrijedio svećenički poziv, te je za novac postavljao priproste ljude da budu svećenici u tim svetištima. Zbog takvog njegovog grijeha, Bog mu je preko proroka poručio da će zatrti njegov rod.

Nakon njegove smrti, zakraljio se njegov sin Nadab (910.-909. pr. Kr), ali je i on Činio zlo poput svog oca. Postoje vladao dvije godine, uroti se protiv njega Baša (909.-886. pr. Kr.) i proglasi se kraljem, a svu Jeroboamovu rodbinu pobije, kao Što je to predskazao prorok. No, i Baša se odao idolopoklonstvu i zanemario vjeru u pravog Boga Jahvu. Isto je činio i Bašin sin Ela (886.-885. pr. Kr.), koji je postao kralj nakon Bašine smrti. Elin dvoranin Zimri urotio se protiv svog kralja, ubio njega i cijelu Bašinu obitelj, a sam se proglasio novim kraljem. No, narod je odlučio izabrati Omrija (885-874. pr. Kr.) za kralja a svrgnuti Zimrija (koji je vladao 7 dana), pa je stoga, pred opsadom Omrija i naroda, Zimri zapalio kraljevski dvor i tako poginuo. Omri je kupio jedno brdo i izgradio grad koji je nazvao Samarija, te mu je ona postala prijestolnica. Omri je činio još više zla od svojih prethodnika. Kad je umro, na prijestolje je došao njegov sin Ahab (874.-853. pr. Kr), koji je činio još više zla od svog oca. On se oženio lzebelom, kćerju tirskog kralja (Tir je bio glavni grad Fenicije), koja je svim snagama nastojala uvesti svoju religiju u Izrael, a potisnuti vjeru u Boga Jahvu. Tako je Ahab poveo Izrael u praktično služenje starim kanaanskim božanstvima Baalu i Aštarti.

Tome se posebno protivio prorok Ilija. On je prorokovao da zbog grijeha koji se čine u Izraelu tri godine neće biti kiše, te će zbog toga zavladati velika glad. Tako je i bilo. Pred kraj tog sušnog razdoblja Ilija pozva sve Baalove proroke, a bilo ih je 450, da pokažu moć svog boga Baala. Predložio je da oni uzmu jednog junca i polože na drva, a on će isto učiniti s drugim juncem. Neće drva zapaliti, nego će Baalovi svećenici zazvati svoga boga, a Ilija će zazvati Jahvu da zapali oganj – tako će se pokazati koji je Bog pravi Bog. Baalovi su svećenici uzalud zazivali svoga boga, ništa se nije zbilo. Ilija je, pak, zazvao svoga Boga Jahvu i žrtva odmah plane. Potom Ilija pobi sve Baalove svećenike. Neposredno nakon toga pala je obilna kiša, a nije padala prethodne tri godine. Kad je čula Izebela što je Ilija učinio njezinim svećenicima, odlučila se osvetiti i ubiti ga. Stoga je Ilija pobjegao pred njezinom srdžbom na brdo Horeb, ali je na putu imao susret s Bogom u blagom lahoru, koji ga je poslao da pomaže Jehua za izraelskog kralja, a Elizeja za proroka, koji će zamijeniti Iliju i činiti mnoga čudesa u Izraelu.

U to je vrijeme prijetila Ahabu opasnost od Sirije. Oko 855. god. vladar Sirije – Ben Hadad – upao je u Samariju, htijući je osvojiti, ali nije uspio. Nešto poslije, Ahab je nadjačao Ben Hadada, tako daje Sirija morala vratiti neke gradove koje je bila prije oduzela Izraelu. No, uskoro je počela rast moć Asirije, pa su Ben Hadad i Ahab zajedno s još deset kraljeva stvorili pakt kako bi se suprotstavili Asiriji. No, nakon što je popustila opasnost od Asirije, Ahab i Ben Hadad su ponovno počeli ratovati, a u jednom njihovom sukobu Ahab je ubijen.

Nakon toga na vlast dolazi njegov sin Ahazja (853.-852. pr. Kr.), a potom i Ahazjin brat Joram (852.-841. pr. Kr), no potom će Izraelom vladati Jehu (841.-814. pr. Kr.), koji je poubijao sve Omrijevo i Ahabovo potomstvo, kako bi se tako suprotstavio štovanju Baala, te ponovno vratio narod na pravu vjeru. Od 850. god. pr. Kr. trajao je gotovo pedeset godina mir u Izraelu, tako da je Sjeverno kraljevstvo ponovno procvalo. Nakon Jehua, na vlast je došao Joahaz (814.-798. pr. Kr), potom Joaš (798.-783. pr. Kr), pa Jeroboam II (783.-743. pr. Kr.), koji je Izraelu vratio njegove granice (koje je izgubila u ratu sa Sirijom).

Iako to nije bilo vrijeme posebnih ratnih nemira, dogodilo se da je došlo do velikog raslojavanja stanovništva; trgovci su se jako obogatili, a seljaci su bili veoma iskorištavani i dovedeni na sam rub egzistencije. Tada Bog oko 750. pr. Kr. poziva proroka Amosa, pastira iz Tekoe (grada koji je bio nedaleko Betlehema Judejskog), da dođe u Izrael i podigne stvoj glas protiv takve društvene nepravde. Upozoravao je da treba prestati varanje trgovaca, suci ne smiju primati mito i stajati na stranu bogataša, a sirotinju nepravedno osuđivati i prodavati u roblje. Također je kritizirao njihovo neiskreno štovanje Boga, a neumorno je pozivao na vjernost Savezu, podsjećajući narod na Božja čudesna djela i njegovu vjernost danim obećanjima. Amos je navijestio skoru kaznu koja će stići Sjeverno kraljevstvo zbog zločina koji se u njemu čine. Nažalost, Izraelci ga nisu poslušati, nego su ga protjerali.

U to vrijeme u Sjevernom je kraljevstvu djelovao i prorok Hošea, koji je posebno isticao vjernost Savezu. Isticao je kako su Zidovi toliko puta u svojoj povijesti obevaćavali vjernost Savezu, vjernost Bogu, ali su zapravo veoma rijetko bili pravi vjernici. Tako se i sada Izrael odmetnuo od Boga i počeo klanjati poganskim bogovima. HoŠea tu nevjeru prikazuje slikom bludnice, odnosno Izrael je bludnica koja Čini preljub, ostavlja Boga da bi se klanjala kumirima.

Tridesetak godina kasnije, njegovo se proročanstvo obistinilo. Nakon vladavine još nekoliko izraelskih kraljeva: Zaharije (743. pr. Kr.), Šaluma (743. pr. Kr.), Menahema (743.-738. pr. Kr.), Pekahje (738.-737. pr. Kr.), Pekaha (737.-732. pr. Kr.) i Hošee (732.-724. pr. Kr), asirski je kralj Sargon II. 721. pr. Kr. osvojio Samariju i time uništio Sjeverno kraljevstvo. Veliki dio stanovništva je odveo u Asiriju, a Izrael je nastanio strancima, tako daje ženidbom onih koji su ostali i onih koji su dovedeni došlo do vjerskog sinkretizma, tj. do nečiste vjere u Boga Jahvu. Takav je izmiješan narod poznat pod imenom Samarijanci. Zbog njihove nečiste vjere Zidovi iz Južnog kraljevstva ih nikad nisu prihvatili niti ih smatrali pravim Židovima. Taj je prezir prema Samarijancima još veoma prisutan i u Isusovo vrijeme.


Južno kraljevstvo ili Judeja (931.-587. pr. Kr.)


Za razliku od Izraela, život u Judi je tekao znatno mirnije, a kraljevi su proizlazili iz Davidove loze (osim u slučaju između 841. i 835. pr. Kr., kada je Atalija, kći izraelskog kralja Ahaba i udovica judejskog kralja Jorama, preuzela prijestolje). Također, za razliku od Izraela, u Judeji se znatno više održala prava vjera u jednog i jedinog Boga, iako je i tamo bilo ponekad rašireno štovanje poganskih bogova. Kako se ne bi odvratili od pravoga Boga, Jahve je postavio proroka Izaiju za savjetnika i kritičara kraljevima. Bog gaje pozvao 740. god. pr. Kr., a djelovao je pedeset godina.

U to je vrijeme Asirija bila veoma moćna, a Sirija, Izrael i Judeja su, budući da su se nalazili između Asirije i Egipta, bili dobra meta za osvajanje. Zato su Sirija i Izrael htjeli da zajedno s Judejom pruže otpor Asiriji, no to judejski kralj Ahaz (736.-716. pr. Kr.) nije htio. Stoga su Izrael i Sirija 734. pr. Kr. zaprijetili Judeji ratom. Izaija je savjetovao kralju Ahazu da se pouzda u Boga koji je toliko puta pokazao svoju moć, a ne da traži pomoć od Asirije, što je kralj bio naumio. No, kralj nije prihvatio njegov savjet, nego je zatražio pomoć od Asirije. Asirci su pomogli Judeji, ali joj je ona zauzvrat morala plaćati visok danak. Kralj se pouzdao u svoju procjenu, a ne u Božju pomoć, ali ga je to veoma skupo koštalo.

Kasnije, kad je kralja Ahaza naslijedio kralj Ezekija (716.-687. pr. Kr.), Judeja je krenula u oslobađanje od asirskog utjecaja, a na to ih je poticao Egipat. Izaija sada savjetuje kralja kako nije bilo pametno sklopiti takav savez s Asirijom kakav je sklopio kralj Ahaz, ali sada kad je on sklopljen nije ga pošteno razvrgnuti. No, kralj Ezekija je uskoro nakon što je došao na vlast počeo pružati Asircima određen otpor, a 705. god. je asirskom kralju Sanheribu odbio plaćati danak. Zato je Sanherib krenuo na Judeju, gdje je mnoge gradove osvojio, a sam je Jeruzalem bio pod opsadom. Ezekija je zatražio mir, ali to je dobio pod cijenu svega zlata i srebra koje se nalazilo u gradu. No, opet je krenuo na Jeruzalem. Izaija je poručio kralju da se pouzda u Boga i grad neće pasti. Tako je i bilo. Naime, preko noći je gotovo cijela asirska vojska zbrisana. (Prema židovskom povjesničaru – Josipu Flaviju – radilo se o kugi!). U Izaijino je vrijeme djelovao i prorok Mihej, koji je potjecao iz seljačke obitelji. On je isticao nepravdu koju nanose bogataši sirotinji i tako na sebe navlače Božji gnijev. On je naviještao da će Jeruzalem biti okupiran, a izabrani narod predan u ropstvo. No, Mihej je naviještao da ne treba očajavati, jer će ipak jedan dio Židova preživjeti, tzv. Sveti Ostatak, a od njih će se dalje nastaviti Davidova loza i Božji naum spasa. Propovijedao je da će Bog podići Mesiju koji će se roditi u Betlehemu, obnoviti Jeruzalem i uspostaviti mir na zemlji.

Ostalo vrijeme svoga kraljevanja Ezekija je proveo u miru. Proveo je temeljitu religioznu obnovu u cijeloj Judeji. No, nakon njegove smrti, opet je procvjetala kanaanska religija. To je zaustavio kralj Jošija (640.-609. pr. Kr,), koji je započeo obnovu na hramu. 622. god. pr. Kr., kad se obnova hrama bližila kraju, jedan je radnik pronašao Knjigu Ponovljenog zakona, te je ona još više pomogla u vjerskoj obnovi, jer su, čitajući Knjigu, uvidjeli koliko su bili odlutali od prave vjere u Boga i kako su postali nevjerni Savezu. No, iako se na izvan mnogo toga promijenilo, narod je i dalje ostao veoma praznovjeran i materijalistički orijentiran. Zato je Bog opet pozivao proroke da naviještaju Božju riječ i pozivaju narod na obraćenje. Kroz naredno vrijeme značajnu su ulogu odigrali proroci Nahum Sefanija, Habakuk i Jeremija.

Posebno je bio značajan prorok Jeremija. Njega je Bog pozvao 627. pr. Kr. Potjecao je iz svećeničke obitelji u blizini Jeruzalema, a pozivao je ljude da se stvarno obrate i prestanu činiti nepravdu, jer će ih u suprotnom stići kazna: . “Da, u mome narodu ima zlikovaca: kao ptičari vrebaju iz zasjede, postavljaju zamke, hvataju ljude. Kao što je krletka puna ptica, tako su njihove kuće pune grabeža; postadoše tako veliki i bogati, tusti i ugojeni. Da, prevršila se mjera zla, ne brane prava, prava sirote na sreću, ne mare za prava sirotinje. Pa da to ne kaznim – riječ je Jahvina – narodu takvu da se ne osvetim?” (Jer 5,26-29).

Jeremija je težio za tim da ljudi Božju poruku za obraćenjem i iskrenim štovanjem Boga shvate ozbiljno, no taj je narod opet bio narod tvrde šije, narod koji se ismijavao i Bogu i njegovu proroku. To je Jeremiju jako žalostilo, pa je svoj proročki poziv veoma teško prihvaćao. Djelovao je oko četrdeset godina, za vrijeme petorice kraljeva. Pozivao je na sveopće obraćenje, te je upozoravao kako će zbog otpada u vjeri Judeja doživjeti svoje uništenje. Ta su njegova proročanstva zapisana u Knjizi Jeremijinoj, najvećoj Knjizi u Svetom pismu, koju je diktirao svom prijatelju – pisaru Baruhu.

U to je vrijeme uvelike slabila moć Asirije, a rasla moć Babilona. 612. pr. Kr. Babilonci su uništili asirsku prijestolnicu Ninivu. Egipat je htio pomoći Asircima da suzbiju Babilonce, no Jošija je htio zaustaviti Egipćane, jer se bojao kako će oni uništiti njegovu težnju da ujedini Izrael i Judu. Međutim, 609. pr. Kr. Jošija je ubijen u sukobu kod Megida, a ubrzo su postavili Jošijinog sina Jojakima (609.-598. pr. Kr.) kao egipatskog vazala. Nešto kasnije – 605. pr. Kr. – egipatski se faraon Neko II. sukobio s Babiloncima kod Karkemiša, ali su ga Babilonci pod vodstvom svog kralja Nabukodonozora protjerali u Egipat, te su iste godine napali i Jeruzalem, Što znači da je Judeja izgubila samostalnost. Kako bi Jojakim ostao pokoran, Babilonci su odveli u Babilon nekoliko značajnijih osoba kao taoce, među kojima je bio i prorok Daniel.

U Judeji se 598. pr. Kr. podigla pobuna, pa su Babilonci krenuli riješiti problem. Jojakim je bio mrtav, a na prijestolju je bio njegov sin Jojakin, koji se nakon tromjesečne opsade Jeruzalema predao. Tada su kralj i značajniji ljudi (oko 10.000 ljudi) ) odvedeni u progonstvo u Babilon, a medu njima je bio i Jeremijin suvremenik, prorok Ezekiel, koji je, poput Jeremije, prorokovao uništenje kraljevstva. Na Jojakinovo mjesto dolazi njegov stric Sidkija (Jošijin sin, Jojakimov brat), te vlada kao babilonski vazal, tj. pokoravajući se svim naredbama koje stižu iz Babilona. Pod njegovom se vlašću zbila još jedna pobuna, i to 589. pr. Kr. No, Babilonci su ponovno osvojili Jeruzalem 587. pr. Kr., razorili hram, te još više stanovništva odveli u Babilon, a među njima bio je i oslijepljeni nepokorni kralj Sidkija. Ostala je samo sirotinja, koju vodi upravitelj Gedalija, Među njima je ostao i prorok Jeremija. Međutim, Gedalija je ubijen, a onda su narod i Jeremija pred babilonskim gnjevom pobjegli u Egipat (Jeremija je vjerojatno tamo i umro). Tako je palo i Južno kraljevstvo, a Židovi će u babilonskom ropstvu ostati narednih pedeset godina.

No, prije nego što je Jeruzalem pao, a hram bio razrušen, Židovi su imali nekoliko bitaka s Babiloncima, a o jednoj od njih govori i Knjiga o Juditi. Iako se ne može sa sigurnošću reći koliko je ta zgoda povijesno točna u svim pojedincima (vjerojatnije je npr. da se opisuju događaji iz kasnijeg vremena – za vrijeme grčke vladavine Judom), ostaje da se zaključi kako je mnogo bitnija poruka koja se njome želi istaknuti.


Judita


Knjiga o Juditi najprije govori kako je kralj Nabukođonozor zaratio s Arfaksadom koji je bio kralj Medijcima u Ekbatani. On je uputio mnogim okolnim narodima poruku da mu pomognu u borbi protiv Arfaksada, no ovi su ga jednostavno ismijali. Stoga se Nabukođonozor zakleo da će im se osvetiti. To je i učinio čim je potukao Arfaksada. Njegov vojskovođa Holoferno izvršavao je odmazdu, a potučeni narodi su se odmah odrekli svojih božanstava, te su počeli slaviti Nabukodonozora kao boga. Judejci su se počeli jako bojati, ali onda veliki svećenik zapovjedi da se zauzmu brdski prilazi kod grada Betulije jer se kroz njih ulazilo u Judeju. To je područje bilo gotovo nemoguće osvojiti.

Kad su Holoferna izvijestili kako su Judejci odlučili pružiti otpor i kako su se smjestili u brdske predjele, održao je savjetovanje sa zapovjednicima svoje vojske. Vojskovođa Ahior mu je rekao sve o židovskom narodu, te da je njih nemoguće pobijediti jer je njihov Bog Jahve s njima. Stoga treba saznati jesu li nešto sagriješili protiv Boga, pa ako jesu, treba ih napasti, a ako nisu, uzalud im svaki trud. No, Holoferno se na to razbjesnio, jer je samo pravi bog Nabukođonozor, te je zbog toga naredio da ga predaju Judejcima, pa kad ih asirci budu tukli, s njima će ubiti i Ahiora. Kad je Ahior pristigao u Betuliju, ispripovjedio je Židovima sve što je bilo.

Holofernu su savjetovali da ne napada Judejce, jer će pretrpjeti velike štete, budući da su Židovi u boljem geografskom položaju, nego neka zaposjedne izvor vode u blizini Betulije, pa će se Židovi ili predati ili umrijeti od žeđi, budući da su se napajali isključivo s tog izvora. Tako je i bilo. Nakon nekog vremena u Betuliji je nestalo vode, pa su postali malodušni i počeli su se jako bojati. No, Bog je potaknuo jednu udovicu imenom Judita da spasi svoj narod.

Bila je više od tri godine udovica, a resila su je izvanredna ljepota, mudrost i pobožnost. Ona je predložila Židovima da se mole i vrše pokoru za nju, a ona će s Božjom pomoći spasiti svoj narod. Nakon toga, skinula je udovičku odjeću i prekrasno se uredila, te je po noći izašla izvan gradskih zidina i uputila se u Holofernov tabor. Kad su asirci vidjeli njezinu ljepotu, zadiviše se i te su ju na njezin zahtjev odveli Holofernu. Kad je došla k njemu, rekla mu je kako gaje Ahior ispravno izvijestio i da je Židove nemoguće pobijediti ako rade po Božjim zakonima. No, oni su odlučili sagriješiti: naime, nestalo im je hrane, a i vode imaju sve manje, pa su odlučili poslati izaslanstvo u Jeruzalem da im Vijeće starješina dozvoli da jedu i nečistu hranu – zabranjenu stoku. Kada to učine, Bog više neće biti na njihovoj strani, pa će ih Holoferno moći potući. Dodala je kako ona ne može trpjeti takav grijeh, pa je pobjegla od njih, a Bog ju je poslao k Holofernu jer će preko njega kazniti svoj narod zbog grijeha koje će počiniti. Uz to, zamolila gaje daju svako veče pusti na molitvu svome Bogu.

Četvrtog dana Holoferno priredi gozbu za svoje časnike, te zapovjedi da mu dovedu Juditu, jer ju je poželio, da i ona bude na gozbi. Navečer, kada su svi bili pijani i umorni, povukoše se u svoje šatore, a Judita i Holoferno ostadoše sami. Holoferno je bio potpuno pijan, pa je Judita uzela mač i odsjekla mu glavu, a njegov je trup zamotala u zastor koji je srgnula. Potom izađe, Holofernovu glavu dade svojoj sluškinji, koja ju metnu u torbu, te kao po običaju krenu prema mjestu gdje se svako veče išla moliti. Tako nitko ništa nije posumnjao.

Na takav je način otišla iz tabora, te se bez ikakvih poteškoća vratila u Betuliju, te je stanovnicima sve ispričala, a Ahior je posvjedočio da je to uistinu Holofernova glava. Rekla je Židovima da se sutra ujutro upute da napadnu Holofernov tabor. Tako je i bilo. Kad su asirci vidjeli kako Židovi pokušavaju napasti, otrčaše u Holofernov šator, no kad su vidjeli samo njegov trup, nasta panika, te se oni razbježaše glavom bez obzira, a koji nisu uspjeli pobjeći, bili su potučeni.

Židovi su pokupiti sve blago, a bilo ga je veoma mnogo mnogo zbog troškova ratovanja, koje su našli u taboru. Ono što je bilo u Holofernovu šatoru, narod je dao Juditi, ali ona to posveti kao herem Bogu, tj. sve je spalila i na takav je način prinijela žrtvu zahvale Bogu. Do svoje je smrti i dalje živjela veoma pobožno, izvršavajući Božje zapovijedi.


4. U asirskom ropstvu (od 721.pr. Kr.)


Neki su Židovi iz Sjevernog kraljevstva još i prije pada Samarije 721. pr. Kr. bili odvedeni u Asiriju u ropstvo, kako bi se na takav način Izrael držao u pokornosti. No, potpuni slom kraljevstva doveo je do situacije da je gotovo sve stanovništvo raseljeno po okolnim poganskim krajevima, a oni koji su ostali ženili su se i udavali doseljenicima koji također nisu priznavali Jahvu. Na području Sjevernog kraljevstva nastali su Samarijanci, koji su zbog svoje nepročišćene vjere pravovjernim Židovima iz Južnog kraljevstva bili odurni. U ropstvu su mnogi postali pogani i prestali izvršavati Božje zakone i religiozne propise, ali je ipak bilo pojedinaca koji su ostali vjerni Savezu, unatoč progonima kojima su bili izloženi. O takvom jednom čovjeku – imenom Tobit – i njegovima sinu i snahi, govori Knjiga Tobijina. Ona pokazuje kako Bog uvijek nagrađuje strpljivost u vjeri i ustrajnu molitvu ušlišava, odnosno kako je Bog uvijek na strani pravednika koji vrše njegovu volju.


Tobija


Prema Svetom pismu, jedan je čovjek imenom Tobit, iz Naftalijeva plemena, u vrijeme asirskog kralja Salmanasara (726.-722. pr. Kr.), koji je bio zauzeo neka mjesta u Sjevernom kraljevstvu, ali još nije bila pala Samarija, bio odveden u ropstvo u asirsku prijestolnicu Ninivu. Bio je veoma pobožan i držao je do svoje vjere, tako da ni u Nini vi nije činio ništa protivno židovskom zakonu. Primjerice, dok su drugi Židovi jeli nečista jela, on se u potpunosti držao i tog Mojsijevog zakona. Uskoro je postao upravitelj dobara kralja Salmanasara. Posao mu je bio takav daje mnogo putovao u Mediju, te je tamo pohranio i svoju ušteđevinu – deset srebrenih talenata (tj. preko 340 kg srebrenog novca; 1 talenat = 34,272 kg) kod jednog čovjeka.

No, nakon Salmanasarove smrti kralj je postao Sanherib, a vremena su postala opasna, puna razbojnika, tako da više nije mogao ići u Mediju. Kada bi Tobit vidio nekog Židova kojega je Sanherib ubio pri povlačenju iz Judeje, potajno bi ga sahranio. Zbog toga su ga tužili kralju, te je morao pobjeći, ali su mu zaplijenili svu imovinu: ostao je bez ičega, sam sa svojom ženom Anom i sinom Tobijom. No, za manje od dva mjeseca kralj je bio ubijen, te je na njegovo mjesto došao sin mu Asarhadon. On je pak na Čelo državne riznice postavio Tobitovog bratića koji se zauzeo za Tobita, te mu je dozvoljen povratak u Ninivu.

Kad je došao, opet je našao mrtvog Židova, te gaje sahranio. Iste je noći, budući da je bio nečist (prema židovskim propisima, između ostalog, nečist je onaj tko dira mrtvaca), legao kraj zida u svom vrtu, a ptičji mu izmet pao u oči, tako da je od toga dobio bijele mrlje i izgubio vid. Njegova je žena Ana zato počela zarađivati izrađujući ručne radove. Kad je jednom završila neki rad, gospodari su joj platili, te je još dodatno nagradili poklonivši joj jare. Tobit je pomislio daje ona jare ukrala, te joj je ljutit govorio da ga vrati gospodarima. I ona je tada postala ljuta jer ga nije ukrala, te mu je razdražena rekla: “Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!” (Tob 2,14c). Tada je Tobit zaplakao i počeo je, potpuno skrhan jer je uvijek radio po Božjem zakonu, a sada je slijep i žena ga ismijava, moliti Boga da mu se smiluje, pa da umre, jer ne može više tako živjeti.

Tog je dana i jedna žena koja se zvala Sara, a živjela je u Ekbatani Medijskoj, imala iskustvo teškog poniženja. Naime, ona se sedam puta udavala, no zloduh Asmodej joj je poubijao sve muževe prije prve bračne noći, a sada joj se zbog toga rugala jedna sluškinja njezina oca. Sara je sva uplakana otišla u očevu sobu s nakanom da se objesi, ali se potom predomislila jer nije svojom smrću htjela ražalostiti oca. Počela je usrdno Boga moliti ili da joj podari smrt ili da joj se više nitko nikad tako ne naruga. Bog je uslišio obje molitve, pa je poslao anđela Rafaela da Tobitu vrati vid, a Saru da Tobiji za ženu.

Tada se Tobit sjeti novca kojeg je pohranio kod Gabaela u Ragesu Medijskom, mjestu nedaleko onog gdje je živjela Sara. Poslao je svog sina Tobiju da pode kod tog čovjeka tražiti novac, te ga najprije uputio da si pronađe još jednog suputnika koji će htjeti ići s njim na put, a Tobit će ga za to novčano nagraditi. Tobija naiđe na anđela Rafaela, koji se predstavi kao Azarja, njegov daljnji rođak.

Kad su krenuli na put i došli do rijeke Tigrisa, iskoči iz vode velika riba, te je Tobija, na anđeov prijedlog, izvuče van, pa je raspori, izvadi srce, jetru i žuč, te ih je trebao čuvati jer su to korisni lijekovi. Kad je Tobija Azarju pitao što liječe, anđeo mu je rekao kako su srce i jetra namijenjeni za tjeranje zlih duhova, a žuč za vračanje vida kod onih kojima su se pojavile bijele mrlje.

Došavši blizu Ekbatane, Rafael je predložio da prenoće kod svog rođaka Raguela, Sarina oca, te da bi Saru trebao Tobija oženiti prema zakonu levirata. No, kad mu je rekao kako su joj muževi umrli, Tobija se uplašio, alt ga je anđeo uputio kako će s lijekom otjerati demona, pa će sretno moći živjeti sa Sarom. Tako je i bilo. Demon je pobjegao, a oni su priredili svadbenu svečanost koja je trajala četrnaest dana, te mu je Raguei dao polovicu svog imetka kao miraz. U međuvremenu Rafael je otišao kod Gabaela i od njega dobio pohranjeni Tobitov novac.

Poslije toga su krenuli kući, jer su znali kako će Tobit i Ana biti u velikoj brizi što im se sin ne vraća. Kad su stigli u blizini kuće, Rafel predloži da njih dvojica odu prije Sare i ocu tijekom od riblje žuči povrate vid. Tako je i bilo. Uslijedila je svadbena svečanost koja je trajala sedam dana, a potom im se anđeo Jahvin otkrio tko je, te da ga je Bog poslao da im ispuni molbe. Tobit je nastavio živjeti u pobožnosti i zahvalnosti Bogu, a pred smrt je uputio svog sina da poslije smrti roditelja ode iz Ninive, jer je prorok Jona nagovijestio njezin pad, Kad su oni umrli, Tobija i Sara su otišli živjeti kod Raguela u Ekbatanu, gdje su i umrli, a prije nego stoje izdahnuo, Tobija je čuo kako je pala Niniva.

Ta zgoda govori o običnom, svakodnevnom životu, ali uvelike svojom simbolikom otkriva smisao patnje i usrdne molitve, odnosno kako Bog nikada pravednika ne napušta, nego kako svaku njegovu žrtvu nagrađuje, svako zlo okreće na dobro. U toj se knjizi spominje i prorok Jona, tj. prorok koji nije htio naviještati Ninivljanima riječ Božju, jer je vjerovao kako oni za svoje zle čine trebaju biti kažnjeni. Ta je zgoda, opisana u Knjizi o Joni, puna simbolike, a ne zna se točno kada je zapisana. Ona’govori o pozivu na obraćenje poganskog naroda u Ninivi, što znači da su događaji koji su u njoj opisani smješteni u vrijeme asirskog ropstva, tj. svakako prije 612. god. pr. Kr., kada je Niniva pala.


Jona


O tome kako se Božja volja za spasenjem ljudi, ukoliko se obrate i žele prihvatiti njegovu riječ, ispunjava unatoč nečijem negodovanju i mrzovolji, govori Knjiga o Joni, proroku koji nije htio naviještati Ninivljanima skori pad. Tog Jonu spominje Tobit. Naime, Jona je trebao krenuti u Ninivu da potakne ljude na obraćenje, no on je smatrao kako su Ninivljani jako grešni i zbog toga zaslužuju uništenje, a ne da im se Bog smiluje. Zato je umjesto u Ninivu krenuo u grad Taršiš. Kad se ukrcao na lađu za Taršiš uskoro je nastalo nevrijeme, a mornari su, bacajući ždrijeb, otkrili da je tome uzrok Jona. On ime je rekao kako bježi od Jahve, te neka ga bace u more kako bi se oluja smirila, a oni preživjeli. Kad su to učinili, oluja je prestala, pa su ljudi iz strahopoštovanja prinijeli žrtve Jahvi, iako su do tada vjerovali svaki u svog boga. Bog je zapovjedio velikoj ribi da proguta Jonu, tako daje on u njezinoj utrobi proboravio tri dana i tri noći. Iz njezine je utrobe Jona zavapio Bogu da mu poštedi život, a on će učiniti ono što mu je Bog zapovjedio, te će prinijeti žrtvu zahvalnicu.

Kad gaje riba izbacila, Jona je učinio što je obećao. Došao je u Ninivu i, iako nije vjerovao da će se obratiti, propovijedao njezin skori pad. No, Ninivljani su ozbiljno shvatili Jonine riječi, te su svi počeli vršiti pokoru, misleći da će im se možda Bog smilovati. “I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini” (Jona 3,10b). Ali, Joni je bilo krivo zašto se Bog sažalio nad grešnim narodom koji ne zaslužuje njegovo milsorđe, pa je otišao izvan grada, načinio si nekakvu kolibicu i sjeo pod njom u hlad da vidi što će biti s gradom.

Bog je učinio da izraste bršljan koji je Joni pravio hlad, pa se on veoma obradovao. Ali je sutra pustio crva da podgrize bršljan, tako daje Jona bio izložen velikoj vrućini, stoje izazvalo njegovu zlovolju, čak toliku daje poželio umrijeti. Na to upita Bog Jonu:

“‘Srdiš li se s pravom zbog bršljana?’ On odovori: ‘Da, s pravom sam ljut nasmrt.’ Jahve mu reče: ‘Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!” (Jona 3,9-11).

Ta zgoda s Jonom, prepuna simbolike, poručuje kako se Božja volja mora ispuniti, bez obzira htio to čovjek ili ne. Jona je bio prorok koji nije htio prenositi Božju poruku, kao i mnogi kršćani danas, no ukoliko je Božja volja, on izabere čovjeka i ma kakav bio učini ga dostojnim prenošenja njegove riječi. S druge strane, zgoda želi istaknuti kako Bog sve ljude ljubi, a nije samo otvoren pravednicima: sve želi odgojiti u pravoj vjeri i stalo mu je do toga da svi ljudi osjete pravu vjeru – pravo iskustvo spasenja. Ta, dakle, priča ne želi prenijeti neke povijesne okolnosti, jer je npr. Niniva ipak pala 612. pr. Kr., nego značajnu poruku Božje ljubavi i milosrđa.


5. U babilonskom ropstvu (od 587. pr. Kr.)


Kad su završili u ropstvu, Židovi su se češće sjećali Saveza sklopljenih s Bogom i obećanjima da će se samo njemu jednom i jedinom klanjati. Izgnanstvo ih je natjeralo da premisle svoju vjeru i da zaključe kako je Bog ostao vjeran sklopljenom Savezu, ali nisu i oni. Stoga su s pravom završili u sužanjstvu: shvaćali su to, naime, tako da ih Bogpoziva da se obrate i da se prestanu već jednom klanjati tuđim bogovima, jer im oni mogu donijeti samo propast, a pravu sreću daje jedini Bog. O tome na poseban način govori i Psalam 137, koji kaže ovako:

“Na obali rijeka babilonskih sjedasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo poyješali. I tada naši tamničari zaiskale od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: ‘Pjevajte nam pjesmu sionsku!* Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo uzemlji tuđinskoj! Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako te zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!” (Ps 137,1-6).

Židove su u ropstvu posebno poticali svećenici i proroci da ne izgube nadu, jer će se Bog smilovati Ostatku i iz njega će izići Mesija koji će uspostaviti mir na zemlji. Naročito su bili značajni proroci Ezekiel (koji je još 597. odveden u ropstvo iz Jeruzalema) i tzv. Drugi Izaija, tj. prorok nepoznatog imena koji je napisao drugi dio Knjige Izaijine (Iz 40-55). Oni su narodu vraćali vjeru, tako da su Židovi, okupljajući se svake subote na čitanje Zakona, postali mnogo snažniji u svojoj vjeri.


Prorok Daniel


Osim njih, vjeri je mnogo pridonio i prorok Daniel, koji je još prije Ezekiela, tj. 605. pr. Kr., kao dječak odveden u babilonsko sužanjstvo. Bio je kraljevskog roda. U Babilonu je uskoro kralj Nabukodonozor naredio svojem glavnom dvorjaninu da izabere nekoliko mladih Izraelaca kraljevskog i velikaškog roda, lijepih, bistrih i vještih u svakoj mudrosti, te da oni prođu posebnu trogodišnju obuku kako bi ih se tako spremilo za službu na dvoru. Među izabranima bili su Četvorica mladića: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. Svoj četvorici su odmah i promijenili imena; Daniel se tako npr. zvao Baltazar.

Kralj je naredio da im se daju kraljevsko jelo i pilo, no Daniel i njegovi prijatelji se nisu htjeli okaljati i jesti nečistu hranu, nego sujeli samo povrće i pili vodu. A bili su veoma mudri i vješti u svim poslovima. Daniel je, uz to, imao i Božji dar tumačenja snova. Kad su završili školovanje, bili su postavljeni u službu na kraljevskom dvoru.

Kralj Nabukodonozor je uskoro usnio san, te je pozvao najveće mudrace i zvjezdoznance da mu pogode stoje sanjao. No, oni su odgovorili da to nitko ne može znati, nego neka kralj najprije ispripovijeda stoje sanjao, pa će mu onda oni to i rastumačiti. Kralj se na to razbjesnio i naredio & se svi mudraci poubijaju. Budući da su i Daniel i njegovi prijatelji bili mudraci, trebalo je i njih pobiti. No, kad je Daniel pitao zašto ih žele pogubiti, pa kad su mu rekli da je to zbog kraljevog sna, odlučio je otići kralju i reći mu da mu da malo vremena i on će mu reći Što je ovaj sanjao. Kad je to kralj odobrio, on se sa svojim prijateljima usrdno pomolio Bogu, te je nakon toga otišao kralju i rekao mu kako je sanjao ovaj san:

“Ti si, o kralju, imao viđenje. Gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i rebra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem” (Dn 2,31-36).

Potom mu je taj san i protumačio: glava od zlata je kralj Nabukodonozor. Poslije njega će doći slabije kraljevstvo (to je srebro), pa još slabije, od mjedi, a četvrto će kraljevstvo biti tvrdo poput željeza i sva će ova kraljevstva razbiti. Stopala, dijelom od gline, a dijelom od željeza, predstavljaju podijeljeno kraljevstvo, tj. takvo koje će dijelom biti čvrsto, a dijelom slabo. U vrijeme tog kraljevstva Bog će podići kraljevstvo koje neće nikada propasti. Daniel je dodao da je to Bog Svemogući objavio kralju u snu. Tada kralj Nabukodonozor pade ničice i poče govoriti da nema Boga kao što je Bog Židova, a Daniela postavi za starješinu svim mudracima i upravitelja svih babilonskih pokrajina. Daniel još zamoli kralja da trojicu njegovih prijatelja postavi za upravitelje babilonske pokrajine.

No, nakon nekog vremena, kralj je dao da se podigne zlatni kip visok šezdeset lakata (tj. 27 m; 1 lakat = 45 cm) i širok šest lakata (tj. 2,7 m), te je odredio da mu se svi moraju klanjati, a ako bi netko to odbio učiniti, treba ga odmah baciti u užarenu peć. Unatoč najavljenoj teškoj kazni za prekršaj, trojica Danielovih prijatelja nisu se htjeli pokloniti kipu. Stoga su ih došli tužiti kralju kako se oni ne klanjaju babilonskim bogovima. Kad ih je Nabukodonozor upitao hoće li se pokloniti njegovu bogu, oni su odgovorili da to nipošto neće učiniti. Zato ih bijesan kralj dade baciti u užarenu peć, naredivši da se naloži sedam puta jače nego inače. Njih trojicu su svezali i bacili u peć, a oni koji su ih bacali odmah izgorješe. Međutim, Danielovim prijateljima nije ništa bilo, nego su, zajedno s Anđelom Jahvinim koji ih je došao spasiti, hodali po vatri i slavili Boga. Kad je to kralj vidio, pozvao ih je da iziđu te je opet priznao da nema Boga kao stoje Bog Izraelaca. Daniel je i nakon toga imao nekoliko zgoda u kojima je na sličan način Bog pokazao svoju veličinu te nagradio Danielovu vjeru. To se nastavilo i za vrijeme kasnijih babilonskih i perzijskih kraljeva koji su uskoro potukli Babilonce, te zavladali onim područjem. Naime, perzijski kralj Kir je 539. pr. Kr. okupirao Babilon, te je dozvolio Zidovima da se vrate u svoju zemlju. No, mnogi su medu njima, ostali u Babiloniji. lako je Kir bio blagonaklon prema Židovima, neki su se naredni kraljevi počeli netrpeljivo ponašati prema Izraelcima i zabranjivati im da štuju svoga Boga, htijući im raznoraznim prijetnjama naredima da se klanjaju poganskim božanstvima. O tome govori i zgoda o židovskoj kraljici Esteri, koja je postala supruga jednom perzijskom kralju.


Estera


U vrijeme kralja Kserksa (Ahasvera) (486.-465. pr. Kr.) u perzijskoj prijestolnici Suzi bila je jedna značajna žena imenom Estera, koja je svojom ljepotom i pouzdanjem u Boga veoma pripomogla svom narodu. Naime, kralj Kserkso je jednom prilikom priredio sedmodnevnu gozbu za sav narod, te kad je već bio u pripitom stanju, zapovjedio je da dovedu kraljicu Vašti, no ona se nije htjela odazvati, a to je utjecalo na daljnji Esterin život, kao i život mnogih Zidova. Kralj se posavjetovao sa svojim mudracima Što da učini, a oni su ga savjetovali da otjera Vašti jer je ponizila kralja pred njegovim podanicima, te da si odabere novu ženu. Tako je i Židovka Estera, za koju se brinuo njezin bratić Mordokaj, prošla jednogodišnji tretman uljepšavanja, nakon kojeg je, kao i mnoge druge, dovedena pred kralja. Ona mu se veoma svidjela, te je ubrzo postala kraljica, Mordokaj ju je savjetovao da nikome ne govori daje Židovka, jer su Židovi tu bili u podređenom položaju, budući da su to potomci onih koji su dospjeli u babilonsko ropstvo 587. pr. Kr., a sada se nalaze pod perzijskom vlašću, i nisu baš bili omiljeni.

Mordokaj je često dolazio na kraljeva vrata kako bi vidio kako se postupa s Esterom. Jednom je tako prilikom čuo razgovor dvojice kraljevih dvoranina, koji su kovali urotu protiv kralja. On je to dojavio Esteri, a ona kralju, te su ta dvojica obješena, a sam je događaj zapisan u knjizi Ljetopisa. Uskoro nakon toga, kralj je promaknuo vojskovođu Hamana i naredio da mu se svi klanjaju. No, to nipošto nije htio učiniti Morđokaj, jer je bio čvrst u svojoj vjeri, a po njoj samo se Bogu klanja. Zbog toga ga je Haman zamrzio, te je smišljao kako da ga ubije i kazni njegov narod.

Zato je nagovorio kralja, izričući neistine o Židovima, da napiše pismo i pošalje u svoje satrapije (njegovo je carstvo bilo podijeljeno na 20 satrapija, tj. pokrajina!), koje određuje točno određen dan u koji treba izvršiti pokolj nađ Židovima. To je trebalo biti 13. adara (adar je dvanaesti mjesec židovskog kalendara!). Mordokaj je otišao Esteri i govorio joj da ona možda može svoj narod spasiti i moliti kralja da poništi tu odluku, jer ju je Bog možda baš zbog toga postavio na mjesto kraljice. No, ona je odgovorila kako se boji, jer nakon čina prijašnje kraljice Vašti nitko ne smije nenajavljen doći kod kralja, a ako to pokuša čeka ga smrt. Još je dodala kako već trideset dana nije bila pozvana kod kralja.

Na to je Estera rekla Mordokaju da on i sav narod posti i vrši pokoru tri dana, a isto će činiti i ona sa svojim djevojkama. Nakon toga se odvažila i lijepo uređena ušla kod kralja. On ju je najprije mrko pogledao, ali kad se ona od straha skoro onesvijestila, upitao ju je što joj je, da ga se ne boji, te neka traži što god želi. Ona gaje nakon toga zamolila da dođe na gozbu koju će pripremiti, te da s njim dođe i Haman. Kad su došli, ona ih je na toj gozbi pozvala da dođu i sutra, što su i obećali.

Kad je Haman otišao, hvalio se kako je kraljica pozvala samo kralja i njega na gozbu, a tako će biti i sutra, te je naredio da podignu vješala, jer će nagovoriti kralja da da objesiti Mordokaja. Međutim, te je noći kralja mučila nesanica, te je tražio da mu čitaju knjigu Ljetopisa. Kad je pročitan događaj o Mordokaju, pitao je kako je on bio nagrađen, a odgovorili su mu da nije nikako. U to vrijeme je došao Haman s nakanom da traži od kralja da objesi Mordokaja. No, kralj ga upita što treba učiniti s čovjekom kojega kralj hoće počastiti. Haman odgovori, misleći kako kralj smjera na njega, kako ga treba obući u kraljevske haljine i dati mu najveće počasti. Kralj na to reče kako to treba Haman učiniti Mordokaju, stoje ovaj veoma nevoljko i učinio.

Opet su kralj i Haman došli na gozbu kod Estere, te je na njoj kraljica zamolila kralja da sačuva njezin život Ptivote njezina naroda. Kad je kralj upitao tko je to naredio, Estera se otkrila daje Židovka, te je rekla kako je Haman taj zlikovac. Kralj je naredio da se Haman objesi na vlastita vješala, a Esteri dodijeli njegovu kuću i sva bogatstva. No, kraljeva se naredba nije mogla poništiti. Zato je dao Mordokaju ovlasti da u sve satrapije pošalje novu zapovijed kako ju on želi oblikovati, te neka je zapečati kraljevskim pečatom. On je napisao kako se Židovima dozvoljava da se 13. adara, kada je zakazano vrijeme pokolja nad Židovima, slobodno brane. Tako je i bilo. Dogodilo se, naime, da su Židovi potukli svoje neprijatelje. Na Esterinu molbu, kralj je dozvolio da se to učini i naredni dan u gradu Suzi. Kao spomen na Esterinu i Mordokajevu vjeru i hrabrost, Židovi slave svoj blagdan Purim (jer je Haman za njihovo uništenje bacio pur, tj. ždrijeb), koji je blagdan radosti i dijeljenja poklona, a slavi se 13. i 14. adara.

Na takav su način Mordokaj i Estera pomogli u preživljavanju Židova u Perzijskom carstvu, a mnogi su od tih odigrali značajnu ulogu u vraćanju čiste vjere i obnovi Jeruzalema i jeruzalemskog hrama.


6. Nakon povratka iz babilonskog ropstva (538.-63. pr. Kr.)


Bog Izraelaca je, prema Svetom pismu, Bog ljubomorni, koji mrzi prijestupe i štovanje kumira, ali on je istovremeno i milosrdni Bog, onaj koji uvijek pridiže onog tko se pokajao. Tako se opet, prema opisima Svetog pisma, Bog sažalio nad svojim narodom, te ga opet prima k sebi. To je posebno vidljivo u prestanku njihova ropstva.

Naime, kao što je već bilo rečeno, vlast Babilona nije dugo trajala, tako da je pedesetak godina poslije pada Jeruzalema, popustila pred snažnom perzijskom silom. Perzijski kralj Kir (559.-529. pr. Kr.) je 539. pr. Kr. osvojio Babilon, i to tako što je skrenuo tijek rijeke Eufrat, te je u grad ušao kroz suho riječno korito. Godinu dana kasnije – 538. pr. Kr. – ediktom je dozvolio Židovima da se mogu slobodno vratiti u svoju zemlju i obnoviti hram u Jeruzalemu. Štoviše, dao im je i ratnu odštetu, odnosno dosta veliku sumu novca kako bi mogli započeti obnovu. Time je Kir u Židovima dobio dobre saveznike, te je tako bio siguran od egipatskih napada, jer se Palestina nalazila između kao čvrst bedem. No, ipak se mnogi nisu htjeli vratiti, jer su Babiloniju smatrali svojom domovinom, budući da su se u njoj rodili, a mnogi su među njima postali značajni trgovci i poslovni ljudi. U Judeji ih je čekalo samo siromaštvo i razrušeni Jeruzalem.


Od povratka iz babilonskog ropstva do grčkog razdoblja (od 538.-333. pr. Kr.)


Prva se skupina, od oko 50.000 ljudi, počela vraćati 538./37. pr. Kr. pod vodstvom Šesbasara (sin kralja Jojakina), Zerubabela (Jojakinov unuk) i velikog svećenika Jošue. Oni su sa sobom ponijeli i hramsko blago koje je Nabukodonozor pri opsadi Jeruzalema odnio u Babilon, a sada im je Kir velikodušno dopustio da ga ponesu. Uskoro su, po dozvoli kralja Kira, započeli obnovu hrama na temeljima Salomonovog hrama, koju je pratila i vjerska obnova povratnika. Upravitelj je, dakle, bio Šesbasar. Međutim, kad su Samarijanci (koje su pravi Judejci mrzili zbog njihove nečiste vjere, a oni su se dok su Zidovi bili u ropstvu naselili u njihove krajeve) čuli kako povratnici iz Judina i Benjaminova plemena grade hram, htjeli su im se i oni pridružiti, smatrajući kako su zapravo jedan narod koji vjeruje u istog Boga. No, ovi im nisu dozvolili jer su ih smatrali nedostojnima zbog njihove nečiste vjere. Stoga su Samarijanci kovali spletku, te su iz osvete napisali novom perzijskom kralju Kserksu pismo u kojemu su optužili Judejce da će se oni, ako sagrade hram i gradske zidine, suprotstaviti kralju, prestati plaćati porez i sl. Zbog toga je kralj zabranio nastavak gradnje hrama, a ta je zabrana vrijedila sve do kraljevanja kralja Darija (522.-486. pr. Kr), tj. petnaest godina se obustavlja gradnja hrama.

Uskoro je, naime, Bog poslao dvojicu proroka – Hagaja i Zahariju – da propovijedaju u Judeji i potiču prekinutu gradnju hrama u Jeruzalemu, pa je zato novi upravitelj Zerubabel odlučio nastaviti gradnju, što mu je perzijski kralj Darije dozvolio. Hram je nastavljen s gradnjom 520. pr. Kr., a završen je 515. pr. Kr. Te su godine, nakon mnogo vremena, svi svečano slavili Pashu 14. nisana, te na poseban način dali Bogu slavu.

No, uskoro se pokazalo, kao i toliko puta do tada, da narod nije iskren u svojoj vjeri, te da su česte društvene nepravde. Zato je Bog poslao proroka Malahiju da propovijeda protiv bogatih koji tlače siromahe, svećenika koji ne vrše svoju službu kako treba, iskrivljenog i lažnog štovanja Boga i si. Poseban su problem predstavljale mješovite ženidbe, tj. često se događalo da se Židovi žene tuđinkama, što je uvijek ugrožavalo vjeru u pravog Boga.

Budući da su o takvom jadnom stanju u Jeruzalemu saznali i Židovi koji su ostali u Perziji, neki su se odlučili vratiti i dati podršku i pravo usmjerenje svom narodu. Tako je Bog najprije potaknuo književnika Ezru da se 458. pr. Kr., u vrijeme vladanja perzijskog kralja Artakserksa (465.-423. pr. Kr.), vrati u Jeruzalem, a s njim je išlo i preko 1.700 ljudi. Ezra je naredio da se svi oni koji su oženjeni tuđinkama rastave od svojih žena i tako se odupru štovanju tuđih bogova. To su i učinili, te su se opet posvetili samo svom Bogu.

Nešto poslije, 445. pr. Kr., i peharnik kralja Artakserksa, imenom Nehemija, odlučio se vratiti u Jeruzalem jer su mu javili kako je tamo veoma jadno stanje. Vrativši se, našao je razrušene jeruzalemske zidine, te je kao upravitelj organizirao sav narod i ravnao njihovoj ponovnoj izgradnji. Međutim, židovski su neprijatelji odlučili osujetiti izgradnju, odnosno htjeli su napasti Jeruzalem. Zato su se Židovi podijelili: pola ih je čuvalo stražu, a pola ih je gradilo zidine. Postojao je i drugi problem: vladala je velika društvena nepravda, odnosno bogataši su svoje zemljake prodavali u roblje i tražili visoke kamate. To je Nehemija veoma osudio, a takvi su obećali da će se promijeniti. Kad su sagradili zidine (za 52 dana su popravljene najveće rupe, a konačno su završene za dvije godine), Jeruzalem je opet zaživio, te se narod više okrenuo Bogu.

Tome je veoma pridonio i Ezra, koji je bio ne samo književnik, nego i veliki stručnjak za Zakon (Pentateuh). On je, naime, u ropstvu s drugim učenjacima proučavao onaj dio Zakona koji je dobio Mojsije na Sionu, te ga je još dopunio, doradio i prilagodio novim društvenim okolnostima, pa ga je takvog donio u Jeruzalem, kako bi on Židovima bio putokaz za svakodnevni život. Ezra je taj Zakon čitao narodu u blizini hrama, a budući daje čitao na hebrejskom jeziku koji je zaboravljen, tumači su ga tumačili na aramejskom, jeziku kojim je narod govorio. Kad su čuli Zakon, Židovi su postali svjesni koliko su se često, ne samo nekad, nego i u to vrijeme, odvraćali od Boga, ali su time načinili samo sebi štetu. Zbog toga tu se veoma ražalostili. I zato sada, nakon mnogo godina, otkrivaju smisao Blagdana sjenica, te po prvi put nakon Jošijinog vremena, prave sjenice od granja kako bi ih one podsjetile na godine lutanja po pustinji u vrijeme izlaska iz egipatskog ropstva. Štoviše, opet po tko zna koji put obnavljaju Savez i potpisuju ugovor da se neće odvratiti od Boga, nego će mu vjerno služiti.


Židovi pod grčkom vlašću (333.-63. pr. Kr.)


Od tada jedno dulje vrijeme Židovi žive jedan mirniji život u pouzdanju u Boga. No, opet će smjena vlasti na političkoj sceni uokolo Izraela utjecati i na njih. Na to je posebno utjecala moć Aleksandra Velikog koji je 336. pr. Kr. postao kraljem Makedonije sa svega 20 godina, te je uskoro srušio i Perzijsko carstvo te znatno proširio svoju vlast. God. 333. pr. Kr. Aleksandar Veliki je osvojio i Palestinu. Deset godina kasnije – 323. pr. Kr. – umro je od groznice, a njegovo se Carstvo raspalo. Palestina se nalazila između vladavine njegova vojskovođe Seleuka, koji je dobio teritorij Mezopotamije, Male Azije i Sirije, i vojskovođe Ptolomeja, koji je vladao Egiptom. Njihovi su se potomci nazivali Seleukovići i Ptolomejevići, te su se borili za prevlast nad Palestinom.

Najprije su Palestinom vladali Ptolomejevići (od 323.-198. pr. Kr.), koji se nisu miješali u židovske vjerske poslove, nego su im na tom području dali samostalnost. Ipak, mnogi su Židovi prihvatili grčku kulturu i mudrost, smatrajući ju boljom od svoje, ali su tako zapravo opet zaboravili Boga i počeli su slaviti grčke bogove. To posebno kritizira Knjiga Sirahova, koja naglašava kako je prava mudrost vjera u Boga i vjernost Savezu. U njoj se npr., između ostalog, ovako govori o pravoj mudrosti:

“Sine, uči od mladosti svoje, prigrli pouku, pa ćeš do svojih sjedina nalaziti mudrost… Poslušaj, sine, primi moj naputak i ne odbaci savjeta mog. Stavi svoje noge u njezine okove i vrat svoj u njezin jaram. Podmetni svoja leđa pod njezin teret, i neka ti ne smetaju njezine uzde. Svom dušom svojom pristupi k njoj i svom snagom svojom slijedi putove njezine. Ispttuj i istražuj je, i ona će ti se objaviti; i kad je jednom uhvatiš, ne puštaj je. Jer ćeš na posljetku u njoj naći mir, i ona će u se pretvoriti u radost… Ako si voljan, sine, možeš’ postati mudar; i ako se potrudiš, steći ćeš razboritost. Ako si pripravan slušati, naučit ćeš; ako posluŠaš, bit ćeš mudar… Razmišljaj o zapovijedima Gospodnjim i neprestano se drži njegovih naredaba, i Gospod će osnažiti tvoje srce, i steći ćeš mudrost koju želiš” (Sir 6,18.23-28.32-33.37).

Stanje se još znatno pogoršalo kada je Palestinom zavladala dinastija Seleukovića. To je bilo 198. pr. Kr. Naime, uskoro je došao na vlast vladar imenom Antioh IV. Epifan, koji je zahtijevao da ga podanici štuju kao boga, te je prisilno provodio helemzaciju. On je posebno iazavao bijes kod Židova koji su ostali vjerni vjeri u pravog Boga zbog toga što je ponudio na dražbu posao Velikog svećenika. Naime, Veliki svećenik je bio vrhovni svećenik kod Židova i u to je vrijeme donosio najznačajnije vjerske i druge odluke. Najviše je novaca ponudio čovjek koji se zvao Menelaj i koji je htio, kao i kralj Antioh IV. Epifan, uništiti Židove, te je 167. pr. Kr. izdao proglas kojim je proglasio židovsku vjeru nezakonitom, a naredio da svatko tko pokuša izvršavati židovski zakon mora biti ubijen. Kralj je naredio da se u jeruzalemskom hramu postavi kip grčkog boga Zeusa, gdje su mu Židovi morali prinositi žrtve. Također je naredio da se postave po svoj Palestini mnogi žrtvenici. Onaj tko bi odbijao jesti nečistu hranu (npr. svinjetinu – ona je Židovima izričito zabranjena) ili imao primjerak Zakona ili na nekakav drukčiji način kršio izdani proglas, također je trebao biti ubijen.

Iako su mnogi Židovi prihvatili grčku kulturu i vjeru, bilo je mnogo i onih koji su radije umrli nego da iznevjere Savez. Posebno su se na tom polju istaknuli starac Eleazar i sedmorica braće i njihova majka. Naime, Eleazar je morao, kao i ostali Židovi, jesti nečistu hranu, ali on na to nipošto nije htio pristati. Stoga su mu silom otvarali usta i u njih trpali svinjetinu, no on ju je odmah ispljunio, jer je radije htio prihvatiti mučeničku smrt nego oskvrnuti Zakon. Oni koji su predsjedavali tom bezbožnom obredu poznavali su Eleazara i cijenili su ga zbog njegove razboritosti, pa su ga stoga počeli nagovarati da se samo pretvara kako jede svinjetinu, a da zapravo donese sa sobom meso koje smije jesti. No, Eleazar im odgovori ovako:

“Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života’,’ mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umaknuo ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostavit plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti” (2 Mak 6,24-28a).

Nakon toga su ga odveli na mučilište, gdje je svojom dubokom vjerom u Boga dao primjer i svjedočanstvo mladima. Neki su mladići uskoro potvrdili svoju vjeru podnošenjem sličnog mučeništva. Naime, uhvatili su sedmoricu braće s njihovom majkom, te su ih bičujući htjeli prisiliti da jedu svinjetinu. No, jedan od braće odgovori kako će radije umrijeti nego prekršiti Zakon. Tada se kralj razbjesni, pa naredi da se užare tave i kotlovi, te da se tome, dok to gledaju ostali, odreže jezik, oguli koža s glave i odsijeku udovi. Potom naredi da ga,, tako osakaćena, prže na tavi. Ostali su se, dok su to gledali, međusobno ohrabrivali i govorili kako ne smiju iznevjeriti Božje propise, pa ma kako ih mučili.

Odmah poslije prvog, doveli su i drugog i isto ga mučili. On im, izdišući progovori ovako: “Ti nam, zlikovce, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7,9). Poslije njega doveli su i trećeg, pa četvrtog, i sve do posljednjeg – sedmog – i svima su odsjekli jezik, ogulili kožu, odsjekli udove i onda ih pržili. Majka njihova je sve to gledala i nije ju ni na trenutak uhvatila malodušnost, nego je, štoviše, poticala svoje sinove da podnesu te prolazne muke i ne iznevjere se Bogu. Na kraju su i nju ubili, ali nitko od njih Zakona nije prekršio. . Nešto kasnije, kako je helenizacija bivala žešća, jedan se svećenik imenom Matatija sa svojim petoricom sinova i istomišljenicima pobunio, te je pobjegao u brda, odakle su iz zasjede napadali grčke vojnike i ubijali ih. To je bilo 167. pr. Kr. Najčuveniji je bio Matatijin sin koji se zvao Juda, a koji je zbog svoje hrabrosti dobio nadimak “Makabej”, što znači onaj koji udara maljem. Po njemu su i cijelu obitelj nazivali Makabejci, a i sam je ustanak dobio naziv Makabejski.

Nakon tri godine takve borbe uspjeli su uništiti Zeusov žrtvenik u jeruzalemskom hramu, te su opet od 164. pr. Kr. opet Židovi prinosili žrtve svom Bogu. Od tada Židovi slave svoj blagdan Hanuku, kada se prisjećaju tih događaja posvećenja hrama. Ipak, još uvijek su ostali pod vlašću Seleukovića. Juda je poginuo 160. pr. Kr., ali su njegova braća Jonatan i Šimun kasnije uspjeli od narednog kralja Demetrija II. Seleukovića (Antioh IV. je umro 163. pr. Kr.) isposlovati ugovor po kojem Židovi dobijaju političku i vjersku neovisnost.

Tako su konačno, nakon više od 400 godina, Židovi opet mogli birati svoje vođe. Šimun i njegovi potomci postali su vjerski i politički vođe, držeći položaje kralja i Velikog svećenika. No, to će potrajati do 63. pr. Kr. kada Rimljani okupiraju Palestinu, a Židovi ponovno gube svaku slobodu, tako da se sada moraju klanjati rimskim božanstvima.


Nastanak političkih i vjerskih sljedbi


Negdje u vrijeme Makabejaca nastale su neke političke i vjerske stranke koje su imale značajnu ulogu u židovskoj povijesti. Najznačajniji su saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Osim njih i samarijanci se mogu uvrstiti u određenu sljedbu koja je imala određene dodire s pravovjernim Židovima.

Saduceji su ime dobili po svećeniku Sadoku koji je živio još u Salomonovo vrijeme. Oni su uglavnom bili svećenici i bogataši, a priznavali su isključivo ono što je zapisano u Tori. Narod ih nije volio jer su surađivali s Rimljanima. S njima su stalno bili u sukobu farizeji, koji su uglavnom bili književnici koji su tumačili Toru. Pripadali su srednjem sloju, a na temelju tumačenja Zakona došli do toga da svaki farizej moja obdržavati 613 propisa, od toga 365 zapovijedi i 248 zabrana. No, njima je bilo važnije da u potpunosti izvrše te zapovijedi, a nije im toliko bilo bitno da ostvare pravi odnos prema Bogu. Zbog toga će ih Krist kritizirati i naglašavati kako je mnogo bitniji ispravan stav prema Bogu.

Eseni su bili zajednica koji su živjeli na obalama Mrtvog mora, u mjestu Qumranu. Živjeli su veoma strogim životom, u celibatu i vršeći strogu pokoru. Na takav su se način pripremali na dolazak Mesije za kojega su vjerovali da će uskoro doći. Oni su nam sačuvali najstarije spise Svetog pisma, a cijelu su kumransku zajednicu esena poubijali Rimljani 68. god. poslije Krista. Zeloti su bili borbena skupina koja je borbom pokušala postići samostalnost Palestine. Uglavnom su Rimljane napadali iz zasjede, i to po trojica, te bi ih bodežima isjekli. Zbog toga su ih nazivali još i bodežari ili sikari. Samarijanci su nastali nakon pada Samarije 721. pr. Kr. kada su ih Asirci odveli u ropstvo, a one koji su ostali prisiljavali da se žene i udaju s poganima koje su doselili u Samariju. Budući da su zbog toga Samarijanci zadobili nečistu vjeru u jednog Boga, pravovjerni su ih Judejci mrzili.


Napomena: Izvorni je tekst (napisan 1999.) sačuvan samo u isprintanom obliku, tako da njegovo konvertiranje u Word nije svuda u potpunosti uspješno provedeno… 

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uvod u Sveto pismo Ovaj prilog predstavlja kratak uvod u Sveto pismo, iz kojega se može dobiti jedna cjelovitija slika i mogućnost upoznavanja određenih okolnosti koje j...
Samci u Svetom pismu Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijen...
Polica biblijskih knjiga Izučavanje Svetoga pisma unutar vjeronaučne nastave i kateheze treba imati svoje istaknuto mjesto, a osim što je prikladno da se pojedinačni b...
Žene na Grobu Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u...
Pravda Amosova i našega vremena Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Kn...